Sadašnje stanje pravoslavnih Crkava i pravoslavne Crkve s neriješenim statusom

Svjedoci smo kako se u posljednje vrijeme događaju na religijskoj karti svijeta, što se pravoslavlja tiče, određene krupne promjene. Priznaju se neke nove Crkve, u Ukrajini i evo sada u Makedoniji, druge Crkve prekidaju međusobno euharistijsko zajedništvo, šire se oko svega toga razne dez/poluinformacije itd. Zato ćemo sada, u par kratkih natuknica vidjeti kakvo je stanje u pravoslavlju danas i koliko ustvari mjesnih (krajevnih, partikularnih) Crkava imamo; nadalje, posebno ćemo se osvrnuti na nešto što smo za ovu prigodu nazvali „Crkve s neriješenim statusom“.

Danas, kao i uvijek, na svijetu postoji jedna i jedinstvena Pravoslavna Crkva – jedna, sveta, katolička (saborna, katoličanska) i apostolska. Unutar te Crkve egzistiraju samostalne lokalne Crkve, ima ih ukupno četrnaest, koje nazivamo autokefalnim Crkvama. To su četiri stare patrijaršije, potvrđene na ekumenskim koncilima: carigradska, aleksandrijska, antiohijska i jeruzalemska. Zatim dolazi pet novih patrijaršija: ruska, srpska, gruzijska, rumunjska i bugarska. Najzad, imamo i pet autokefalnih arhiepiskopija (nadbiskupija): ciparska, grčka, albanska, češko-slovačka i poljska. Oko ovih Crkava nema nikakvih sporova, i one čine jednu Pravoslavnu Crkvu.

S njima je povezan određeni broj autonomnih Crkava, dakle Crkava koje imaju neku svoju samoupravu, autonomiju, ali u okviru jedne od ovih četrnaest samostalnih (autokefalnih) Crkava. Teško je reći koliko točno ima autonomnih Crkava, otprilike oko dvadeset. To je zato što postoje različiti stupnjevi autonomije, pa ovisi kako i koga sve brojimo. Samo u ruskoj Crkvi postoji čak pet različitih stupnjeva autonomije, tako da broj autonomnih Crkava i jest neodređen i ovisi o kriterijima autonomije koje primjenjujemo. Događa se, npr., i da se naziv „autonomna Crkva“ neformalno koristi i kao neka vrsta počasnog naslova za npr. određene skupine župa.

Sve što izlazi iz ovih okvira, nije pravoslavno, nema valjane sakramente. Dakle, nema u pravoslavlju ni hrvatske ni crnogorske Crkve; organizacije pod tim imenima se nalaze van pravoslavlja.

Osim ovih četrnaest regularnih, i kanonskih mjesnih Crkava, te s njima povezanih autonomnih, trenutno imamo u pravoslavlju i tri Crkve s neriješenim statusom.

Prva od njih je Pravoslavna Crkva Amerike (OCA), zvana još i „Američka pravoslavna Crkva“. Ona je plod misija i dijaspore Ruske pravoslavne Crkve, koja se smatra kanonskom za područje Sjeverne Amerike. Nakon raznih peripetija, RPC joj je dala autokefalnost 1970.g., te sada ova Crkva u praksi funkcionira kao normalna autokefalna Crkva. Računa se da ima oko milijun vjernika, u preko 600 župa (parohija) i 14 eparhija (biskupija), raznih narodnosti, većinom na području SAD-a, Kanade i Meksika. Sjedište joj je Washington, a ima dostojanstvo arhiepiskopije.

Koji je problem ove američke Crkve, zašto nije petnaesta na diptihu? Kod ove Crkve možda se po prvi puta pojavio problem nove carigradske ekleziologije, po kojoj Carigradska Patrijaršija smatra da samo ona smije davati autokefaliju, a naročito kada su u pitanju područja dijaspore, za koja ona smatra da su izravno podređena njoj. Zato su do sada autokefalnost američke Crkve priznale: gruzijska, bugarska, poljska, te Crkva čeških zemalja i Slovačke. Carigrad i većina ostalih je ne priznaje kao autokefalnu, već je i dalje broji kao autonomnu Crkvu u okviru RPC. Neke Crkve imaju neodređeni stav; npr., rumunjska Crkva je spominje kao sestrinsku, ali bez navođenja statusa. Međutim, bilo da je priznaju kao autokefalnu, bilo da je priznaju samo kao autonomnu, priznaju je svi, i svi su u euharistijskom zajedništvu s njom. Ona je sastavni dio Pravoslavne Crkve, samo treba riješiti njen administrativni status unutar nje.

Makedonska pravoslavna Crkva – Ohridska arhiepiskopija je Crkva čijoj „kanonizaciji“ svjedočimo ovih dana, mjeseca svibnja 2022.g. Prostor Makedonije, od obnove SPC 1920.g. pod njenom jurisdikcijom, dobio je od iste SPC vlastitu autonomnu Makedonsku pravoslavnu Crkvu 1959.g., koja će se 1967.g. samovoljno odcijepiti od SPC, i tako upasti u raskol od cijelog pravoslavlja. U međuvremenu dolazi do stvaranja druge, paralelne Crkve, Pravoslavne ohridske arhiepiskopije, koja ostaje, kao lojalna SPC-u, jedina kanonska Crkva u Makedoniji. Ovakva situacija traje sve do Đurđevdana 06.05.2022., kada na propovijedi episkop zvorničko-tuzlanski Fotije iz SPC po prvi puta najavljuje sjedinjenje SPC i MPC na predstojećem Saboru SPC. Na ovo hitro reagira Carigrad, te u skladu sa svojom spomenutom novom ekleziologijom, po kojoj samo on dodjeljuje autokefaliju, u namjeri da pretekne SPC, 09.05.2022. prima MPC u euharistijsko zajedništvo sa sobom.

