O smrti

Čime se kršćansko razumijevanje smrti razlikuje od svjetovnog? Koliko smrti nosi u sebi čovjek? Može li čovjek istovremeno biti i mrtav i živ? Kada je smrt na dobro? Je li neizbježna?

***

Danas ćemo se osmjeliti da govorimo o vrlo ozbiljnoj temi, koja se tiče svakog čovjeka, — o smrti. Ta tema je tabu u suvremenom društvu: pri svoj neizbježnosti smrti, ona se potiskuje u kutove spoznaje — kako se suvremeni čovjek ne bi plašio i kako mu to ne bi smetalo da uživa u životu. Događa se nešto čudno: u sredstvima masovnog informiranja ne stide se prikazivati tijela koja su banditi unakazili, gradove koje su teroristi digli u zrak, krvave žrtve prometnih nesreća, što zapravo i jest smrt. Ali, pored toga, u društvu, govoriti o ovoj temi nije uobičajeno. Pokušaj zapodjenuti s nekim razgovor o smrti! Doživjet će te kao ne baš uračunljivu osobu. To je nepravedno.

Smrt je ušla u čovjeka, kada je Gospodin rekao: „Smrću ćete umrijeti“[1], — znači, i to se dogodilo. I smrt je dobro za čovjeka. Teško je to shvatiti, ali sv. Ambrozije Milanski ima čak i knjigu o tome — „Smrt kao dobro“.

Općenito govoreći, smrti ima mnogo. Postoji duhovna smrt, kojom su Adam i Eva umrli, istog trenutka nakon što su kušali zabranjeni plod. Živjeli su oni dugo: devet stotina i trideset godina je Adam plakao nad svojim grijehom — ali umro je odmah nakon pada. Ta smrt očitovala se u tome, što se Adam uplašio Boga, Kojeg je prije čuo, dok je šetao Rajem, i osjećao Njegovu blizinu i razgovarao s Njim. I on je ponio na sebe plodove pada u grijeh i izmijenio se tjelesno i duševno. Duša Adamova rastala se od Gospodina, njegov tjelesni sastav pretrpio je vidljive promjene — postao je podložan propadanju. Gospodin mu je rekao: „Zemlja si i u zemlju ćeš se vratiti“ — a to se nije trebalo dogoditi.

Sv. Grgur Palama piše da je smrt duše — odvajanje duše od Boga. Smrt tijela je odvajanje tijela od duše. To je dijeljenje čovjeka na dvojako stanje: duša odvojeno, tijelo odvojeno — doživljaj smrti na koji smo navikli. Duša živi bez tijela, tijelo bez duše ne živi. Duhovna smrt, ponovit ću, — to je razdvajanje uma, i duše, i srca od Boga. I u tom stanju smrti prebiva veliki broj ljudi. Neophodna je blagodat[2] Božja, neophodni su pokajanje i vjera da bi povratili svoj odnos sa Stvoriteljem na dobar put i obnovili ono što se raspalo. Riječ „religare“, od koje je nastala riječ „religija“ upravo i označava obnavljanje —obnavljanje bivše veze koja se prekinula iz nekih razloga.

Da smrt može biti dobro, može se potvrditi riječima apostola Pavla, koji je govorio, da ako je Krist u vama, onda je tijelo mrtvo za grijeh, a Duh živ za pravednost (v. Rim 8, 10). Tijelo, mrtvo za grijeh, pri duhu koji je živ za Gospodina, — to je svojstvo u Kristu živog čovjeka. To jest, kako bismo u Kristu bili živi, trebamo umrijeti za grijeh. Kao što vidimo, smrt i život stalno vode borbu u čovjeku. Da bi se živjelo za Gospodina, treba umrijeti za grijeh, a da bi se živjelo za grijeh, treba biti mrtav za Gospodina.

