Pogled na svijet i moralnost

Liberalni kršćani se brinu da iz svog pogleda na svijet isključe predodžbe o paklu i demonima, da to područje obiđu šutnjom, ili da predstave Sotonu naprosto kao metaforu, oličenje ljudskih grijeha, kako bi i dalje spokojno griješili, ne osjećajući strah pred vječnim posljedicama grijeha i pred onim koji stoji iza tamne sjenke grijeha, kao režiser iza scene.

Nerijetko, među polureligioznim ljudima, koji sebe nazivaju „slobodoumnim kršćanima“ ili „kršćanima za sebe“, moguće je čuti sljedeće riječi: „Glavno u religiji je moralnost, neka svatko vjeruje u što hoće, i kako hoće, samo neka čini dobro ljudima… i neka bude kršćanin“. Ali na koji način je bez Krista moguće biti kršćanin? Neki se od tih ljudi dolaze moliti u pravoslavni hram, a zatim idu u katoličke crkve ili sektaška molitvena mjesta. Oni posjećuju džamije i sinagoge, a ako bi vidjeli i pogansko molitveno mjesto, bez sumnje bi ušli u njega, da zapale mirisni štapić pred slikama Šive ili Bude, i donijeli cvijeće pred noge idola.

Ti ljudi svaku religiju smatraju putem, koji vodi Bogu. „Svi putevi vode u Rim; a svi radijusi centru.“ – govore oni; u tom širokom, a u stvarnosti vulgarnom izjednačavanju, jest njihov duhovni moto, njihov „simbol vjere“. Takvi ljudi smatraju glavnim moralne postulate, a principe pogleda na svijet – filozofske i religiozne – prolaznim, povijesnim ili regionalnim oblikom, koji zavisi od kulturne razine i genija naroda.

Taj religiozni kozmopolitizam im se čini kao manifestacija humanizma i kulture, a privrženost religijskom sustavu i vjera u neizmjenjivost dogmi – duhovnom ohološću, netrpeljivošću prema ljudima, deficitom ljubavi, mračnjaštvom i slijepim, surovim fanatizmom – uskošću mišljenja i okamenjenosti srca.

Je li moguće razmatrati moralnost kao autonomno područje ljudskog duha, koje je nezavisno od njegovog pogleda na svijet? Mislim, da je većina ljudi suglasna da je osnova moralnosti, jedinstvo ljubavi i istine; istine – kao oblika, ljubavi – kao sadržaja. Slikovito govoreći, pravednost jest korito rijeke, ljubav – njen tok. Ako u isušenom koritu ne bude vode, onda nitko neće poći k rijeci, da bi ugasio žeđ: ako obale ne budu zadržavale tok, onda će se voda, razlivši se po poljima, pretvoriti u mulj i blato. Harmonija između istine i ljubavi se javlja kao ljestvica morala.

Sve religije ili većina njih, govore o milosrđu, dobru i ljubavi. Ali imaju li jednaki smisao riječi „ljubav i dobro“, za predstavnike različitih vjera i konfesija? Može li biti istovjetna ljubav kod onih, koji predstavljaju Božanstvo kao neku bespočetnu energiju, bezličnu silu, ili onih, koji ispovijedaju Boga kao Živu Ličnost? Može li biti ista ljubav kod kršćanskog mučenika ili asketa, koji se bori sa svojim strastima, i kod poganina, koji svim bogovima pripisuje sve grijehe i poroke ljudske. Je li moguće ljubiti Aresa, oblivenog krvlju, ili Hermesa, zaštitnika lopova i varalica, isto kao što kršćanin ljubi svog Spasitelja?

U sadašnje vrijeme postoje na desetine sekti, koje se klanjaju Sotoni, Luciferu. Jesu li i one putevi k Bogu? I je li moguće ljubiti palog anđela isto kao i Krista, Koji je Sebe prinio kao žrtvu za ljudski rod? Kakvog boga može ljubiti budist, kada su bogovi za njega nesavršeni bude, koji čekaju nove avatare i reinkarnacije?

