Propovijed patrijarha Porfirija u manastiru Jasenovcu

Donosimo ovdje cjelovitu propovijed patrijarha Porfirija u Jasenovcu 2021.g., u pisanom obliku. Osobno je smatramo povijesnom, jer na najneposredniji i najkršćanskiji način, na tako strašnom mjestu poput Jasenovca, poziva sve na kršćansku ljubav i molitvu, priznajući svakome pravo na postojanje. Ujedno i daje odgovor oko određenih nedavnih događaja, napose u Crnoj Gori, objašnjavajući bit stvari. Svakako, govor vrijedan čitanja, prenošenja i razmatranja.

***

U ime Oca i Sina i Duha  Svetoga!

Braćo i sestre,

Sabrali smo se danas da služimo Liturgiju[1] na ovome svetom mjestu točno osamdeset godina od kad je ono postalo mjesto najbjesomučnijeg stradanja. Ovo mjesto je mjesto na kojem su izvršeni najstrašniji, umu nerazumljivi i nedostupni zločini koje su izvršili ustaše nad nedužnim ljudima iz srpskog naroda, iz židovskog naroda, iz romskog naroda, ali i iz hrvatskog naroda. Naravno da je najviše bilo onih koji su bili pravoslavne vjere. I sve to što su vršili zlotvori, vršeno je na osnovu tadašnjih zakona. Međutim, logika Božja je drugačija od logike ljudske. Upravo tamo gdje je veliko stradanje, tu je i blagodat[2] velika. I upravo tamo gdje nedužni stradaju, to mjesto Gospodin blagodaću svojom pretvara u sveto mjesto, u mjesto molitve. I za nas Jasenovac zaista jest prije svega mjesto molitve. Iz tog razloga nikada se ovdje nismo sabirali da bismo se bavili brojkama, matematikom, da bismo se bavili dokazivanjem tko je kome više zla nanio, jer znamo da je na ovom mjestu, ali i na svakom drugom sličnom mjestu, iznevjeren Bog, a osramoćen čovjek, osramoćen ljudski rod. I zato je za nas ovo mjesto prije svega mjesto molitve. Uvijek ovdje dolazimo s dubokim pijetetom, kao što odlazimo na druga mjesta s istim takvim pijetetom gdje su postradali drugi ljudi, isto tako i ta mjesta doživljavamo mjestima molitve. Odatle, braćo i sestre, kao što ništa ne biva bez promisla Božjeg, ništa nas ne treba čuditi, jer jedino čega se nitko ne bi sjetio to je da će promisao Božji na ovome mjestu osnovati manastir[3], ženski manastir koji je posvećen sv. Ivanu Krstitelju, jednom od prvih stradalnika i svjedoka istine o tome da postoji Bog, da je on Isus Krist Raspeti i Uskrsli, da je On Bog ljubavi, da je došao spasiti svakog čovjeka, da sve priziva i poziva k spoznaji Istine, da za njega nema Grka i Židova, da za njega nema roba i slobodnjaka, muškog i ženskog, da zapravo postoji jedan čovjek, čovjek za koga se raspeo i uskrsnuo Krist, a taj jedan čovjek jest sav ljudski rod i svi mi pojedinačno kao ličnosti koje nosimo ljudsku prirodu.

Ovo je, dakle, mjesto koje je Gospodin odredio nadlogično i nadumno, paradoksalno, da bude mjesto s kojeg se dvadeset i četiri sata uznosi molitva za čitav ljudski rod, za mir u svijetu. Svaka naša Liturgija, koja jest Carstvo Nebesko, počinje riječima, molitvom: „U miru Gospodu se pomolimo… za mir svega svijeta.. blagodat i mir Gospodina našega Isusa Krista… – i na kraju – u miru iziđimo“. Ovo je mjesto na kojem se dvadeset i četiri sata uznosi molitva za mir među ljudima, za razumijevanje među ljudima, za prihvaćanje ljubavi Božje i promisla Njegovog da svaki čovjek bude sazdan različito sa svojim osobnim pečatom. Ne postoje dva čovjeka koja imaju isti otisak na prstu, od Adama do današnjega dana i do kraja svijeta, a svi su, opet, pozvani da budu djeca Božja. Zato ovo jest mjesto molitve, mjesto na kojem se sjećamo, mjesto na kojem pamtimo. Pamtimo one koje su postradali, ali istovremeno i mjesto koje nas potiče na molitvu da Gospodin urazumi srce svakoga čovjeka da se nikada, nigdje i nikome nešto slično ne dogodi, s bilo koje strane, a ne daj Bože da bismo bili mi ti koji bismo činili takve stvari.

