Posljednja Liturgija u sv. Sofiji

Iako se smatra da je posljednja Liturgija[1] u hramu sv. Sofije[2] služena na dan pada Carigrada 29. svibnja 1453. godine, malo je poznato da je, takoreći filmskom akcijom jednog vojnog svećenika i nekolicine grčkih časnika, hram Premudrosti Božje[3] bio mjesto euharistijskog skupa i 1919. godine. O značaju događaja i hrabrosti aktera svjedoči i to da je tada sv. Sofija bila korištena kao mjesto muslimanske molitve.

“Sveta Sofija je najvjernije i najveličanstvenije izlaganje kršćanske doktrine i kršćanskog služenja – ona predstavlja početak i kraj svijeta; to je njeno mistično značenje.”

sv. Nikolaj Velimirović

U danima u kojima do nas dolaze tužne vijesti da je hram sv. Sofije (Božje Premudrosti – Krista) u Carigradu izgubio status muzeja i ponovno postao džamija, želimo upoznati našu javnost s jednim događajem, koji je malo poznat, ne samo u srpskoj, već i u cjelokupnoj crkvenoj javnosti. Iako je uvriježeno mišljenje da je posljednja Liturgija u sv. Sofiji služena na dan pada Grada 29. svibnja 1453. godine i da po predaji nikada nije završena, povijesni podaci govore drugačije. Hrabrom, suvremenim rječnikom rečeno, filmskom akcijom jednog vojnog svećenika i nekolicine grčkih časnika, hram Premudrosti Božje je bio mjesto euharistijskog skupa 19. siječnja 1919. godine. O značaju događaja i hrabrosti aktera svjedoči i to da je tada sv. Sofija bila korištena kao mjesto muslimanske molitve.

Glavni junak ove priče je arhimandrit[4] Elefterios (ili Lefteris) Nufrakis (1872.–1941.) rodom iz malenog, planinskog sela Alonesa u općini Retimno na otoku Kreti. Neobjašnjivo je zašto ime oca Lefterisa nije ni fusnota u suvremenoj povijesti Grčke. Zahvaljujući nekolicini novinskih članaka s kraja 20. i početka 21. st., kao i dvjema knjigama[5] njegovo ime postalo je poznato grčkoj javnosti, pa mu je nakon toga u rodnom mjestu podignut spomenik i uređeno grobno mjesto, koje je do tada bilo, najblaže rečeno, vrlo skromno.

Arhimandrit Elefterios služio je kao vojni svećenik u Drugoj grčkoj diviziji, s kojom je sudjelovao u Maloazijskoj kampanji i došao do ulaza u Ankaru, prije nego što su doživjeli strahovit poraz na reci Sakarji, koji je doprinio zaustavljanju grčkog prodiranja na turski teritorij i preokrenuo situaciju u grčko-turskom ratu (1919.–1922.) u korist Turske. Međutim, događaj koji nas zanima dogodio se na početku 1919. godine, kada su dvije grčke divizije krenule u savezničku misiju u Ukrajini. Nakratko su se zaustavili u Istanbulu, gradu snova svih Grka, koji je bio pod upravom savezničkih snaga koje su odnijele pobjedu u Prvom svjetskom ratu.

U osvit 19. siječnja grupa grčkih časnika koju su činili: pukovnik Francis, bojnik Liaromatis, satnik Stamatis i poručnik Nikolas, predvođeni neustrašivim kretskim svećenikom, promatrali su sa svog broda Grad i sv. Sofiju. Ubrzani puls u njihovim srcima bio je jedini svjedok tajnog dogovora koji su skovali prethodne noći. Plan koji je predložio otac Elefterios bio je otići u sv. Sofiju i odslužiti Liturgiju. Ovaj nagao, neki bi rekli budalast, plan u prvom trenutku nije naišao na odobravanje prisutnih časnika.

Znali su da je poduhvat gotovo nemoguć, sv. Sofija je bila džamija, imala je stalnu stražu, a muslimani su bili slobodni dolaziti moliti se kad god su željeli i u svakom trenutku se moglo dogoditi da Hram bude ispunjen ljudima. Tu su bili i njihovi vojni nadređeni, koji bi bili protiv takvog čina, jer bi to bilo okarakterizirano kao provokacija i izazvalo bi diplomatsku oluju među saveznicima. No, otac Lefteris je donio odluku i bio je odlučan i ustrajan provesti u djelo. Zamolio je Konstantina Liaromatisa da mu bude pjevač, a ostali, ako ne žele, neka ostanu na brodu. Bojnik Liaromatis se suglasio, a potom su i ostali časnici odlučili krenuti s njima.

