Prazni kalež

Deset je godina poslije ubojstva Svete Carske Obitelji[1], o. Gabrijel Proskurovski vršio je spomen Cara Nikolaja-Mučenika na svetoj Liturgiji[2], usprkos ukazu kojim su crkvene vlasti izrazile punu lojalnost sovjetskom režimu. Ali jednoga dana, vidjevši na Liturgiji grupu sovjetskih agenata s revolverima, on se uplaši i spomenu bezbožne sovjetske vladare i vlast. Čudo koje je Gospodin tada učinio prenosi se i danas, a kažu da je svećeniku, po izlasku iz crkve, istog časa pobijelila duga kosa.

***

Nedavno je objavljen zapis iz vremena komunističke vlasti u Rusiji o svećeniku Gabrijelu Proskurovskom, koji je deset godina poslije ubojstva Svete Carske Obitelji još uvijek slavio Cara Nikolaja na Velikom vhodu[3]: „Naš najpobožniji, veliki vladar, car Nikolaj Aleksandrovič i njegova žena, blažena carica Aleksandra Fjodorovna…“ i tako do samog kraja – kako i dolikuje, na starinski način. A narodu se to jako sviđalo. Ovaj sveti spomen Cara-Mučenika bio je nevidljiva zraka svjetlosti koja je probijala sotonsku tamu koja je zahvatila zemlju.

I tako se nastavilo i nakon što je primio ukaz mitropolita Sergija (Stargorodskog), koji je 1927. godine izdao čuvenu „Deklaraciju“ izražavajući punu lojalnost sovjetskom režimu. U njoj je priznao sovjetsku vlast istinskom i zakonitom ruskom vlasti, koja se brine o narodnom dobru, „čije su radosti – naše radosti, i njene tuge – naše tuge“. O. Gabrijel je, međutim, dobro razmislio o tome i postidio se. Zatim, pomolivši se, odlučio je nastaviti spomen cara na pravoslavni način.

Ubrzo poslije toga, služeći nedjeljnu Liturgiju, izašao je sa Svetim Darovima i počeo, kao i obično: „Najblagočestiviji, Veliki Vladar naš…“ Ali onda je pogledao i točno naspram njega bila je grupa sovjetskih agenata koji su držali svoje revolvere! O. Gabrijel je grcao i nastavio: „Sov-nar-koma[4] i svi najblaženiji, najpravedniji CIK[5], pobjednička Crvena armija i njeni narodni komesari i svi članovi Revolucionarnog vojnog sovjeta Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika, da pamti Gospodin Bog u Carstvu Svome“. Tako je spomen slavio prema ukazu mitropolita Sergija, koji je zahtijevao da se na ovaj način spomenu sotonski vladari.

Tada je došlo vrijeme da se on, kao svećenik, pričesti. Izrekavši zadane molitve – vidio je da je kalež prazan! Po Božjoj zapovijedi nestalo je Tijelo i Krv Kristova zbog bogohulne molitve!

Kako je završio Liturgiju, ni sam se ne sjeća. Kažu da mu je po izlasku iz crkve istog časa pobijelila duga kosa. Zatim je sazvao narod, kleknuo pred njihove noge, govoreći: „Oprostite moj grijeh, dobri ljudi. Sjetio sam se Sotone po svetim darovima. Ja više nisam vaš pastir“.

Iste noći se spakirao i zauvijek napustio selo. Kažu da se zavjetovao na šutnju. „Jezik moj sagriješio je, od sada neka umukne“.

izvor: Piotr Krasnov-Holy Fathers of Orthodoxy/prijateljboziji.com


[1] Posljednji ruski car Nikola II. i njegova obitelj, ubijeni od boljševika.

[2] Euharistija, misa.

[3] Veliki vhod (ili ulazak) je procesija s euharistijskim darovima na oltar, gdje će biti posvećeni. Pod njim se glasno spominju razne nakane, između ostalog i za svjetovne i crkvene vlasti.

[4] Vijeće narodnih komesara.

[5] Sveruski centralni izvršni komitet.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s