Pravoslavlje i humanizam

Europska kultura počiva na čovjeku kao na temelju. Čovjekom se iscrpljuje njen program i cilj, njena sredstva i sadržaj. Humanizam je njen glavni arhitekt. Sva je izgrađena na sofističkom principu i kriteriju: čovjek je mjerilo svih stvari, vidljivih i nevidljivih, i to europski čovjek. On je vrhovni stvaralac i davatelj vrijednosti. Istina je ono što on proglasi istinom; smisao života je ono što on proglasi smislom; dobro i zlo je ono što on proglasi dobrim i zlim. Kratko i iskreno rečeno: europski čovjek je proglasio sebe bogom. Zar niste primijetili kako on neizmjerno voli bogovati, bogovati znanošću i tehnikom, filozofijom i kulturom, religijom i politikom, umjetnošću i modom, – bogovati pod svaku cijenu, makar inkvizicijom i papizmom, makar mačem i ognjem, makar – trogloditstvom i ljudožderstvom? On je jezikom svoje humanističko-pozitivističke znanosti objavio da – nema Boga. I vođen tom logikom on je smjelo izveo zaključak iz toga: pošto nema Boga, onda sam ja – bog! Ništa tako ne voli europski čovjek, nego da se predstavlja kao bog, iako je on u ovom univerzumu kao miš u mišolovci. Da bi pokazao i dokazao svoje bogovstvo, on je objavio da su svi svjetovi nad nama pusti, bez Boga i bez živih bića. On pošto-poto želi ovladati prirodom, podčiniti je sebi, zato je i organizirao sustavni pohod na prirodu, i taj pohod nazvao kulturom. U njega je upregao svoju filozofiju i znanost, svoju religiju i etiku, svoju politiku i tehniku. I uspio je uglačati neke poderotine na kori materije, ali je nije preobrazio. Boreći se s materijom, čovjek je nije uspio očovječiti, ali je ona uspjela suziti i opovršiniti čovjeka, svesti ga na materiju. I on, obzidan njome, spoznaje sebe kao materiju, samo kao materiju. Znate li tko je pobijedio? – Ironija, jer je kultura učinila čovjeka robom materije, robom stvari. Očigledna je istina: europski čovjek robuje stvarima, ne boguje nad njima. Samozvani bog se kao vjernik klanja pred stvarima, pred idolima koje je sam načinio. U svome pohodu protiv svega natprirodnog, on je tekovinama svoje kulture zamijenio sve nadmaterijalne težnje: zamijenio je nebo, zamijenio dušu, zamijenio besmrtnost, zamijenio vječnost, zamijenio Boga živog i istinitog. I kulturu promovirao u boga. Jer na ovom pomračenom planetu čovjek ne može izdržati bez boga, bez bilo kakvog boga, makar bio i lažan, – takva je kobna ironija ovako ustrojenog čovjeka.

Prema humanističkom čovjeku i njegovom progresu stoji Kristov čovjek sa svojim Bogočovječanskim progresom. Osnovno je načelo Bogočovječanskog progresa: čovjek je pravi čovjek jedino Bogom, jedino Bogočovjekom; drugim riječima: čovjek je pravi čovjek jedino besmrtnošću, to jest savlađivanjem svega smrtnoga i svake smrtnosti, pobjedom nad smrću. Savlađujući u sebi grijeh i zlo, Kristov čovjek savlađuje time smrt i smrtnost u svojoj spoznaji i osjećaju, i sjedinjuje sebe s Jedino Besmrtnim: Bogočovjekom Kristom. I sjedinivši sebe s besmrtnim Bogočovjekom, on je već besmrtan, u ovom svijetu besmrtan: njegov um već misli misao Kristovu, misao besmrtnu i vječnu; a njegovo srce već osjeća u sebi život Kristov, život besmrtan i vječan… To se postiže, kako? Vjerom u uskrslog Gospodina Isusa. Povjeruje li čovjek svesrdno i iskreno u uskrslog Bogočovjeka, u njegovoj se duši odmah rodi osjećaj besmrtnosti, uskrslosti, osjećaj da je smrt pobijeđena, a s njom i grijeh i zlo. Taj osjećaj osobne besmrtnosti oduševljava i potiče kršćanina na evanđeoske podvige, i on s radošću ispunjava zapovijedi Kristove, i s ushićenjem prolazi kroz životni put od nebića do svebića, od smrtnosti do besmrtnosti. Kao točka koja se razrasta u sve beskrajnosti, takav je čovjek koji razraste Bogočovjekom: sav zrači božanskom beskrajnošću i beskrajnostima, i osjeća se besmrtnim i beskrajnim na svima točkama svoga bića. Tako se tragično načelo humanističkog progresa: smrt je neophodnost, zamjenjuje radosnim načelom Bogočovječanskog progresa: besmrtnost je neophodnost.

Bogočovječanski progres ima svoj Bogočovječanski moral: u njemu se sav život čovjekov rukovodi i dinamizira Bogočovjekom. Dobro je ono što je Kristovo; van toga nema istinskog dobra. Besmrtnost je glavno svojstvo Kristovog dobra. Odatle je besmrtnost neophodna u moralu Kristovog čovjeka kao osjećaj, kao spoznaja, kao djelo, kao praksa. Osjećati Gospodina Krista kao dušu svoje duše, kao život svoga života, i jest besmrtnost čovjekova, jer je time osigurana beskrajnost i beskonačnost misli, osjećaja, života. Za pravog kršćanina, besmrtnost je i prirodna i logična, a s njom i u njoj beskrajnost i beskonačnost. To je ono što omogućava i osigurava beskrajno moralno usavršavanje, beskrajni moralni progres prema Bogu, koji je zbir svih beskrajnosti, svih beskonačnosti, svih savršenstva. Stoga je sasvim prirodan, i logičan, i opravdan kategorički imperativ Bogočovječanskog progresa: „Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski“ – Bog (Mt 5, 48).

Kristov čovjek se kreće putem božanskog savršenstva savlađujući pomoću evanđeoskih vrlina grijeh i zlo u sebi i u svijetu oko sebe. On uvijek ide naprijed iz dobra u dobro, iz manjeg u veće, iz većeg u najveće; pritom on nikada ne staje, ne zastajkuje, jer svako zastajkivanje znači duhovnu ukočenost, obamrlost, smrt. Kroz svaku čistu misao, kroz svaki sveti osjećaj, kroz svaku dobru želju i blagu riječ on progresira k uskrsnuću, k besmrtnosti, k vječnom životu.

sv. Justin Popović

sv. Justin Popović

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s