Krišnaitski asketizam – zanimljivi život pravoslavnog misionara

Jednom su u hram Preobraženja Gospodnjeg na Ordinki, gdje sam tada služio i bavio se rehabilitacijom ljudi koji su dospjeli u sekte, došli supružnici i ispričali mi svoju nevolju:

– Naš sin je, – rekli su mi, – još s četrnaest godina dospio kod krišnaita (zajednica Hare Krišna, op.orth.) i evo već četiri godine odlazi na njihove skupove. Napustio je kuću, živi u moskovskom ašramu. Veoma se brinemo za njega, što da radimo? Kako da mu pomognemo?

Savjetovao sam im da idu u naš rehabilitacijski centar na specijalne razgovore s rodbinom sektaša, oni su dolazili, sve su pažljivo slušali i u jednom trenutku su uspjeli nagovoriti sina da i on dođe na razgovor.

Došao je, mnogo smo razgovarali, navodio sam mu razne argumente i on se zainteresirao za pravoslavlje. Treba reći da u tim slučajevima krišnaitima treba davati asketsku literaturu. Objasnit ću zašto naglasak treba biti upravo na tome. U krišnaitski pokret ljude privlači asketski život. Pored visokih moralnih pravila, krišnaiti uopće ne jedu meso, pridržavaju se strogog dnevnog režima, mnogo se mole na brojanice – nekoliko stotina puta dnevno ponavljaju maha-mantru.

I kad date takvom krišnaitu knjigu o pravoslavnoj askezi, npr., jedan svezak „Dobrotoljublja“, to ostavlja dojam na njih.

Mladić o kojem govorim je također počeo čitati ovakvu literaturu i ubrzo je postao svjestan da je pravoslavna vjera mnogo ozbiljnija od onoga što mu je do tada izgledalo. Pridružili smo ga pravoslavlju i on poslije izvjesnog vremena dolazi kod mene na ispovijed i kaže:

– Oče Oleže, dok sam bio krišnait, udarao sam u bubanj i slavio sam plavog boga Krišnu, mogao sam postiti vrlo strogo, potpuno sam prestao jesti meso, prestao sam se skrnaviti raznim tjelesnim grijesima, čak više nisam imao ni pomisli o tome. A sad kad sam postao pravoslavac doslovce sve se obrušilo na mene! Opet imam skrnavljenja tijekom noći, pomisli, čak i srijedom i petkom prekršim post!

Savjetovao sam mu da ode kod oca Kirila (Pavlova), on je tada još bio zdrav i primao je ljude u samostanu. Ponekad sam slao kod njega ljude radi savjeta, a otac je slao ljude kod mene na rehabilitaciju, dopisivali smo se.

Vraća se on iz samostana sav radostan, blista.

– I što ti je rekao o. Kiril? – pitam ga.

I ovaj dječak mi kaže sljedeće:

– Starac Kiril mi je rekao da su, dok sam se nalazio kod krišnaita, moju čednost čuvali demoni. A kad sam se otrgao iz ove zablude i kad sam postao pravoslavac, napali su me vrlo jarosno. Jer dok sam bio krišnait, već to mi je garantiralo sigurno mjesto u paklu, a sad mi se svete zbog toga što sam im umakao…

Upitah:

– A jeste li razmatrali postojeće probleme, jesi li dobio neki savjet?

– Jesam, – kaže on, – pitao sam starca: koliko će to trajati? Starac mi je rekao: „To će trajati sve do smrti, pošto i sv. Makarije Egipatski kaže: ‘Ne vjeruj tijelu dok u grob ne legne.’“

Kad je ovom mladiću postala jasna situacija, poslije izvjesnog vremena se uspio pribrati. Dao sam mu savjet u skladu sa Svetim Pismom u kojem je rečeno da, ako se tijelo buni i raspaljuje, bolje da odmah stupi u brak (v. 1 Kor 7, 9). On se oženio, završio je bogoslovsku školu i postao je đakon Crkve.

protojerej Oleg Stenjajev

pravoslavie.ru

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s