Sprovod jednog velikaša

Jednoga dana, hodeći po gradu i vršeći svoj podvig[1], sv. Andrija Jurodivi[2] sretne sprovodnu povorku nekog velikaša veoma bogatog. Za kovčegom je išao silan svijet sa svijećama i kadionicama. Klerici su pjevali uobičajene pogrebne pjesme, a pokojnikovi srodnici i bližnji plakali i naricali. Vidjevši svojim vidovitim očima što se zbiva s pokojnikom, sv. Andrija se zaustavi i stade promatrati. I gle, on naprosto zanijemi od čuda, jer vidje ovakav prizor: iza mnogobrojnih ogromnih svijećnjaka crkvenih ide mnoštvo crnih demona i strahovito viču: „Teško njemu! Teško njemu!“ Neki od njih drže u rukama mjehove i rasipaju pepeo na one što su oko mrtvaca; neki pak igraju i smiju se kao bestidne i razvratne bludnice; neki laju kao psi; neki grokću kao svinje, jer im pokojnik služi na radost i veselje; neki kruže oko kovčega i škrope mrtvačevo lice smrdljivom vodom; neki lete u zraku nad odrom na kome leži mrtvac; iz tijela pak njegovog i iz odra bije zagušljivi smrad; neki demoni bacaju smeće na mrtvačevo lice; neki idući za mrtvacem bestidno igraju, plješću rukama, užasno topoću nogama, smiju se i rugaju crkvenim pjevačima i govore: „Nijedan od vas ne vidio svjetlosti, bijedni kršćani!; jer nad psom pjevate: „so svjatimi upokoj dušu jego“ (crkvenosl. sa svetima upokoj dušu njegovu), i nazivate slugom Božjim njega koji je činio svako zlo“. Promatrajući i nadalje ovaj strašni prizor, Andrija ugleda gdje jedan od demonskih knezova, s plamenim očima, držeći u rukama oganj, smolu i sumpor, hita da sažeže tijelo nesretnog mrtvaca čim ga ukopaju. A kada se završi obred pogreba, sv. Andrija ugleda anđela u obličju divnoga mladića kako ide i gorko, pregorko plače. Pomislivši da je ovaj mladić neki bliski rođak pokojnikov, sv. Andrija mu priđe i reče mu: „Tako ti Boga neba i zemlje, kaži mi zašto tako gorko plačeš, jer nikada nisam vidio nikoga da tako gorko plače za pokojnikom kao ti“. Anđeo mu odgovori: „Evo zbog čega plačem: ja sam bio određen za čuvara pokojniku, čiji si ti sprovod vidio. Ali njega uze đavao sebi. To je razlog moga plača i moje ucviljenosti“. Na to mu blaženi reče: „Sada znam tko si. Molim te, sveti anđele, ispričaj mi kakvi bijahu pokojnikovi grijesi, zbog kojih ga đavao uze u svoje ruke“. Anđeo mu odgovori: „Pošto si ti izabranik Božji Andrija, i želiš to saznati, ja ću ti ispričati ne skrivajući ništa. Vidim ja ljepotu tvoje svete duše koja se blista i sija kao čisto zlato; i ugledavši te ja se utješih u svojoj tuzi. Ovaj dakle čovjek bijaše jedan od velikodostojnika carevih. No za života svog on bijaše strašan grešnik i veoma zao čovjek. Bijaše on i bludnik i preljubnik i muželožnik i škrtac i nemilosrdnik i razmetljivac i ohol i lažov i zlopamtilo i čovjekomrzac i mitoprimac i krivokletnik. Svoje jadne sluge morio je glađu i žeđu i batinama i golotinjom, ostavljajući ih zimi bez odijela i obuće. Štoviše, pobio je mnoge sluge i zakopao ih u stajama svojim. Gadno i strahovito pohotljiv, on je bludništvom oskvrnuo oko trista duša. No i njemu dođe kraj, i smrt ga zateče nepokajana i s premnogim neiskazanim grijesima. Dušu mu uzeše demoni, a obesvećeno i oskvrnavljeno tijelo njegovo, i sam si vidio, zli dusi podvrgoše strašnom ruglu. Eto, zbog čega ja, sveta i bogoljubiva dušo, tugujem; i u dubokoj tuzi gorko plačem, jer moj štićenik postade sada igračka demona i odvratno obitavalište zlosmradija“. Na ove riječi anđela Božjeg svetac reče: „Molim te, prijatelju, prestani s plačem: pokojnik je uporno činio zlo, zato je bez pokajanja i umro; što je zaslužio, to je i dobio. Ti pak, plamenoliki, ispunjeni svakom vrlinom, slugo Gospodina Sabaota Svedržitelja, naslađivat ćeš se dobrima Božjim od sada i uvijek“.

Poslije ovih riječi anđeo uzlete od Andrije na nebo. A prolaznici, pošto bijahu nedostojni, ne mogahu vidjeti anđela, i smatrajući da Andrija razgovara sam sa sobom, govorahu jedan drugome: „Pogledajte ovog jurodivog kako se zabavlja besmisleno se razgovarajući sa zidom“. Pritom ga gurahu i odgonjahu, govoreći: „Što ti je, ludo, te razgovaraš sa zidom?“ Sv. Andrija se šutke udalji, i zavukavši se u jedno skriveno mjesto u gradu on gorko oplaka propast onog nesretnog pokojnika, prolijevajući potoke suza. A zatim uznese Gospodinu tople molitve za njega; naročito se moleći da mu se đavao potpuno ne naruga spalivši mu mrtvo tijelo u sumporu i smoli. I dok se blaženi tako moljaše, na njega siđe neka božanska svjetlost, i postavši izvan sebe – εν εκσταόει γενομενος, on vidje sebe u grobnici onog jadnika. I gle: anđeo Gospodnji siđe kao munja s ognjenim štapom u ruci, i stade razgoniti nečiste duhove, koji za tili čas pobjegoše, te tako ne bi dopušteno da tijelo pokojnikovo bude završno izrugano spaljivanjem u smoli i sumporu. Vidjevši to, sv. Andrija uznese zahvalnost Bogu što mu usliši molitvu. I došavši k sebi od viđenja, on osjeni sebe znakom križa, i svu noć provede u molitvi.

(žitija Svetih za studeni – sv. Justin Popović)


[1] Podvigom se u pravoslavlju naziva duhovni napor, osobito molitveni, isposnički ili mučenički.

[2] Carigrad, 8./9.st. Tko su jurodivi sveci, vidi ovdje

Jedna misao o “Sprovod jednog velikaša

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s