Mitropolit Tihon o Ukrajini, Rusiji i Crkvi

Mitropolit pskovski i porhovski Tihon (Ševkunov), od medija svojedobno prozvan „Putinov duhovnik“ i autor ne tako davno najpopularnije pravoslavne duhovne knjige na hrvatskom, „Nesveti sveti“, danas nam progovara o Ukrajini, Rusiji, Pravoslavnoj Crkvi, predratnoj situaciji, proročanstvima o ovim događajima koja se ispunjavaju pred našim očima…

„Ponovno ostajemo poslije završetka Svete liturgije kako bismo odgovorili na pitanja o kojima se mora govoriti. Ukrajina. Ovako tragične situacije, ovakve nesreće i boli nije bilo u životu naše generacije.“

***

Izbjeglice su počele pristizati u Pskov. Nedavno su u Pskovopečerskom manastiru[1] primljene dvije obitelji s više djece. Njihovi članovi su nam ispričali kako je poslije događaja na Majdanu 2014. godine u njihovom tihom gradiću u središnjoj Ukrajini prvo sve bilo relativno mirno. Međutim, kasnije su se pojavili nepoznati mladi ljudi koji su izjavljivali da se bore protiv neprijatelja Ukrajine. Izbjeglice su kazali da su se građani postupno počeli mijenjati. Podčinjavajući se sve jačem pritisku, počeli su obavještavati organe vlasti o tome da su njihovi sugrađani nepouzdani ili da održavaju veze s Rusijom. Strah da ljudi mogu biti osumnjičeni za nelojalnost rastao je do te mjere da je susjed naših izbjeglica jednom došao u njihovu kuću i izjavio da im daje tri dana da napuste grad, inače će prijaviti vlastima da u razgovorima izražavaju mišljenje o tome da treba biti u prijateljskim odnosima s Rusijom.

Pravoslavni svećenik, duhovnik naših izbjeglica, po nacionalnosti je bio Poljak; služio je u hramu Moskovske patrijaršije; po svojim stavovima bio je istomišljenik naših izbjeglica i nije namjeravao kriti negodovanje zbog poticanja mržnje prema Rusiji. Ovaj svećenik je nekoliko puta dobio vrlo stroga upozorenja. Međutim, ostao je vjeran svojim stavovima i savjesti. Jednom su kod njega došli mladići s palicama i strašno su ga pretukli. Izvukli su ga iz kuće unakaženog. Svećenik je rekao svojim mučiteljima da se neće odreći svog mišljenja i da je spreman umrijeti. Međutim, oni su se samo nasmijali i odgovorili su mu da je još rano za umiranje. Ubacili su svećenika u automobil i odvezli su ga. Vjernici više nisu vidjeli svog duhovnika. Naši poznanici su pobjegli iz Ukrajine i sad su se našli u Pskovu.

Događa se da razmirice s vremena na vrijeme potresaju Rusiju. U pravilu, iza leđa sudionika u neprijateljstvu stoje treće sile, huškajući jedne protiv drugih. Sjetimo se građanskog rata koji je protutnjao prije samo sto godina: koliko je proliveno krvi i suza, koliko je bilo patnje… Tada, 1919. godine izvanredni ruski pjesnik Maksimilijan Vološin je napisao:

„A ja stojim sam među njima

U rici plamena i dima

I za jedne i za druge

Molit ću se dok snage imam.“

I mi smo danas pozvani na upravo ovakvu molitvu.

Nakon što se na nas iznenada obrušila vijest o početku ratnih djelovanja, ljudi užasnuto razmjenjuju dokumentarne kadrove. Nacističke parade s nekoliko tisuća sudionika u Kijevu. Strahote iz posljednjih godina života u Donbasu. Djeca koja na ulicama Ukrajine viču: „Udri Moskalja (pogrdan naziv za Ruse, op. prev.), slažite leševe!“ „Mi smo djeca Ukrajine! Neka Moskva leži u ruševinama!“ „Djevojčice, što ćeš raditi kad porasteš? – Klati Moskalje!“ Čudovišna su mučenja naših vojnika. Čovjek se zaprepašteno pita kako se ljudi mogu dovesti do takvog stanja i mržnje, a zatim shvaća da to i nije tako teško. Sjetimo se što se s cijelom Rusijom događalo prije sto godina, poslije revolucije. Mi smo svjedoci ovoga u crkvenom sjećanju na naše novomučenike, u osobnom sjećanju na osnovu priča i predaja koje se čuvaju u našim obiteljima.

