Liturgijsko ruho u Pravoslavnoj Crkvi

U ovom članku ćemo ukratko predstaviti liturgijsko ruho, kakvo se upotrebljava danas u Pravoslavnoj Crkvi. Prikaz je sažet i općenit, jer je svaki dio liturgijskog ruha imao svoj povijesni razvoj, i ima svoju višeznačnu simboliku; također, u različitim Crkvama i krajevima pravoslavnog svijeta postoje mnogobrojne varijacije liturgijske odjeće, njezinog izgleda, vrsta, podvrsta i primjene.  Preporučamo pročitati kao pomoć u razumijevanju i naše članke: Službeno odijelo pravoslavnog svećenika i Hijerarhija Pravoslavne Crkve

Liturgijsko ruho (srp: sveštena odežda; grč: Ιερατικά άμφια), jedno je od znamenja osoba u bogoslužju, crkvenog klera i monaštva. Određena je prema crkvenim činovima[1] i svaki stupanj posvećenja uključuje i određeno ruho koje mu pripada. Liturgijsko ruho simbolizira stradanja Gospodina Isusa Krista[2], ali i pored toga Crkva ih ukrašava srebrom, zlatom i drugim ukrasima. Time ona pokazuje koliko je za nju dragocjeno i slavno stradanje Gospodnje. I Časni križ na kome je Gospodin podnio najteža stradanja i muke, Crkva stavlja na svaki dio liturgijskog ruha, kao znak Gospodnje pobjede nad grijehom, smrću i paklom, čime potvrđuje da se ničim drugim neće hvaliti, osim križem Gospodina Isusa (Gal 6, 14).

Ruho može biti raznih boja. U dane blagdana upotrebljavaju se svjetlije boje, a za dane posta tamnije. Danas je prihvaćeno da se u nedjeljne dane oblači ruho zlatne boje, u dane spomena svetih apostola i mučenika crvene boje, u dane blagdana u čast Presvete Bogorodice plave boje, u dane spomena proroka zelene boje[3], tijekom Velikog posta[4] u svagdane i tijekom Strasne sedmice[5], osim na Veliki četvrtak i Veliku subotu crne boje, od Uskrsa do Pedesetnice, od Božića do Bogojavljenja i na Preobraženje Gospodnje bijele boje.[6]

Na Veliku subotu, odmah poslije čitanja Apostola[7] u vrijeme pjevanja “Uskrsni Bože” u Tipiku[8] je propisano da se crno ruho mijenja u svijetlo. Na uskršnjoj jutarnjoj[9] ruho se mijenja prilikom svakog novog izlaska radi kađenja čitavog hrama, što simbolizira naročito slavlje u Crkvi. Sakrament krštenja se služi u bijelom ruhu, a sprovod, osim u razdoblju Pedesetnice[10], u tamnom ruhu.

Đakonsko ruho

Đakonsko ruho sačinjavaju: stihar, orar i narukvice.

Stihar[11] (grč: στιχάριον); dio je bogoslužne odjeće koju nose svi činovi crkvene hijerarhije, pa možemo reći da je temeljni, ili osnovni dio liturgijskog ruha; odjeća slična grčkom hitonu i starorimskoj tunici, koja je obične bijele boje i tek ponegdje izvezena, ako se nosi ispod druge bogoslužne odjeće (svećenici i biskupi), ili je bogato ukrašena i u boji dana, ako je glavni i najvidljiviji dio ruha (đakon i svi niži činovi crkvene hijerarhije hirotesije[12]).

Rukavi stihara su široki, nema ovratnik, sa zadnje strane na leđima je izvezen veliki križ, oblači se preko glave i ima s prednje strane, na grudima, razrez s nekoliko dugmadi radi lakšeg oblačenja. S obje strane, ispod pazuha nadolje, razrezan je, i ti se otvori učvršćuju s dugmadi. Dužina je tolika da seže do članaka.

Stihar označava “haljinu spasenja i odjeću radosti”, tj. spokojnu savjest i duhovnu radost u Gospodinu. Upravo zbog toga se tijekom oblačenja stihara izgovara molitva: “Obradovat će se duša moja Gospodinu, jer me obuče u haljinu spasenja i odjećom radosti odjenu me, kao ženiku metnu mi vijenac, i kao nevjestu ukrasi me nakitom.” Dobro bi bilo da je uvijek bijele boje. Bijela boja označava čistoću koja se traži od posvećenog službenika.

Pošto stihar pokriva cijelo tijelo, još se zove i ποδήρης (podiris), a isto tako se nazivala i Aronova haljina. Tim imenom, podirisom, naziva je i Paulin, biskup tirski (III. st.). Stihar je danas zajedničko ruho čteca[13], ipođakona[14], đakona, prezbitera i biskupa i s obzirom na to da on podsjeća na blistavu odjeću anđela koji su se javili ženama mironosicama[15] u vrijeme Kristovog Uskrsnuća.

Arhijerejski[16] stihari razlikuju se po tome što su ukrašeni rijekama (ποταμοί) crvene, ljubičaste ili crne boje. U Ruskoj pravoslavnoj crkvi, stiharom se naziva samo ruho koje nose čteci, ipođakoni i đakoni, a ruho koju nose prezbiteri i biskupi – podriznik (ispod rize, tj. haljine).