Naš odgovor je dakle, braćo i sestre, molitva, jer molitva prosvjećuje um. Molitva nas spaja s Bogom, ali molitva otvara srce naše da ono bude mjesto u kojem svatko može naći svoj mir, u kojem svatko može biti ono što jest, u potpunosti i apsolutno, ali opet biti naš bližnji i biti naš. I zato, braćo i sestre, ovo mjesto jest mjesto svetaca, ovdje su postradali nevini ljudi i mi znamo, vjerom Crkve naše, da svaka nevina žrtva jest mučenik, svjedok ljubavi Božje. I zato svi oni koji su ovdje postradali nadilaze uske okvire pripadanja bilo kojem narodu, iako se zna tko su bili, i postaju univerzalni ljudi. Oni pripadaju svima. I siguran sam, to je vjera naša, da se oni mole za sve nas, ali više se mole, po ljubavi prema Kristu, za one koji su njima zlo nanijeli. Treba li nama drugi poticaj i primjer? Naš odgovor na svaku ružnu riječ, a kamoli na svaki ružan postupak u odnosu na nas, ne zlopamćenje, ne daj Bože osveta, ne daj Bože ulazak u spiralu ponavljanja neprijateljstava i zla, naš odgovor treba biti molitva; naš odgovor treba biti praštanje, da praštamo i da molimo za oproštaj, makar i to ponekad i ne mogli razumjeti. S druge strane, oni koji čine zlo, koji čine monstruozne zločine – rekao sam mnogo puta i ponovit ću, rekao sam to, braćo i sestre, mnogo puta ne samo ovdje, nego gdje god sam bio, i u Hrvatskoj, i u Bosni, i u Crnoj Gori, i u Srbiji na Kosovu – svaki onaj koji čini monstruozne zločine, koji je monstrum, on se ispisao iz svakog naroda. Taj ne pripada nikome, taj ne pripada ljudima. Taj je ono što je dobio kao dar od Boga, logos – um, obezumio sebe i poistovjetio sebe bezumnom svijetu. Dakle, žrtve nevine i ove jasenovačke su univerzalne i naše, ali pripadaju svim ljudima dobre volje. Mole se za čitav svijet, a naročito za one koji u zlu leže. A nasuprot tome, zločinci su se ispisali iz svakog naroda i ne pripadaju nikom i mi da se molimo za takve, jer Gospodnje su riječi: „Ne znaju što čine“.