Želim naglasiti: u situaciji kad su se na nas obrušile bujice najrazličitijih istinitih i lažnih informacija čovjek može zaključiti da može vjerovati samo u ono što se odgovorno može smatrati nesumnjivim svjedočanstvom i činjenicom. I na osnovu takvih svjedočanstava može izvlačiti zaključke.

Već četiri godine se na svakoj Svetoj liturgiji[2] na suguboj jekteniji[3] u pskovskoj katedrali i u Pskovopečerskom samostanu molimo za mitropolita Onufrija i njegovu pastvu[4]. A danas se ove molitve uznose u cijeloj Pskovskoj eparhiji[5]. Mislim, i u cijeloj Rusiji. Ljudi se za Ukrajinu mole kao za same sebe. Naravno, mole se i za naše vojnike. Mole se da Gospodin po Svom Promislu sve razriješi da se ostvari volja Njegova. Ali evo što je zanimljivo: ispostavilo se da su na današnje događaje, ponekad do doslovnih podudarnosti prije mnogo godina upozoravali ukrajinski asketi. Za izvanjski svijet ova svjedočanstva nemaju značaja, ali su za nas, pravoslavce, veoma važna.

Nedavno kanonizirani sveti starac[6] Lavrentij Černjigovski (preminuo je u Černjigovu još 1950. godine) govorio je:

„Naše rođene riječi su Rus i ruski. I obavezno trebamo znati, imati na umu i ne zaboravljati da je bilo pokrštavanje Rusi, a ne pokrštavanje Ukrajine. Kijev je drugi Jeruzalem i majka ruskih gradova. Kijevska Rus je bila zajedno s velikom Rusijom. Kijev je bez velike Rusije i odvojen od Rusije potpuno nezamisliv.“[7]

Zatim – snažno i slikovito:

„Kao što se ne može podijeliti Presveta Trojica, Otac i Sin i Duh Sveti, to je Jedan Bog, tako se ne mogu podijeliti Rusija, Ukrajina i Bjelorusija. To je zajedno Sveta Rus. Znajte i nemojte zaboravljati. U Kijevu nikad nije postojao patrijarh. Patrijarsi su bili i živjeli u Moskvi. Čuvajte se samosvjatske ukrajinske grupe („Crkve“)[8] i unije[9].“

Sugovornik starca, namjesnik Kijevopečerske lavre[10], o. Konrad, se tada nije složio s ocem, rekavši da su samosvjati i unijati u Ukrajini nestali, ali je otac proročanski odgovorio:

„U njih će ući demon i oni će se sa sotonskom zlobom okomiti na pravoslavnu vjeru i Crkvu, ali će im kraj biti sraman, a njihove pristalice će doživjeti kaznu od Gospodina Cara i Sile.“

I upozoravao je:

„Budimo vjerni Moskovskoj patrijaršiji i nipošto ne ulazimo ni u kakav raskol… Kad se pojavi mala sloboda, otvarat će se crkve, samostani i popravljat će se, onda će sva lažna učenja izaći zajedno s demonima i tajnim bezbožnicima (katolici, unijati, Ukrajinci-samosvjati i drugi) i snažno će u Ukrajini zavojštiti protiv kanonske Pravoslavne Crkve, njenog jedinstva i sabornosti[11]. Ove heretike će podržavati bezbožnička vlast, i zato će oduzimati pravoslavcima crkve i ubijat će vjernike. Tada će kijevski mitropolit (koji je nedostojan ovog zvanja) zajedno sa svojim istomišljenicima i biskupima i svećenicima, snažno poljuljati rusku Crkvu.“

