O sudu nad patrijarhom Kirilom

Više od 400 svećenika UPC-a podržalo je „Apel“, u kojem su pozvali da se patrijarh Ruske pravoslavne Crkve stavi pod sud “Sabora istočnih Crkava”. O čemu se radi i što to znači?

***

Svećenik UPC-a, protojerej Andrej Pinčuk, 10. travnja 2022. objavio je na svojoj Facebook stranici apel “Drevnim istočnim Crkvama” s pozivom da se održi sud nad patrijarhom Kirilom. Sadrži dvije optužbe – za “herezu ruskog svijeta” i za potporu ratu Ruske Federacije protiv Ukrajine.

Nekoliko dana kasnije, otvoreno pismo o. Andreja Pinčuka već je podržalo više od 400 klerika UPC-e, odnosno gotovo 3% svih klerika Ukrajinske pravoslavne Crkve.

Autor „Apela“ je svećenik Dnjepropetrovske biskupije UPC-a protojerej Andrej Pinčuk. Upravitelj je crkve sv. arhanđela Mihaela u selu Voloskoje, kao i župnik u selima Voloskoje, Rakševka, Majorka i Červoni Sadok. Ima 14-ero djece, uključujući i usvojenu. O. Andrej uživa zasluženi ugled među ljudima i zna kako čvrsto braniti svoja stajališta. Za one koji žele saznati više o njemu, preporučamo gledanje programa “Ljudi Crkve” na YouTube kanalu “Odeska biskupija” ili “Istina svećenika Andreja Pinčuka” na TV-kanalu „Dnipro“. A s početkom rata spasio je tisuće ljudi iz područja granatiranja, među kojima i djecu.

Samo pismo je vrlo dugačko i prepuno optužbi na račun poglavara Ruske pravoslavne Crkve.

U tekstu „Apela“ o. Andrej govori o velikim patnjama koje naš narod proživljava kao posljedicu ruske agresije na Ukrajinu, navodi stav Njegovog Blaženstva, mitropolita Onufrija, i Sinoda UPC-e protiv agresije Ruske Federacije, zatim činjenice koje ukazuju da patrijarh Kiril, barem neizravno, podupire ovu agresiju.

Središnji dio „Apela“ je kritika ideologije “ruskog svijeta” koju promiče patrijarh Kiril. Citat: “Razmišljajući o podrijetlu stava Ruske pravoslavne Crkve o ratu u Ukrajini, moramo priznati da je jedan od ideoloških temelja ovog rata bila doktrina “ruskog svijeta”, koju patrijarh Kiril osobno promiče godinama.”

Ali suština „Apela“ izražena je u dva paragrafa koja se gube u masi teksta: „Jasno izjavljujemo da je nemoguće za nas i dalje ostati u bilo kakvom obliku kanonske podčinjenosti moskovskom patrijarhu“, a također i „izjavljujemo našu odanost Ekumenskom Pravoslavlju, želju za puninom našeg zajedništva s njim i osuđujemo svaki pokušaj ograničavanja naše uključenosti u to.”

I ovdje je vrijeme da saznamo – kome je „Apel“ upućen, tko, po mišljenju autora, predstavlja “ekumensko pravoslavlje”, i tko bi trebao voditi sud.

A tko su suci?

U samom „Apelu“ se ne govori podrobno o sucima ovog tribunala, ali o. Andrej je odgovorio na ovo pitanje u jednom od svojih intervjua. “Ovo je Sabor drevnih istočnih patrijarha, koji uključuje pet ljudi: poglavare Carigrada, Aleksandrije, Antiohije, Jeruzalema, Cipra”, rekao je svećenik izvoru informacija. Prema njegovim riječima, sud istočnih poglavara,  tehnički, može osuditi koncept “ruskog svijeta” kao herezu, odnosno nešto što mijenja dogmu Crkve i uništava je iznutra.

Već se ovdje pojavljuje nekoliko nedoumica:

1.      Tri od pet “drevnih” poglavara – carigradski, aleksandrijski i ciparski – aktivno su sudjelovali u legalizaciji ukrajinskog raskola i pokušali uništiti Ukrajinsku pravoslavnu Crkvu.

2.      Zašto su ti poglavari bolji od nekih drugih – srpskog, poljskog, gruzijskog i ostalih?

3.      Zašto “drevnima” izjavljivati nemogućnost podčinjavanja svećenstva UPC-a moskovskom patrijarhu, ako oni ionako ne priznaju tu podčinjenost? Spomenuto “trojstvo” Ukrajinu smatra teritorijom PCU.

4.      Poglavari Carigrada, Aleksandrije i Cipra služe s ljudima bez svećeničkog reda (PCU) i pristaše su carigradske teorije prvenstva “prvi bez jednakog”, koju mnoge Crkve (uključujući UPC) tumače kao heretičku. Trebaju li takvi ispitivati tuđe “hereze”?