Braćo i sestre, s ovog mjesta ću reći danas, jer mislim da je to važno. Živimo u svijetu konfuzija i nemamo čiste i jasne pojmove, a to i jest cilj zlog duha ovoga svijeta, da nas smuti u duši i u sebi, pa onda da budemo smućeni međusobno. Crkva, dakle, nije konstituirana po bilo kojem modelu od ovoga svijeta, a naročito nije, podvlačim, nije konstituirana i organizirana po bilo kojem političkom modelu. Crkva ima svoje ustrojstvo, ona, dakle, nije nikakva politička organizacija. Ona se ne poklapa ni s kakvim političkim interesima i ciljevima, ne poklapa se, braćo i sestre, ni s kakvim ni državnim, bilo koje države ciljevima, jer Crkva je iznad granica vremena i prostora, sve u sebe obuhvaća, sve u sebe sažima. Crkva je Tijelo Kristovo, a On je bez početka i kraja. On je vječan, dakle, i Crkva je vječna. Ona ima svoju unutarnju dinamiku, ona ima svoj unutarnji poredak. Mi u Crkvu ne dolazimo da bismo bili veći ili više Srbi, a duboko sam uvjeren da ne ide nitko u Crkvu da bi bio veći Hrvat, Mađar, Nijemac ili Talijan. Ako ide – promašio je, i ako idemo – promašili smo. I ne samo to, izgubili smo, jer u ovom svijetu kaosa, u svijetu bez smisla, u svijetu u kojem se razne vrste besmisla postavljaju na pijedestal smisla, u Crkvu se ide zato što smo gladni i žedni istine, što smo gladni i žedni vječnosti, što smo gladni i žedni ljubavi, što znamo da nije dovoljno da smo se rodili, da smo prošli kroz svoj život i prestali postojati otišavši u apsolutno ništa. Imamo potrebu da oni koje volimo zauvijek budu s nama. Crkva, braćo i sestre, postoji da mi jadni i nikakvi, grešni, egoistični, cinični, srebroljubivi, mrzitelji jedni drugih, dakle, slabi i nemoćni, takvi kakvi jesmo, kad odemo u Crkvu pokušamo dodirnuti tajnu smisla postojanja, tajnu smisla vječnosti, tajnu, jednom riječju, Krista. U tom smislu, Crkva, braćo i sestre, nema ama baš nikakve veze s bilo kojom vrstom politike od ovoga svijeta. Mi znamo, naročito danas, da politike nikakve veze nemaju sa svojim izvornim značenjem. Politika je postala u antičko doba, pojavila se kao potreba svih ljudi da sudjeluju u izgrađivanju javnog dobra, a danas politika jest zanimanje kojima se koriste stranke. I nemamo ništa protiv toga. Naprotiv. To je legitimni i legalni sastav našeg života, ali moramo znati da partije, da stranke – kako i sama riječ kaže – jesu dio, strana jedna, pars partis, latinska riječ koja znači dio. A Crkva je, dakle, Sabor[4]. Prema tome, Crkva nadilazi svaku vrstu politike i daje mogućnost svakoj politici i svakoj stranci da poštujući Evanđelje, krećući se unutar zapovijedi Božjih, i one dobiju smisao i služe dobru svih i javnom dobru.

Naša partikularna Crkva, Srpska Pravoslavna Crkva – osjećam potrebu i to baš na ovome mjestu reći – jest autokefalna Crkva koja ima svoju kanonsku jurisdikciju i koja je kao takva priznata od svih drugih kanonskih Pravoslavnih Crkava u saboru sveopćeg Pravoslavlja. Dokaz je i to što danas među nama imamo arhiepiskopa[5] Makarija iz Jeruzalemske Patrijaršije, arhiepiskopa Katara, kao i mitropolita[6] iz Ruske Pravoslavne Crkve. Dakle, pripadamo obitelji Pravoslavnih Crkava, sabornom sveopćem Pravoslavlju. Srpska Pravoslavna Crkva je priznata od svih drugih Pravoslavnih Crkava. Ta naša jurisdikcija, koja ne zavisi od izvanjskih okolnosti, državnih, političkih i svakih drugih granica, ne može mijenjati svoje granice. Ne možemo mijenjati svoju kanonsku jurisdikciju na osnovu bilo kakvih izvanjskih pritisaka. Ta naša jurisdikcija ne zavisi ni od kakvih izvanjskih političkih okolnosti, a naročito ne od volje pojedinaca, bez obzira tko da su, i bez obzira što da su umislili, da imaju moć i silu. „Nema te sile i moći“, riječi su Gospodnje, ne moje ili bilo koga od nas, „koja je dana, a nije od Boga“. I u svakom trenutku, kao što je sa svim što je od ovoga svijeta, ona može doći i dolazi do svoga kraja.

