Deklaracija o doktrini „Ruskog svijeta“ kao dokument novog „smutnog vremena“

Dana 13. ožujka 2022. godine, u prvom tjednu pravoslavne korizme, znanstvenici, klerici i laici iz „Centra za istraživanje pravoslavnog kršćanstva“ Fordham Universityja (privatno isusovačko sveučilište u SAD-u) i „Akademije za teološke studije“ iz Volosa (Grčka) objavili su Deklaraciju o doktrini „Ruski svijet“[1].

Deklaracija počinje kao geopolitički tekst s terminologijom koja odgovara ovoj disciplini[2], i u njoj se izražava stav neslaganja s političkim i crkvenim liderima Rusije, ali se zatim prelazi na zaključke teološkog karaktera. Ispostavlja se da je protest pravoslavnih klerika i laika koji su je potpisali istovremeno i u političkom (u ovom dijelu on se uvelike podudara sa službenim stavom država u kojima imaju državljanstvo i boravak) i crkvenom smislu. Odmah ćemo istaknuti neobičan uspjeh ovog dijela u medijima, koji nije tipičan za usko specijalizirani teološki tekst kao što je pravoslavna teologija. Deklaracija je vrlo brzo podijeljena na citate koji su objavljeni na svim kontinentima i na raznim jezicima, uključujući i neeuropske, uz dodatno tumačenje novinara različitog profila[3].

U svom crkvenom stavu „Deklaracija“ kritizira doktrinu o „ruskom svijetu“ kao „obliku etnofiletističkog vjerskog fundamentalizma“ ili „etnofiletističke hereze“ kojom se, po mišljenju autora teksta, rukovode ruska Vlada i ruska Crkva.

Shvaćamo da je samo krajnja zabrinutost zbog humanitarne situacije u Ukrajini mogla potaknuti pravoslavne klerike i laike da svoj stav izraze u tako oštrom i kritičkom obliku. Ipak, ruskom pravoslavnom čitatelju koji se odaziva na „Deklaraciju“ teško je shvatiti ideju njenih autora o „ruskom svijetu“ kao herezi. Prije svega, zato što u tekstu apsolutno nema pozivanja na izvore „lažnog učenja“ koje se kritizira, ako se ovakvim pozivanjem ne smatra to što se spominje da su u „svojim izlaganjima za posljednjih dvadeset godina predsjednik Vladimir Putin i moskovski patrijarh Kiril (Gunđajev) više puta pozivali i razvijali ideologiju ‘Ruskog svijeta’“. Međutim, obično se hermeneutika nekog učenja analizira na osnovu dokumenata vezanih za nauk i kanone Crkve, zapisnike sa sabora, knjige i konferencije, napokon, školske programe i udžbenike, ako se radi o službenoj javnoj vjerskoj organizaciji, a ne o tajnom društvu ili zavjeri. Pošto su „Deklaraciju“ potpisali neki veliki znanstvenici za koje se nipošto ne može pretpostaviti da su nemarni ili da koriste konspirološke metode, ovo pored sveg poštovanja govori samo o jednom: tekst „Deklaracije“ se ne oslanja na izvore zato što pretpostavlja da je već obavljen temeljni analitički rad na rekonstrukciji doktrine „Ruskog svijeta“ na nekim drugim mjestima. Drugim riječima, „Deklaracija“, razobličava učenje koje je već analizirano i čije su postojanje autori prihvatili kao činjenicu.

