Maske padaju – mediji o pravoslavlju danas

Sukob u Ukrajini se sve više i više zahuktava i nitko mu ne vidi kraja. Budućnost je neizvjesna, i teško je predviđati što će biti, osim što je sigurno da ništa više neće biti isto. Pošto je većina glavnih aktera na terenu cijele spomenute krize (barem nominalno) pravoslavne vjere, mijenja se i odnos prema pravoslavlju u našim medijima – tu također ništa više neće biti isto. Maske ekumenskog bon-tona, dijaloga i poštovanja polako, ali sigurno, padaju.

Nije da se i prije nismo s time susretali. No, tada se radilo uglavnom o tome da su određeni manje čitani, rubni, desni portali u Hrvatskoj davali negativne ocjene Srpskoj pravoslavnoj Crkvi (SPC), koja je kanonska ovdje u Hrvatskoj, a tamo negdje između 2005. i 2010.g. počeli su davati i više prostora ideji tzv. „Hrvatske pravoslavne Crkve“. S druge strane, neki mediji, počevši od službenog katoličkog „Glasa koncila“ puštali bi povremeno određene feljtone s povijesnom tematikom vezanom uz SPC, tematikom koja je dosta složena, zahtijeva puno čitanja i izučavanja, tako da sve to skupa i nije imalo neki žešći odjek u javnosti, i bilo je ograničeno na uske krugove ljudi koje takve stvari zanimaju. Sada je, međutim, drugačije.

Tijekom rata u Ukrajini, zadnjih mjesec dana, eksplodirala je kampanja protiv pravoslavlja, pripremana svjesno ili nesvjesno, još od početka problema u toj zemlji i famoznog Majdana. U tu su se kampanju uključili novinari i kolumnisti malo jačih medija, dosta čitanih medija. Radi se mahom o katolički usmjerenim autorima i portalima. Gomila ljudi to čita, dijeli, lajka, prenosi; u komentarima vrijeđa, proklinje, napada, a da baš nitko od tih autora i urednika nije spreman na tu bujicu mržnje reagirati, iz čega je moguće zaključiti da se s takvom situacijom prešutno slažu.

Prisutna je nevjerojatna količina pristranosti, kada je pravoslavlje u pitanju, pomiješana s jakim emocionalnim nabojem. Već godinama se stanje u pravoslavlju prikazuje potpuno jednostrano, prepojednostavljeno, i s puno predrasuda prema našoj Crkvi. Jednostavno, kao da su i katolički usmjereni mediji i autori postali dio antipravoslavne, antiruske, antisrpske i općenito antiistočne kampanje, u kojoj se više ne biraju sredstva da se dođe do cilja. Ekumenska teologija koja se izučava na zapadnim teološkim učilištima, svi oni silni članci i knjige o „kršćanskom Istoku“, „teologiji i praksi Istočne Crkve“, sve je to isparilo kao da nikada nije ni postojalo. Na pravoslavlje se gleda kao na skup nacionalnih, ispolitiziranih i raskršćanjenih Crkava, koje su u potpunosti u službi ruske ili neke druge državne politike.

Ako se i donose bilo kakvi „pozitivni“ primjeri iz pravoslavnog svijeta, onda su to isključivo primjeri koje također i moderni, sekularni, nekršćanski svijet smatra pozitivnima, primjeri pokušaja uvođenja modernizma u pravoslavlje, i njegova svođenja na neku liberalnu sektu s malo mističnijim obredima. Bilo bi komično, kada ne bi bilo tragično, kada se vidi kako ljudi koji su donedavno marširali i skupljali potpise za referendume kojima bi se zaštitile kršćanske vrijednosti u društvu, danas „drže lojtru“ najžešćim sekularističkim i lijevoliberalnim kritičarima pravoslavlja i tih istih vrijednosti u pravoslavlju.

