Koga muče riječi Evanđelja?

Crkva će uvijek od nečega bolovati, to je u skladu s ljudskim dijelom njene bogočovječanske prirode. Ali ne možemo odbacivanje i neprihvaćanje Crkve svesti samo na njene mane. Naši neprijatelji ne ratuju s nama zbog naših grijeha, već ratuju s Kristom zbog Njegove svetosti. I zato nema kraja njihovim mukama od Njegovih riječi, koje u svijet dolaze kroz usta Kristova, kroz Crkvu.

***

Vjera počinje od propovijedi, koju usvajamo, a ne samo slušamo. „Tako dakle vjera biva od propovijedanja, a propovijedanje riječju Božjom“ (Rim 10, 17). Ima li kršćanina koji ne zna o čudotvornosti evanđeoske blagovijesti. Svjedočanstvo o uskrslom Kristu može iscijeliti dušu, okrenuti nas novom životu, pokazati nam svijet istinske radosti i smisla postojanja. Događa se da i jedna-jedina rečenica iz Evanđelja preokrene nečije misli na pravu stranu i položi temelj za korjenitu promjenu njegove ličnosti.

Međutim, evanđeoska propovijed također nam može zadati muke. Kako je to čudno! Riječi, koje duhovnom toplinom zagrijavaju srca milijuna, za neke su poput užarenog čelika, koji može ozbiljno opeći. Sveto pismo, a uz njega i životno iskustvo pružaju nam mnogo takvih primjera.

„Dokle ćeš mučiti duše naše? Ako si ti Krist, kaži nam slobodno“ (Iv 10, 24), – zahtijevali su od Isusa Židovi. Zaista, Bogočovjek ih je, u određenom smislu, namučio propovijedima i čudesima. On je svakog trenutka dokazivao Svoje mesijanstvo riječima i djelima, ali nevolja je bila u tome što se On nije bavio time što su Židovi podrazumijevali pod mesijom. Naš krotki Spasitelj nije se uklapao u njihovu sliku „Mašiaha“, koji je bio odraz njihovih strasti: vlastoljublja, srebroljublja, oholosti, taštine. Zbog toga ih je svaka Kristova riječ udarala baš tamo gdje ih je najviše boljelo, duboko unutar njihove svijesti gdje su ležali skriveni idoli.

S jedne strane učenjaci i farizeji su bili svjedoci nevjerojatnih čuda, koja su jasno upućivala na početak nove, mesijanske ere, ali su s druge strane osjećali da im Krist, u nedostatku bolje riječi, ne odgovara. Ako je On mesija, onda to za njih znači potpunu promjenu načina života i pogleda na svijet. Upravo zato je sa svakim dokazom toga da je Krist istinski Spasitelj, rasla mržnja i zloba židovskog svećenstva prema Njemu.

Evanđelje je povezano sa starozavjetnom pričom iz Knjige Izlaska o „tvrdom srcu faraona“. Zašto je napisano: „I Gospodin učini te otvrdnu srce faraonovo“ (Izl 9, 12)? Nije valjda Bog sakrio od vladara Egipta istinu? Naravno da nije. Faraon je vidio ista čudesa kao i svi ostali, ali dok su ona kod drugih budila vjeru i strah, u njemu su izazivala prkos. To što jedne spašava, druge razgnjevljuje, ali tome nije kriv Bog, već sam čovjek. Ispostavlja se da i ljubav i milost, pa čak i čudo i riječ istine, mogu razdražiti, sve to zavisi od toga prihvaćamo li mi ta blaga djela, ili ne. Tako je i propovijed Kristova jedne spasila, a druge razgnjevila, sve do strašnog grijeha bogoubojstva.

Krist je izgradio dom za naše spasenje i sjeo s desne strane Oca. Na zemlji je djelo Bogočovjekovo produžila Njegova Crkva, koju je apostol Pavao nazvao tijelom Kristovim (1 Kor 12, 27). Crkva predstavlja ruke, noge i usta samoga Krista. Kada Crkva čini milosrdna djela, to znači da ruke Kristove dijele milostinju. Kada Crkva širom bijelog svijeta rasprostranjuje istinsku vjeru, to su noge Kristove. A kada Crkva propovijeda, čini to Kristovim riječima iz njegovih ustiju. I te riječi neće presušiti i govorit će ljudima istinu i mučit će njome čovječanstvo do kraja svijeta.

