Sv. Oci o iskušenju

Što to znači molba u molitvi Gospodnjoj (Oče naš) „i ne uvedi nas u napast (iskušenje)“? Uvodi li Bog u iskušenje, napastuje li Bog? Odgovaraju nam sveti Oci.

Sv. Ćiril Jeruzalemski:

„I ne uvedi nas u iskušenje[1]“, Gospodine. Uči li nas Gospodin ovime da se molimo da uopće ne budemo kušani? Ne, jer rečeno je: „Pravom radošću smatrajte, braćo moja, kad upadnete u razne kušnje“ (Jak 1, 2). Pasti u iskušenje može značiti i utopiti se u iskušenju. Jer je iskušenje slično nekoj rijeci, preko koje je teško prijeći. Zato neki, ne utopivši se u rijeci iskušenja, preplivaju istu kao iskusni plivači, ne predajući joj se. A drugi nisu takvi, već ulaze u rijeku iskušenja i utope se.

Kao, na primjer, Juda, koji je upao u iskušenje srebroljublja, i nije preplivao pučinu (tog iskušenja), već se udavio i tjelesno i duhovno. Petar je, pak, upao u iskušenje odricanja od Krista, ali upavši u njega nije se udavio u njemu, već je hrabro preplivao pučinu i izbavio se od iskušenja. Evo kako drugi čovjek (psalmist David) koji je došao do savršenstva Svetih zahvaljuje za izbavljenje od iskušenja: „Ti si vas okušao Bože, pretopio si nas, kao srebro što se pretapa. Uveo si nas u mrežu, metnuo si breme na leđa naša. Dao si nas u jaram čovjeku, uđosmo u oganj i u vodu; ali si nas izveo u odmor“ (Ps 66, 10-12). Vidiš li s kakvom smjelošću govore oni koji su pobijedili iskušenja i koji nisu posustali. Rečeno je: „Izveo si nas u odmor“. Ući u duševni mir (odmor) znači izbaviti se od iskušenja.

Sv. Grgur Niski:

„Ne uvedi nas u iskušenje“. Kolika je, braćo, sila u tim riječima? Gospodin različito i s više imena imenuje Lukavoga[2] (neprijatelja našeg), kao što su: Đavao (Mt 13, 39), Beelzebul (Mt 10, 25), Mamon (Mt 6, 24), Knez svijeta (Iv 14, 30), Čovjekoubojica (Iv 8, 44), Lukavi, Otac laži (Iv 8, 44), i drugim sličnim imenima. Možda je jedno od najjasnijih njegovih imena Iskušenje. Ovu našu pretpostavku potvrđuje samo ustrojstvo Molitve Gospodnje, jer Gospodin poslije riječi: „ne uvedi nas u iskušenje“, dodaje moljenje za izbavljenje od Lukavoga, čime označava jednu te istu stvar. Onaj tko ne ulazi u iskušenje (napast), taj je samim tim van vlasti Lukavoga; a tko je u iskušenju (napasti), taj je u vlasti Lukavoga; slijedi, dakle, da su iskušenje (napast) i Lukavi jedno te isto. Čemu nas uči ovo moljenje Molitve Gospodnje? Uči nas da budemo slobodni od onoga što vidimo da je ovaj svijet, a o kome je rečeno: “Svijet sav u zlu leži“ (1 Iv 5, 19). Tko želi biti izvan domašaja Lukavoga, koji nas potiče na iskušenja, taj se mora u potpunosti isključiti iz svjetovnog života. Jer, iskušenje se ne može dotaći duše ako neprijatelj (Lukavi), postavivši na zlobnu udicu svoju svjetovne obmane kao mamac, ne stavi te obmane pred naše oči da bi u nama pobudio želju za iskušenjem. Ova misao će nam biti mnogo jasnija ako je potkrijepimo primjerima.

More često biva strašno kada se uzburka, ali ne za one koji žive daleko od njega. Oganj je poguban, ali samo za materiju koja gori. Rat je užasan, ali samo za one koji stupe u rat. Tko želi izbjeći nevolje rata, taj se moli da ne dođe do potrebe da i on ratuje. Tko se boji vatre, moli se da ne bude u njoj. Tko se plaši mora, taj se moli da mu ne ustreba da plovi morima. Tako i onaj tko se boji zaraze Lukavoga neka se moli da ne bude na meti Lukavome (tj. da ne postane rob svjetovne taštine i strasti). Pošto „svijet leži u zlu“ u svjetovnim djelima su skriveni povodi za iskušenja; dakle, onaj koji se moli da ne padne u iskušenje, ne treba ništa drugo moliti nego da ne bude zaveden svjetovnim obmanama. Jer tko to izbjegne, taj će izbjeći vražji mamac; njegovu prikrivenu udicu neće zagristi, neće je progutati i tako neće pasti u vlast Lukavoga.

