Neke problematičnosti oko tzv. „Pravoslavne Crkve Ukrajine“

Kada je 2018.g. Carigradska patrijaršija odlučila od dvije raskolničke grupe u Ukrajini stvoriti novu, autokefalnu „Pravoslavnu Crkvu Ukrajine“, već tada je ta odluka dočekana s pljeskom. Pljeskao je Zapad; gomila i katolički usmjerenih medija, i ovdje u Hrvatskoj, je euforično dočekala vijest da je i tamo u Ukrajini netko, eto, napakostio Moskvi, makar i u crkvenom smislu. Rijetko tko je pokušao saslušati argumente druge strane. Tako je ispod radara prošlo i pitanje, imaju li svi raskolnički biskupi, koji su pristupili novoj carigradskoj „Pravoslavnoj Crkvi Ukrajine“ uopće apostolsko nasljedstvo i valjane sakramente?

Pitanje apostolskog nasljedstva i valjanosti sakramenata od presudne je važnosti i za katolike i za pravoslavne, što se crkvenosti tiče. Crkva u kojoj je prekinut niz (lanac) valjanih biskupskih ređenja od apostola naovamo, prestaje biti Crkva. U njoj više nema pretvorbe kruha i vina u Tijelo i Krv, u njoj se više ne opraštaju grijesi u ispovijedi. Tu Boga više nema.

Nova „Pravoslavna Crkva Ukrajine“ sklepana je tada na brzinu od dviju postojećih raskolničkih grupa: Kijevske patrijaršije i Ukrajinske autokefalne pravoslavne Crkve (UAPC). U pitanju koje mi ovdje postavljamo, posebno je problematična ova posljednja (UAPC), za koju je posve izvjesno da apostolskog nasljedstva nema. Ako su u slučaju UAPC u pravoslavlje, od strane Carigrada, primljeni ljudi čije biskupstvo nije moglo biti rehabilitirano, jer nikada ni nisu bili biskupi, i ukoliko ti ljudi sada služe lažne Euharistije na oltarima ukrajinskih Crkava, onda možemo samo zamisliti koje svetogrđe se u toj zemlji odvija već nekoliko godina. O tome smo nešto natuknuli već tada, a sada u nastavku donosimo opširnu analizu iz tog vremena – koju je inače pisao Grk, a ne Rus, kako netko ne bi pomislio da je autor pristran.

                            ***

Priznanje “Crkve” s hijerarhijom bez apostolskog naslijeđa je najozbiljniji izazov

Neophodna pojašnjenja:

1.) Ovaj je članak napisan sa strahom i trepetom pred opasnošću priznanja od strane krajevnih Crkava biskupskih “ređenja” bez apostolskog naslijeđa, što prijeti nepovratnim kaljanjem biskupskog zbora sveopćeg pravoslavlja. Bit će mi iskreno drago ako se potvrdi da sam pogriješio u podacima koje iznosim, odnosno da sam došao do pogrešnih zaključaka.

2.)Kako bih izbjegao skandale, potpuno šutim o moralnim kvalitetama “biskupa” raskolničkih skupina u Ukrajini, jer je ovdje prikladan izraz apostola Pavla: “sramotno je i govoriti…“ Iznenađujuće je, međutim, kako su nepromišljeno i brzopleto dobili “autokefalnost” i sada traže priznanje od drugih pravoslavnih Crkava, dovodeći u pitanje međupravoslavnu crkvenu svijest.

3.)Nadam se da nas okolnosti neće natjerati da takve informacije objavimo na sramotu onih koji ljude s takvim osobinama priznaju pastirima naroda Božjega.

                          ***

Prema priopćenju Carigradske patrijaršije od 11. listopada 2018., Sveti sinod carigradskog prijestola odlučio je prihvatiti „žalbe Filareta Denisenka, Makarija Maletiča i njihovih sljedbenika…Tako su gore navedene osobe kanonski vraćene u svoje hijerarhijske ili svećeničke činove, a njihovi su sljedbenici također vraćeni u zajedništvo s Crkvom“.