Budizam se odnosi prema samoj ideji Osobnog Boga i vječnog zajedništva s Njim s užasom i odvratnošću. Ako se budizam, slivši se s mjesnim religijama, prakticira s panteonom himalajskih i tibetanskih „božanstava“, to je za običan narod, a istinski budist bježi od bogova, od svijeta i od samoga sebe u nirvanu. Kako može ljubiti Boga šivaist jogin, koji sam sebe smatra bogom? U svojim meditacijama hinduisti poistovjećuju sebe s apsolutom, zato je njihova ljubav – duhovna narcisoidnost (samozaljubljenost).

Je li moguće govoriti o ljubavi kao o jednakom osjećaju, koji djeluje u srcu kršćanina i muslimana, kada Kuran ohrabruje ratove i nasilje za širenje islama, kao religiozni podvig, a u Evanđelju Sin Božji ljudima otkriva istinu u Svojoj Osobi, ali ne prisiljava nikog. To ne znači, da nominalni kršćani nisu stajali na putu nasilja, ali je to bila njihova moralna slabost, a ne zapovijed vjere.

Uzmimo drugi aspekt ljubavi, njen zemni plan – ljubav prema ljudima. Kuran uči o ljubavi i dobru, ali u odnosu na muslimane. Svijet se za muslimana dijeli na dva dijela: svijet islama i područje, koje leži iza njegovih granica. Za taj, za sebe tuđi svijet „nevjernika“, musliman ima drugi moral: „Ugnjetavajte ih i porobljujte, dok poniženi i oslabljeni ne prime islam“ (Kuran).

Ako se prema kršćanima, Židovima i zoroastrijancima, nazvanim „ljudima Knjige“, musliman može odnositi s trpeljivošću, onda se u odnosu prema poganima, islam nalazi u stanju neprestanog rata. Je li moguće usporediti ljubav, koja ima konfesionalni karakter, s ljubavlju, koju je zapovjedio Krist, koja uključuje u sebe čak i osobne neprijatelje?

Talmud poziva Židove pravednosti i milosrđu, ali također dijeli svijet na dva dijela: Židove i pogane (ostali narodi), što za posljedicu ima da talmudski moral ima dvostruki i kazualni karakter. Židovi – talmudisti smatraju, da je židovski narod stvoren od Boga, a drugi narodi – od strane 72 niža duha. Zato usporediti druge narode s Izraelom za Židova znači, dopustiti religijsku nepravdu.

Može li brahmanist ljubiti čovjeka, kada je sav narod u njegovim očima podijeljen na zatvorene kaste? Ne samo ljubav, nego se čak i fizički dodir čovjeka najniže kaste smatra oskvrnućem. Može li hindus ljubiti čovjeka, kada je za njega sav svijet – samo slika i iluzija, san Brahme. Za njega je ljubiti čovjeka isto tako nerealno, kao i sjenka u vlastitom snoviđenju.

Može li budist ljubiti tako, kao kršćanin, ako je za budista najviše stanje, stanje otuđenosti od svih i svega, a ljubav kao emocija, privezuje dušu za kotač postojanja, tj., za svijet zla? Može li bengalski krišnait ljubiti čovjeka tako kao kršćanin, ako se za krišnaita najvišom manifestacijom ljubavi smatra poročna ljubav, a Evanđelje uči čistoći u braku i bezbračnosti. Kakva ljubav je postojala kod drevnih, antičkih pogana, ne isključujući njihove velike filozofe i moraliste, kada su oni roba smatrali svojim predmetom ili životinjom?

Je li moguće putem k Bogu nazvati religiju drevnih Inka i Asteka, koji su u vrijeme religijskih blagdana čupali srca tisućama zarobljenika, da bi ih prinijeli na oltar boga Sunca. Ako su sve religije jednake, to znači, ili da su sve istinite, ili da su sve lažne.

