Episkop i/ili biskup: nedoumice oko jezične terminologije

Blog koji čitate zamišljen je tako da pokuša nepravoslavnim čitateljima, Hrvatima, bilo katolicima, bilo ostalima, predstaviti pravoslavlje na njihovom, hrvatskom jeziku. Korištenje hrvatskog jezika pretpostavlja korištenje i hrvatske crkvene terminologije, ili u nekim slučajevima pokušaj stvaranja odgovarajućih hrvatskih pravoslavnih termina. To često izaziva određene nesporazume, prvenstveno među srpskim pravoslavnim čitateljima (kojih ima puno), koji smatraju da se na taj način koriste katolički termini, te vrši izvjesno pokatoličavanje pravoslavlja. Ako npr., upotrijebimo riječi biskup, župnik, Krist i sl., to smatraju katoličkim riječima, koje nisu primjerene pravoslavlju. Međutim, to nije tako.

Prvo na što moramo obratiti pozornost jest to, da ne postoje katolički i pravoslavni jezik. Katolička i Pravoslavna Crkva se sastoje od različitih naroda, koji govore različitim jezicima, i svi su ti jezici u svakoj Crkvi ravnopravni. To što se određeni jezik u određenoj Crkvi ne upotrebljava, jest posljedica toga što govornika tog jezika ili u toj Crkvi nema, ili ih ima u toliko malom broju, da je tehnički njegova upotreba teško provediva ili besmislena. Zapravo, Katolička Crkva ima svoj službeni jezik, a to je latinski. Međutim, on je danas u svakodnevnom crkvenom životu katolika potisnut na margine, a isto tako, nije nikada bio govorni jezik nekog katoličkog naroda. Pravoslavna Crkva je tu bila liberalnija, tako da je raznim narodima ili skupinama naroda srodnih jezika stvarala njihove vlastite liturgijske jezike, npr. Slavenima crkvenoslavenski.

Drugo, iz cijele priče moramo isključiti politiku. Netko može imati mišljenje o Hrvatima, Slovencima, Makedoncima, Srbima itd. kakvo god hoće, međutim, ti narodi su tu, oni stvarno postoje, sa svojim jezicima i tradicijama i zaokruženim i ustaljenim identitetima. Crkva je poslana svakome od tih naroda, da mu propovijeda na njegovom jeziku. Tako apostoli, iako je prva Crkva nastala među palestinskim, semitskim Židovima hebrejskog i aramejskog jezika, vrlo brzo diljem Mediterana prelaze na govorni grčki; u Rimu se do IV.st. polako prelazi na latinski, a sv. braća Ćiril i Metod u svojoj misiji među Slavenima prelaze na njihov, slavenski jezik. Što je Crkva činila tada, u apostolsko i ćirilometodsko vrijeme, to mora činiti i danas, kao bi ispunila Kristovu posljednju zapovijed: „Idite i naučite sve narode!“

Pogledajmo sada nekoliko primjera.

Uzmimo za prvi primjer riječi iz naslova ovog članka, biskup i episkop. Biskup nije katolička riječ, to je hrvatska riječ, koju ostali katolički narodi ne upotrebljavaju. Naime, riječ je o grčkoj riječi ἐπίσκοπος- epískopos, što znači nadglednik, nadzornik, pazitelj. Ovu novozavjetnu grčku riječ su Srbi preuzeli u varijanti episkop (dakle, ni oni ne upotrebljavaju skroz izvornu riječ), dok su je Hrvati i Česi počeli izgovarati kao biskup (u kajkavskim krajevima biškup), Slovenci kao škof, Nijemci kao bischof, engleski kao bishop, Talijani kao vescovo, dok je latinski, službeni jezik Katoličke Crkve, tu grčku riječ usvojio u varijanti episcopus. Dakle, na službenom jeziku Katoličke Crkve je čovjek kojeg Hrvati zovu biskup, ustvari episcopus. Znači, radi se o legitimnim jezičnim razlikama; ako odete na službene stranice kanonskih pravoslavnih Crkava na npr. engleskom jeziku, episkop će biti bishop.

