Počeo je Božićni post

U svim krajevnim pravoslavnim Crkvama koje svoj bogoslužni ciklus ustrojavaju prema tzv. starom (julijanskom) kalendaru, počeo je Božićni post. Ovaj post traje šest tjedana i završava 25. prosinca (po starom) odnosno, 07. siječnja 2022. godine (po novom) kalendaru, proslavljanjem blagdana Rođenja Gospodina Isusa Krista (Božića).

Posljednji višednevni post Pravoslavne Crkve biva pred blagdanom Roždestva Hristovog[1], od 15. studenog do 25. prosinca. U crkvenom ustavu se naziva, kao i Veliki post[2] – Četrdesetnicom, pošto traje četrdeset dana. Naziva se još i po danu svetog apostola Filipa koji se slavi 14. studenog, a poslije kojeg nastupa post. Božićni post jest zimski i služi nam da njime posvetimo završno razdoblje godine tajanstvenim obnavljanjem duhovnog jedinstva s Bogom i pripremimo se za Roždestvo Hristovo.

Ustanova Božićnog posta, slično ostalim višednevnim postovima, datira još iz drevnih kršćanskih vremena. Već od IV. st. nalazimo jasna ukazanja na Božićni post. U tom stoljeću o njemu govore sv. Ambrozije Milanski, Filastrije, i blaženi Augustin. U V. st., svjedočeći o Božićnom postu kao već drevnom u to vrijeme, Lav Veliki kaže: “Sama praksa uzdržavanja zapečaćena je s četiri višednevna posta, da bismo tijekom godine spoznali kako nam je potrebno neprestano očišćenje i da se u životu svagda moramo brinuti i truditi na iskorjenjivanju grijeha, postom i milostinjom, jer, prljavštinom tijela i nečistoćom naših prohtjeva, umnožava se grijeh”. Po riječima Lava Velikog, Božićni post jest naša žrtva Bogu za sabrane plodove. “Kako je Gospodin nas opskrbio plodovima zemlje, kaže Sveti, tako smo i mi dužni, tijekom ovog posta, snishoditi ubogima”. Po riječima sv. Simeona Solunskog, “post božićne Četrdesetnice ispunjava Mojsijev post, jer je ovaj, posteći četrdeset dana i četrdeset noći, na kamenim pločama primio napisane Božje riječi. A mi, posteći četrdeset dana, promatramo i primamo živu Riječ od Djeve, zapisanu ne na kamenu, već utjelovljenu i rođenu, i priključujemo se njegovom božanskom tijelu”.

U prvim stoljećima Božićni post nije kod svih kršćana imao isto vrijeme trajanja. Neki su postili sedam dana, neki i više. Da bi se provela jednoobraznost među kršćanima, na Saboru, držanom u vrijeme patrijarha Luke i cara Manuela 1166. godine, naloženo je da svi kršćani post pred Roždestvom Hristovim drže četrdeset dana. Balsamon, patrijarh antiohijski, tumačeći postavke Sabora kojima je naznačeno da se post pred blagdanom Božića drži četrdeset dana, kaže: “Kako su neki sumnjali zašto nigdje nije naznačen broj dana Bogorodičinog i Božićnog posta, sam svjatjejšij[3] Patrijarh je kazao da, pošto o broju dana ovih postova nije ukazano pravilom, dužni smo nasljedovati nepisanu crkvenu predaju i postiti od prvog dana kolovoza i od petnaestog dana studenog.

Bogoslužje tijekom Božićne Četrdesetnice u nekim mjestima se sastojalo, kao i u Velikom postu, u služenju časova i čitanju molitve sv. Efrema Sirskog i poklonima[4] u pojedine dane do 20. prosinca.

Pravila uzdržavanja, propisana Crkvom tijekom Božićnog posta, po svojoj strogosti istovjetna su Apostolskom postu[5]. Ponedjeljkom, srijedom i petkom tijekom posta, Ustavom se zabranjuje riba, vino i ulje, a dozvoljava se suhojedenije, poslije večernje; u ostale dane zabranjuje se jedino riba na koju se razriješava subotom, u nedjeljom, i u velike blagdane, npr. blagdan Uvoda u hram Presvete Bogorodice, zatim o hramovnim slavama[6] i u dane velikih svetih kao: 16, 25. i 30. studenog, 4, 5, 6, 9, 17, i 20. prosinca, pod uvjetom da ovi datumi padnu utorkom i četvrtkom. Ukoliko padnu u ponedjeljak, srijedu ili petak, razriješenje se odnosi samo na vino i ulje. Od 20. prosinca do 25., odnosno, od dana predblagdana[7] Rođenja Kristovog, “ako padne i subota ili nedjelja, ne razriješava se na ribu”.

Posljednji dan Božićnog posta obično se naziva Badnjom večeri, odnosno, sočelnjikom ili sočevnjikom, od sočiva, koje Ustav propisuje da se služi na trpezi toga dana. Sočivo jest to isto što i koljivo, tj. oskudna hrana (Ruf. 2:14; I Car 17:17). Doslovno rečeno, sočivo znači suho jelo, hrana od sušenog zrnja pšenice, graha, sočiva, ječma; ono se jede potopljeno u vodi – ili s medom, ili naprosto, bez ičega; ono se još naziva i kutijom. Jedenje sočiva u navečerje Roždestva Hristovog vjerojatno potječe od nasljedovanja posta Danijelovog i trojice mladića koje spominjemo pred Hristovim Roždestvom, a koji su se hranili sjemenjem zemaljskim, kako se ne bi obeščastili trpezom bezbožničkom (Dn 1, 12) – i suglasno riječima evanđelja koje čitamo u navečerje blagdana: “Carstvo nebesko je slično zrnu gorušičinom koje uzme čovjek i posije na njivi svojoj” (Mt 13, 31-36). Pravoslavni kršćani sačuvaše pobožni običaj da ništa ne jedu do izlaska zvijezde na Istoku koja je blagovijestila o rođenju Isusa Krista – zapovijedajući ustvari i nama da Božićni post treba držati do samog blagdana Roždestva Hristovog. Po mišljenju nekih, Badnji dan je u početku bio ustanovljen radi krštavanja katekumena i radi samog pripremanja vjernika za blagdan.

izvor: prijateljboziji.com


[1] Rođenje Kristovo (crkvenosl.).

[2] Korizma.

[3] Počasno oslovljavanje patrijarha.

[4] Posna molitva sv. Efrema Sirskog je popraćena poklonima, tj. klanjanjima čelom do zemlje.

[5] O pravoslavnim postovima vidi ovdje.

[6] Svetac-zaštitnik pojedinog hrama ili parohije (župe).

[7] Dan uoči nekog blagdana, srp. pretprazništvo.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s