Etnički sastav pravoslavne zajednice u Zagrebu prije 1918.g.

Ako vas zanima tematika vezana za pravoslavlje, teško da ćete se moći kretati u današnjem hrvatskom medijskom prostoru, a da ne naletite na „povijesne“ osvrte raznih desnih medija i organizacija, raznih udruga koje sebe nazivaju „Hrvatskom pravoslavnom Crkvom“, pojedinih saborskih zastupnika itd. Kada govore o povijesti pravoslavlja u Hrvatskoj, svi oni najčešće izlažu jednu te istu shemu: sve do 1918./1920.g. postojala je Hrvatska pravoslavna Crkva, pod imenom tadašnje Karlovačke mitropolije. Nju je onda ukinuo svojim dekretom kralj Aleksandar, nasilno je pripojio SPC-u, i na taj način srbizirao dotadašnje pravoslavne Hrvate i Vlahe, odnosno pretvorio ih u hrvatske Srbe. Međutim, što kažu povijesne činjenice, što nam govori uvid u povijesne dokumente? Iako je pravoslavlje višenacionalno, iako je nacionalnost potpuno nebitna za spasenje duše, bit će zanimljivo vidjeti na primjeru jedne konkretne, zagrebačke zajednice kako je po tom pitanju disalo pravoslavlje u Hrvatskoj prije 1920.g.

Pravoslavna crkvena općina u Zagrebu osnovana je 1784./85.g. (vidi članak ). Kojeg etničkog porijekla su bili njeni osnivači? Danas je teško sa stopostotnom sigurnošću reći, ali po prezimenima, nekim zapisima i usmenoj predaji, potjecali su iz tri etničke grupe: Srbi, Grci i Makedovlasi (makedonski Vlasi, Cincari, romanska etnička grupa iz sjeverne Grčke i Makedonije).  Neka prezimena su slavensko-srpska, neka grčko-cincarska, a neka grčko-cincarska su naknadno slavenizirana (germanizirana, mađarizirana..) s vremenom. Bilo je to vrijeme osamnaestog stoljeća, prije francuske revolucije i stvaranja modernih nacija, kada nacionalno porijeklo nije igralo toliku ulogu, već su primat imali vjerska pripadnost, zatim staleška pripadnost (plemić, građanin, kmet..), i na kraju, koje si krune podanik bio.  Izvori koji ih kolektivno zovu „Grcima“ zovu ih tako zbog njihove pravoslavne („grčke“) vjere, a ne u nacionalnom smislu (vidi članak ).

Prvi podaci o etničkoj pripadnosti zagrebačkih pravoslavaca dolaze nam s početka 1805.g. Iz tog vremena imamo dopis navodnog ruskog špijuna Andreja Kajsarova karlovačkom mitropolitu Stefanu Stratimiroviću, u kojem stoji da je u Zagrebu veći broj Grka nego Srba („boljšaja čast Grekov“), ali da se u crkvi služi slavenski („slavjanskom jazik“), i da Grci uče srpski. Ovo je, uz prisutnost slavenskih prezimena, i činjenicu da se zagrebačka crkvena općina od početka nalazila pod jurisdikcijom srpske Karlovačke mitropolije, jasno govori o prevladavajućem srpskom utjecaju već 1805.g. To je 115 godina prije kralja Aleksandra i njegove famozne „srbizacije“.

Idemo dalje – prvi popis zagrebačke pravoslavne zajednice dobivamo u popisu Pakračke eparhije iz godine 1825. („Conscriptio Parochiarum Dioecesis Pakraczensis pro Anno 1825.“). Tu se, pored ostalih podataka, navodi da je zagrebačkoj crkvenoj općini (župi, parohiji), od 165 vjernika, 107 Srba (Serbli), 47 Grka (Graeci) i 11 Makedovlaha (Macedo Valachi). Nadalje, navodi se da u Zagrebu djeluje i pravoslavna škola na srpskom jeziku – Serbica. Dakle, već 1825.g., četrdeset godina nakon svog osnutka, pravoslavna zajednica u Zagrebu je većinski srpska, i sa srpskom školom. Prije ujedinjene SPC, prije srpske države, prije Vuka Karadžića, Ilije Garašanina, i svih ostalih koje se optužuje za „srbizaciju“. „Hrvatski pravoslavci“ se ne spominju. Sve to 95 godina prije kralja Aleksandra.