Brod koji je prevozio diviziju bio je usidren na otvorenom moru, u blizini luke, pa se grupa odvažnih muškaraca ukrcala na čamac kojim je upravljao Romios[6] po imenu Kozma. Lokalni brodar dovezao ih je do gradskog pristaništa i najkraćim putem kroz Grad sproveo do sv. Sofije. Vrata Velike Crkve, nekada najveće građevine kršćanstva, bila su otvorena. Stražar ih je upitao na turskom jeziku što žele, ali ga je ljutiti pogled pukovnika Francisa ostavio nijemog i ukočenog. Grci su prekriživši se s velikom pobožnošću ušli u sv. Sofiju. O. Lefteris je potom veoma emotivno prošaputao 8. stih 5. psalma: “Ući ću u dom tvoj, poklonit ću se sa strahom hramu tvome svetome.” Svećenik se brzo, bez odugovlačenja, kretao pokušavajući locirati mjesto na kojem se nalazio oltar. Pronašli su dva stola, postavivši jedan na sredinu umjesto Časne trpeze[7] i na njega položili antimins[8], koji su kao i druge bogoslužne predmete ponijeli iz divizijske kapele. Drugi stol su stavili na mjesto žrtvenika[9] i na njega položili putir[10], diskos[11], zvjezdicu[12], koplje[13], žličicu[14], prekrivače, ubrus, prosforu[15] i malu bocu vina. Dok su časnici pripremali bogoslužne knjige i kadionicu, o. Elefterios je uslijed okolnosti stavio na sebe samo epitrahilj[16] i dao znak poručniku Nikolasu da upali svijeće.

Prvi put nakon 466 godina u oltaru sv. Sofije svećenik je stavši ispred antiminsa izgovorio riječi: “Blagoslovljeno Carstvo Oca i Sina i Svetoga Duha, sada i uvijek i u vjekove vjekova!”[17], a na to je bojnik Liaromatis odgovorio s: “Amen!”. Liturgija je poslije skoro 5 stoljeća ponovno služena pod kupolom hrama Premudrosti Božje. Grupa Grka se prekrižila s pobožnošću i nevjericom da se nalaze na euharistijskom slavlju u sv. Sofiji stoljećima nakon što je pala u ruke muslimana. Činjenica da su služili najvažnije bogoslužje na jednom od najsvetijih mjesta pravoslavlja ispunjavala ih je ushićenošću. Sveta Liturgija je protjecala normalno, sa svetom pobožnošću, po vjekovnom bogoslužnom poretku. Unutar sv. Sofije se ponovno čulo “Mir svima!”, “Gospodi pomiluj!” i “Jedinorođeni Sine i Riječi Božja”, himan koji je napisan od strane cara Justinijana, koji je naložio i nadgledao izgradnju, a potom prvi ušao u sv. Sofiju prije posvete 27. prosinca 537. godine. Nakon Malog vhoda[18] otpjevali su “Izabranoj Vojvotkinji”, a potom je Apostol[19] pročitao pukovnik Francis. O. Lefteris je pročitao blagdansko Evanđelje. U oltaru je pomagao poručnik Nikolas, dok je dužnost pjevača obavljao bojnik Liaromatis.

U međuvremenu, Turci su počeli ulaziti u crkvu. Izgleda da jednostavno nisu mogli shvatiti što im se događa pred očima. O. Elefterios nastavio je Liturgiju potpuno nesmetano. Neustrašivost i nepokolebljivost svećenika ih je još više zbunjivala i oni su nastavili šokirano promatrati u tišini, još uvijek nesposobni shvatiti što se zapravo događa u crkvi. Nakon Evanđelja došla je na red Kerubinska pjesma[20], tijekom koje je o. Lefteris obavio proskomidiju. Broj Turaka se počeo uvećavati. Dok je vrijeme sporo protjecalo, čitava scena je bila napeta, ali i nezaboravno epska. Kada je završio proskomidiju, pozvao je Nikolasa da uzme svijeću i ide s njim tijekom Velikog vhoda[21]. Mladi poručnik je krenuo s upaljenom svijećom, a svećenik je zagrmeo: “Pobožni i kristoljubivi rod kršćanski…!” U tim trenucima glas o tome što se događa u Velikoj Crkvi Kristovoj se pronio Gradom kao požar i mnogi lokalni Grci su došli u sv. Sofiju. Pratili su Liturgiju s oduševljenjem, ali što diskretnije “zbog straha od Židova” (Iv 20, 19), tj. zbog prisutnih Turaka. Neki od njih nisu uspijevali zadržati suze, brišući ih prije nego što Turci vide i prije nego što od pojedinačnih kapi poteče rijeka radosnica, koju ne bi mogli zaustaviti.