5.      Sabor UPC-e od 13. studenoga 2018., zbog protukanonskog djelovanja Carigrada, prekinuo je euharistijsko zajedništvo s njim, a kasnije (nakon priznanja PCU) i s poglavarima Aleksandrije i Cipra. Stoga se Pinčukova fraza o “želji za puninom našeg zajedništva s ekumenskim pravoslavljem i osudom bilo kakvih pokušaja ograničavanja našeg angažmana u njemu” doživljava kao protest protiv ovih postupaka hijerarhije UPC-e. I stoga izaziva zbunjenost, jer ove odluke nemaju nikakve veze ni s patrijarhom Kirilom ni s Moskovskom patrijaršijom.

Je li “ruski svijet” hereza ili nije?

Prije rata bilo je moguće voditi rasprave o tome što je “ruski svijet”, što nosi u sebi, koje pozitivne i negativne strane može imati. Rat nam je jasno pokazao rezultate primjene te ideologije i diskreditirao je na dugo, ako ne i zauvijek.

Međutim, ne može se poreći da je sama ideologija “ruskog svijeta” derivat ideologije “helenizma” (kako bismo sada rekli, “helenskog svijeta”). O. Andrej Pinčuk piše: “Ideolozi ‘ruskog svijeta’, posebno unutar Moskovskog patrijarhata, nikada nisu skrivali činjenicu da ova doktrina treba promicati ruski iredentizam, odnosno postupno uspostavljanje ruske političke kontrole nad područjima koja su nekada bila dio Sovjetskog Saveza ili čak i još Ruskog Carstva.

Ali ovo nije ništa drugo nego ponavljanje bizantskog narativa da su svi narodi koji su prihvatili kršćanstvo zajedno sa svojim vladarima podanici bizantskog cara. I bizantske elite su tako iskreno mislile.

Osim toga, koncept “ruskog svijeta” nije nastao od patrijarha Kirila, već u 11. st., i izvorno je primjenjivan na Kijevsku državu: “Ne samo u Rimu, nego posvuda: u Hersonu i također u ruskom svijetu…” (Propovijed za obnovu „crkve Desetine“ velikog kneza kijevskog Izjaslava Jaroslaviča).

Kao društveno-politička doktrina, koncept “ruskog svijeta” ne može biti krivovjerje, jer samo religijska učenja mogu biti hereza. Shvativši ovo, o. Andrej govori o projekciji ove doktrine na pravoslavnu ekleziologiju. Njegov citat: „Međutim, mi, pravoslavni svećenici, želimo obratiti posebnu pozornost na one aspekte doktrine „ruskog svijeta“ koji se izravno odnose na nauk Crkve. Patrijarh Kiril uporno poistovjećuje “ruski svijet” s tzv. “kanonskim teritorijem” Ruske pravoslavne Crkve.” No, dovoljno je pogledati Ustav RPC-e da vidimo kako kanonski teritorij RPC-e nije povezan s konceptom “ruskog svijeta”. Primjerice, Japan i Azerbajdžan su u Ustavu proglašeni takvim teritorijima, koji sigurno ne pripadaju “ruskom svijetu”.

Dakle, nemoguće je složiti se s optužbom protiv patrijarha Ruske pravoslavne Crkve za širenje krivovjerja “ruskog svijeta”, iz gore opisanih razloga.

Koja je svrha „Apela“?

Na kraju „Apela“ o. Andrej formulira zahtjeve:

1.      Osuditi agresiju Ruske Federacije.

2.      Pozvati Putina da okonča rat.

3.      Osuditi izjave patrijarha Ruske pravoslavne Crkve.

4.      Osuditi doktrinu “ruskog svijeta” i oduzeti patrijarhu Kirilu pravo na patrijaršijski tron.

Iskreno, zahtjevi nisu osobito uvjerljivi. Prva dva već su ispunili Njegovo Blaženstvo mitropolit Onufrije i Sinod UPC-e – obojica su osudili agresiju i pozvali Putina da zaustavi rat. Dok, pak, zahtjev da se patrijarh Kiril liši prijestola izaziva samo zbunjenost. Ako o. Andrej ne želi imati ništa zajedničko s Moskovskom patrijaršijom, kakva je onda razlika tko će sjesti na patrijaršijski tron ​​- patrijarh Kiril ili netko drugi?

Tu je i niz drugih nedoumica. Zašto svećenici, koji tako revno brinu o istinski pravoslavnom učenju o Crkvi, takav „Apel“ upućuju, ne svojim nadležnim biskupima, ne Svetom Sinodu UPC-e, pa čak ni Saboru biskupa UPC-e, nego poglavarima drugih Crkava? Štoviše, onima s kojima je njihova Crkva prekinula euharistijsko zajedništvo, i to, štoviše, isključivo iz doktrinarnih razloga? Nije li to grubo kršenje, ne samo dogmatskog učenja o Crkvi, nego i čitavog niza kanonskih pravila koja uređuju rješavanje sporova između klerika i hijerarha?