Dakle, teološke formulacije „Deklaracije“ su samo vrh grandioznog ledenog brijega čiji se „podvodni dio“ nalazi u mnogobrojnim člancima koji su tijekom posljednjih godina objavljeni na temu „ruskog svijeta“ i ruske Crkve kao „meke političke sile“. Naizgled, trebalo bi radovati to što se tijekom posljednjih dvadeset godina pojavilo veoma mnogo publikacija o Ruskoj pravoslavnoj Crkvi koje su napisali strani politolozi, povjesničari, sociolozi, pravnici, stručnjaci za religiju i ekonomisti, naročito poslije dugih desetljeća kad su se na Zapadu za Pravoslavnu Crkvu zanimali samo pojedinci, a u SSSR-u se o njoj pisalo isključivo u žanru ateističke propagande. Ali, cilj sadašnjih publikacija je potpuno drugačiji od onog kojem bismo se mogli nadati. Zapravo, možemo pretpostaviti kakav je, čitajući „Deklaraciju povodom ruskog svijeta“[4]. U ovoj bujici se mogu pronaći i članci teologa, ali je zanimljivo to što se njihove izjave čuju upravo u okviru vanjskopolitičkih konzultativnih projekata[5].

Dakle, autori „Deklaracije“ očigledno polaze od toga da ovaj temeljni rad koji je znanstvena zajednica obavila van granica Rusije već predstavlja općeprihvaćeno društveno i humanističko znanje. Zbog toga u „Deklaraciji“ i nema argumenata. Pretpostavlja se da je argumentacija već dana, a sad je preostalo samo da se navedu konačne definicije i „otrese prah“ heretičkog „ruskog svijeta“ od pravoslavnog pogleda na svijet.

Ovaj val publikacija i autori koji igraju ulogu zajednice eksperata za rusku Crkvu van granica Crkve su, i što je vrlo neobično, nepoznati većini pravoslavnih Rusa. Zato tekst „Deklaracije“ u nama izaziva zaista veliku nedoumicu i čini nam se vrlo dalekim od stvarnog života. Kao glavni krivac u njemu se proglašava ideologija „ruskosti“. Međutim, današnji ruski pravoslavci se u principu slabo zanimaju za bilo kakvu ideologiju poslije sovjetskog razdoblja, potrošački mentalitet je njihovo iskušenje u mnogo većoj mjeri nego idejnost. Neosporna je činjenica da članovi ruske Crkve danas mogu imati izuzetno različite poglede i uvjerenja, pripadati različitim socijalnim grupama i strankama, različitim nacionalnostima i biti građani raznih država. Crkva ostaje mjesto otvoreno za sve i upravo to njenim članovima daje osnovu da se nazivaju „braćom i sestrama“. Pokušaji najviših državnih činovnika Rusije da pišu i razmatraju konceptualne tekstove o vrijednostima ruske civilizacije ne izazivaju ni masovni, niti iole kolektivni entuzijazam i ostaju osobna inicijativa ili inicijativa institucija državnih službenika i stručnjaka koji se time bave. Odsutnost stroge konceptualizacije također je povezana s tim što čak i pristalice „ruskog svijeta“ riječ „svijet“ u ovoj sintagmi lako zamjenjuju riječima „ideja“, „kultura“, „kulturno-jezično zajedništvo“, „civilizacija“, „povijesno zajedništvo“, „povijesni projekt“, „korijeni“, „sunarodnjaci“, „poredak“ itd., a riječ „ruski“ nema strogo etničko značenje. Naprotiv, u geopolitičkoj kritici koncepcije „ruskog svijeta“, ključni pojam je upravo „world“ (svijet) zato što je upravo s njim povezana teza o teritorijalnoj određenosti „ruskog svijeta“, i o njegovo implicitnoj agresivno-sveobuhvatnoj ekspanziji. Međutim, druga značenja ruske riječi „mir“ koja su poznata čak i đacima koji analiziraju „Rat i mir“ Lava Tolstoja potpuno izmiču kritičarima „Russian world“[6] i samo se djelomično prenose prilikom traženja analogije u romansko-germanskoj kulturi (Pax Rossica).