Jedan od najčitanijih katolički usmjerenih portala u zemlji demonstracije na Majdanu, jedan užasno složen i problematičan događaj, od kojega se i krenulo u daljnje nasilje, naziva u naslovu „Božjim znakom“ i hvali ulogu Katoličke Crkve u tome; poslije nismo vidjeli ništa o progonu Ukrajinske pravoslavne Crkve, koji traje već godinama, kao i o patnjama milijuna Ukrajinaca, koje također traju već godinama, prije ovog rata. Da, dragi čitatelji, dobro ste čuli, Ukrajinske pravoslavne Crkve, za koju vi mislite da ne postoji, jer su vam na ovakvim portalima rekli da ne postoji. Vas su uvjerili da je Ukrajina, u crkvenom pogledu pod Moskvom, i da ta zla Moskva odbija priznati ukrajinsku autokefalnost, te da svojem ukrajinskom dijelu daje tek ograničenu samoupravu. Gotovo nitko ne zna da u Ukrajini uopće ne djeluje Ruska pravoslavna Crkva, ni autonomna ukrajinska Crkva, ni ukrajinska Crkva moskovskog patrijarhata, niti ikoja crkvena jedinica s ruskim ili moskovskim prefiksom; nego samo i isključivo Ukrajinska pravoslavna Crkva, s ukrajinskim imenom, jezikom, pismom, klerom, financijama, upravama, sudovima, školstvom, monaštvom, kanonizacijama svetih, izdavaštvom, dijelom čak i međucrkvenim odnosima, te slobodom u odnosima sa svjetovnom vlašću. Ona je samo određenim ceremonijalnim, počasnim vezama, kao i jurisdikcijskim pravima izvanrednog, neredovitog i povremenog, a ne redovitog karaktera, u labavoj uniji s Ruskom pravoslavnom Crkvom. U toj ruskoj Crkvi također ima ogromna prava. Tu kanonsku Ukrajinsku pravoslavnu Crkvu moramo nazivati „autonomna“ i „Moskovskog patrijarhata“ samo zbog vas, da je ne biste brkali s raskolnicima.

O toj, pravoj, kanonskoj ukrajinskoj Crkvi, o njezinom mučeničkom putu prije rata, za vrijeme osmogodišnjih sukoba i sada u ratu – ni riječi. Iako je ona ostala jedina prava bratska spona dva naroda u ovom metežu, iako je prisiljena često puta biti između čekića i nakovnja, iako joj otimaju objekte, šire propagandu protiv nje, iako su joj još davno prije rata htjeli zabraniti korištenje ukrajinskog imena, za nju se u Hrvatskoj i općenito na Zapadu ne smije znati. Zato se puni prostor daje tzv. „Pravoslavnoj Crkvi Ukrajine“, samovoljnoj kreaturi Carigradske patrijaršije, na brzinu sklepanoj, upitne strukture (jer je jedan od njenih osnivača nakon svega par mjeseci njenog postojanja najavio da je napušta i obnavlja „Kijevsku patrijaršiju“), skoro nepriznatoj u pravoslavlju, i s možda čak 15% episkopata bez apostolskog nasljedstva i valjanih sakramenata.

Ta, mučenička, Ukrajinska pravoslavna Crkva, koja jednako strada u ratu kao i svi, a ovih dana je pokušavaju i službeno zakonski zabraniti, što je u nebo vapijući zločin, čak ni ona se nije odrekla svojih veza s ruskom Crkvom i patrijarhom Kirilom. To, da se milijuni pravoslavnih Ukrajinaca, usprkos ratu, ne odriču veza s Moskvom i patrijarhom Kirilom, već dovoljno govori o složenosti situacije tamo, i trebala bi natjerati na razmišljanje sve one koji tvrde da RPC zagovara nekakav genocid u Ukrajini. A priča oko ruskog patrijarha Kirila je doista posebna, jer njegove govore doslovce izmišljaju, i onda ga na osnovi toga lažno optužuju. O tome smo nedavno pisali. Dakle, u hrvatskim medijima ne da su prenijeli Kirilove rečenice, izvađene iz konteksta i krivo protumačene; ne da su prenijeli njegove iskrivljene rečenice; oni su doslovce izmislili, kreirali „iz ničega“ stvari koje on nikada nije rekao. Pridružujući se kampanji koja rusku akciju u Ukrajini prikazuje kao čin nacističkog istrebljenja Ukrajinaca samo zato što su Ukrajinci, oni pripisuju ruskom patrijarhu Kirilu da je dao svoj crkverni blagoslov tom istrebljenju ukrajinskog naroda. A ruski patrijarh o tome ni slova, za razliku od ukrajinskog grkokatoličkog nadbiskupa, koji je doista govorio o svetom ratu – i to je, eto, svima prihvatljivo.

Bit će zanimljivo vidjeti kako će se stvari razvijati s obzirom na rezoluciju EU parlamenta o pravoslavlju jer će se sada svaki kritičar pravoslavlja moći pozivati i na nju.

