Podrška iz cijelog svijeta novom mitropolitu crnogorsko-primorskom

Za one kojima još nije jasno da je Pravoslavna Crkva univerzalna i jedna, s jasnim kanonskim granicama, i da čin ustoličenja novog mitropolita crnogorsko-primorskoga nije bio samo čin SPC-a, donosimo popis pravoslavnih predstavnika iz cijelog svijeta, koji su povodom ustoličenja stigli u Crnu Goru.

***

„Patrijarha srpskog g. Porfirija, Mitropolita crnogorsko-primorskog g. Joanikija i Episkopa kruševačkog g. Davida ispred Sabornog hrama dočekali su usklicima: Dostojan – Aksios! arhijereji Srpske Pravoslavne Crkve i drugih krajevnih Crkava: Arhiepiskop katarski Makarije (Jeruzalemska Patrijaršija), Mitropolit tverski i kašinski Amvrosije (Ruska Pravoslavna Crkva), Mitropolit lovčanski Gavril (Bugarska Pravoslavna Crkva), Mitropolit đirokastrijski Dimitrije (Albanska Pravoslavna Crkva), Episkop sjemjatički Varsonufije (Poljska Pravoslavna Crkva), Arhiepiskop košicki Georgije ((Pravoslavna Crkva Čeških zemalja i Slovačke), Mitropolit berlinski Marko (Ruska Pravoslavna Zagranična Crkva), Mitropolit borispoljski i brovarski Antonije (Ukrajinska Pravoslavna Crkva), Mitropolit teronopoljski i kremenecki Sergije (Ukrajinska Pravoslavna Crkva), Arhiepiskop ohridski i Mitropolit skopski Jovan, Mitropolit dabrobosanski Hrizostom, Episkop sremski Vasilije, Episkop banatski Nikanor, Episkop budimski Lukijan, Episkop britansko-skandinavski Dositej, Episkop žički Justin, Episkop šumadijski Jovan, Episkop zvorničko-tuzlanski Fotije, Episkop mileševski Atanasije, Episkop diseldorfski i nemački Grigorije, Episkop raško-prizrenski Teodosije, Episkop kruševački David, Episkop slavonski Jovan, Episkop austrijsko-švajcarski Andrej, Episkop bihaćko-petrovački Sergije, Episkop niški Arsenije, Episkop buenosajreski i južno-centralnoamerički Kirilo, Episkop zahumsko-hercegovački Dimitrije, Episkop valjevski Isihije, Episkop dioklijski i izabrani budimljansko-nikšićki Metodije, Episkop moravički Antonije, Episkop remezijanski Stefan, Episkop toplički Jerotej, Episkop pološko-kumanovski Joakim, Episkop bregalnički Marko, Episkop umirovljeni kanadski Georgije, Episkop izabrani marčanski arhimandrit Sava, Episkop izabrani hvostanski arhimandrit Justin, iguman manastira Hilandara arhimandrit Metodije i mnogobrojno sveštenstvo i sveštenomonaštvo.“

izvor: spc.rs

13 misli o “Podrška iz cijelog svijeta novom mitropolitu crnogorsko-primorskom

      1. Mislim uopće na ovakav izrazito negativan stav, znam što je sve potaklo. Zanimljivo prije svega da dolazi od strane ljevičara koji ne smiju da dirnu u islam, rimokatolicizam, prava žena, LGBTQ i slično, dok su se ovdje, narodski rečeno, raspištoljili. Koliko vidim imaju čitav serijal o vama.

        Sviđa mi se

      2. Ljevičari neće dirati u stvari poput feminizma i LGBTQ jer je to dio njih danas. Što se tiče pravoslavlja i SPC. oni ga do sada uglavnom nisu dirali (bilo je par tekstova povremeno, ali nitko na to nije obraćao pažnju). Nisu ga dirali iz razloga (gdje je Duhaček u svom tekstu u pravu) jer je pravoslavlje u Hrvatskoj stvarno irelevantno za društvo – malobrojno, uglavnom starije i siromašno pučanstvo, brojčano se i dalje smanjuje, ne istupa previše u javnosti oko društvenih i vrijednosnih problema, ukratko, ne predstavlja neki izazov za ikoga. Drugo, predstavlja manjinu napadnutu od strane desnice, a ljevica voli igrati ulogu branitelja manjina od desnice. Inače, u zemljama gdje je pravoslavlje dominantno i ima utjecaj u društvu, ono je itekako na udaru lijevoliberalnih snaga. Sve u svemu, ne treba misliti da ljevica i liberali vole pravoslavlje, jednu, iz njihove perspektive, konzervativnu, patrijarhalnu, nacionalističku, staromodnu vjeru, samo iz gore navedenih razloga nije se smatralo vrijednim u nju dirati. Međutim, sada kada su se lijevoliberalne snage u Crnoj Gori otvoreno sukobile sa SPC, nastaju problemi. Kada bi pravoslavlje počelo stvarno propovijedati, aktivno poput katolika ili protestanata, svoje vrijednosti, utjecati na društvo, bila bi to vrlo omražena vjera, čak i ne zbog nacionalnih pitanja.

        Sviđa mi se

  1. Što je po vama razlog inaktivnosti SPC u hrvatskom društvu? U mjestu odakle sam obnovljena je pravoslavna crkva, postoji čak i veći crkveni dom, sa salom i drugim prigodnim objektima, idealan za držanje predavanja i sl. Medjutim sve to je uglavnom prazno bez bilo kakvih zbivanja. Sem toga što je svećenik dobio novi, veliki i lijepi parking ne vidim neku drugu svrhu. Zar SPC nema potrebu da drži predavanja, čak i svom većinskom narodu? Protestanti poput Jehovinih svjedoka, Adventista, Baptista redovito imaju popunjene slične prostorije gdje uče svoju teologiju. Zašto tako nešto ne radi i SPC? Da li mislite da bi u hrvatskom društvu bolju prodju imala neka druga pravoslavna crkva, ne mislim, naravno, na parodiju u vidu HPC.