O svemu ovom bi se s kolegama iz inozemstva u drugo vrijeme moglo razgovarati u mirnom teološkom dijalogu, ali nam se čini da je to u ovom trenutku potpuno neumjesno. U jeku oštrog vojnog konflikta i zastrašujuće ranjivosti velikog broja ljudi radije ne bismo govorili i diskutirali, već činili ono što nam nalaže kršćanska savjest i što nam omogućavaju okolnosti. Ipak, tužno je što u trenutku neviđene krize, kad se od svih kršćana zahtijeva maksimalno ulaganje ljudskih napora i čuvanje sjećanja na Boga, objavljuju optužbe upućene cijeloj Mjesnoj Crkvi za herezu na osnovu nesavjesne analize, daleke od iskustva i prakse crkvenog života. Čini nam se da bi ljudi, kojima je povjeren plemeniti zadatak da budu učitelji drugih, čak i u bratskom razobličavanju mogli postupati drugačije, misleći da mogu pogriješiti zbog toga što jednostavno ne razumiju unutrašnji život druge Crkve. Tada bismo se mogli nadati razumijevanju u budućnosti i ovu nadu bi potkrepljivalo jedinstveno crkveno iskustvo XX. st. kad su se vjerski lideri koje su dijelili frontovi Prvog i Drugog svjetskog rata kasnije susretali na konferencijama i sastancima s iskrenom željom da prevladaju sve oblike ljudskog neprijateljstva radi dobrobiti Crkve i društva[7].

Što se tiče optužbi za herezu etnofiletizma, treba reći da u „Deklaraciji“ nema pozivanja na tekstove ruske Crkve, isto kao što nema ni pozivanja na relevantne odredbe pravoslavnog vjerskog nauka, bez kojih je razgovor o herezi lišen svakog teološkog sadržaja. Zbog toga nije jasno u kojem smislu autori „Deklaracije“ koriste riječ „hereza“: u teološkom ili publicističkom i svakodnevnom (kao što se ponekad govori, npr., o „hereticima“ u znanosti ili političkoj stranci). Pozivanje na Carigradski sabor iz 1872. godine problem ne čini jasnijim, pošto se radi o saboru Carigradske patrijaršije koji se ticao crkvene uprave u Otomanskom carstvu i nikad nije imao, a još manje je mogao imati, odjeka na razini cijele Crkve. Njegove odluke nemaju kanonsku važnost za Rusku pravoslavnu Crkvu, koja osim toga, „bugarsku shizmu“ nikad nije smatrala herezom, već je naprotiv, smatrala da su zahtjevi pravoslavnih Bugara o jeziku bogoslužja i kleru iz bugarskog naroda pravedni. U Rusiji su „grčko-bugarsku shizmu“ smatrali raskolom koji je bio dvostruko tužniji što su se obje strane trudile dobiti podršku nekršćanske turske vlasti. U svakom slučaju, kad je Carigradska patrijaršija 1945. godine ukinula shizmu „bugarsko pitanje“ je konačno riješeno, pri čemu u dokumentima ni na koji način nije spomenuto odricanje od, ili prevladavanje, „hereze“.

Da bi se objasnile odluke Carigradskog sabora iz 1872. godine treba reći da je ideologija nacionalizma zaista predstavljala ogroman problem kojeg su ljudi postali svjesni tek u XIX. st. u doba revolucija. Pritom, nije toliko problematičan bio nacionalni sadržaj, već najradikalnija i totalna ideologizacija ljudskog života. Ideje su ovladavale ljudima, izgledale su kao apsolutna znanja, pospješivale su fragmentaciju doživljaja stvarnosti i opravdavale su ubijanje ljudi koji nisu dijelili ove ideje. Katolička Crkva je na izazov nacionalno-progresivnih revolucionarnih ideja odgovorila Prvim vatikanskim koncilom iz 1870. godine na kojem je odobrena „papinska dogma“. Nadnacionalna vjernost papi za katolike je predstavljala svojevrsni svjetionik u svijetu sukobljenih zaraćenih ideologija. Carigradski sabor iz 1872.g. pripadao je istoj epohi, suočavao se sa sličnim izazovima ideološkog nacionalizma, još opasnijim po sigurnost mješovitog stanovništva na teritoriji Otomanskog carstva. Odluke sabora jačale su ugled carigradskog patrijarha i kulturnu (grčku) slogu u tom teškom trenutku. Dok je vatikanski sabor uvodio novu dogmu, carigradski je donio novu osudu hereze pozvanu da zaustavi centrifugalne procese u carstvu[8].

