Zašto kvasni kruh u Euharistiji? Tko, kada i kako priprema kruh za Euharistiju?

Iz evanđeoskih opisa Posljednje večere, vidi se da je Gospodin pri ustanovi sakramenta Pričesti upotrijebio kvasni kruh. U grčkom novozavjetnom tekstu taj se kruh naziva „artos“[1], što znači kruh s kvascem, za razliku od pogače, kruha bez kvasca, koja se naziva „azimos“, „azima“. Sv. Simeon Solunski, objašnjavajući zašto se u novozavjetnoj Crkvi upotrebljava kvasni kruh, dok je u starozavjetnoj za Pashu bio beskvasni, navodi mjesto kod apostola Luke 22, 19 i veli: „Iz onoga što Evanđelje dalje veli: Uze kruh (arton)“ –  kaže – „a ne pogaču (azimon)“[2]. I kod ostalih Otaca Crkve, svagda kad se spominje kruh sv. Pričesti, on se naziva „artosom“, kvasnim, a nikad beskvasnim. Stoga je u Pravoslavnoj Crkvi od početka u upotrebi za sv. Pričest samo kvasni kruh. I u Zapadnoj Crkvi sve do VIII.st. upotrebljavan je samo takav kruh na Liturgiji[3].

kruh spreman za službu

Još u apostolsko doba, vjerni su donosili od kuća kruh i vino za Euharistiju i predavali ih đakonima, a ovi ih stavljali u proskomidiju[4], kasnije na stolove u tu svrhu ondje postavljene. Pošto đakon pozove: „O predloženih čestnih darjeh Gospodu pomolimsja…“, vjerni su se u sebi molili za svoje žive i pokojne za koje su prinos učinili, a svećenik je čitao molitvu: „Bože, Bože naš…“ Ovim je sav ovaj prinos bio posvećen i izuzet od ostale hrane za običnu upotrebu. Od njega su đakoni odvajali koliko će biti potrebno da se svi pričeste, a ostatak je upotrebljavan za večere ljubavi – agape; kasnije, kad je držanje agapa prestalo, za uzdržavanje klera i sirotinje. U svakom slučaju, mogli su ga jesti samo kršteni, a nekrštenima i katekumenima to je bilo zabranjeno.[5]

Ovaj kruh je, dakle, bio onakav isti kakav su kršćani svakodnevno upotrebljavali za hranu. Kao i danas, spravljao se od pšeničnog brašna, kvasca, vode i soli, bez ikakvih drugih dodataka. Ove iste sastojke spominje i sv. Simeon Solunski u svom izlaganju o Božanskoj Liturgiji veleći: „I tri su stvari u njemu, kruhu, zbog tri dijela koja ima duša i u čast Svete Trojice: brašno, s kvascem, koji označava dušu; i voda koja označava krštenje; i sol koja označava um i nauk Boga-Riječi, Koji učenicima reče: Vi ste sol zemlji“[6].

Svakako da se i u najstarije doba nije donosio u crkvu samo svjež, tek pečeni kruh, nego i stariji, kakav je tko imao, čak i ako je bio pečen i prije nekoliko dana. Glavno je bilo da je kruh dobar za jelo, ne previše tvrd i, razumije se, da nije počeo pljesniviti i kvariti se.

Taj je princip ostao u Crkvi sve do danas. U „Učiteljnom izvjestiju“ postoji cijeli odjeljak koji govori o kakvoći materije tijela Kristova, tj. o prosfori[7]. Tu se propisuje da on mora biti od čistog pšeničnog, a ne od brašna kojih drugih žitarica, zamiješen s kvascem, prirodnom vodom, i umjereno osoljen. Osim toga, određuje se da bude dobro pečen, ne prepaljen ni polupečen, ne jako tvrd i suh[8], ne pljesniv, jednom riječju „da je dobrog okusa, dobar i prikladan za jelo“. Ali od koliko baš dana – ne kaže se tu ništa, svakako zbog toga što u pojedinim krajevima, ili zimi sve ove osobine kruh može sačuvati duže, a u drugim, i ljeti, suši se i kvari brže. U „Pidalionu“ se podvlači da brašno za prosfore treba biti od čiste pšenice i što bolje, da bi tako naš prinos bio ugodan Gospodinu kao Abelov, a ne odbačen kao Kajinov, jer je ovaj nemarno, bez izbora prinio za žrtvu bilo što[9].

