Spomen svetog oca našeg Simona Monaha – kralja srpskog Stefana Prvovjenčanog

Povijest srpskog naroda prožeta je pravoslavljem. Iz njega nisu nikli samo brojni sveti patrijarsi, episkopi, svećenici, monasi i laici, već je, osobito srednjovjekovna, srpska povijest protkana i svetim vladarima. Danas slavimo prvog srpskog kralja, na samrti monaha, po smrti čudotvorca – sv. Stefana Prvovjenčanog. Donosimo njegov život iz „Žitija svetih“, sv. Justina Popovića:

***

Ovaj sveti sluga Božji bijaše sin velikog srpskog župana Stefana Nemanje, poznatoga u monaštvu kao svetog i prepodobnog[1] Simeona Mirotočivog, i brat po tijelu i po duhu ravnoapostolnog oca našeg sv. Save, prvog arhiepiskopa[2] srpskog[3]. Kada se navršiše godine vladanja bogoljubivog i kristoljubivog Stefana Nemanje, on u zgodno vrijeme ostavi slavu i počasti vladarskog prijestola i posveti sebe i sav svoj život Bogu, zamonašivši se u svojoj zadužbini manastiru[4] Studenici. Umjesto sebe on na prijestolu države srpske ostavi svoga drugog po redu sina, ovoga blaženog Stefana, kasnije u monaštvu nazvanoga Simona Monaha. To bi na saboru u prijestolnici Rasu[5], na Blagovijest 25. ožujka 1196. godine. Tom prilikom blaženi starac Nemanja izgovori pouku narodu i sinovima svojim, kako treba živjeti i vladati se, svaki na svome mjestu i položaju. Ukazujući na prijestolonasljednika Stefana on reče svima: „Ovoga imajte umjesto mene! Korijen dobri koji je izišao iz moje utrobe. Njega postavljam na prijestol u državi, Kristom mi darovanoj“. Ovome pak sinu svome Stefanu on izgovori sljedeću pouku: „Dijete moje ljubljeno, ovaj prijestol moje države podaren mi je od Gospodina, Nebeskog Cara . . I ti, sine moj mili, budi blagoslovljen Bogu Višnjemu koji caruje na beskonačne vjekove. I ovaj moj prijestol neka je blagoslovljen od Gospodina Boga mog i od mene oca tvog tebi i djeci tvojoj, i poslije djece tvoje i cijelom potomstvu tvom do vijeka. I Gospodin Bog moj neka ti pomogne na njemu, hodeći i liježući i ustajući s tobom, veseleći dušu tvoju utjehom Duha Svetoga. I Gospodin Bog moj neka te sačuva; i On ti je pokrovitelj tvoj na svakom mjestu. I Gospodin Bog moj neka te sačuva od svakog zla! … I Gospodin Bog moj neka nauči noge tvoje na izvršenje volje Božje ovdje na prijestolu ovom, i u cijelom životu tvom, i u beskonačne vjekove, amen!“

Zatim sveti roditelj zapovijedi svetome sinu i nasljedniku svome da se trudi u svakom dobrom djelu, da bude dobra srca prema narodu kršćanskom, da se brine o crkvama i njenim služiteljima, da sa zadovoljstvom sluša arhijereje[6] i svećenike, da poštuje i pazi monahe, da bi se oni molili za njega, da ni u čemu ne bude zazoran pred Bogom i ljudima.

Sve ove savjete svoga bogoljubivog oca Stefan je pažljivo i s ljubavlju primio i smjestio u srce svoje, i svim silama se od tada brinuo da ih izvrši i ispuni na djelu. Jer on bijaše od djetinjstva mudar i razborit, a uz to još dobro odgojen od svetih roditelja svojih u svakoj dobroj i korisnoj stvari božanskoj i ljudskoj. I vladaše bogougodno blaženi Stefan na srpskom prijestolu, potpomagan molitvama i blagoslovima svoga svetog oca Simeona i svetog brata Save.