Ovo je bilo rečeno o Filaretu, bivšem kijevskom mitropolitu[12]:

„Sam će otići u vječnu pogibelj kao Juda. Ali svi ovi napadi Lukavog i lažna učenja u Rusiji će nestati i bit će jedinstvena Pravoslavna Crkva – Ruska.“

„Doći će vrijeme kad će se tući-tući i počet će svjetski rat. A u samom jeku će reći: „Hajdemo izabrati jednog cara u cijelom svijetu“. I izabrat će! Izabrat će Antikrista kao svjetskog cara i glavnog „mirotvorca“ na Zemlji. Treba pažljivo slušati i biti oprezan! Čim budu glasovali za jednog u cijelom svijetu, znajte da je to on i da ne treba glasovati.“

Za razliku od ispraznih riječi starac Lavrentij o posljednjim vremenima govori u skladu sa Svetim Pismom i tajanstvenom knjigom Otkrivenja upozoravajući nas da će se svi narodi ujediniti pod vladavinom jednog vladara – lažnog Mesije, Antikrista.

U Ukrajini je živio još jedan poznati asket, duhovnik odeskog samostana Uznesenja Presvete Bogorodice, shiarhimandrit[13] Jona (Ignatenko). On je preminuo u Gospodinu 18. prosinca 2012. godine. Nedugo pred njegovu smrt zapisano je što rekao:

„– Godinu dana poslije moje smrti počet će veliki potresi, bit će rat. Trajat će dvije godine.

– A kako će sve početi? Amerika će napasti Rusiju?

– Neće.

– Rusija će napasti Ameriku?

– Neće.

– Što će onda biti?

– U jednoj zemlji koja je manja od Rusije nastat će vrlo veliki neredi, bit će mnogo krvi. U ovaj kovitlac građanskog rata bit će uvučene i Rusija i Sjedinjene Američke Države i mnoge zemlje.“

Skoro točno godinu dana poslije njegove smrti, krajem 2013. – početkom 2014. godine počeli su Majdan i krvavi događaji u Kijevu i Odesi.

On je govorio:

„Ukrajina i Rusija ne postoje odvojeno, postoji jedinstvena Sveta Rus. A neprijatelji su odlučili podijeliti nas kako bi uništili pravoslavlje u Maloj Rusi (Ukrajini, op. prev.). Ali Gospodin to neće dozvoliti.“

A evo predviđanja još jednog starca, vrlo uglednog u Ukrajini, shiarhimandrita Zosime (Sokura), osnivača Sveto-Uspenjske Nikolo-Vasiljevske obitelji[14] u Donjeckoj regiji. On je preminuo 2002. godine.

„I danas, u naše vrijeme, sva zbrka će početi od Kijeva – majke ruskih gradova, od kolijevke. Odatle će zbrka preplaviti sve ruske zemlje, neće zaobići ni Rusiju, ništa; unaokolo će biti opsjednutost đavlima. Ali Rusija će se održati i tamo će biti veoma velika milost. Čak ni sile pakla, Antikrista, neće savladati Rusku pravoslavnu Crkvu.“

„Uskoro će nastupiti vrijeme kad će zločinaca biti više nego nas, još uvijek manje-više normalnih ljudi… Buduće generacije će biti još gore: svi će imati staklene oči, svuda će biti oružje. Moći će te ubiti u svakom trenutku iz zabave.“

U svojoj duhovnoj oporuci starac je zabilježio:

„Strogo se držite Ruske pravoslavne Crkve i njegove svetosti patrijarha moskovskog i cijele Rusije. U slučaju da Ukrajina ode od Moskve, bez obzira na to je li autokefalija nezakonita ili „zakonita“ – automatski se prekida veza s kijevskim mitropolitom. Postojeći samostani će tada biti pretvoreni u Dom milosrđa (imaju se u vidu samostani koje je osnovao u Donjeckoj regiji) koji će ispunjavati svete zakone milosrđa – služenje ljudima do njihovog pogreba, i ovu zapovijed obitelji trebaju vječno ispunjavati. Nikakve prijetnje i prokletstva ne treba priznavati, jer nisu kanonski i zakoniti.