SPC ide redovnom procedurom, te, kao Crkva-majka na Saboru u Beogradu 16.05.2022. prima MPC u puno euharistijsko i kanonsko zajedništvo, nakon što je MPC prva zamolila da je se ponovno primi kao autonomnu Crkvu, dakle u statusu iz 1959.g. To se tumači kao akt pokajanja MPC, i vraćanja u njezin posljednji ispravni kanonski status koji je imala, onaj iz 1959. Kao potvrda ovog prihvaćanja, uslijedila je i prva zajednička Euharistija SPC i MPC u Beogradu 19.05.2022. Već 24.05.2022. patrijarh SPC Porfirije odlazi u pastirski pohod novouspostavljenoj autonomnoj MPC, i tom prilikom, na zajedničkoj Liturgiji, daje joj autokefalnost. Na Duhove ove godine cijeli proces bi se trebao dovršiti svepravoslavnim priznanjem autokefalnosti u carigradskoj Patrijaršiji. Tako je Makedonska pravoslavna Crkva postala sastavni dio pravoslavlja, no njezin tehnički status unutar pravoslavlja tek treba riješiti. Tu su brojna pitanja – ime, stupanj dostojanstva, mjesto u popisu (diptihu) Crkava, sveci kanonizirani u vrijeme raskola, imovinska pitanja – to će se sve naknadno rješavati na dogovorni način. Ono što je bitno, MPC je sastavni dio Pravoslavne Crkve, te se bilo koji pravoslavac tamo može pričestiti ili obrnuto.

Treći, najproblematičniji slučaj, jest tzv. „Pravoslavna Crkva Ukrajine“ (PCU), koju je ustrojila Carigradska Patrijaršija 2018.g. Početna ideja je bila da se izvrši ujedinjenje tri glavne vjerske zajednice u Ukrajini: Ukrajinske pravoslavne Crkve (Moskovske patrijaršije), koja je jedina kanonska tamo, te dvije raskolničke organizacije, koje nitko dotad nije priznavao: Kijevskog Patrijarhata i Ukrajinske autokefalne pravoslavne Crkve. Novoj Crkvi, koja bi nastala ujedinjenjem ove tri, Carigradska Patrijaršija bi, jer je u međuvremenu sama sebe proglasila Crkvom-majkom u Ukrajini, dala autokefalnost. Međutim, stvari se već ispočetka nisu razvijale onako kako je Carigrad zamislio.

Prvo, kanonska UPC Moskovske patrijaršije nije pristala na cijeli taj plan i odbila je sudjelovati, te se cijela priča svela na pokušaj vraćanja u okvire Crkve ove dvije raskolničke organizacije. Od njih je dakle (Kijevskog patrijarhata i Ukrajinske autokefalne pravoslavne Crkve), Carigradska Patrijaršija osnovala „Pravoslavnu Crkvu Ukrajine“ kojoj je dala (ograničenu) autokefalnost. Ovo je izazvalo silne stresove u pravoslavnom svijetu, prije svega prekid zajedništva Moskve i Carigrada. Novoosnovanu „PCU“ nije priznao gotovo nitko u pravoslavnom svijetu, osim osnivača (Carigradske Patrijaršije), te aleksandrijske, grčke i ciparske Crkve. Međutim, čak su i dijelovi navedenih Crkava uskratili svoje priznanje, dok je velik dio Aleksandrijske Patrijaršije u Africi napustio dotičnu i prešao pod jurisdikciju Ruske pravoslavne Crkve.

Drugo, ova carigradska „PCU“ ima i unutarnji problem. Naime, Filaret Denisenko, vođa bivšeg nepriznatog Kijevskog patrijarhata, koji je dao većinu klera, vjernika i crkvene imovine novoosnovanoj „PCU“ je nakon svega par mjeseci, nezadovoljan, napustio „PCU“ i objavio obnovu Kijevskog patrijarhata, tj., vratio se u raskol od svih. U kojoj je fazi ova obnova „Kijevskog patrijarhata“, ne zna se, zato je uopće teško i reći koliko ova carigradska „PCU“ uopće u Ukrajini i ima vjernika.

Međutim, sva ta pitanja bi se još nekako i dala izgladiti, da se nije pojavio problem o kojem smo već pisali, a to je nedostatak apostolskog nasljedstva i valjanih sakramenata kod jednog dijela hijerarhije te novoosnovane carigradske „PCU“. Naime, barem jedan dio episkopata prethodne raskolničke „Ukrajinske autokefalne pravoslavne Crkve“ uopće nikada nije ni imao valjano biskupsko ređenje i apostolsko nasljedstvo, što znači da jedan dio „PCU“ ni danas nema valjane sakramente. Ovo je vrlo teško i ozbiljno pitanje, i ustvari glavni razlog zašto je ruska Crkva prekinula sakramentalno zajedništvo sa svima koji priznaju „PCU“. Mi možemo raspravljati o čisto jurisdikcijskim i administrativnim pitanjima, možemo se i posvađati oko toga tko ima veću čast ili vlast. Sve to ide na našu dušu, i sve je to administrativno-sudskim i saborskim putem rješivo. Ali, ako netko svjesno služi euharistiju, a zna da uopće nije ni zaređen, da je običan laik, onda je to ozbiljni duhovni poremećaj, zabluda, diranje u dogmatsku sakramentologiju, u bit Crkve.

Dakle, tako izgleda unutarnja struktura pravoslavlja danas – 14 autokefalnih Crkava, plus dvije kojima treba riješiti čisto tehnički, administrativni status, i tek jedna s dubljim sakramentalnim problemom.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s