No, najključnija fraza „Apela“ je o “nemogućnosti da se i dalje ostane u bilo kakvom obliku kanonske podložnosti moskovskom patrijarhu”.

Napominjemo da se ne kaže da se UPC treba povući iz jurisdikcije RPC i postati autokefalna, nego da svećenici koji su podržali „Apel“ ne mogu osobno ostati u “kanonskoj podložnosti moskovskom patrijarhu”. Ovdje nema riječi da je potrebno sačuvati jedinstvo UPC-e, da je potrebno biti poslušan Njegovom Blaženstvu mitropolitu Onufriju i hijerarhiji UPC-e, da pitanje “kanonske podčinjenosti” mora rješavati Sabor, i tako dalje. Ne postoji izjava o odanosti svojoj Crkvi.

Otići od Kirila i doći – kome?

Jedan od najučinkovitijih načina da se osoba natjera da učini ono što manipulator želi, jest iskorištavanje psihološke traume osobe. Svaki psiholog to jako dobro zna. Svi mi sada u Ukrajini imamo ogromnu psihološku traumu od onoga što se dogodilo u Buči, Borodijanki i drugim gradovima, od onoga što se sada događa u Mariupolju, Izjumu i tako dalje. Za svećenstvo, sve je to dodatno natkriveno traumom stvarnog odobravanja djelovanja Ruske Federacije od strane hijerarhije Ruske pravoslavne Crkve.

A sada, nakon što su im prethodno otvorili ovu ranu na srcu, predlažu svećenicima UPC-e potpuno nelogičan čin – da se obrate mimo svojih biskupa, Sinoda UPC-e, Njegovog Blaženstva mitropolita Onufrija i Biskupskog sabora nepostojećem sudu “drevnih”, koji se većinom sastoji od ljudi koji su prekršili crkvene kanone.

Polovicu sudskih zahtjeva već je ispunila hijerarhija UPC-e, druga polovica je proglašenje krivovjerjem ono što ne može biti krivovjerje i “razrješenje” patrijarha Kirila. I to je u biti sve. Čemu služi sva ova akcija? Kako bi naljutili lošeg patrijarha?

Crkva je tako uređena da njezino svećenstvo ne može biti u kanonskoj izolaciji. Ako prije saborskih odluka o statusu UPC-e netko “napusti” “kanonsku podređenost moskovskom patrijarhu”, onda ulazi u kanonsku podređenost nekom drugom. Kome? Postoji nekoliko opcija: ili Bartolomej, ili Sergej Dumenko.

U mirnodopskom stanju, rijetko tko bi pristao na takav korak, ali sada postoje posebne okolnosti, sada svi doživljavamo ozbiljne psihičke potrese, što znači da trebamo “uhvatiti trenutak”.

Stoga, uz dužno poštovanje prema protojereju Andreju Pinčuku, uz svo priznanje njegovih zasluga, treba reći da ovaj „Apel“ nije toliko usmjeren protiv patrijarha Kirila, koliko protiv jedinstva UPC-e, njezine hijerarhije i Njegovog Blaženstva mitropolita Onufrija. Uostalom, svećenici koji su ga potpisali već su poduzeli korak protiv službenog stava UPC-e, da o daljnjoj kanonskoj sudbini Crkve odlučuje samo Sabor i to tek nakon završetka rata. Stav koji je vrlo razuman, uravnotežen i potpuno u skladu s naukom o Crkvi, o kojoj se toliko govori u „Apelu“. UPC prolazi kroz vrlo teška vremena. Ona se bori za sam opstanak. S jedne strane, ruske trupe je fizički uništavaju, s druge strane, nacionalni radikali i lokalne vlasti, a sada su počeli napori da se rascijepi iznutra. Sve se ponavlja. Kao što je apostol Pavao napisao: “… nevolje na rijekama, nevolje od razbojnika, nevolje od sunarodnjaka, nevolje od pogana, nevolje u gradovima, nevolje u pustinji, nevolje na moru, nevolje od lažne braće” (2 Kor 11, 26).

Ostaje za nadati se da ogorčenje zbog postupaka i riječi patrijarha Kirila neće navesti ukrajinske svećenike na izdaju UPC-e i njezina poglavara, Njegovog Blaženstva mitropolita Onufrija.

Kiril Aleksandrov

izvor: https://spzh.news/ru/

Jedna misao o “O sudu nad patrijarhom Kirilom

  1. Ovakve stvari treba uzimati sa velikom rezervom imajući u vidu težak položaj UPC i pre samih sukoba, uključujući zastrašivanja, otimanje hramova, prebijanja sveštenika itd. Sve se ovo samo intenziviralo od početka rata, imamo snimke na youtubu gde ukrajinski vojnici otimaju sveštenika u sred liturgije, postavljaju artiljeriju u portu hrama itd Da se predpostaviti da su i ovakvi dokumenti i akti napisani, ko zna gde i od koga i pod prisilom naterana izvesna sveštena lica da potpišu.

    Liked by 1 person

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s