Tako da je smrt duhovna pojava koja se ne mora obavezno povezivati s ljudskim truplom, nad kojim služe sprovod i kojeg sahranjuju. Smrt može biti i naša životna suputnica. Čitali smo u prispodobi o rasipnom sinu. Kada se rasipni sin vratio — a to je lik čovjeka koji se pokajao, — otac je rekao za njega: „Sin moj mrtav bješe i oživje, i izgubljen bješe i nađe se“ (Lk 15, 32). To jest, fizički rasipni sin nije umirao, on je zaista nestao i vratio se, ali u duhovnom smislu je umro, a potom oživio. Umro je grijehom, uskrsnuo pokajanjem.

Smrt kao dobro — to je smrt za grijeh; smrt kao dobro — to je smrt s Kristom! Ali ako ste vi umrli s Kristom, s Njim ste i uskrsli. „Kriste, jučer sam s Tobom sahranjen, danas ustajem s Tobom koji si uskrsnuo. Jučer sam s Tobom raspet, ti me, Spasitelju, proslavi u svom carstvu“. Čudesne, poetske riječi pashalnog kanona[3], izgovorene sv. Ivanom Damaščanskim!

Dakle, smrt kao dobro — to je smrt za grijeh. Smrt kao užas — to je smrt za Boga. Smrt kao konačna činjenica — to je posao mrtvačnica; svećeničke službe na kojima se sahranjuju pokojnici; posao svih onih koji peru i mažu tijela, postavljaju pogrebne trpeze. A smrt kao stalna činjenica našeg života, naš suputnik —to je ono o čemu govori Gospodin Bog o grešniku: „Sin moj mrtav bješe i oživje, izgubljen bješe i nađe se“. A na drugom mjestu u Evanđelju Krist govori sljedeće riječi — kao odgovor na molbu Svog učenika da mu dozvoli da sahrani oca: „Ostavi neka mrtvi ukopavaju svoje mrtvace“ (Mt 8, 22). Znači da postoji nekoliko vrsta smrti, kad mrtvaci sahranjuju svoje mrtvace. To može značiti i da mrtvi duhom sahranjuju mrtve tijelom, a ti idi i propovijedaj Evanđelje, to jest sam živi duhom, budi živ i čini druge živima.

Svaki čovjek treba spoznati u sebi mrtvaca. Posebno čovjek koji zna kako se zove Onaj, Koji nas je došao izbaviti od vječne smrti. Onaj, koji zna Isusa Krista, koji vjeruje, treba spoznati u sebi čovjeka koji vapi za Otkupiteljem, čovjeka koji nosi u sebi smrt — nosi smrt duše, i naravno, nosi smrt tijela. Smrt duše se očituje kroz grijehe; smrt tijela kroz naše bolesti, koje su, poput glasnika iz daljina, poslani od Boga našem strastima opsjednutom tijelu da podsjete kako smo iz zemlje uzeti i da se trebamo razložiti na elemente, na molekule, atome i u zemlju se vratiti, da bi, tamo očišćeni, naposljetku uskrsli, i obnovili se u dan slavnog i strašnog dolaska Gospodina Isusa Krista.

Mnogostrana tema smrti primorava nas da tražimo spasitelja i da tražimo odgovor na pitanje: zašto je dobar naš Gospodin Isus Krist? A zašto je on tako jedinstven, kao što kažemo: „Jedini Čovjekoljubac?“ — Pa zato, što je On pobijedio glavnog neprijatelja. Smrt je glavni ljudski neprijatelj. Znanost se bori protiv gladi, socijalni pokreti se bore, na primjer, protiv ropstva ili neizmjernih poniženja kojima ljudi ponižavaju jedni druge, protiv rasne, spolne ili neke druge neravnopravnosti. Znanost daje krila zrakoplovima, kako bismo prelijetali ogromne udaljenosti za kratko vrijeme. Znanost daje neke druge stvari, koje nam omogućavaju da razgovaramo jedni s drugima na udaljenosti, da vidimo jedni druge na distanci. Samo jedno ne može znanost, da se bori sa smrću i da je pobijedi. Pokušaji postoje, ali pokušaji su apsolutno beskorisni, jer se smrt smije nad snagom jakog, nad umom pametnog, nad znanjem znanstvenika, nad bogatstvom bogatog. Samo nad Kristom smrt se ne smije. Evo, On je Silniji od smrti. Tako i kažemo: „Silniji od smrti bio si Kriste, nju svezavši, nas si izbavio“. Evo on je Jedini Čovjekoljubac. On nije znanstvenik, On nije vladar, On nije vojskovođa u suvremenom značenju te riječi, to jest, onaj koji zapovijeda vojskama, On nije milijunaš — ali On je jači od smrti, Jedini koji donosi svijetu pravo dobro, i Koji nas izbavlja od smrtnog grijeha.

