Rastanak koji ne rastavlja

Smrt je rastanak koji ne rastavlja. Živi i umrli su članovi jedne obitelji. Nećemo reći: voljeli smo jedno drugo; ona mi je bila tako draga; kako smo bili sretni, već ćemo govoriti: mi nastavljamo voljeti jedno drugo, sada i više nego prije; ona mi je sada draža nego ikada; kakva je radost za nas što smo zajedno… Poznajem Ruskinju koja uporno odbija sebe nazivati udovicom, iako je njen muž preminuo prije mnogo godina. Ona ne prestaje govoriti: „Ja sam njegova žena, a ne udovica“. I, ona je u pravu!

U bogoslužju Pravoslavne Crkve, za vrijeme molitava koje prethode početku Liturgije[1], Carske dveri[2] ostaju zatvorene. Zatim dolazi vrijeme početka same Božanske Liturgije: dveri se otvaraju, svetište se otkriva pogledu onih koji se mole i svećenik govori početni blagoslov. Religiozni filozof, knez Jevgenij Trubeckoj, sjetio se, pred smrt, upravo ovog trenutka: “Vrijeme je da započne Božanska Liturgija, otvorite Carske dveri”. Za njega smrt nije bila zatvaranje, već otvaranje dveri; ne kraj, već početak. Kao prvi kršćani, on je gledao na dan svoje smrti kao na dan rođenja.

U zemaljskom životu ima samo jedna okolnost u koju možemo biti uvjereni: mi ćemo svi umrijeti (osim ako se, prethodno, ne dogodi Drugi dolazak Kristov). Smrt je tako određen i neminovan događaj, za koji se svaki čovjek dužan pripremati. Ako ga ja pokušavam zaboraviti, sakriti od sebe njegovu neminovnost, onda ostajem na gubitku. Istinska ljudskost je neodjeljiva od osmišljavanja smrti jer, samo prihvaćajući stvarnost moga dolazećeg odlaska, ja mogu, u stvarnom smislu riječi, biti živ.

Mitropolit[3] suroški Antonije (Blum) govori o ovome zadivljujuće snažno: “Smrt je probni kamen našeg odnosa prema životu. Oni koji se boje smrti – boje se života. Nemoguće je ne bojati se života, sa svim njegovim teškoćama i opasnostima, ako se bojiš smrti. Ako se bojimo smrti, nikada nećemo biti kadri istinski poći na rizik; mi ćemo potrošiti naš život u kukavičkoj neodlučnosti i plašljivosti. Samo gledajući smrti u lice i osmišljavajući je, određujući njeno mjesto i svoj odnos prema njoj, mi ćemo biti u stanju živjeti neustrašivo i s punom snagom”.

Pritom, naš realni pristup smrti i naša odlučnost da “odredimo njen smisao” ne bi nam trebali umanjiti drugu stranu istine: smrt je tajna. Ma što govorile različite tradicije, mi praktički ništa ne znamo o ovoj “nevidljivoj zemlji, iz koje se nije vratio nijedan putnik…”

Zaista, kako kaže Hamlet, strah od smrti “okiva volju”. Ne bi trebalo banalizirati smrt. Određujući mjesto smrti i naš odnos prema njoj, pobrinimo se da ne ispustimo iz vida tri aspekta. Smrt nam je bliže nego što pretpostavljamo. Smrt je duboko protuprirodna, suprotna božanskoj zamisli, no, ne manje je i dar Božji. Smrt je rastanak, koji ne rastavlja. Smrt nam je mnogo bliža nego što pretpostavljamo – ona uopće nije zaključni događaj našeg zemaljskog postojanja, već neprekidni proces u nama i oko nas. ”Svakoga dana umirem”, kaže apostol Pavao (1 Kor 15, 31). No, u ovom svakodnevnom iskustvu smrti, poslije svake smrti slijedi novo rođenje: svaka smrt je forma života.

Život i smrt nisu suprotni, ne isključuju jedno drugo, već se prepliću. Sve ljudsko postojanje je prepletanje umiranja i uskrisivanja. Naše stranstvovanje na zemlji je neprestana pasha, neprekidni prijelaz kroz smrt prema novom životu. Između početnog rođenja i konačne smrti, sav put našeg postojanja satkan je od naizmjeničnih “malih” smrti i rađanja. Svako uranjanje u san, s dolaskom noći, daje predokus smrti; svako buđenje, sljedećeg jutra, jest kao ustajanje iz mrtvih… kao da smo ponovno stvoreni.