Treba se čvrsto boriti za kanone Ruske pravoslavne Crkve. U slučaju otpadanja od jedinstva Ruske pravoslavne Crkve, nadležni biskup ne postoji, samostani prelaze pod stavropigijalnu upravu, pod omofor Njegove svetosti patrijarha moskovskog i cijele Rusije. Ukoliko ovo bude nemoguće, samostani prelaze pod samostalnu upravu igumana[15], kao što je to bio slučaj u Valaamskoj obitelji na početku našeg stoljeća. Gledajući svijetlo u budućnost i u vrijeme jedinstva Ukrajine i Rusije koje će po mom dubokom uvjerenju nastupiti, odlazim u vječnost… Odlazeći u vječni život, posljednju riječ govorim vama, braći, sestrama i svima koji se mole u našoj obitelji: držite se Ruske pravoslavne Crkve – u njoj je spasenje.“

A idemo prijeći na potpuno druge sfere: na dokumente za koje je većina nas saznala tek u ožujku/travnju. Oni govore o putevima za praktično ostvarenje onoga čemu smo svjedoci, o pripremi i pokretanju pogonskog remenja rata. Neki od vas su vjerojatno vidjeli ove materijale na društvenim mrežama; nije ih teško pronaći.

Američki politikolog i obavještajac George Friedman je 2015. godine dao intervju. Na pitanje predstavlja li islamski ekstremizam glavnu opasnost po Sjedinjene Države, Friedman je odgovorio:

„Islamizacija predstavlja problem za Sjedinjene Države, ali nije opasnost od životne važnosti. Ovim problemom se treba baviti, i u njega treba proporcionalno ulagati napore, ali ne više od toga. Mi imamo druge vanjskopolitičke interese. Glavni vanjskopolitički interesi SAD-a tijekom cijelog prošlog stoljeća, u vrijeme Prvog, Drugog i Hladnog rata usredotočeni su u odnosima između Rusije i Njemačke. Zato što kad se ujedine, one čine jedinu silu koja je zaista životno opasna po SAD. I naš glavni zadatak se sastojao u tome da ne dozvolimo da one sklope savez.

Ako ste Ukrajinac, tražit ćete jedinog tko vam može pomoći i to su Sjedinjene Države. Prošlog tjedna ili prije desetak dana Ukrajinu je posjetio glavni zapovjednik kopnene vojske SAD-a u Europi general Ben Hodges. On je tamo najavio da će u Ukrajinu službeno doputovati vojni savjetnici SAD-a. Nagradio je ukrajinske vojnike vojnim medaljama SAD-a, iako je po vojnom pravilniku SAD-a zabranjeno da se stranci nagrađuju medaljama. Međutim, učinio je to zato što je želio pokazati da je ukrajinska vojska njegova. Poslije toga je otputovao. SAD trenutno isporučuju oružje, artiljeriju i drugo naoružanje baltičkim zemljama, Rumunjskoj, Poljskoj i Bugarskoj. To je veoma zanimljiv aspekt. A jučer su SAD objavile da namjeravaju isporučivati naoružanje u Ukrajinu. Iako je to kasnije demantirano, oružje će se isporučivati.

U svemu ovome SAD postupaju zaobilazeći NATO, zato što u NATO-u odluke mogu donositi samo sve članice NATO-a jednoglasno. Suština događanja se sastoji u tome da SAD grade „sanitarni kordon“ oko Rusije. I Rusija zna za to. Rusija misli da SAD namjeravaju razmrviti Rusku Federaciju. Mislim da ne želimo ubiti Ruse, već samo ih malo raniti i nanijeti im štetu. U svakom slučaju, vratili smo se staroj igri.

Sjedinjene Države kontroliraju sve svjetske oceane – to su njihovi fundamentalni interesi. Nitko ranije to nije činio. Uslijed toga možemo vršiti upade posvuda po planetu, ali nas nitko ne može napasti. To je odličan položaj. Kontroliranje oceana i svemira predstavlja okosnicu naše vlasti. Najbolji način da se uništi neprijateljska flota jest da se neprijatelju ne dozvoli da sagradi svoju flotu. Put koji je izabrao britanski imperij kako bi spriječio nastanak snažne flote u Europi bilo je huškanje Europljana jednih protiv drugih.