Kad se balkanska situacija uporno projicira na mirnu višenacionalnu situaciju naroda Rusije koja čak ni u trenucima dubokih raskola na političkoj osnovi (npr., na „crvene“ i „bijele“) nije poprimala karakter etničkog konflikta, ne dolazimo u dodir s povijesnom znanosti u službi teologije, već s političkom mitologijom. To je neuspješna, neosnovana i nesavjesna analogija, koja ne izdržava kritiku. „Balkanska projekcija“ predstavlja izvor nerazumijevanja povijesti višenacionalne ruske Crkve, kao i Ukrajinske pravoslavne Crkve. U budućnosti, kad se steknu okolnosti za to da se potpuni međupravoslavni dijalog nastavi, ova pitanja bi mogla postati važna tema za proučavanje.

Što se tiče optužbi za „demonizaciju političkih i vjerskih neistomišljenika i manjina“ (ozloglašene gay-parade, performansi u hramovima itd.) pošto je u Rusiji Crkva već preko pola stoljeća odvojena od države, u ovim pitanjima zadržava slobodu vjeroučiteljskog i kulturnog izražavanja kao kršćanskog svjedočenja. To je jednostavno svjedočanstvo koje nipošto nije nacionalno („filetističko“), već je univerzalno, zasnovano na Svetom Pismu i višestoljetnom iskustvu crkvenog života. Ruska Crkva nema nikakve osnove da mijenja način svog širenja Radosne vijesti i misije, ne samo to, ona nema prava da ih mijenja po vlastitim hirovima da bi ugodila vladajućim shvaćanjima svijeta i političkim uvjerenjima „naprednog svijeta“. U vezi s tim možemo se sjetiti riječi povjesničara kulture S. S. Averinceva:

„Živimo u takvo vrijeme kad su, da kažem jezikom koji nije znanstveni, sve riječi već izrečene. Kad onaj tko govori treba znati da izražava točku gledišta koja je, u principu poznata slušatelju zajedno sa svim argumentima protiv nje. Beskorisno je pretvarati se da nije tako. Trebamo realistično shvatiti da smo svi odgovorni. Zbog istih razloga zbog kojih se onaj tko vidi da su se svi okupili na jednoj strani čamca i da čamac samo što se nije prevrnuo, mora baciti na suprotnu stranu, i mi smo dužni da se temeljitije i brižljivije odnosimo prema starim vrijednostima upravo onda kad im prijeti uništenje… I ovdje se radi o tome da… treba biti sačuvana mirnija i tim prije odlučnija vjernost ličnosti svom stavu, da se susret stavova ne bi pretvorio u njihovo ravnodušno miješanje. To je teško, ali je sve drugo – pogibelj, ako ne fizička, onda duhovna…“[9]

Ovaj kulturni i misionarski izbor ruske Crkve koji proturječi onome što se može nazvati mainstreamom globalnog svijeta, može biti predmet razmatranja i društvene kritike – zašto da ne, važno je samo da to bude savjesna kritika, bona fides. Međutim, „Deklaracija“ u tom smislu uopće ne pretpostavlja zadatak da se stvori makar privid osnovanosti. Njen opis „ruskog svijeta“ ostavlja čudan dojam fasade pri čemu nema zgrade, kao da je netko u filmskom studiju sagradio rekvizite s jedinim ciljem da ih efektno spali u završnom kadru.

I za to se može ponuditi još jedno objašnjenje: tekst uopće nije bratska kritika, obraćanje rukovodstvu i članovima Ruske pravoslavne Crkve. Možda je upućen pravoslavnim kršćanima koji ne žive u Rusiji i bližem inozemstvu, već na Bliskom istoku, u Aziji, pa čak i u Africi i upravo njima se nudi da se odreknu „spletki ruskog svijeta“. S ovim čitateljima se ne mora obavezno stupati u razgovor o finesama ruske povijesti, dovoljno je označiti jasno suprotstavljanje, čak i ako se to čini na informativno nesavjesne načine, glavno je da se dovedu pred neminovni izbor.