Upravo ovakav model života-smrti pojavljuje se, istina, na nešto drugačiji način, u procesu našeg rasta. Na svakoj etapi nešto mora umrijeti u nama da bismo mogli prijeći u sljedeće razdoblje života. Prijelaz od novorođenčeta do djetinjstva, od djetinjstva do dječaštva, od dječaštva k zrelosti – svaki put pretpostavlja unutrašnju smrt radi mogućnosti rađanja nečeg novog. I, ovakvi prijelazi, npr. od djetinjstva k dječaštvu, mogu biti uzrok krize, ponekad vrlo bolne. No, ako mi u ovoj ili drugoj točki odbijamo neophodnost umiranja, onda se ne možemo razvijati i postati istinske ličnosti. O ovome govori George MacDonald u romanu Lilith: “Bit ćete mrtvi sve dok odbijate umrijeti”. Upravo smrt staroga otkriva mogućnost izrastanja novog u nama, bez smrti ne bi bilo ni novog života. Podvrstom smrti, sličnom odrastanju, može se smatrati opraštanje, rastanak s mjestom ili čovjekom. Međutim, za naš rast i dostizanje zrelosti ovakvi rastanci su neophodni. Suviše se privezujući starom, mi odbijamo poziv za otkrivanje novog.

Kroz smrt dolazi uskrsnuće. Nešto umire – nešto se rađa. Nije li takva smrt i na kraju našeg zemaljskog života? Gledajmo na nju kao na zaključnu, ključnu kariku u nizu smrti i uskrsnuća, koji smo preživjeli od dana rođenja. Uopće nije riječ o nečemu potpuno odvojenom od događaja čitavog našeg života, već o najpotpunijem i najcjelovitijem izrazu onoga što nas je pratilo uvijek. Za nas, ljude, bilo bi užasno i nepodnošljivo da živimo bez kraja u ovom palom svijetu, zasvagda svezanom krugom prolaznosti i grijeha. I, Bog nam je dao izlaz. On raskida savez duše i tijela da bi ga, potom, obnovio, sjedinio u uskrsnuću tjelesnom u posljednji dan i, na taj način, priveo punini života.

Konačno, smrt je rastanak koji ne rastavlja. Prema ovome se pravoslavna tradicija odnosi s ogromnom pažnjom. Živi i umrli su članovi jedne obitelji. Provalija smrti nije nepremostiva, jer se mi svi možemo sabrati kod oltara Božjeg. Vaše zajedništvo s preminulima se ne odvija na duševnoj, već na duhovnoj razini, a mjesto gdje mi susrećemo jedni druge – nije gostinjska soba, nego hram, pri služenju Euharistije. Kao jedina osnova ovog zajedništva služi molitva, i to, prije svega, u liturgijskom smislu. Mi se molimo za njih i, istovremeno, uvjereni smo da se i oni mole za nas; u takvom uzajamnom zagovaranju, mi smo sjedinjeni iza granica smrti, u nepokolebljivoj i nerazdjeljivoj zajednici.

Molitva za umrle ne predstavlja za pravoslavne kršćane dopunski zadatak, već neizostavni dio svakodnevnog molitvenog pravila. Fizička smrt nije u stanju raskinuti vezu uzajamne ljubavi i molitve, koje nas sjedinjuju u jedno tijelo. Ako je istinska naša vjera u to da nam je dano neprekidno i postojano zajedništvo s umrlima, mi ćemo se brinuti da, u mjeri mogućnosti, govorimo o njima u sadašnjem vremenu, a ne u prošlom. Nećemo reći: voljeli smo jedno drugo; ona mi je bila tako draga; kako smo bili sretni, već ćemo govoriti: mi nastavljamo voljeti jedno drugo, sada i više nego prije; ona mi je sada draža nego ikada; kakva je radost za nas da smo zajedno… U našoj zajednici u Oxfordu, poznajem Ruskinju koja uporno odbija sebe nazivati udovicom, iako je njen muž preminuo prije mnogo godina. Ona ne prestaje govoriti: „Ja sam njegova žena, a ne udovica“. I, ona je u pravu!

Kallistos (Ware), naslovni biskup dioklejski, Carigradska patrijaršija


[1] Euharistija, misa.

[2] Središnja vrata na oltarskoj pregradi (ikonostasu); simboliziraju mjesto susreta ovog i onog svijeta.

[3] Počasna titula nekih pravoslavnih biskupa.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s