Stefan bijaše oženjen princezom Evdokijom, kćerkom Aleksija Anđela, brata grčkog[7] cara Izaka Anđela (1185.-1195. g.), s kojom je dobio od Boga četiri sina: Radoslava, Vladislava, Uroša i Predislava[8]. Ovaj Aleksije uskoro postade car u Carigradu, tako da je Stefan postao carski zet, i to je ne malo pomoglo njemu i njegovom svetom ocu i bratu da podignu veliku srpsku lavru[9] Hilandar u Svetoj Gori Atonskoj. Jer kada tamo dođe prepodobni Simeon i preko sv. Save dobi od cara, prijatelja svoga, stari zapustjeli manastir Hilandar, on napisa pismo sinu svome Stefanu u Srbiju, u kome mu ovako govoraše: „O ljubljeno dijete i slugo Kristov … pišem ti da nađoh pusto mjesto usred Gore Svete, Uvod Presvete Bogorodice, zvano Hilandar. Ne lijeni se, nego pohitaj svom snagom svojom da ga podigneš, da se sazida hram Presvete u naš spomen u ovoj zemlji, i poslije mene da bude i tvojoj djeci i unucima, u vašem rodu do vijeka. Jer ti si ktitor[10] ovoga manastira, kao što ti ja i ranije pismeno predadoh u državi svojoj hram Presvete Bogorodice Dobrotvorke u Studenici“. Na ovo pismo oca i brata iz Svete Gore, crkvoljubivi i monaholjubivi samodržac Stefan pohita s odzivom i posla u Svetu Goru velike količine zlata i srebra i svega ostalog potrebnoga, te tako bi sagrađena carska lavra Hilandarska. Uskoro zatim ovaj blagoslovljeni Stefan ne zakasni da postane ktitor i velike srpske arhiepiskopije, Doma Spasovog u Žiči, opet zajedno sa svojim bratom sv. Savom.

Sveti pak Sava dođe iz Svete Gore u Srbiju ovako. Kada preminu blaženi starac i otac im prepodobni Simeon i bi sahranjen od sina mu Save u Hilandaru, Stefan u Srbiji mnogo tugovaše zbog toga. Jer odmah potom, po zavisti đavoljoj, protivno blagoslovu očevom, na njega ustade s vojskom neprijateljskom njegov brat Vukan, kome otac Nemanja bijaše naznačio da vlada u srpskoj pokrajini Zeti[11]. Uz pomoć Ugara (Mađara) Vukan nepravedno zbaci Stefana s prijestola i htjede u cijeloj srpskoj zemlji i narodu zavesti vjeru latinsku, nepravoslavnu i heretičku. No, gaženje očevog blagoslova od strane Vukanove ne mogaše se dugo održati, jer Bog ubrzo pomože prognanom Stefanu da se povrati na očev prijestol i tako presiječe zlo Vukanovo. To bi preko bugarskog cara Kalojovana, koji zatim udade svoju kćerku za Stefanovog sina Vladislava, te se tako sprijateljiše srpski i bugarski pravoslavni narodi. U tuzi zbog bratovog nevjerstva i bratomržnje, Stefan pisaše bratu Savi u Svetu Goru da dođe što prije u Srbiju sa svetim i mirotočivim[12] tijelom svetog im oca Simeona i da nad njime izmiri zavađenu braću, to jest da Vukana izmiri s rođenim mu bratom i od oca postavljenim zakonitim vladarom. Molbu Stefanovu usliša sv. Sava i odmah sa svetim tijelom svetog im oca krene u Srbiju.