U prvom slučaju – objektivna istina ne postoji, istina ne može proturječiti samoj sebi, a religija se raspršuje u glavnim ontološkim pitanjima. Dopustiti mnoštvo različitih istina, znači profanirati shvaćanje istine, nametnuti joj uvjetni, promjenjivi, relativni karakter: ono, što se jučer smatralo lažju, danas može biti istina, itd. U takvom slučaju, i sama moralnost će nositi nepostojani, promjenjivi karakter; ona kao da bi se rastvorila u amorfno stanje kao tekućina, rastezljivo, kao guma; u pluralizam, ili u povijesni relativizam, slično promjenjivim kadrovima filma.

O kakvoj moralnoj autonomiji mogu govoriti ti „kršćanski“ liberali? Ako su sve religije lažne, tj., javljaju se kao zajedništvo ne s Bogom, već s nulom, onda samo shvaćanje religije mora biti odbačeno. O kakvom tada svjesnom kršćanstvu ili kršćanstvu „za sebe“ može biti riječ? Laž, primljena kao istina, izopačuje i deformira svijest čovjeka; lažno učenje o vjeri i dogmama unosi u dušu čovjeka truljenje i smrt.

To je raspadljivo mjesto na njegovom tijelu. Dogme Pravoslavne Crkve – nisu filozofske koncepcije i apstrakcije, već svjetlonosne istine, koje duši daju, poput sunca, svjetlost i život. Između morala i dogmi postoji nevidljiva, ali postojana veza.

Izopačenje dogmi narušava moralnu potpunost i sklad, a narušavanje zapovijedi, neumiveno pokajanjem, vodi k izopačenju i gubljenju dogmatske svijesti. Crkva je strogo osudila zabludu Origena, zato što je njegovo učenje o završnom, predodređenom, neumoljivom spasenju svijeta (uključujući i demone), kao povratak linije kruga svojoj početnoj točki, gdje se kraj spaja s početkom, moralno razoružavalo ljude, skrivalo od njih tragizam grijeha, ubacivalo lažne nade, i samim time stavljalo čovjeka na rub moralne propasti.

Za kršćanina izvor ljubavi prema Bogu nije samo zahvalnost za stvaranje svijeta, već oblik Božji, raspet za grijehe ljudi, oblik vječne ljubavi. Za kršćanina ljubav prema čovjeku, to je prije svega, ljubav prema njegovom besmrtnom duhu, prema visokom dostojanstvu čovjeka, kao slici i prilici Božjoj. Može li biti takva ljubav kod ateista, koji čovjeka smatra slučajnom pojavom u svemiru, privremenim konglomeratom molekula i usavršenom zvijeri, koja je sjedinjena zajedno s majmunima u jednu skupinu primata?

Ateisti i liberali su govorili o oslobođenju morala od religije, a završili su time, što su u značajnom stupnju oslobodili suvremenog čovjeka od – morala.

Karakteristično je, da se liberalni kršćani brinu da iz svog pogleda na svijet isključe predodžbe o paklu i demonima, da to područje obiđu šutnjom, ili da predstave Sotonu naprosto kao metaforu, oličenje ljudskih grijeha, zbog toga, da bi spokojno griješili, ne osjećajući strah pred vječnim posljedicama grijeha i pred onim, koji stoji iza tamne sjenke grijeha, kao režiser iza scene.

Neki suvremeni teolozi već otvoreno nazivaju učenje o Posljednjem sudu i paklu „užasnom metaforom“. Origenove pjesme i suvremeni liberalni teolozi daju mogućnost da se spokojno drijema, ne misleći o smrti kao ispitu života.

Zaborav o tamnom području pakla kao bezdanu, odakle nema povratka i o demonima – vječnim neprijateljima čovječanstva – lišava kršćanina bdijenja, pažnje nad sobom, duhovne borbe i napora u molitvi, i čuvanja svog srca od strasti.

Oni smatraju da je demon samo sjenoviti dio njihove vlastite duše, a pakao stradanja zemnog života, i zato susreću smrt nepripremljeni i nespremni, a demonski svijet, koji su smatrali metaforom – pokazuje se za njih kao neočekivani događaj i katastrofa.

arhimandrit Rafail Karelin

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s