Liturgija je, u međuvremenu, došla do najsvetijeg dijela – anafore[22]. O. Nufrakis rekao je glasom punim emocija: “Tvoje od tvojih Tebi prinoseći zbog svega i za sve”. Časnici su klekli, a mogao se čuti glas bojnika Liaromatisa kako pjeva: “Tebe pjevamo, Tebe blagoslivljamo, Tebi zahvaljujemo, Gospodine, i molimo Ti se, Bože naš.” Ubrzo, beskrvna Kristova žrtva izvršena je u sv. Sofiji nakon 466 dugih godina. Nakon “Dostojno jest”, “Oče naš” i svega ostalog po poretku o. Lefteris brzo je izgovorio molitvu prije Pričesti i nakon riječi “Sa strahom Božjim i vjerom pristupite” svi časnici su prišli primiti Krv i Tijelo Kristovo, dok je Liaromatis zapjevao: “Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje…”. Dok je upotrebljavao ostatak Darova svećenik je rekao Nikolasu: “Sakupi sve brzo i stavi u torbu”. Nakon molitve poslije Pričesti i zaambone molitve svećenik je dao otpust. Sveta Liturgija u sv. Sofiji je bila odslužena. To je bio san desetina generacija pravoslavnih, a sada je postalo realnost.

O. Nufrakis i četvorica časnika bili su spremni napustiti Hram i vratiti se na brod. Sv. Sofija je, međutim, bila puna Turaka koji su shvativši što se dogodilo postali bijesni i izrazito agresivni. Grci su bili u neposrednoj životnoj opasnosti. No, grupa pravoslavnih kršćana nije ustuknula, stali su jedan uz drugog kao jedno tijelo i nastavili prema izlazu. Dok su Turci počeli gurati Grke i udarati ih, jedan turski dužnosnik se iznenada pojavio u pratnji oružane straže. Izgovorio je riječi koje su zapanjile sve prisutne: “Pustite ih da prođu”. Riječi je izgovorio s izrazitom mržnjom, ali trenutno nikako nije bilo u interesu njegove države da ubije ili uhiti grčke časnike. Uostalom, dvije grčke divizije bile su u to vrijeme u Istanbulu, a Grad je u suštini bio u rukama pobjednika u Prvom svjetskom ratu.

Čuvši ovo Turci su se povukli, a o. Elefterios i njegovi pratitelji su napustili sv. Sofiju i uputili se prema pristaništu gdje ih je čekao Kozma s njegovim čamcem. Međutim, kada su napustili hramovnu portu krupni Turčin je zamahnuo debelim štapom sa željom da pogodi o. Elefteriosa. Turčin je prepoznao svećenika kao inspiratora i glavnog organizatora ovog, za njega i njegov narod, skandaloznog i ponižavajućeg događaja. Iako je o. Lefteris pokušao izbjeći udarac, štap ga je pogodio u rame. Bol je bio nepodnošljiv i on je pao na koljena. Ipak, sakupivši snagu, ustao je i nastavio koračati prema pristaništu. U međuvremenu, bojnik Liaromatis i satnik Stamatis uspjeli su razoružati Turčina, koji je bio spreman ponovno svom snagom udariti i dokrajčiti svećenika. Petorka je napokon stigla do obale i uskočila u Kozmin čamac, a onda su počeli veslati što su brže mogli. Ubrzo su se ukrcali na grčki ratni brod, sigurni, zdravi i s pobjedničkim osjećajem u srcima.