Čim shvatimo da smo smrtni, ali pritom ne povjerujemo u Gospodina, naš život istog trenutka gubi smisao i okus. Riskiramo da poludimo od straha, i prestanemo djelovati aktivno u ovom svijetu. Čim smo spoznali da smo smrtni, ali pritom imamo vjeru u Najslađeg Isusa Koji je jači od smrti, — dobivamo izravni put u vječnost i učimo umirati bez straha. Strašno je grešniku dospjeti u ruke Boga Živoga. Strašno će biti i nama stajati pred sudom Presvete Riječi. Ipak, Krist, Koji se Sam pred smrću plašio za naše grijehe i užasavao ih se, dok ih je uzimao na Sebe, daje pravednicima takvu vlast — da umiru s radošću. „Idem, Gospodine, idem! Spremno je srce moje, Bože, Spremno je srce moje, pjevat ću i svirat ću slavi Tvojoj“ (Ps 107, 1), „Primi s mirom duh Moj!“ — govorio je na križu Životodavac. Tako govore i pravednici na samrti: „Primi s mirom duh moj“.

Dakle, dragi kršćani, smrt živi u nama. Ne samo oko nas, nego i u nama — to treba znati. Jači od smrti je Krist, Njega treba spoznati, za Njega se držati. Drži se…za vječni život, — pisao je Pavao Timoteju. I vi se držite za plašt Onoga, Koji je Jedini jači od smrti u svijetu. I znajte, da smrti biva mnogo: postoji duhovna smrt, postoji razdvajanje duše od tijela, i to je činjenica; postoji čak smrt kao dobro, kada je tijelo umrlo za grijeh, a duh živ za Gospodina. Evo koliko je važno, čak i ako se površno dotičemo te tajne. „Kakva se to tajna dogodi, pokaza na nama. Kako se predasmo truleži, kako se priključismo smrti?“

Po svoj prilici, izvori za duboko crkveno razumijevanje te velike tajne smrti i uskrsnuća — obred pogreba pravoslavnog kršćanina, koji bi valjalo da svatko od nas pročita, a svećenici ga dobro poznaju, mnogi čak i napamet, i obred uskrsne službe. U obredu pogreba je sv. Ivan Damaščanski, kao nitko drugi, izrazio trepetnu tajnu neizbježnosti umiranja i užasnog odlaska u grob čovjeka iz ovog života, i oproštajnih suza nad njegovim beživotnim tijelom. U pashalnim pjesmama isti Ivan Damaščanski s najvećom radošću i dubokom iskrenošću opisao nam je ono što „pobijeđena je smrt pobjedom. Gdje ti je smrti žalac, gdje ti je paklu, pobjeda?“ „Uskrsnu Krist i život daruje i mrtvog ni jednog u grobu“. Sve je to naš život, naše suze, i naša radost. Mislite o tome, i da vas Gospodin urazumi da razmišljate dublje, mislite jače i mislite ispravno.

protojerej Andrej Tkačov


[1] Post 2, 16.

[2] Riječ „blagodat“ se u hrvatskom obično prevodi kao milost, no u pravoslavnoj tradiciji milost i blagodat se razlikuju. Blagodat je haris, karizma, nestvorena energija Božja, koja preobražava i obožuje čovjeka.

[3] Dio uskrsnog bogoslužja.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s