    Sviđa mi se

    1. Pravoslavlje je općenito, ne samo SPC, slabo aktivna vjera, ima tu više razloga. Povijesni razlozi su ti što je pravoslavlje kroz povijest najteže stradalo od svih grana kršćanstva, stoljeća okupacije, skoro pa uništenje. Od 4 stare istočne patrijaršije, 3 su (antiohijska, aleksandrijska i jeruzalemska) od 7.st. do danas pod muslimanskom vlašću, izložene arabizaciji i islamizaciji i tako svedene na ostatke ostataka usred muslimanske većine. Jezgra pravoslavlja, Mala Azija i Carigrad, od srednjovjekovlja su muslimanski i turski teritorij. Balkanski pravoslavni narodi, stoljećima pod Turcima. Rusi, stoljećima pod Mongolima, poganima, pa muslimanima. Gdje i nije bilo ovih okupatora, nastupali su katolici, križarski ratovi, križarske države u pravoslavnim zemljama, pokatoličavanje i unijaćenje. U 20.st. komunizam je skoro uništio vanjsku infrastrukturu većine pravoslavnih Crkava. U drugoj polovici 20.st. jedine dvije većinski pravoslavne države, koje su bile slobodne, bile su Grčka i grčki dio Cipra. U takvim uvjetima Crkva se morala boriti za opstanak, preživljavati, konzervirati, sačuvati i predati djeci naslijeđeno, i tako redom. Tim više što je misionarenje bilo zabranjeno. Nije bilo školstva, fakulteta, ničega što bi omogućilo kreativan razvoj. Dodajmo tome što je na Istoku više dominirao monaški aspekt kršćanstva, koji je više usmjeren prema unutra, sam u sebe, a manje prema van. Danas postoje pomaci nabolje, ali mislim da će trebati proći vremena dok se stvari ne poslože.

      Sviđa mi se

      1. Da, bilo ih je, iako, u cjelokupnoj svjetskoj povijesti, prosjek, nisu nešto promijenila čovječanstvo, što se tiče njihove sile i snage.

        Sviđa mi se

  2. Ja se ne bih složio da je hiljadugodišnje Romejsko carstvo i Ruska imperija (1/5 zemlje) prosek. Sve najbolje, najduhovnije i najautentičnije od hrišćanstva je došlo iz Vizantije, Sirije, Egipta … Vaseljenski sabori kao stubovi hrišćanstva, teologija, arhitektura, muzika, ikonopis, freskopis, monaštvo. Naročito od 4. do 9. veka (pa i kasnije) to je bilo izraženo i na Zapadu u vidu duhovnosti i kulture, gde u Drugom milenijumu svetovna (čak paganska) kultura ulazi pod okrilje crkve. Pogledajte duhovnost Jovana Kasijana i Benedikta Nursijskog koje počiva na Istočnom pustinjačkom receptu i docnije Franje Asiškog, koga bi verovatno izbacili iz manastira negde na Istoku. Ti koreni su možda zaboravljeni na Zapadu ali oni pružaju svoje žile sa Istoka. Čak i kasnije Osmansko carstvo (pa i arapska kultura) je duboko inspirisano Vizantijom u vidu kulture, arhitekture čak i nekih vidova državne uprave. Što se sile i snage tiče ne treba ići daleko u istoriju, pitanje je kako bi izgledao današnji svet i Evropa da nije bilo ruske borbe u Drugom svetskom ratu, gde je vojni odaziv postao masovan tek kada je komunistička partija izdala proglas da se borba vodi za otadžbinu a ne partiju i kada su monasi i sveštenici izašli sa krstovima ikonama na ulice. Ako ćemo da posmatramo iz perspektive Zapadne Evrope i Amerike onda je sve sem njih irelevantno pa i velike kulture poput Kine i Indije.

    Sviđa mi se

    1. To je već drugi par rukava, ja sam mislio na sile u čisto državnom, vojnom, imperijalnom smislu. Nekako mi je rasprava išla u tom toku, velika stradanja, velika carstva..ali u ovome ste u pravu.

      Sviđa mi se

      1. Bez želje da pametujem ruska vojska je sa jedne strane ulazila u Pariz.

        A sa druge u Mandžuriju.

        Mislim da ne treba spominjati jačinu vizantijske armije, o katafraktima i izumima poput grčke vatre. Da ne idem u te teme jer ovo je verski sajt.

        Sviđa mi se

      2. Ne kažem ja da nisu bile sile, i da nisu imale svoje trenutke slave, ali generalno, u cjelini, globalno, u usporedbi s nekim drugim silama, prosjek.

        Sviđa mi se

  3. Britanija, Francuska i Španija (ova poslednja nije predugo trajala) verovatno jesu više proširile kulturu, jezik i religiju od Rusije, ali su isto zato izgubile (dekolonizacijom) većinu svojih teritorija, preti im čak raspad matičnih zemalja (Škotska, Katalonija …) dok je Rusija sačuvala svoje kolonijalne teritorije, naročito prema Istoku. Mislim da ne možemo nemačko – austrijske zemlje svrstavati u ovaj rang, koje iako uticajne ipak su samo regionalne sile.

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s