Međutim, njihov odvažni čin na kraju je prouzrokovao neizbježni diplomatski incident. Saveznici su svi zajedno oštro osudili akciju i uložili prosvjednu notu grčkom premijeru Elefteriosu Venizelosu, koji je bio prisiljen javno ukoriti o. Lefterisa. No, Venizelos je kasnije tajno kontaktirao hrabrog grčkog svećenika i čestitao mu na neizmjernoj hrabrosti i patriotizmu koji je pokazao. O. Elefterios Nufrakis ispunio je veliku želju čitavog svog naroda i cjelokupnog pravoslavnog svijeta, čak i ako je to bilo samo nakratko.

Ovaj izuzetni svećenik prošao je kroz sve ratove svoje zemlje, kao vojni svećenik. Bio je ranjavan tijekom Balkanskih, Prvog svjetskog, a život je završio nakon zadobivanja promrzlina na frontu sjevernog Epira na početku Drugog svjetskog rata. Nije iznenađujuće što je čovjek s takvom gorućom željom za slobodom svog naroda, ime – Pajsije – koje je dobio na krštenju, prilikom monašenja zamijenio imenom Elefterios[23]. Kada je Mussolinijeva Italija preko Albanije napala Grčku, o. Elefterios, koji je bio na kraju sedmog desetljeća života, javio se dobrovoljno da ide na front. Pošto je povučen iz prvih borbenih redova zbog spomenutih zdravstvenih problema, svu imovinu je oporučio Općoj bolnici u Retimnu i Udruženju slijepih i slabovidnih Grčke. Dušu je predao Gospodinu uoči blagdana Preobraženja Gospodnjeg 1941. godine. Neka bi njegov herojski čin iz siječnja 1919. god. bio još jedan podsjetnik na važnost sv. Sofije u životu pravoslavnih kršćana. U kontekstu odnosa kršćanstva i islama nije zgoreg podsjetiti se činjenice da je Velika Crkva Kristova podignuta i Bogu posvećena 537. god, a da je osnivač islama rođen 570. god.

jerej[24] Marko Jeftić

Na blagdan Polaganja rize Presvete Bogorodice 15/2. srpnja 2020. u Bogorodičinom gradu Mladenovcu

izvor: eparhija-sumadijska.org.rs/prijateljboziji.com


[1] Euharistija, misa.

[2] Danas istanbulska džamija Aja Sofija.

[3] Naime, grčka riječ „Sofija“ znači „Mudrost“, i odnosi se na Krista kao Mudrost Božju.

[4] Najviša monaška titula.

[5] Biografsko djelo: Αντωνίου Εμμ. Στιβακτάκη, Αρχιμανδρίτης Ελευθέριος Νουφράκης – Μια εμβληματική μορφή τού Ελληνισμού, Ρέθυμνο, 2015., i knjiga namijenjena djeci: Άννα Ιακώβου, Συνέβη εις την Πόλη, Αθήνα, 2014.

[6] Romei, Romeos (gr. Ρωμαιοι; Ρωμαιος) ili Romii, Romios (gr. Ρωμιοι; Ρωμιος) su imena po kojima su Grci bili poznati u srednjem vijeku i za vrijeme osmanske vladavine. Znači „Rimljani“, jer je njihova prethodna država, koju mi zovemo Bizant sebe nazivala Rimskim Carstvom.

[7] Naziv za oltar u pravoslavlju.

[8] Platno s ušivenim svetačkim relikvijama, i prikazanim ukopom Kristovim, na kojem se služi Liturgija.

[9] Pokrajnji stol na kojem se vrši proskomidija – priprema kruha i vina za Euharistiju.

[10] Kalež.

[11] Plitica.

[12] Liturgijski predmet sa zvijezdom, koji se stavlja nad euharistijski kruh u plitici.

[13] Liturgijski nož za pripremu euharistijskog kruha.

[14] Za pričest.

[15] Pogača kruha za euharistiju.

[16] Štola.

[17] Tim riječima počinje pravoslavna Liturgija.

[18] Mali ulazak – procesija s Evanđeljem prije službe riječi.

[19] Novozavjetno čitanje.

[20] Pjeva se za vrijeme prijenosa darova na oltar.

[21] Prijenos darova na oltar.

[22] Euharistijska molitva, pod kojom se događa pretvorba.

[23] Na srpskom Slobodan, prim. aut.

[24] Svećenik.

Jedna misao o “Posljednja Liturgija u sv. Sofiji

  1. Nakon Prvog svetskog rata je propuštena velika prilika da se oslobodi Konstantinopolj (nebitno kao deo Grčke ili Rusije) pitanje je kada će se ponovo ukazati slična prilika.

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s