prosfora

Sve do VIII.st. ovaj kruh je i izvana bio jednostavan. Na njemu nije bilo ni pečata, ni kakvog drugog znaka. Tek od tog vremena na prosforama se najprije kopljem[10] crta, a kasnije utiskuje pečat sa znakom jednakokračnog križa i slovima: IC, XC, NI, KA, što znači: Isus Krist pobjeđuje. Još kasnije pečat ima i trokutastu česticu sa slovima MΘ, što znači: Mitir Theu, tj. Majka Božja, a također i devet manjih čestica za devet redova svetih[11].

U Venijaminovoj „Novoj Skrižalji“ susrećemo još jednu pojedinost. Po njegovom mišljenju, kruhovi prikazanja u starozavjetnom Šatoru Sastanka bili su dvostruki. „Nasljedujući ovo“ – veli on – „i u kršćanskim hramovima kruhovi, ili prosfore, prave se dvostruke, i sa svoja dva dijela označavaju božanstvo i čovječanstvo Isusa Krista“[12]. Nikoljski i Bulgakov navode također ovaj simbolizam dvaju slojeva prosfora, iznoseći i ostale propise za njihovo spremanje i kakvoću, uglavnom prema „Učiteljnom izvjestiju“.

Prema našim starim rukopisima daje se zaključiti da se za Svetu Liturgiju može upotrijebiti i sasvim svježa prosfora, koja je još „topla i isparava se“. U dečanskom rukopisnom Služabniku na pergamentu, br. 123, iz 1395. god., daje se uputstvo da se Agnec[13] iz takve prosfore po isjecanju, „žrtvovanju“ (rezanju ukriž i probadanju postavlja na diskosu[14] nauznako, mekanim dijelom gore: „Ašte jest topal i parit se togda vaznako da ležit[15]. Poslije riječi „Tvoja ot Tvojih…“ u nekim od spomenutih rukopisa nalaže se da se Agnec okrene pečatom gore: „Po rečeniji Tvoja ot Tvojih, ašte jest bila topla prosfura, obraštajet se paki znamenije krsta zgore, po običaju[16], i tako onda ostaje sve do vremena pričesti. Tu nalazimo i objašnjenje za ovakvo postupanje, tj. da se mekota okreće gore, a ono je u tome da Agnec iz tek pečene prosfore, isparavajući se, ne stvara vlagu ispod sebe na diskosu: „Za ježe ne satvorit ot izdole mokriti“.

Bit će da ovi propisi potječu iz Diataksisa patrijarha Filoteja, koji u Kiprijanovom rukopisu, s početka XV.st., naređuje ovako: „I ašče ne tepla budet prosfura, obraščajet jego (Agnec) nic… ašče li že jakože prež skazahom, tepla budet bila prosfura, ne obraščajet s(vja)tih Agnec nic, jako da ne upustit vodu od dolje leža na s(vja)tom bljudje… i stoit tak daže do prenosa velikago. I togda, vnjegda hotja podvignuti s(vja)taja, podvižet malo pokrov i obraščajet s(vja)tij Agnec nic…“.[17] Isti postupak nalazimo i u grčkom rukopisu ovog Diataksisa vatopedske biblioteke br. 133, iz 1354-1376. god.: „I okreće gore drugu stranu koja ima znak križa. Ako li je topla i isparava se, onda nauznako neka leži, da ne stvara odozdo vlagu“[18].

No, ukazivanje na drugu granicu, tj. koliko najviše dana smije proći od pečenja prosfore da bi se ona još mogla upotrebiti na proskomidiji, u starim rukopisima se ne nalazi. Tek u jednom našem rukopisu iz XVI.st. navodi se termin od sedam do deset dana, pod uvjetom da prosfora nije pokvarena, nego dobra za jelo: „Ašte prosfura cela i nevredima budet, do sedmih i desetih dni, da liturgisajet se[19].