Čini nam se da iz sadašnje slijepe ulice pravoslavnog dijaloga nema izlaska u vidu izbora ovog ili onog političkog centra utjecaja. Jedini izlazak za kršćansku savjest jest izbor Crkve koja posvećuje svijet Riječju i Sakramentom i upravo zbog toga nema prava da izlazeći van okvira vlastitog poziva prisvaja odgovornost i zadatke države, da crkvenu propovijed pretvara u političku govornicu. Vjerujemo da će sadašnje nerazumijevanje biti prevladano u budućnosti kad se suradnja vlada bude posvetila zajedničkoj kršćanskoj misiji u svijetu u kojem postoji žudnja za Riječju i mirom.

Irina Boršč

izvor: pravoslavie.ru


[1] Deklaracija o doktrini „Ruski svijet“ //https://publicorthodoxy.org/ru/2022/03/13/10845/ Deklaraciju je do sada potpisalo preko 500 ljudi, pretežno pravoslavaca iz angloameričkih i europskih školskih ustanova.

[2] Npr. „invasion“ (upad), „threat“ (prijetnja). U ruskoj varijanti teksta se kaže da hijerarhija RPC „svoje zajednice upućuje na molitve koje aktivno potiču neprijateljstvo“ (encourage hostility), ali se u međunarodnim dokumentima ova sintagma stabilno prevodi kao „izazivati borbena djelovanja“. Odnosno, engleskom čitatelju ostaje ovakva varijanta teksta.

[3] Ovih publikacija ima toliko mnogo da ovdje nije moguće navesti sve odrednice. Evo, npr., ovdje se „ruski svijet“ uspoređuje s njemačko-fašističkom religioznom politikom čiste krvi: ‘Russkii Mir,’ the Russian Equivalent of ‘Blood & Soil’ Ideology at the Heart of Putin’s War, Explained and Rejected by Theologians in New Statement | Religion Dispatches //https://religiondispatches.org/russkii-mir-the-russian-equivalent-of-blood-soil-ideology-lies-at-the-heart-of-putins-war-orthodox-theologians-explain-and-oppose-it/

[4] V., npr., bibliografiju za rad koji je napisao kolektiv znanstvenika-geografa Vladimír Baar, Martin Solík, Barbara Baarová, Jan Graf. Theopolitics of the Orthodox World—Autocephaly of the Orthodox Churches as a Political, Not Theological Problem. Religions 2022, 13, 116 // https://doi.org/10.3390/rel13020116.

[5] V., npr., Rev. Fr. Dr. Daniel P. Payne. Spiritual Security, the Russkiy Mir, and the Russian Orthodox Church: The Influence of the Russian Orthodox Church on Russia’s Foreign Policy regarding Ukraine, Moldova, Georgia and Armenia // Traditional religion and political power: Examining the role of the church in Georgia, Armenia, Ukraine and Moldova / A. Hug (ed.). London: The Foreign Policy Center, 2015. C. 65-70.

[6] Bilo bi zanimljivo ustanoviti u kojoj mjeri angloamerička kritika „russian world“ ponavlja teze o Atlantiku gdje se britanska kruna borila protiv „spanish world“ i „french world“.

[7] Tako je, npr., o. Sergije Bulgakov pisao o teretu nerazumijevanja koji je stvoren tijekom stoljeća konfesionalne izolacije koji se prevladava u osobnoj komunikaciji predstavnika različitih crkvenih tradicija i psihologije. V. Bulgakov. Lozanskaя konferenciя i papskaя эnciklika // Putь. 1928. №13. S. 71-82.

[8] Ostaje veliko pitanje koliko je ovo „zamrzavanje“ bilo efikasno imajući u vidu krvave balkanske ratove u prvim desetljećima XX.st.

[9] Averincev S. Besedы o kulьture. M., 1988. S. 15.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s