Što se tiče Filaretove žalbe, spomenuli smo u našoj ranijoj publikaciji da je Carigradska patrijaršija već 1992.g. razmatrala Filaretovu apelaciju i potom ju odbacila. Također napominjemo da od tada, pa sljedećih 26 godina zaredom, Filaret ne samo da nije iskazivao poštovanje prema odluci nadležnog crkvenog suda, već ju je prekršio i, zanemarujući svepravoslavno priznanje svoje osude, počinio je teške crkvene prijestupe (sam razriješen sakramenta sv. Reda je izvršio desetke ređenja, osnovao raskolnički Sinod, samoproglasio se patrijarhom, stupio u zajedništvo s raskolnicima drugih Crkava, preplavio Ukrajinu i druga područja sa svojim oltarima itd.), izazivajući raskol i smutnju u narodu.

Slijedom toga, osuđujuća presuda Moskovske patrijaršije izrečena u njegovom slučaju 1992. g. nije bila predmet žalbe u skladu s 4. kanonom Antiohijskog sabora, 22. Apostolskim kanonom, 37. kanonom Kartaškog sabora (prema Pidalionu) zbog desetljeća protukanonskog i prkosnog ponašanja Filaretovog.

Što se tiče Makarija Maletiča, vođe raskolničke skupine zvane „Ukrajinska autokefalna pravoslavna crkva“ (UAPC), njegov je slučaj bitno drugačiji i iznimno ozbiljan za cijelo pravoslavlje.

Imajte na umu da je Maletičeva skupina u novoj “autokefalnoj” Crkvi zastupljena s 15 “biskupa”, dok dotična ukupno ima 50 biskupa (odnosno, Maletičevi biskupi čine 30% ukupnog broja biskupa nove Crkve).

Vrijedi obratiti pozornost i na činjenicu da oni koji brane opredjeljenje Carigrada po ukrajinskom pitanju, govoreći o Filaretu i njegovoj ozloglašenoj „rehabilitaciji“, u isto vrijeme potpuno šute o mnogo ozbiljnijoj situaciji s Makarijem.

On se nikad ne spominje. To je bio razlog naše posebne zabrinutosti, budući da, dok je Ruska pravoslavna Crkva kompetentno iznijela najteže optužbe (od kojih su neke i objavljene), nadležna tijela i Carigrada i nove “autokefalne” Crkve u Kijevu šute. Ne daju nikakvo objašnjenje kojim bi opovrgli optužbe, stvarajući tako plodno tlo za širenje nemira.

Carigradski patrijarh, najavljujući čin Makarijeve rehabilitacije, govori o žalbi Makarija Maletiča, apelaciji kakva se (kao što je poznato) podnosi kako bi se poništila presuda protiv biskupa ili drugih duhovnika.

Međutim, Makarije Maletič nije imao pravo podnijeti ovakvu žalbu, budući da nije ni bio osuđen od crkvenog suda kao biskup.

Bio je protojerej[1] kanonske Ukrajinske pravoslavne Crkve (Moskovske patrijaršije), a zatim je napustio njezinu jurisdikciju i pristupio raskolničkoj UAPC. Ukrajinska Crkva isključila ga je iz klera.

Dana 3. studenog 1996., kao član raskolničke skupine UAPC, bio je “zaređen” za “biskupa” od biskupa koji nisu imali kanonsko posvećenje, a to su: Dimitrij Jarema, Igor Isičenko i Metodij Kudrjakov.

Nijedan od trojice Makarijevih „zareditelja“ nemaju apostolsko naslijeđe, jer su svoje posvećenje primili od poznatog šarlatana, samozaređenog Vikentija Čekalina.

No, zbog činjenice da je Makarije bio pripadnik raskolničke skupine u kojoj je bio “zaređen”, Ruska pravoslavna Crkva nije se bavila njegovim slučajem i, naravno, nikada mu nije sudila kao “biskupu”.

Stoga se nameću dva vrlo važna pitanja.

1.)    Budući da nema presude za “biskupa” Makarija Maletiča, za kakvu je presudu on žalbu podnio carigradskom patrijarhu? I, dakle, koju su presudu ukinuli patrijarh i sinodalna odluka od 11. listopada 2018.?