Preporučio bih da se pridržavamo politike koju je Ronald Reagan primjenjivao u Iranu i Iraku (Iransko-irački rat 1980.-1988. god.). To je bilo cinično i amoralno, ali je funkcioniralo.

Čitava suština je u tome: SAD nisu u stanju okupirati cijelu Euroaziju. U trenutku kad čizma našeg vojnika kroči na zemlju Euroazije automatski zaostajemo brojčano. Možemo uništiti vojsku protivnika, ali nismo u stanju vojno okupirati Irak.

Dakle, nismo u stanju posvuda uvesti svoju vojsku, ali smo u stanju, kao prvo, podržavati zavađene strane kako bi se usredotočile na sebe, a ne na nas. Možemo ih podržavati politički, financijski; pružati im vojnu pomoć; slati im naše savjetnike. I samo u krajnjim slučajevima, kao što smo to učinili u Vijetnamu, Iraku i Afganistanu, umiješali smo se vojnom silom s taktikom nanošenja preventivnog udara.

Mi kao imperij ne možemo svuda slati vojsku. Ni Britanci svojevremeno nisu okupirali Indiju; jednostavno su uzeli pod kontrolu pojedine indijske države i zavađali su ih. Isto je radilo Rimsko carstvo.

U svakom slučaju, problem nije u tome, već u tome kakav smo mi imperij. Jer to ne znači da se sad trebamo udobnije zavaliti u fotelju, ići kući i da nas bude baš briga za sve. Nalazimo se na samom početku puta.

Pitanje koje se sad nalazi na dnevnom redu za Ruse je da će ili Ukrajina postati tampon-zona između Rusije i Zapada (da će minimum postati neutralna zemlja) ili će se Zapad (NATO) u Ukrajini probiti tako daleko da će Zapad (NATO) od Staljingrada dijeliti svega sto kilometara, a od Moskve petsto kilometara. Za Rusiju je status Ukrajine opasnost od životnog značaja.“

Na internetu postoji intervju vojnog stručnjaka (sadašnjeg savjetnika predsjednika Ukrajine) Alekseja Arestoviča koji je dao ukrajinskoj televiziji prije tri godine, 18. ožujka 2019. godine u kojem je govorio o ratu s Rusijom:

„Postoji vjerojatnost od 99,9% da je cijena našeg ulaska u NATO veliki rat s Rusijom. A ako ne uđemo u NATO, Rusija će nas apsorbirati za desetak-dvanaestak godina. Bolji je veliki rat protiv Rusije i prelazak u NATO nakon pobjede nad Rusijom. Veliki rat je ofenzivna zračna operacija; upad četiri ruske armije koje su locirane na našim granicama; opsada Kijeva; pokušaj da se opkoli vojska koja se nalazi u NATO… OUS (operacija udruženih snaga); proboj kroz Krimski tjesnac do Kahovskog umjetnog jezera kako bi Krim dobio vodu; ofenziva s teritorija Bjelorusije; stvaranje narodnih republika; udari po objektima kritične infrastrukture i tako dalje. Eto što je rat velikih dimenzija. Vjerojatnost da će se on dogoditi je 99%.

Nakritičnije razdoblje je 2020.-2022. godine… Glavni povijesni zadatak je ulazak u NATO i nikakve socijalne i ekonomske žrtve nisu važne u usporedbi s ovim zadatkom.“

Anatolij Aleksandrovič Sobčak, vrlo liberalni ruski političar, još je 1992. godine u tadašnjoj situaciji koja je izravno iznjedrila današnju, upozoravao (ovaj intervju s njim se također može naći na društvenim mrežama):