Dakle, naša Srpska Pravoslavna Crkva je kanonska Pravoslavna Crkva koja pripada saboru sveopćeg Pravoslavlja i kojoj je dana jurisdikcija od tog sveopćeg Pravoslavlja. Naravno da nama ne smeta da se bilo koja grupa ljudi organizira kao molitvena zajednica, pa čak i da da sebi ime koje hoće. Mi na to ne možemo, a i ne želimo, utjecati. Svakako pod uvjetom da ne ugrožava druge. Može pokušati i oteti taj duhovni identitet od nas. To znamo da nije moguće i nemamo razloga da se na bilo koji način branimo od toga. Ima, dakle, pravo svatko, i podržavamo, da se organizira u molitvenu zajednicu. Postavljam, naravno bar kao mogućnost, kao pitanje svakom: jesu li neke tako organizirane grupe zaista i molitvene zajednice? Da ne odgovaram u vaše ime, ali gotovo sam siguran da ima odgovor svatko za sebe, ukoliko je, naravno, dobronamjeran. Međutim, mi smo dužni reći da na tom polju pravimo granice da takva molitvena zajednica, ako je zaista molitvena, ne pripada saboru kanonskih Pravoslavnih Crkava koje su međusobno povezane jednom vjerom, jednim ustrojstvom i jednim kanonskim poretkom. I s tom namjerom, dužan sam to reći, neka ne bude shvaćeno pretenciozno, urbi et orbi: neki su htjeli u Crnoj Gori, pokušajem da se predstavi kao borba za Crkvu, da najjednostavnijom zamjenom teza spriječe čist vjerski čin na silu. Taj „gandijevski mirni otpor“ je na silu sprečavao: paljenjem guma, bacanjem kamenica, ispaljivanjem metaka iz vatrenog oružja – dakle, taj „gandijevski mirni protest“ je htio spriječiti ono što je Ustavom zagarantirano, ono što je Poveljom Ujedinjenih naroda zagarantirano kao temeljno pravo, pravo na vjersku slobodu, da obavimo jedan častan i čestit vjerski čin koji se stoljećima u toj kući, u Cetinjskom manastiru, na tom mjestu, na isti način obavljao, u toj kući u kojoj je godinama, a i posljednjih mjeseci, stanovao isti onaj koji je trebao svečano biti ustoličen kao mitropolit. Dakle, zamjenom teza, na silu, netko je htio da nas spriječi da dođemo u svoju kuću, hoteći prikazati da kad mi pokušamo, vodeći računa da nikog ne povrijedimo, ući u svoju kuću najmirnijim putem, budemo proglašeni nasilnicima. Odrekli smo se svega, narodu rekli da ne dolazi. Kakav je samo veličanstven skup bio u Podgorici! Tko je to pratio, vidio je da je to mirni kršćanski skup, skup koji je svaku evanđeosku riječ pozdravljao pljeskom i mi smo te ljude zamolili da ne budu na Cetinju, kao i goste iz čitavog svijeta, mitropolite i episkope[7], svećenike, monahe… Nitko nije došao, jer smo htjeli ne samo pokazati dobru volju, nego neusporedivo više od toga, pokazati da samo molimo da nas puste u našu kuću, ali nekome odgovara da pravi polarizacije. Znam ja to dobro i odavde i sa svakog mjesta gdje sam bio. Taman kad vidite da dva različita, po izvanjskim karakteristikama, počinju praviti korak u susret jedan drugome, odmah dolazi netko kome to smeta. Jer ako se razumijemo, ako poštujemo jedni druge, ako svi radimo za zajedničko dobro, nema onda onoga koji može, oslanjajući se na staru latinsku izreku, da nas zavadi pa da vlada. Naročito onda kada tim vladanjem ima potrebu pokriti razna nedjela i nečovještva o kojima mnogo bolje znaju oni koji se bave tom vrstom poslova. Naše je da se molimo i za tog, i molimo se i za njega, i za sve te koji su bili zavedeni s namjerom da nas spriječe da budemo ono što jesmo, da nas spriječe, drugim riječima, da postojimo. Nemamo mi ništa protiv, možete prosvjedovati. To je vaše pravo, ali da nas sprečavate da postojimo, da se odreknemo svoje duše, to naprosto nije moguće.