2.)    Kada je i kojim kanonskim ređenjem Makarije primio “biskupstvo”? Kada mu je oduzeto “biskupstvo” koje je stekao, da bi ga se odlukom patrijaršije vratilo sada u to dostojanstvo? Kojim činom je Sveti sinod Carigradske patrijaršije “vratio” Makarija u hijerarhijski rang? Je li moguće da bi sinodalna patrijarhalna odluka o žalbi na presudu nadoknadila nedostatak apostolskog nasljedstva tijekom biskupskog posvećenja? A otkad “kanonski prerogativ carigradskog patrijarha da prihvaća apelacije biskupa i drugog svećenstva iz svih autokefalnih Crkava” uključuje i uklanjanje kanonske zapreke nedostatka apostolskog nasljeđa tijekom biskupskog posvećenja?

Biskupe UAPC (koji čine 30% Sabora nove “autokefalne” Crkve Ukrajine) zaredile su dvije osobe: razređene[2] i samozaređene! Razređeni bivši biskup Ivan Bodnarčuk i samozaređeni šarlatan Viktor (Vikentij) Čekalin, koji su 1990-ih „zaredili“ prve „biskupe“, osnovavši skupinu raskolnika i nekanonsku – bez apostolskog naslijeđa – hijerarhiju UAPC.

Budimo konkretniji.

Ivan Bodnarčuk bio je žitomirski biskup Moskovske patrijaršije, u čijem je krilu 23. listopada 1977. kanonski zaređen za biskupa. Zaredili su ga mitropolit kijevski Filaret (Denisenko) i drugi biskupi Ukrajinske pravoslavne Crkve, koja je bila u kanonskom zajedništvu s Moskovskom patrijaršijom i svim pravoslavnim Crkvama.

Međutim, on se odvojio od svoje Crkve i stoga je 14. studenoga 1989. godine razređen odlukom Sinoda Moskovske Patrijaršije. Nikada nije podnio žalbu na presudu. Bio je član raskolničke skupine UAPC i nakon razređenja, zajedno s Vikentijem Čekalinom, zaredio je prve “biskupe” raskolničke UAPC.

Godine 1992. obratio se Moskovskoj patrijaršiji sa zahtjevom za povratak u Rusku pravoslavnu Crkvu, ali se 1993.g. pridružio raskolničkoj skupini “Ukrajinska pravoslavna Crkva Kijevskog patrijarhata” (UOC-KP) koju je vodio Filaret (Denisenko).

Viktor (Vikentij) Čekalin bio je đakon Ruske pravoslavne Crkve. Nikada nije bio zaređen ni za prezbitera ni za biskupa, čak ni kao član raskolničke skupine. Godine 1987. predavao je u poljoprivrednoj školi u Kaluškoj regiji, gdje je (na temelju pritužbi roditelja učenika) osuđen na tri godine zatvora zbog zavođenja maloljetnika.

Nakon prijevremenog puštanja na slobodu 1988.g., samoproglasio se “biskupom Jasnopoljskim” “Istinske Pravoslavne Crkve”. Objavljivao je tekstove u kojima je kritizirao crkveni vrh Ruske pravoslavne Crkve, optužujući ga za ekumenizam i veze s drugim konfesijama.

Godine 1990. preselio se u Jordanville u Sjedinjenim Američkom Državama u potrazi za potporom u Ruskoj zagraničnoj pravoslavnoj Crkvi (ROCOR), ali je protjeran i deportiran iz SAD-a nakon što je ukrao antimins[3] i liturgijske knjige.

Nakon toga je stigao u Ukrajinu i, u fiktivnom statusu biskupa “katakombne Crkve”, pristupio UAPC, u kojoj je, zajedno s razređenim biskupom Ivanom Bodnarčukom, utemeljio hijerarhiju UAPC, “zaredivši” Vasilija Bodnarčuka i Andreja Abramčuka (24.03.1990. i 07.04.1990.).