Otkrivenje Ivanovo nam govori o dva svjedoka koji će propovijedati kršćanstvo i u vrijeme Antikrista. Kada oni budu mučenički stradali, „oni koji žive na zemlji, obradovat će se i razveselit će se za njih, i slat će dare jedan drugome, jer ova dva proroka mučiše one što žive na zemlji“ (Otk 11, 10). To znači da će se putevi istinskog kršćanstva i svijeta razići, u tolikoj mjeri da će kršćanstvo za čovječanstvo postati trn u oku. Kršćanstvo će mučiti bezbožničko društvo i stradanje propovjednika apokalipse (u skladu s mnogim tumačenjima to će biti Ilija i Henok) će umnogome obradovati stanovnike zemlje u to vrijeme.

Evanđelje, koje muči… Svaki kršćanin, koji ne čuva svoju vjeru dovoljno brižno, se suočava s tom mišlju. Kako se brzo može zahuktati rasprava s necrkvenim čovjekom, ako netko slučajno spomene Krista, Crkvu, svećenstvo, patrijarha, sakramente. Bilo koja religijska tema, koja se pokreće ozbiljno, može dovesti do oštre reakcije. Ponekad i nije potrebno mnogo što reći. Dovoljno je prekrižiti se, dok se u autobusu vozite mimo crkve, i vidjet ćete da će nestati zloba s lica tog putnika s kojim ste se raspravljali. I sva ta mržnja nema nikakve veze s „bogatim popovima“, ili stavovima patrijarha, ili po njihovom mišljenju nedostatku usklađenosti među državom i Crkvom.

Naravno da nitko ne tvrdi da u Crkvi nema problema. Problemi i greške ovozemaljske Crkve su neizbježni, ali mržnja prema njoj nije iznikla samo zbog tih potencijalnih nedostataka. Po pravilu, ta mržnja ima drugi izvor. Najčešće ona proistječe iz drevne zlobe i bogoborstva, o kojem je svojevremeno pisao sv. Ivan: „A svaki duh koji ne priznaje da je Isus Krist u tijelu došao, nije od Boga: i ovaj je antikristov, za kojega čuste da će doći, i sad je već na svijetu“ (1 Iv 4, 3). Duh, čija se prisutnost izdaleka osjeća, sve jače djeluje u našem svijetu.

Da, Crkva će uvijek od nečega bolovati, to je u skladu s ljudskim dijelom njene bogočovječanske prirode. Ali ne možemo odbacivanje i neprihvaćanje Crkve svesti samo na njene mane, jer bi to značilo da smo smetnuli s uma da Evanđelje spaja, kao što i razdvaja: Krista i Belijara, dobro i zlo, Crkvu i svijet. Đavao nikada neće prihvatiti Crkvu, kako god da bi se ona htjela „izmijeniti“ i mržnja prema Crkvi nikada neće presahnuti. Na kraju krajeva, naši neprijatelji ne ratuju s nama zbog naših grijeha, već ratuju s Kristom zbog njegove svetosti. I zato nema kraja njihovim mukama od Njegovih riječi, koje u svijet dolaze kroz usta Kristova, kroz Crkvu.

Ako dođe taj trenutak da se Crkva svidi svima, to će biti tragedija. „Teško vama kad stanu svi dobro govoriti za vama; jer su tako činili i lažnim prorocima oci njihovi.“ (Lk 6, 26) – tako je upozoravao Krist. To bi značilo da je Crkva postala isključivo dio ovog svijeta i da živi van Duha Svetoga. Riječ Božja nikada neće izgubiti svoje svojstvo, da sjedinjuje, kao što i razjedinjuje. „Jer je živa riječ Božja, i jaka, i oštrija od svakoga dvosjeklog mača, i prolazi sve do rastavljanja i duše i duha, i zglavaka i mozga, i sudi mislima i pomislima srca“ (Heb 4, 12). Spasitelj nas je upozorio, da će uvijek biti ljudi koji će slušati blagovjesnike, ali da će njih svagda i progoniti: „Ako mene izgnaše, i vas će izgnati; ako moju riječ održaše, i vašu će održati“ (Iv 15, 20). Ako bi Evanđelje naprasno objedinilo sve, to bi značilo da je Crkva postala puka svjetska institucija, koja propovijeda svjetovnu ideologiju.

„Što je tebi do mene, Isuse Sine Boga Višnjega? Zaklinjem te Bogom, ne muči me“ (Mk 5, 7) – vikao je Gospodinu Gadarinac koga je obuzela nečista sila. Zar taj jecaj ne dobiva sve više na snazi u postkršćanskoj civilizaciji? Kršćanstvo muči svijet, koga duh Antikrista sve više prožima. Jer taj svijet osjeća da se od jedine vjere razlikuje i da nisu potekli iz istog izvora. Ipak, riječ Božja i dalje grije i peče, smiruje i razgnjevljuje. Svijet ostaje podijeljenim i neka nam Bog da milosti da budemo na pravoj strani.

Sergej Komarov

izvor: mitropolija.com

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s