„Smatramo da smo danas dobili najopasniju simbiozu krajnjih nacionalista i bivše partijske nomenklature: u Ukrajini je komunistički režim bio najokoštaliji, najjači. Oni su se sad vrlo brzo snašli. U govorima rukovodstva današnje Ukrajine nema ni riječi o pravima čovjeka, o pravnoj državi. Oni sve počinju i završavaju riječima o nezavisnosti. Sad vidimo kakvu nezavisnost su izabrali. Ispostavlja se da je za njihovu nezavisnost prije svega potrebna vojska koju su sklepali u što kraćem roku. Zatim im je bila potrebna i Crnomorska flota. Ne sumnjam da će sutra pretendirati i na nuklearno oružje.“

Eto, takvi su pogledi iz prošlosti na današnjicu. A što nas očekuje u budućnosti? Svi žele jedno – mir. Međutim, čvrst i nepokolebljiv mir, a ne mir bremenit novim ratovima i nevoljama. Ne onakav o kakvom se govori na jednom mjestu u Svetom Pismu: „Liječe ranu… naroda Mog lakomisleno, govoreći: ‘mir, mir!’ a mira nema“ (Jr 8, 11). Nije slučajno što su na osnovu gorkog iskustva čovječanstva nastale sintagme koje su postale ustaljene: „mir i sigurnost“, „stabilni mir“. Svi čekaju upravo takav mir i mole se za njega.

I još. Svi postavljamo pitanje: zašto je naš predsjednik Vladimir Putin donio ovu izuzetno tešku odluku? Naravno, ne možemo znati sve razloge. Ali na osnovu svojih razgovora s njim mogu reći: da za ovu operaciju nije vidio indicije od životne važnosti i kritične po narod Rusije, on je ne bi započeo. Jedni to shvaćaju, a drugi ne. Da nije to učinio sad i da je na Rusiju izvršen napad u kojem bi nastradali milijuni ljudi isto tako bi mu govorili: ako je ovo bilo neizbježno, zašto nisi preduhitrio nevolju? Sjetimo se početka Drugog svjetskog rata i strašnih gubitka iz 1941. godine.

Danas su naši najvažniji zadaci: da podržavamo jedni druge; da pomažemo izbjeglicama; da svatko na svom mjestu radi ono što treba; da se brinemo o miru i blagostanju obitelji; da brinemo o obiteljima poginulih i nastradalih. I naravno, da se molimo za sve one kojima je danas potrebna molitva – iskreno, kao za sebe. Da se molimo za naše vojnike, za ljude u Ukrajini. Da se molimo za Rusiju. „Neka bude volja Tvoja, i na zemlji, kao na nebu!“

(mitropolit pskovski i porhovski Tihon (Ševkunov))

izvor: pravoslavie.ru


[1] Samostan.

[2] Misa.

[3] Vrsta prozbene molitve, slična molitvi vjernika kod današnjih rimokatolika.

[4] Ukrajinska pravoslavna Crkva (Moskovske patrijaršije).

[5] Biskupija.

[6] „Starci“ su iskusni monasi-duhovnici.

[7] Kao što ćemo vidjeti u sljedećem  odlomku, pojmovi „Rus“ i „Rusija“ nisu istoznačnice. I sama Rusija, bez obzira na veličinu, je samo dio izvorne Rusi, odnosno, samo jedna od Rusi, i to Velika (uz Malu – Ukrajinu, i Bijelu). Zato u ovakve i slične izjave ne treba učitavati ruski nacionalizam, u smislu moderne ruske nacije.

[8] Samosvjati – „Oni koji su sami sebe posvetili“ – ukrajinska nacionalistička sekta, čiji su vođe sami sebe proglašavali biskupima, bez valjanog ređenja, te stoga nemaju apostolskog naslijeđa ni valjanih sakramenata.

[9] S Rimom – Katoličkom Crkvom, tj. da ne postanete grkokatolici (unijati).

[10] Vrsta pravoslavnog samostana.

[11] Katoličnosti.

[12] Sadašnjem poglavaru raskolničke tzv. „Kijevske patrijaršije“.

[13] Najviše monaško zvanje.

[14] „Obitelj“ ili „svet obitelj“ je jedan od naziva za manastir (samostan).

[15] Poglavar samostana.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s