I onda ono što je najbolnije i najveća prijevara, kada trudeći se da snishodimo do krajnjih mogućih granica, netko upravo tom zamjenom teza neprestano nas proglašava izazivačima svakog zla i svakog konflikta. Oni kažu, Crkva, Srpska Pravoslavna Crkva je izvor svakog zla. Bojim se, dozvolit ćete mi da se toga sjetim na ovom mjestu, da je to dobro poznata stara metoda. Proglasite nekoga izvorom svakog problema i svakoga zla. Proglasite ga apsolutnim zlom. Dali ste pravo svakome da kako hoće i kad hoće eliminira to zlo. Kada ste nekoga proglasili apsolutnim zlom, drugome ste dali legitimno pravo i oruđe u ruke da to zlo eliminira bez trunke savjesti i naravno ikakve bojazni da će morati bilo kome polagati odgovornost. Mjesto na kojem smo ilustrira takvu metodu i zato se želim baš s ovog mjesta obratiti svoj braći i sestrama, prijateljima iz Hrvatske, Hrvatima, da me nije mnogo iznenadilo što se kod nekih ova zamjena teza iz jedne zemlje prenijela na ove prostore i što su neki počeli i ovdje opet iznova prozivati Srpsku Pravoslavnu Crkvu izvorom svakog zla. Ali, moram reći, da mi je žao da ljudi koji su me upoznali i koji imaju priliku na tisuće i desetine tisuća mojih riječi da pronađu zapisanima, i imaju priliku uvjeriti se ima li diskontinuiteta u onome što sam govorio i radio – naravno, kao slab i kao čovjek, zasigurno da ima promašaja, ali tko uzme te desetine tisuća riječi i postupaka vidjet će da nikada nije bila u pitanju zla namjera. Jedan moj prijatelj, ne znam je li posumnjao ili je i on bio u koru onih koji su morali tako postupiti, rekao je da ima više Porfirija. Tri su, veli, Porfirija najmanje njemu poznata. Ali postoje zapisane riječi, postoje učinjena djela, pa neka cijeni svatko koliko je Porfirija. Ne postoje tri Porfirija, a kamoli više. Jedan te isti je Porfirije onaj koji je pred vama, koji je u Zagreb došao prije sedam godina. Onakav kakav je bio prije toga, i kakav je, uz Božju pomoć, pozvan da ostane zauvijek. Porfirije, koji javno voli Zagreb, i Porfirije, dodajem, koji javno voli i Hrvatsku. Sve ljude, bez obzira kako se mole Bogu i kojem narodu pripadaju. Sve ljude Hrvatske.

Nemojte zamjeriti što ću to reći, uvijek i na svakome mjestu, i u velikim i važnim institucijama, kao i u malim, uvijek sam govorio samo i samo afirmativno o Hrvatskoj, a jesam li ponekad imao razloga da to ne činim? Vjerujte mi da ih je bilo. Neću ih navoditi. Prešutio sam svaki put. Iako slab pretrpio sam i nisam htio kad se vatra razgori dolijevati ulja na vatru, radi mira i radi dobra svih, uvijek imajući na umu riječi apostola Pavla, koje su naš zakon, jer mi vjerujemo u Boga, makar to nekima izgledalo nemogućim, ali, evo, zaista vjerujemo. Kaže apostol Pavao: „Kad nas psuju, blagoslivljamo, kad nas progone, trpimo, kad hule na nas, molimo“. Mi, dakle, braćo i sestre, apsolutno poštujemo svaku državu, ne ostavljamo sebi ni trunku prava da osporimo bilo kome da bude ono što jest. Je li Srbin, Crnogorac, Hrvat, Bošnjak, Albanac ili bilo tko, apsolutno poštujemo svakoga i podržavamo da svatko bez straha bude ono što jest i ne treba to skrivati ni od koga; zato što u skrivanju onoga što jest, u sebe unosi pakao u svoj život.