Čuvši za dolazak ove velike svetinje – svetih i mirotočivih moći oca svoga, Stefan se ispuni neizrecivom radošću, i uznese molitvenu zahvalnost Bogu. I odmah s episkopom[13] svojim, sa svećenicima, monasima, mnogim plemićima i narodom pođe u susret ocu i bratu. I došavši do grčke granice, tu susretne svete moći. Sa suzama pokajanja i radosti obgrli blaženi Stefan tijelo prepodobnog oca svog, i prosjaše od njega blagoslov za sebe i narod svoj i državu. A kada sveto tijelo sv. Simeona bi donijeto u njegovu svetu lavru Studenicu, tada nad njim sveti im brat jeromonah[14] Sava izmiri zavađenu braću Vukana i Stefana, te tako bi pobijeđena zloba đavolja, a srpska zemlja Stefanova spašena od velike bijede i bratoubojstva. U znak zahvalnosti Bogu za sva dobra koja mu činjaše, bogoljubivi Stefan s bratom mu arhimandritom[15] Savom počne zidati veličanstvenu crkvu Uzašašća Gospodnjeg u Žiči. No ni tada đavao ne prestade sa svojim iskušenjima i napadima na Stefana, hoteći ga navesti na opaku pogibao za dušu njegovu. Ojačavši, naime, u vlasti svojoj i proširivši ne malo svoju zemlju, Stefan tada zaželi dobiti za sebe kraljevsku krunu i počast. Kako pak u to vrijeme Latini[16] bijahu ovladali većim dijelom grčkoga carstva, pa i samim Carigradom, a iza Latina stajaše moćni papa u Rimu, Stefan htjede kraljevsku krunu dobiti od rimskoga pape, a zauzvrat ovome obećavaše svoje priznanje i podčinjenost. Ovo oneraspoloži njegovog svetog brata Savu, jer time prijetiše velika opasnost pravoslavlju i pobožnosti, te zato Sava otiđe iz Srbije pravoslavnome caru i patrijarhu u Niceju i tamo dobi za srpsku Crkvu samostalnu arhiepiskopiju[17]. Sam Sava bi u Niceji zaređen za prvog srpskog arhiepiskopa, i vrativši se u Srbiju, on otkloni opasnost koja je prijetila pravoslavnoj vjeri i Crkvi u srpskom narodu. Sava tada dozva sebi svog brata Stefana, i bratski s njim razgovarajući o onome što je istinska i prava duhovna korist za njega i sav narod srpski, sazva sa Stefanom veliki crkvenonarodni sabor u Žiči, na Spasovdan[18] 1221. godine. Na ovom saboru u Žiči sveti srpski Arhiepiskop pomaza svoga brata Stefana na kraljevstvo[19], jer ga na pravoslavni način okruni (vjenča) za kralja i samodršca srpske zemlje i države. Od tada Stefan bi nazvan Prvovjenčani kralj svih srpskih zemalja, jer tek od sv. Save dođe pravo kraljevstvo Stefanu i njegovim nasljednicima Nemanjićima.

Na ovom istom saboru u Žiči sv. Sava pouči brata Stefana i sav srpski narod da budu čvrsti u vjeri otačkoj pravoslavnoj, da se klone bogumrskih hereza i raskola, da se vjerom i pokajanjem obraćaju od svojih zabluda k pravoslavlju, jer je strašno upasti u ruke Boga Živoga. Potom na Svetoj Liturgiji[20] prvovjenčani kralj srpski Stefan pročita s cijelim narodom tri puta pravoslavni Simbol vjere[21]. Bijaše to tada potresan prizor u hramu Spasovom u Žiči: sav narod sa svojim kraljem glasno ispovijedaše istinitu vjeru i proklinjaše svaku herezu, a sv. Sava stajaše usred naroda i kao drugi Mojsije, ili još točnije, kao Preteča i Krstitelj[22], svima govoraše: Pokajte se! A kralj Stefan, vidjevši gdje brat njegov sveti čini što prije u njih nije bilo, divljaše se i mnogim i toplim suzama zemlju škropiše. Jer blaženi Stefan imaše srce meko i mnogim suzama izobilno. On bijaše naravi krotke, srca čovjekoljubiva, duše bogoprosvjećene. Bijaše istinski pobožan kršćanin, ponizni pokajnik i čovjekoljubivi darodavac, a mudar i miroljubiv vladalac.