Sv. Ivan Zlatousti:

“I ne uvedi nas u iskušenje“. Ovdje Spasitelj očigledno ukazuje na našu ništavnost i osuđuje oholost, i uči nas da ne odustajemo od podviga i da svojevoljno nikuda ne žurimo: jer će time za nas i pobjeda biti blistavija i za đavla poraz teži. Ali, ako smo već uvučeni u borbu, dužni smo se držati smjelo; a ako za borbu nema povoda, dužni smo biti spokojni i očekivati vrijeme podviga da bismo pokazali odsutnost slavoljubivosti u sebi i svoju hrabrost.

 „Ne uvedi nas u iskušenje“. Nečastivi nam pričinjava mnoge nevolje, kao i ljudi, ili očiglednim nanošenjem zla ili zlim mislima. Ponekad i tijelo pogubno djeluje na dušu; a ponekad, zbog različitih bolesti, nanosi nam nevolju i stradanja. Pošto razne i mnogobrojne nevolje nasrću na nas sa svih strana mi se trebamo moliti Bogu da nam da izbavljenje od njih. Jer kad Bog zapovijedi, prestaje svaka muka, bura se stišava i postiđeni Lukavi se udaljuje; kao što je, nekada, ostavivši ljude, on prešao u svinje, ne osmjelivši se, čak, ni to učiniti bez naredbe (Mt 8, 31). Ako nema vlasti, čak, ni nad svinjama, kako onda može ovladati ljudima koje Bog čuva?

Sv. Kasijan:

Ovdje se postavlja značajno pitanje! Ako se molimo, da ne padnemo u iskušenje, kako onda možemo dokazati vrlinu svoje postojanosti i odlučnosti koja se traži u Sv. Pismu? “Blažen je čovjek koji pretrpi iskušenje“ (Jak 1, 12). Dakle, riječi Molitve: „ne uvedi nas u iskušenje“, znače: ne dopusti nam da budemo pobijeđeni u iskušenju. Job je kušan, ali ne uveden u iskušenje, jer: „ne reče bezumlja za Boga “ (Job 1, 22), i ne uprlja usta bogohuljenjem, što je od njega zahtijevao kušač. Iskušavani su bili Abraham i Josip, ali ni jedan od njih ne bio uveden u iskušenje, jer nijedan nije ispunio zahtjeve kušača (đavla).

Sv. Maksim Ispovjednik:

Vezujući ovo moljenje s prethodnim, učimo da onaj tko iz duše ne oprosti dužnicima i čije srce nije čisto pred Bogom od svakog nezadovoljstva prema bratu svome i koje ne sija svjetlošću pomirenja s bližnjima, taj se lišava Božje blagodati[3] i predaje se iskušenjima Lukavoga, a da bi očistio svoje grijehe mora naučiti biti blagonaklon prema drugima. Iskušenje je zakon grijeha koji je bio pripremljen (od Lukavog) prvom čovjeku, a Lukavi je đavao koji je uveo prvog čovjeka u pad u grijeh, tako što ga je sablaznio i uvukao u grijeh, kušajući ga onim što mu je Bog zabranio, i čovjek je tako narušio Božju zapovijed. Plod svega toga je bio gubljenje besmrtnosti.

Iskušenjem se naziva i uvlačenje dušine volje u strasti tjelesne; a Lukavim se naziva stvarni uzrok koji pobuđuje tu ljudsku težnju k strastima tjelesnim. Od toga, pak, pravedni Sudac ne izbavlja nikoga osim onoga koji oprašta dužnicima svojim, a tko ne oprašta zaludu se moli za oproštaj grijeha svojih. Bog ostavlja takvoga nemilosrdnog i nepomirljivog čovjeka i on biva pobijeđen od Lukavoga…

Čovjek treba znati potrebe svoje prirode, tj. da postoji zakon prirode ljudske na jednoj i tiranija strasti na drugoj strani. Tiranija strasti dovodi do samovoljnog udaljavanja od ljudske prirode. Ovaj prvi (zakon prirode) zadovoljava prirodne ljudske potrebe, a drugi (zakon tiranije strasti) izopačuje ljudsku prirodu, koja je prvobitno stvorena kao čista i neporočna. Zakon prirode ljudske je takav da djelovanjem uma ljudskog čuva naše biće… i kada uznosimo Molitvu Gospodnju, ona biva uslišana i Bog nam umjesto jedne daruje dvije blagodati: oproštaj grijeha prošlih i izbavljenje od grijeha budućih, ne dopuštajući nam da padnemo u iskušenje, niti Lukavome da nas porobi, jer opraštamo dugove bližnjima našim.

