Riđokosi „Krist“ – zanimljivi život pravoslavnog misionara

Još 1990-ih godina sam imao prilike razgovarati s jednom baptistkinjom koja me je, a da ni sama to nije željela, još jednom čvrsto uvjerila u to da čovjek treba imati ikonu ispred sebe kad se moli:

– Ispričajte mi: kako se molite? – postavio sam joj pitanje.

– Pa kako se molim, – odgovorila je, – obraćam se u molitvi Bogu Ocu preko Krista.

– Ali vi pritom ne koristite ikonu – zar vam se nije teško tako moliti? Nemajući u predodžbi apsolutno nikakvu sliku?

– Što će mi materijalna ikona? – Kristov lik je u mom srcu, – kaže baptistkinja.

– Znači vi Ga na neki način zamišljate? Kako On izgleda? – upitao sam je pomalo provokativno.

Ona se vrlo zbunila, pa odgovara:

– Pa On je po mojoj predodžbi niskog rasta, riđokos…

– Riđokos? Vjerojatno vas podsjeća na nekoga? – nastavljam postavljati podla pitanja.

Ona se još više zbunila, pa kaže:

– Ne želim odgovoriti na to pitanje.

Onda joj odgovorih:

– Ipak mi odgovorite, ukažite poštovanje prema sugovorniku kao kršćanka.

– Dobro, reći ću vam, – odlučila je. – U mladosti sam poznavala jednog knjigovođu, dakle on sliči na tog knjigovođu.

I tada sam shvatio zbog čega je za nas, pravoslavce, izuzetno važno da imamo ikone kad se molimo. Jer kad bismo se molili bez kanonskih, odnosno pravoslavno naslikanih ikona, u našoj predodžbi bi se obavezno pojavljivao subjektivni lik. Npr., jedna moja vjernica je svojevremeno gledala igrani film „Isus iz Nazareta“ i kad bi poslije stala da se pomoli odmah bi u njenoj svijesti isplivao lik glumca karakterističnih crta i ona nije znala što da radi s tim.

Tako je bilo i s ovom sirotom baptistkinjom, vrlo pobožnom i vjerujućom ženom, kad se moli Kristu bez ikone s Njegovim likom, odmah se u njoj ispoljava subjektivizam – sjećanje joj „podmeće“ najromantičniji lik iz njene mladosti.

U čemu se sastoji moć pravoslavne ikone? Pravoslavna ikona je ozarenje koje je doživio neki sveti čovjek. I on je naslikao lik koji mu je dan odozgo ili je rukovodio drugim ikonopiscem. Zatim su sljedeći ikonopisci pravili kopije, strogo poštujući prvobitni prikaz. Zbog toga je veoma važno da shvatimo činjenicu da nas ikona spašava od subjektivnog doživljaja duhovne realnosti.

Drugi problem se sastoji u tome što je u mnogim našim hramovima, nažalost, prisutno talijansko slikarstvo. To su uglavnom hramovi sagrađeni u XVIII.st. – tada su se kod nas ljudi doslovce „molili“ svemu stranom.

A ako uzmemo crkveno talijansko slikarstvo i uopće slikarstvo takozvanog razdoblja renesanse (iako je to zapravo bilo razdoblje prave moralne degradacije), vidimo da ima mnogo pretjeranih stvari. Poznato je, npr., da su El Greco, Rafael i drugi slikari svoje Madone slikali po modelima i po uličarkama, a svece po ludim i opsjednutim ljudima iz psihičkih bolnica. Isti ovaj El Greco je odlazio u ludnice i tamo crtao svoje „apostole“ i mučenike.

Ovaj slučaj s baptistkinjom mi je kasnije veoma mnogo pomogao da očigledno objasnim protestantima i neoprotestantima zbog čega čovjek koji se moli naprosto mora imati ikone. Naša svijest nije toliko čista da bismo se mogli moliti bez ikone. Međutim, ikona treba biti pravoslavna, kanonski ispravno naslikana, bez sve te čulne talijanštine. I Talijani su imali veoma dobre ikonopisce, ali to je bilo ranije, a posljednji je, čini mi se, bio Giotto di Bondone koji je umro 1337. godine. A svi kasniji su slikali kako kome padne na pamet.

Razgovor s ovom starijom ženom-baptistkinjom, zauvijek me je učvrstio u namjeri da se u odnosu prema ikoni pridržavam najstrožeg kanona i zato nepravoslavne crkvene slike u mojoj kući apsolutno nemaju mjesta.

protojerej Oleg Stenjajev

pravoslavie.ru

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s