Župnik ili paroh, župa ili parohija? Radi se o grčkoj riječi paroikia. Nju su Srbi i Makedonci preuzeli u izgovoru parohija. A Hrvati su umjesto nje uveli domaću narodnu riječ župa. U latinski, službeni jezik Katoličke Crkve, ona je ušla kao paroecia. Dakle, na službenom jeziku Katoličke Crkve, župnik je parochus, zato Hrvati u nekim krajevima kažu parok. Ova grčka riječ je preko svoje latinske varijante ušla u razne jezike: engleski parish, talijanski parrocchia, njemački pfarrei.. Od ove njemačke varijante potječe hrvatski kajkavski fara, a od Hrvata kajkavaca su je preuzeli i neki Srbi u sjevernoj Hrvatskoj, u prošlim stoljećima, u obliku vara. Ukrajinci, Bjelorusi i Poljaci su preuzeli ovu riječ u obliku parafija. Grci, koji su izmislili riječ paroikia, upotrebljavaju drugu riječ, enoria (kao i Bugari, ali nekada i dio Srba; paroha su zvali nurijaš). Rusi, najveći pravoslavni narod, upotrebljava svoju riječ, prihod. Znači, niti je župa katolička riječ, niti je parohija pravoslavna riječ; radi se o hrvatskim i srpskim riječima koje označavaju jednu te istu stvarnost, dio eparhije/biskupije pod upravom određenog prezbitera.

Krist ili Hristos? Pa, izvorno ni jedno ni drugo, već hebrejsko-aramejski Mašiah (neki bliskoistočni semitski kršćani još uvijek upotrebljavaju tu ili slične riječi). Ta riječ je prevedena na grčki kao Hristos, i Srbi su, kao i većina pravoslavnih, zadržali taj grčki prijevod. Ali još u doba dok je Rim bio u jedinstvu s pravoslavljem, taj grčki prijevod je latiniziran u Christus. Od toga dolazi hrvatski Krist (kajkavski Kristuš), talijanski Cristo itd.

Vidimo dakle da se radi o čisto jezičnim razlikama među raznim narodima. Naravno, o adekvatnosti različitih prijevoda se uvijek može raspravljati, može se predlagati ovo ili ono rješenje, ali zatvarati pravoslavlje unutar nekoliko istočnoeuropskih jezika ne odgovara duhu Crkve i Evanđelja.

6 misli o “Episkop i/ili biskup: nedoumice oko jezične terminologije

  1. Ako se ne varam Zapadni Sloveni (Poljaci, Česi, Slovaci) takodje koriste termin “biskup”. Bez obzira na ravnopravnost svih jezika i pravo svakog naroda da ima bogosluženje na svom jeziku, kao i prevod Biblije, svetootačke literature, bogoslužbenih knjiga itd ipak grčki i crkvenoslovenski (medju slovenskim crkvama) će uvek imati poseban značaj, naročito kada je ovaj prvi u pitanju na kome je pisan Novi Zavet.

    Sviđa mi se

    1. To nitko ne osporava. Međutim, ovdje nije riječ o tome. Riječ je o tome da su određeni slavenski narodi zasnovali svoju tisućljetnun kulturu, civilizaciju i jezike, ne na grčkom i crkvenoslavenskom, već na latinskom i germanskom kulturnom krugu (koji su također bili pravoslavni do 11.st.), i to treba poštivati, ako se želi uistinu ucijepiti pravoslavlje u njih.

      Sviđa mi se

  2. Postoji i odredjena problematika vezana za termine koji stižu iz rimokatoličkog i protestantskog sveta a upotrebljavaju se unutar pravoslavlja. Recimo “Sveto Trojstvo” nije u potpunosti pogodan za pravoslavnu upotrebu. Takvih termina ima još koji su deo protestantskog i rimokatoličkog učenja i nezgrapni su ili čak dogmatski problematični u pravoslavnom kontekstu. Naravno ne svi termini, svejedno je da li će neko reči vladika ili biskup.

    Sviđa mi se

  3. Ni srpski jezik se ne koristi u Bogosluženju u svojoj modernoj formi. Delom se koristi crkveno-slovenski a delom arhaičniji srpski sa ijekavicom. Veliki broj puta sam čuo, naročito od mladjih ljudi, da ništa ne razumeju kada se služi Liturgija. Nema tu nekog nametanja srpskog jezika ostalim narodima unutar naše pomesne crkve. Sveto Pismo koje kupite u sred Srbije je takodje na ijekavici, iako većina Srba koristi ekavski govor.

    Sviđa mi se

    1. Niti ne govorim generalno, kao što sam napisao na početku, da kod nekih ljudi to izaziva nedoumice, zabune i otpor. Zato to i pišem, da ukažem da se radi o čisto jezičnoj razlici, koja je dopuštena i legitimna.

      Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s