A još ću jedno reći. Bog ovog trenutka vidi moje srce i On zna je li to tako kao što kažem. I Bog i ovi sveti mučenici, a samo ću Njemu dati odgovor, kao i svatko od nas. Ako na tom ispitu prođemo, mi smo prošli na svakom drugom ispitu. Rekao sam i ponovit ću: Zagreb i ja se volimo javno. A sada ću dodati: Hrvatska i ja se volimo javno, ma koliko to nekome smetalo – njegov je problem. Volim sve ljude Hrvatske bez obzira kojem narodu pripadaju i to volim iz dubine svoga srca, iz dubine svoje duše, bez ikakve zadnje namjere. Ne očekujem zauzvrat apsolutno ništa, ne zbog toga da bih bilo što dokazivao bilo kome, nego zbog toga, kako rekoh, jer vjerujem u Boga, a znam da nas Bog poziva na ljubav, na Evanđelje. To naravno ni u kom slučaju neće značiti da čitavim svojim bićem ne volim svoj narod i vjernike koji su meni povjereni. Voleći svoj narod, po mjeri ljubavi prema njemu, volim i druge ljude. To je zakon ljubavi! Tko kaže da voli svoj narod, a ne daje pravo drugome da bude ono što jest i ne voli druge narode, taj garantirano, tisuću posto, po zakonu Evanđelja ne voli ni svoj narod, ne voli ni svoga brata, niti svoga oca, niti majku. Od te ljubavi nikada neću odustati pod bilo koju cijenu! Neka budem i ismijan i optužen! Ove situacije prijatelja, koji su posumnjali u moju ljubav, samo me još više motiviraju da ostanem vjeran Kristovom pozivu na ljubav. I ovo mjesto sveto na kojem stojimo na to nas potiče i podsjeća. Nikakvo izvrtanje činjenica, učitavanja, nenamjerna i namjerna, neće pokolebati ni mene ni moju braću episkope. A znam i za njih, one koji žive ovdje u Hrvatskoj, da iste osjećaje dijele. Ništa nas neće pokolebati, jer Gospodin je taj koji je naša mjera i naš kriterij. Za one koji iz neznanja njeguju takve emocije prema nama, mi se zaista molimo, a za one koji to čine iz znanja tri puta i sto puta se više za njih molimo. Za njih – to je naš odgovor, jer oni za nas nisu odgovorni, a mi za njih jesmo, ukoliko smo kršćani. Tko je kršćanin, odgovoran je za sve i ne treba tražiti alibi ili opravdanja. Još jedanput ponavljam na ovom mjestu: Samo neka svatko radi svoj posao! Nekada davno su se te riječi čule ovdje. Te su riječi pokazale da je trijumfirala ljubav Božja, da je trijumfirala pravda i istina. Zato smo se ovdje sabrali da se molimo svetim mučenicima, da pamtimo, ali da se molimo i ne zlopamtimo. Ja znam da država Hrvatska zajedno s njenim vlastima i ogromnom većinom naroda ima taj, u najmanju ruku, demokratski kapacitet koji ostavlja svakome da živi u punoj individualnoj, ali i etničkoj slobodi i da ostavlja prostora svakome da se može osjećati i izjasniti se onim što zaista iznutra jest, bez obzira kojem narodu pripada i na koji način se Bogu moli. Država Hrvatska ima kapacitet da jedinstvo izgrađuje kroz različitost i da se različitosti međusobno obogaćuju, da dopunjuju jedna drugu.

Praštajte što sam odužio, ali nismo ovdje svaki dan i dužni smo poslati iskrenu, a Bog zna da to jest, poruku ljubavi i poruku mira i da laži koje se pletu o nama jednostavno ne koriste nikome. One postoje da bi se politički i politikantski izmanipulirali, da bismo svi na kraju bili pokradeni, a profit imala samo nekolicina koja ne poštuje ni Boga ni ljude.

Gospodine, Jedini Isuse Kriste i Spasitelju naš, molitvama Svetih mučenika jasenovačkih, molitvama svih mučenika svijeta, bez obzira gdje su, bez obzira kojem narodu pripadaju, bez obzira od koga su postradali, njihovim molitvama učini da se mir useli u našu dušu, da imajući mir u sebi naša srca budu otvorena za svakog čovjeka, da bez obzira kakav je on prema nama, mi prema njemu budemo braća, da bez obzira vidi li on nas kao svoje neprijatelje, mi slušajući riječ Tvoju uvijek budemo svima braća i prijatelji, jer jedino Tvoja blagodat i Tvoja ljubav može nam donijeti mir, radost, ljepotu i smisao postojanja. Molitvama Svetih mučenika jasenovačkih Gospodine Isuse Kriste Bože naš, pomiluj nas!

izvor: spc.rs


[1] Euharistija, misa.

[2] Riječ „blagodat“ se u hrvatskom obično prevodi kao milost, no u pravoslavnoj tradiciji milost i blagodat se razlikuju. Blagodat je haris, karizma, nestvorena energija Božja, koja preobražava i obožuje čovjeka.

[3] Samostan.

[4] Zajedništvo, a ne podijeljenost.

[5] Nadbiskup.

[6] Titula nekih pravoslavnih biskupa.

[7] Biskupe.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s