Kasnije, krajem 1990-e, pristupio je Ukrajinskoj grkokatoličkoj Crkvi (unijati), a grkokatolik Vladimir Sternjuk, biskup Lavova, u ime rimskog pape, imenovao ga je “poglavarom Ruske katoličke Crkve” (grkokatoličke) s pravom ređenja i primanja biskupa, osnivanjem biskupija i svim drugim pravima u pogledu uprave, uz izdavanje odgovarajućeg dokumenta. Čekalin je krenuo u stvaranje grkokatoličkih (unijatskih) zajednica u Latviji i Rusiji.

Vatikan je 1991. službeno priznao da Vikentij Čekalin nije imao kanonsko biskupsko posvećenje, nije bio biskup i nije bio podređen grkokatoličkoj mitropoliji Lavov, dok je biskup Vladimir Sternjuk smijenjen s dužnosti zbog suradnje s Čekalinom.

Početkom 1990-ih Čekalin je, prevarivši bračni par iz redova svoje duhovne djece, oteo njihova devetogodišnjeg sina s kojim je pobjegao u Australiju. Tamo je dijete predstavio kao svog sina, dobio novu osobnu iskaznicu na ime Vincent Berg i australsko državljanstvo.

Kasnije je djetetova majka više puta optuživala Čekalina za otmicu i zavođenje maloljetnika, ali pokušaji da se dijete vrati obitelji bili su neuspješni. U Australiji se Čekalin dugo vremena predstavljao kao žrtva političke represije u SSSR-u, biskup Anglikanske Crkve i “psihijatar tajne škole KGB-a”.

U rujnu 2018. Čekalin je u Australiji osuđen na četiri godine i tri mjeseca zatvora zbog brojnih prijevara i krivotvorenja, jer se predstavljao kao psihijatar uz lažne diplome. Optužen je i za seksualne delikte nad maloljetnicima. Dokazi o optužbama objavljeni su u australskim medijima i na internetu.

Nažalost, većina “biskupa” UAPC primila je posvećenje od ove vrste “biskupa” bez apostolskog naslijeđa!

“Hijerarhija” UAPC pojavila se 24. ožujka 1990., kada su “ređenje” za “biskupa” Vasilija Bodnarčuka izvršili svrgnuti bivši biskup Moskovske patrijaršije Ivan Bodnarčuk i samozaređeni, tj. „onaj koji nema ređenja za biskupa“, šarlatan Vikentij Čekalin. Nakon toga, 7. travnja 1990., samozaređeni Vikentij Čekalin i Vasilij Bodnarčuk “zaredili su” Andreja Abramčuka za “biskupa”.

Nakon toga su stvorili “hijerarhiju” raskolničke skupine pod sadašnjim vodstvom Makarija Maletiča – “Ukrajinske autokefalne pravoslavne Crkve” (UAPC).

Danas, u Saboru nove “autokefalne” Crkve Ukrajine, pod vodstvom novog “arhiepiskopa” Epifanija, koji je primio „Tomos o autokefalnosti“ iz Carigrada, nalazi se 15 “biskupa” UAPC-e Makarija Maletiča, koji su primili “ređenje” od Ivana Bodnarčuka i samozaređenog Vikentija Čekalina. Odnosno, 30% “biskupa” nove “autokefalne” Crkve Ukrajine nema apostolsko naslijeđe…

No, najveća tragedija će se dogoditi ako bude – ne daj Bože! – mjesnih pravoslavnih Crkava koje će priznati takva „ređenja“ kao kanonska i od Duha Svetoga, želeći služiti svjetovnim interesima…

Do sada se to, hvala Bogu, nije dogodilo, ali se sve pravoslavne Crkve sa strahom i trepetom suočavaju s opasnošću da samozaređene bez apostolskog naslijeđa priznaju kanonskim biskupima Crkve Kristove, što će nepopravljivo okaljati biskupski zbor sveopće Pravoslavne Crkve.

protojerej Anastasios Gotsopoulos,

župnik crkve sv. Nikole u Patrasu

izvor: pravoslavie.ru

 

[1] Počasna titula običnih svećenika-prezbitera.

[2] Dakle, osoba kojoj je oduzet sv. Red, koja je degradirana u laika.

[3] Oltarni pokrov s moćima svetaca, neophodan za služenje Euharistije.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s