Kod nekih pisaca nalazimo mišljenje da prosfore „trebaju spremati naročito za to izabrane pobožne ličnosti, u samostanima monasi, a u župama udovice i djevice“[20], no to se ne može naći u crkvenim propisima. U Etiopskoj Crkvi postoji osobit način spremanja prosfora i naročite zgrade za to pored hramova. Obavezno ih spremaju po jedan svećenik, đakon i monah, i peku dan ranije prije vršenja Liturgije. Pritom se vrši poseban obred koji se sastoji od neprekidnog čitanja Evanđelja, psalama i molitava, uz svećenički blagoslov. Cijeli čin vrši se tajno, nitko od vjernih mu ne može prisustvovati. Slična praksa postoji i kod jakobita. Kod njih prosfore spremaju i peku sami svećenici ili đakoni, također dan uoči Liturgije.[21] I kod rimokatolika postoje posebne ustanove za spremanje i pečenje hostija. U Pravoslavnoj Crkvi toga nije bilo nikad. Istina kod Rusa su postojale posebne radionice koje su spremale i prodavale prosfore, i posebne osobe, obično svećeničke i đakonske udovice („prosvirnje“) za taj posao, ali ta ustanova nije od starine i, po riječima prof. Kerna, ona „mijenja sav smisao ove drevne tradicije“[22]. U Grčkoj, Makedoniji i Srbiji, od starine pa sve do sada – s pohvalom ističe on – mogu se vidjeti žene kako nose prosfore, vino, ulje u crkvu, predaju ih svećeniku ili đakonu, što „služi živom vezom s apostolskom tradicijom“[23].

Razumije se, nije loše da prosfore spremaju starije žene, ili udovice, ali to nikako ne može važiti kao pravilo. I djevice, kao i mlade žene mogu, ako već inače spremaju jelo i kruh u kući, mijesiti i prosfore s pobožnošću. Obratno, ni starije udovice, ili djevice, koje bi živjele nepobožno, ne bi mogle spremati prosfore, kao što se od najstarijeg doba prinos nevjernih, ili javnih grešnika koji se ne kaju, ne prima u Crkvi[24].

Dužnost je svećenika da objasne ženama da prosfore treba mijesiti od istih sastojaka i na isti način na koji se sprema običan kruh. Pri miješenju tijesto treba podijeliti na dva dijela, onda staviti jedan dio preko drugog, pa odozgo pritisnuti pečatom. Tako će se dobiti kruščić od dva sloja sa simbolizmom dviju naravi Spasiteljevih. Premazati prosforu jajima, maslacem, ili stavljati u tijesto ulja[25], ili mlijeka, ili meda i šećera, da ima sladak okus, ne može se dopustiti. Malo šećera može se staviti samo u kvasac, ako se treba bolje i brže dići, ali nipošto ne u tijesto. S prosforom koja bi bila spremljena s ovakvim sastojcima svećenik ne može služiti, tj. ni vaditi Agnec, niti druge čestice, niti je upotrebiti za antidor[26] („Učiteljno izvjestije“).

U slučaju nužde, može se kao prosfora upotrebiti i običan, okrugao kruh iz pekare, na kome svećenik prethodno treba urezati kopljem Agnec[27].

Najbolje je, dakle, kao što je kod Grka i kod nas uvijek bilo, da se prosfore spremaju u pravoslavnim domovima i da zaista budu „prinos“ obitelji za svoje žive i pokojne članove.

Kao što smo vidjeli, svi navedeni opći principi o spremanju i upotrebi prosfora u važnosti su u našoj Crkvi i danas. Za Svetu Liturgiju može se upotrijebiti i sasvim svježa, tek pečena prosfora, a i stara desetak dana, pod uvjetom da nije promijenila miris i okus, i ostale osobine kruha, koja je, dakle, upotrebljiva za jelo. Štoviše, pošto svjež kruh nije preporučljiv za jelo, jer treba prevriti, a osim toga iz sasvim svježe prosfore isparava se vlaga, zatim što je teže iz nje isjecati Agnec i ostale čestice, bolje je da prosfora ne bude sasvim svježa, tek to jutro pečena.