Idemo dalje – dolazimo u revolucionarnu 1848.g. U Zagrebu srpski patrijarh Rajačić ustoličuje Jelačića za hrvatskog bana. Tom prilikom, pravoslavna općina u Zagrebu je po prvi put izričito nazvana „srpsko obščestvo“. Naziv „srpski“ se sve više koristi. Tako, godine 1864. nalazimo na molbu zagrebačke crkvene općine, na srpskoj ćirilici, za donacije prilikom gradnje nove crkve. U toj molbi općina se potpisuje kao „Pravoslavna srbska crkvena obština Zagrebačka“. Najzad, 1867.g. naziv „srpska“ i službeno ulazi u statut ove crkvene općine. To je 53 godine prije zamišljene „srbizacije“.

U drugoj polovici 19.st. još uvijek nalazimo različite, paralelno upotrebljavane nazive za ovu općinu, no naziv koji uključuje „srpski“ sve više prevladava. Kraljevski reskript od 29.05.1871. o izbornom redu za srpski narodni i crkveni sabor koristi naziv „pravoslavna crkva“, a Uredba kraljevskoga ugarskoga ministra bogoštovlja i javne nastave od 17.07.1872. „srpska crkveno-školska opština“. Zakon o uređenju poslova pravoslavne Crkve od 14.05.1887. upotrebljava „srpska grčko-istočna Crkva“.

Ovo je počelo stvarati s vremenom, kako se uredsko i sudsko poslovanje razvijalo, stanovite teškoće. Reagirale su zagrebačke gradske vlasti sredinom 1899.g, izdavši općini „Uredovnu svjedodžbu“, kojom se potvrđuje da su 1.) srpska grčko-istočna crkvena općina 2.) srpsko-pravoslavna crkvena školska općina 3.) grčko-pravoslavna crkvena općina u Zagrebu i 4.) srpska pravoslavna crkvena opština, „jedna te ista moralna osoba identična sa po zakonu postojećom grčko-istočnom mjestnom crkvenom općinom u Zagrebu, koji je prema §1 najvišeg reskripta od 16.08.1868. jedini zakoniti i službeni naziv kojim se navedena moralna osoba služiti smije.“ Iako je tadašnja vlast ovime priznala prefiks „srpski“, odbacila je mogućnost njegova službenog korištenja. Ovo je izazvalo reakciju i prosvjede pravoslavne općine, koja je naglasila da je upotreba različitih naziva za općinu legalna i ustaljena višedesetljetnom praksom, a također su istaknuli kako je srpskom nazivaju i organi njihove nadležne Pakračke eparhije, te da je „taj naslov…za nas mjerodavan, jer naša opština po zakonu to i jest.“

Na kraju, tko je to ponovno zakonski na najvišoj razini uveo naziv „srpski“ u pravoslavlje u Hrvatskoj? Kralj Aleksandar? Ne, nije on. Hrvatski ban, inače pravaš i hrvatski rodoljub, Matko Laginja 12.06.1920. donosi Naredbu o službenom nazivu istočno-pravoslavne vjere i crkve kojim je ukinut naziv grkoistočna Crkva, i sve njegove inačice, te uveden novi jedinstveni naziv: „Istočno-pravoslavna-srpska Crkva“.

Da rezimiramo. Nečije želje su jedno, a stvarnost je drugo. Vidimo da od samog početka u kontinuitetu pravoslavna crkvena općina zagrebačka nosi većinski srpski karakter. Ona je bila višenacionalna, bilo je u njoj i pravoslavnih Hrvata, kao što ih ima i danas, i bilo je pravoslavaca drugih narodnosti, prvo Grka i Cincara, a kasnije, nakon Oktobarske revolucije i ruskih izbjeglica. Svi su se ti ljudi unutar općine izvrsno slagali, kao i danas. Ali, činjenica je da je otpočetka imala dominantni srpski karakter, davno prije kralja Aleksandra.

Nacija nije bitna za pravoslavlje. Nikome ni hrvatstvo ni srpstvo neće spasiti dušu. Ali istinoljubivost je svakako jedan od pokazatelja da se čovjek nalazi na pravom putu.

Jedna misao o “Etnički sastav pravoslavne zajednice u Zagrebu prije 1918.g.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s