Također, stvari se prelijevaju i na službene stranice Katoličke Crkve. Evo nam Hrvatske katoličke mreže, informativnog medija HBK (Hrvatske biskupske konferencije) i ovog članka. Istina, članak nije izvorno njihov, prenesen je, ali već i sama činjenica da su osjetili potrebu prenijeti ga na svojoj platformi govori nešto. U tom članku se spominje „Kirilov pad“, a Kiril kao osoba koja „u nekoliko je kratkih tjedana prestao biti vjerski autoritet vrijedan poštovanja“ pa se ni „Moskovskoj patrijaršiji – koja sebe naziva “Trećim Rimom” – više se ne priznaje poštovanje, uvažavanje i utjecaj koji je nekoć bio rutinski slučaj. Rusko pravoslavlje više nije vjerodostojan ekumenski partner u očekivanju pročišćenja od putinizma i državne koopcije općenito“.

Ovakve stvari se, koliko mene pamćenje služi, nisu pisale ni o islamu kao religiji u vrijeme najvećih divljanja ISIL-a u Siriji i Iraku, al-Qaide, Boko Harama u Nigeriji, talibana u Afganistanu itd. Ni u svim onim ubijanjima, trgovanjima robljem, paljenjima živih ljudi u kavezima, smaknućima djece, uništavanjima čitavih naroda poput Kurda i Jezida, nije se dovodio islam kao takav u pitanje, niti je on prestajao biti „vjerodostojan partner“, niti su se pisale posebne rezolucije o njemu. Dapače, i sam papa je potpisivao čak i zajedničke deklaracije o ljubavi i bratstvu s imamima u zemlji u kojoj i danas možete biti na ulici pretučeni i poslije toga dodatno uhićeni jer ste popili vode iz boce u vrijeme ramazana, iako vas kao nemuslimana njihovi postovi nimalo ne obavezuju. No to je već druga priča. Nekome eto, pada vjerodostojnost jer se zalaže za obiteljske vrijednosti i protiv je vrijednosnog miješanja Zapada, nekome ne može pasti vjerodostojnost ni zbog čega što njegovi suvjernici naprave.

Kampanja ide i dalje, i uopće, teško je i pratiti što se sve piše, teško je i provjeravati i reagirati zbog silne pretrpanosti informacijama. Ono, što je međutim posve sigurno jest to, da se to nama pravoslavnima mora događati. Lako je biti u predokusu Carstva Nebeskoga u svečanosti i sabranosti Liturgije; treba doći do tog Carstva u Tijelu trpećeg Krista. Daj Bože, da nam svima, i onima koji nas progone, i nama, ovo bude na očišćenje i spasenje.

Jedna misao o “Maske padaju – mediji o pravoslavlju danas

  1. Dobro ste napisali zadnju rečenicu, treba doći u kraljevstvo Nebesko u Tijelu trpećeg Krista.
    Samo po sebi je razumljivo da iz pravoslavnog i katoličkog vjerovanja proizlazi i kultorološki mentalni sklop. Na sreću ” na žalost “, do danas ne postoje narodi kao sveti narodi – postoje samo pojedinci kao sveti narod sabran u svetosti života. Nema tu Srbin, Hrvat, Rus, Ukrajinac…., Gotovo su se svi veliki crkveni oci u svojim propovijedima i pismima borili protiv kazališta i uz velike napore trudili se da svoje vjernike zadrže daleko od idelopoklonstva i nećudorednosti.
    Ja kao katolik koji istinski krvari u borbi, da bi živio u čistoći, jednostavnosti, skromnosti i poniznosti, mogu samo reći da sve ove HR katoličke medije nitko od ozbiljnih vjernika ne prati, osim onih kojima je liturgija prilika za pokazat novu modnu kolekciju. Što se tiče pape Franje, ista stvar. Mnogi istinski katolici trpe nepravdu od vlastitih pastira.
    Ne postoji kršćanski car, ne postoji ni kršćanska vlada, niti pak postoji kršćansko društveno uređenje. Gornji slojevi vladaju donjim slojevima, manja grupa vlada cijelim ostalim narodom pa čak i religijom. Za Crkvu ” Tijelo trpećeg Krista ” samo pojedinac imenom i prezimenom, nosi životni teret, križ. Nikakva politička, nacionalna ili Zapadna crkva.
    Ni u jednoj se točki ne očituje u tolikoj mjeri strukturalna razlika između Rimokatoličke crkve i istočnog pravoslavlja, kao u bitnom poimanju Crkve i društva ( Euzebija Cezarejskog i Augustina). Svaki istinski kršćanin boluje od demonske napasti da propovijeda političku teologiju. Državnik, patrijarh i papa nikad nisu – niti će biti anđeli Božji s neba!!!

    Liked by 1 person

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s