„Već godinama tugujem kad na nešto pomislim. Mi monasi koji smo se odrekli svijeta, napustili rođake i domovinu, ostavili sve što čini običan ljudski život, dali zavjete pred Bogom, svetim anđelima i ljudima da ćemo živjeti po Kristovom zakonu, odrekli se svoje volje, i koji živimo jednim tegobnim životom, ipak – ne uspijevamo u dobru. Koliko će se nas spasiti? Ja ću prvi propasti. Vidim da su i drugi robovi strastima. A kad sretnem svjetovnjake, vidim da žive u velikom neznanju, ne mare i ne kaju se. Tako sam postupno, i ne primjećujući, navikavao sebe na molitvu za sav svijet. Mnogo sam tugovao kad sam pomišljao na to što se tek u svijetu događa kad se ni mi monasi, koji smo se odrekli svijeta, ne spašavamo. Moja je tuga bivala sve veća, tako da sam već počeo plakati suzama očajnika. Međutim, prošle godine, kada sam jednom sav očajan i iznemogao od plača, noću ležao na podu, dogodilo se da mi se javio Gospodin i upitao me: „Zašto tako plačeš?“ Ja sam šutio. „Zar ti ne znaš da ću ja suditi svijetu?“ I dalje sam šutio… Gospodin mi zatim reče: „Pomilovat ću svakog čovjeka koji je bar jedanput u životu prizvao Boga“. Na to meni sine misao: „Pa, zašto se mi onda toliko mučimo svaki dan“? Na ovaj pokret moje duše Gospodin odgovori: „Oni koji stradaju zbog Mojih zapovijedi, bit će Moji prijatelji u Carstvu nebeskom, dok će ostali biti samo pomilovani“. Zatim Gospodin iščeze.“
(sv. Siluan Atonski)
Upoznaj pravoslavlje 