Osim čistog pšeničnog brašna, kvasca, prirodne vode i soli u nju se ne može stavljati ni šećer, ni bilo što drugo.

patrijarh Pavle: Da nam budu jasnija neka pitanja naše vjere


[1] Mt 26, 26; Mk 14, 22; Lk 22, 19; Iv 13, 18; 1 Kor 11, 23-26

[2] O Sv. Liturgiji, gl. 91, Minj, P. G. T. 155, k. 272.

[3] P. Trembelas, Dogmatiki III, Atina 1961, 156.

[4] Prostor lijevo od oltara, s pokrajnjim stolićem za euharistijske darove.

[5] P. Trembelas, E tris liturgie, Atina 1935, 19; L. Mirković, Liturgika I, 1, Beograd 1966, 56. Usporedi odgovor na pitanje treba li posvećivati naforu, Glasnik SPC 1973, br. 5, 123; i odgovor na pitanje o vađenju čestica za sv. Anđele, Glasnik 1974, br. 8, 184.

[6] O Sv. Liturgiji, gl. 86, k. 265.

[7] Pogača euharistijskog kruha.

[8] Četiri posljednje primjedbe nalaze se u sličnom odjeljku „Erminije za jereje i đakone“, koja se nalazi kao dodatak u prijevodu na novogrčki jezik djela sv. Simeona Solunskog, izd. A. Rigopula, Tesaloniki, str. 470, što je gotovo doslovan prijevod „Učiteljnog izvjestija“, pregledan i odobren, kako se tu navodi, od carigradskog patrijarha Kalinika.

[9] Izd. „Astir“, Atina 1970, 682.

[10] Liturgijski nož za euharistijski kruh.

[11] I. Fundulis, Apantisis is liturgikas aporias, Atina 1970, II, 160; arhim. K. Kern, Evharistija, Pariz 1947, 157-159.

[12] Novaja Skrižalj, S. Peterburg 1899, 3, 147.

[13] Središnji dio prosfore s kvadratičnim pečatom. Njega se izrezuje i on se u Liturgiji pretvara u Tijelo Kristovo.

[14] Plitica.

[15] Tako isto i u br. 122, XIV-XV v.; br. 126, XV v.; Man. Sv. Trojice, br. 110, prva pol. XV v.; br. 67 iz 1504. g.; br. 106, XVI v. (pogrešno stoji: va znako da ne ležit); Muzeja SPC br. 108, XV v.; br. 117, XVI v.; br. 214, XVI v.; br. 238, XVI v.; također Služabnik Božidara Vukovića iz 1519. g.; Zbirke prof. Grujića rukop. br. 50, XVII v.

[16] Sv. Trojice kod Pljevalja br. 110, XV v.; Grujićeve zbirke br. 84; br. 50; Božidara i Vincenca Vukovića iz 1519. i 1554. god.

[17] Krasnoseljcev, Svjedjenija o njekotorih liturgičeskih rukopiseh vatikanskoj biblioteki, Kazanj 1885, 175; Isti, Materiali dlja istoriji činoposljedovanija liturgiji Sv. J. Zlat., Kazanj 1889, 43.

[18] Krasnoseljcev, Materiali, 42.

[19] Muzej SP Crkve u Beogradu, br. 246, 1.184b.

[20] Nastoljnaja knjiga, Harkov 1900, 833.

[21] Up. V. Fradinski, Abisinska crkva, Zbornik Pravosl. bogosl. fakulteta, II, 1951, 122; isti, Sirsko-jakovitska crkva, n. d. 97.

[22] N. d. 140, 157.

[23] N. d. 157.

[24] Sv. Simeon Solunski, O sv. Liturgiji, gl. 94, k. 285.

[25] Kako čine jakobiti (Fradinski, n. d. 97).

[26] Ostatak pogače, koji se vjernicima dijeli za blagoslov na kraju Liturgije.

[27] Ep. Melentije, Pravilnik II, Zaječar 1907, 38.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s