Dakle, ako se želimo izbaviti od Lukavoga i da ne padnemo u iskušenje, uzdajmo se u Boga i opraštajmo dugove dužnicima našim jer: „Ako li ne oprostite ljudima pogreške njihove, ni Otac vaš neće oprostiti vama pogreške vaše“ (Mt 6, 15); (činimo tako) da bi nam ne samo bili oprošteni grijesi naši, već i da bismo pobijedili zakon grijeha, ne padajući u iskušenje i pobjeđujući roditelja grijeha, Lukavoga, moleći se za izbavljenje pod rukovodstvom Krista Gospodina, Koji je pobijedio svijet, i Koji nas je naoružao zapovijedima Svojim, naučivši nas da odbacimo strasti i da nezasitno stremimo Njemu kao Kruhu Života, Premudrosti i Pravde kroz ispunjavanje volje Oca Nebeskoga Koji nas je učinio suslužiteljima anđeoskim, koji su nam objavili nebesko ustrojstvo života, blagougodno Bogu. I zato (zbog sličnosti anđelima) mi uzlazimo k Bogu, k Ocu svjetova Koji nas je učinio da budemo zajedničari božanske prirode kroz pričest blagodaću Duha Svetoga, čime postajemo djeca Božja i sinovi Božji, i oblačimo se u Samog Stvoritelja te blagodati, Sina Očevog… iz Kojega, kroz Kojega i u Kojem imamo i imat ćemo život vječni.

Neka molitva naša bude usmjerena na ovo tajanstveno oboženje da bismo objavili kakvim nas je učinilo utjelovljenje Jedinorođenog Sina, i kamo nas je uznijela moćna Desnica Čovjekoljupčeva, nas koji smo niži od najnižeg, nas koji smo pritisnuti teretom grijeha naših. Uzljubimo još više Onoga Koji nam je tako premudro pripremio spasenje, pokazavši djelom, da je naša molitva uslišana, pokazavši nam da uistinu imamo Boga za Oca, a ne Lukavoga, koji posredstvom strasti uvijek pokušava tiranski vladati nama i koji nas umjesto u život vodi u smrt. Jer svaki od ova dva vlastodršca (i Bog i neprijatelj Njegov đavao) onima koji im se predaju daju svaki svoje: Bog im daje život vječni, a đavao daje smrt onima koji mu se predaju pod djelovanjem iskušenja.

Prema Svetom Pismu postoje dvije vrste iskušenja: jedna iskušenja, koja uvjetuje ono što nam je ugodno i druga, koja prouzrokuju neugodnosti i bolest. Prva su voljna, a druga prinudna. Iz njih (i jednih i drugih) rađa se grijeh i nama je zapovjeđeno da se molimo po zapovijedi Gospodnjoj koja nas uči da govorimo: „i ne uvedi nas u iskušenje“, i savjetuje nam: “Bdijte i molite se da ne padnete u napast“ (Mt 26, 41)… Za one koji su čvrsto prikovani čavlima grijeha spasonosne su riječi velikoga apostola Jakova koji poziva: “Svaku radost imajte, braćo moja, kada padnete u različita iskušenja, znajući da kušanje vaše vjere gradi trpljenje; a trpljenje neka usavršuje djelo, da budete savršeni“ (Jak 1, 2-3). I jednu i drugu vrstu iskušenja Lukavi zlomisleno promatra, i u prvim (voljnim) iskušenjima lovi čovjeka preko privlačnosti i uzbuđivanja tjelesnim slastima, sablažnjavajući dušu da odustane od bogoljubive nastrojenosti; a druga (prinudna) iskušenja koristi, izazivajući pomisli pobune i hule na Stvoritelja u duši čovjeka pritisnutog nevoljom i bijedom.

Poznajući lukavstvo nečastivoga, mi se treba moliti (kada se radi o voljnom iskušenju) da ne otpadnemo od bogoljubive nastrojenosti; a kada Bog dopusti da padnemo u nevoljno iskušenje trebamo trpjeti hrabro i (budući u nevolji) prizivati Stvoritelja. Neka se nitko od nas ne sablazni obmanjujućim slastima Lukavoga; neka se u budućem životu izbavimo vječnih muka i da budemo pričesnici neizrecivih dobara, koja sada samo djelomice vidimo u Kristu Gospodinu našem, Koji se slavi s Ocem i Presvetim Duhom.


[1] U srpskom prijevodu molitve Gospodnje umjesto „napast“ kaže se „iskušenje“, preuzeto iz crkvenoslavenske verzije „iskušenije“.

[2] Pravoslavna varijanta molitve Gospodnje preferira oblik „izbavi nas od Zloga (Lukavoga)“, a ne od neodređenog zla.

[3] Riječ „blagodat“ se u hrvatskom obično prevodi kao milost, no u pravoslavnoj tradiciji milost i blagodat se razlikuju. Blagodat je haris, karizma, nestvorena energija Božja, koja preobražava i obožuje čovjeka.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s