Ne dugo godina poslije ovoga, razbolje se pobožni kralj Stefan, pa pozva svog brata Savu da ga udostoji svetog anđelskog monaškog čina[23]. Po Promislu pak Božjem Sveti Arhiepiskop ne stiže odmah, i Stefan brže iziđe iz ovog života i otiđe Gospodinu. Kada pak sv. Sava stiže na kraljevski dvor, on s toplom molitvom, vjerom i nadom u Gospodina priđe k preminulom bratu svome, i pade na tijelo njegovo, ognjenim suzama škropeći lice njegovo. Pomolivši se tajno u srcu Bogu Tajnovidcu i Svevidcu, Sava položi na srce bratovo časnu desnicu svoju i blagoslovi ga znakom križa u ime Svete i Životvorne Trojice. I odmah osjeti kako bratovo srce počne kucati i tijelo se zagrijavati i oživljavati. I pozvavši kralja kao iza sna, Sava mu reče: „Ustani, gospodine moj, i govori mi!“ Tada kralj, otvorivši oči svoje iz samrtnog sna, i poznavši svetog brata svog, uze mu ruke i cjelivaše ih. I tako bi uskrsnut i povraćen iz mrtvih. Potom ga sv. Sava ukrasi svetim i anđeoskim likom monaštva, i nazva ga Simon monah mjesto Stefan. Onda mu privede najstarijeg sina Radoslava da primi od oca kraljevski prijestol, pa ga na kraju pričesti Presvetim Tajnama Kristovim. Potom blaženi monah Simon, slatko se veseleći i Bogu zahvaljujući, na rukama svoga svetoga brata predade duh svoj Gospodinu 24. rujna 1224.godine[24]. Tijelo svetog monaha Simona bi smješteno u crkvi Studeničke lavre, u blizini svetog tijela svetog mu oca prepodobnog Simeona Mirotočivog. Poslije nekog vremena ono bi izvađeno iz groba i nađeno cijelo i neraspadnuto, pa odatle prenijeto u njegovu svetu zadužbinu manastir Žiču. To je učinio sam sv. Sava, poslije svog prvog povratka iz Svete Zemlje, kao što o tome govore životopisci Savini Domentijan i Teodozije. Kasnije je tijelo svetog Kralja Prvovjenčanog – prepodobnog oca našeg Simona ponovno prenijeto u svetu Studenicu, gdje se ono i do danas nalazi[25]. Mnoga su i neizbrojiva čudesa koja su se događala i do danas se događaju nad moćima ovog prepodobnog Kralja i Monaha, jer on iscjeliteljski pomaže svima onima koji s vjerom pristupaju njegovom svetom i neraspadnutom tijelu. Zbog toga i do danas ne prestaju potoci vjernog naroda pravoslavnog pritjecati sa svih krajeva srpske zemlje i s vjerom padati pred svetog Kralja i Oca našeg Stefana Simona u svetoj lavri Studenici, a također i k svetom mjestu njegovom u Domu Spasovom u Žiči. Njegovim svetim molitvama neka Gospodin pomiluje, sačuva i spase sav njegov vjerni rod – pravoslavni srpski narod, i nas grešne. Amen.


[1] Monaška titula.

[2] Nadbiskup, poglavar Crkve.

[3] Spomen sv. Simeona Mirotočivog slavi se 13. veljače, a sv. Save 14. siječnja, gdje vidjeti njihova opširna Žitija. Život sv. Save na hrvatskome možete vidjeti ovdje.

[4] Samostan.

[5] Tadašnji glavni grad Srbije.

[6] Biskupe.

[7] Bizantskog.

[8] Vladislav se proslavlja kao sveti na današnji dan; Predislav je ustvari sv. Sava II. i slavi se 8. veljače; Uroš I. je od davnina smatran svetim i s nazivom „sveti“ spominje se u starim crkvenim knjigama.

[9] Vrsta samostana.

[10] Utemeljitelj.

[11] U današnjoj Crnoj Gori.

[12] Mirotočenje je istjecanje, čudotvorno, natprirodno, čudotvornog i mirisnog ulja iz svetačkih relikvija ili ikona. Zato je sv. Simeon i nazvan „Mirotočivi“.

[13] Biskup.

[14] Monah zaređen za svećenika.

[15] Najviša monaška titula.

[16] Katolici; ovdje se misli na križarsku vojsku.

[17] Današnjim rječnikom, autokefalnu Crkvu.

[18] Uzašašće.

[19] Krunjenje vladara je crkveni, liturgijski čin.

[20] Euharistija, misa.

[21] Vjerovanje nicejsko-carigradsko.

[22] Sv. Ivan Krstitelj.

[23] Monaštvo se naziva anđeoski čin.

[24] Po drugima sv. Simon Monah preminuo je 1223. ili čak 1228. godine. Preminuo je sv. Simon izgovarajući kao posljednje riječi svoje one poznate riječi sv. Ivana Zlatoustog: „Hvala Bogu na svemu!“.

[25] U Srbljaku mitropolita Mihaila, Beograd 1869, stoji da je tijelo sv. Simona bilo poslije u Sopoćanima oko 150 godina, a zatim zbog Turaka sakriveno u zemlju. Godine 1629. sam sv. Simon se javio patrijarhu Pajsiju i raškom mitropolitu, te ga oni izvade iz zemlje. Kasnije sv. tijelo bi prenijeto u manastir sv. Arhanđela u Crnu Goru, pa 1701. g. opet vraćeno u Studenicu. Potom zbog rata bi nošeno u Karanovac, Jagodinu, Grocku, Beograd, manastire Vojlovicu i Rajinovac, i 1792. ponovno vraćeno u Studenicu. U vrijeme Karađorđevog ustanka bi prenijeto u manastir Vraćevšnicu, Srijem, Zemun, manastire Fenek i Beočin, pa u vrijeme kneza Miloša vraćeno u manastir Kalenić i najzad opet u Studenicu 1839. godine.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s