Orar[17] (grč: ωράριον); najprepoznatljiviji dio đakonskog ruha, najčešće križevima ukrašena, oko 2,5m dugačka i 10-15cm široka traka, koju nosi đakon tijekom bogoslužja na lijevom ramenu. Jedan kraj orara spušta se đakonu niz leđa, a drugi ide preko grudi, onda ispod desnog pazuha, pa se preko leđa i lijevog ramena spušta naprijed. Ovaj drugi kraj orara đakon drži u desnoj ruci i križa se njime, i uzdiže tijekom bogoslužja i pjevanja jektenija[18]. Prilikom polaganja orara na sebe, đakon ne izgovara nikakvu molitvu.

Protođakoni[19] i arhiđakoni[20] također nose orar. U dijelu Liturgije[21], kada vjerni prilaze na pričest, đakon na poseban način vezuje orar, ukriž preko ramena, tako da na leđima formira oblik Andrijinog križa (oblik X). Na taj način, ipođakoni nose orar, i ne mijenjaju mu položaj tijekom bogoslužja. U ranim stoljećima, đakon je orarom otirao usta vjernih koji su prilazili na pričest.

Orar se spominje još od davnih vremena i to ne samo kao odjeća đakona, nego i prezbitera i biskupa. Zna se da je car Konstantin Veliki poklonio orar biskupu Makariju. Ovaj dio ruha, spominje se i u 22. i 23. kanonu Laodicejskog sabora (368.g.), kao ruho koje se zabranjuje ipođakonima.

Grčka riječ ώράριον potječe od grčkog glagola ώραίζω (ukrašavati), jer orar ukrašava đakone blagodaću[22] i ljepotom slave Božje. Kako đakoni na bogoslužju simbolički predstavljaju anđele, orar, prema sv. Ivanu Zlatoustom, označava dva anđeoska krila i time simbolizira spremnost đakona da brzo vrše volju Božju. Zato se na đakonske orare, pored križeva, utkivaju ili ispisuju riječi kojima anđeli na nebesima neprestano slave Boga: svet, svet, svet (grč: άγιος, άγιος, άγιος). Orar je najvažniji dio đakonskog ruha.

Narukvice[23] (grč: επιμάνικα); dio bogoslužne odjeće koji se stavlja preko rukava stihara, kako bi posvećeni službenik bez smetnje obavljao svete radnje; dio odjeće koji steže krajeve rukava stihara. Prilikom stavljanja narukvica, izgovaraju se odvojene molitve za desnu i lijevu ruku. Pa tako, pri stavljanju desne narukvice, izgovara se sljedeća molitva: “Desnica Tvoja, Gospodine, proslavi se u sili; desna ruka Tvoja, Gospodine, sruši neprijatelje, i obiljem slave svoje satro si protivnike” (Izl 15, 6). Pri stavljanju lijeve narukvice, izgovara se sljedeća molitva: “Ruke Tvoje stvoriše me i sazdaše me; urazumi me, i naučit ću se zapovijedima Tvojim” (Ps 119, 73). Narukvice nose sva tri stupnja sv. Reda. One predstavljaju snagu Božju za sve one koji vrše svete radnje i podsjećaju na veze kojima su bile vezane ruke Isusu Kristu kada je vođen Ponciju Pilatu.

Svećeničko (prezbitersko) ruho

Svećeničko ruho sačinjavaju: stihar, epitrahilj, felon, pojas i narukvice. Pored toga, odlikovani svećenici mogu nositi i nabedrenik i prsni križ.

Epitrahilj, navratnik[24] (grč: επιτραχήλιον, od επι – na i τραχήλος – vrat); dio odjeće koji se stavlja oko vrata i preko grudi se spušta nadolje, do ispod koljena; najvažniji svećenički dio odjeće bez koje svećenik ne može izvršiti ni jednu svetu radnju (kao ni đakon bez orara). Epitrahilj je nastao od orara, tako što je orar obavijen oko vrata, tako da se oba kraja spuštaju nadolje, i spojen. Tako da je epitrahilj udvoje sastavljeni đakonski orar, s ostavljenim prorezom za glavu na njegovom gornjem dijelu.

U davno vrijeme, prilikom ređenja đakona za svećenika, biskup je kraj đakonskog orara koji pada niz leđa, prebacivao na desno rame, tako da oba kraja vise naprijed. Svećenik stavlja epitrahilj oko vrata prilikom vršenja neke bogoslužne radnje ili obreda. Pri stavljanju epitrahilja, izgovaraju se riječi molitve: “Blagoslovljen Bog Koji izlijeva blagodat Svoju na svećenike Svoje kao ulje na glavu, koje se slijeva na bradu, bradu Aronovu, koje se slijeva na skut haljine njegove” (Ps 133, 2).

Epitrahilj označava dvostruku blagodat Duha Svetoga, koju svećenik dobiva prilikom ređenja, a pored toga, epitrahilj podsjeća na uze kojima je Isus Krist bio vezan oko vrata kada je privođen izaslaniku rimske vlasti, Ponciju Pilatu.

Felon[25] (grč: Φελώνιο), dio gornjeg bogoslužnog ruha u obliku ogrtača koji danas nose isključivo svećenici; dio ruha veoma starog porijekla, svećenička riza (haljina), koja je često ukrašena mnogim križevima, pa se naziva i krstasta riza. Pojavljuje se u različitim bojama, pri čemu svaka boja ima svoje simboličko značenje (npr: bijela simbolizira čistoću i blistavost Božje blagodati). Tijekom oblačenja, svećenik izgovara stih Svetog Pisma (Ps 132, 9): “Svećenici tvoji neka se obuku u pravdu, i sveci tvoji neka se raduju.”

Felon je gornji dio ruha, i nosi se preko stihara; prekriva svećenikova ramena, nema rukave, s prednje strane seže to polovine grudi, a sa zadnje do članaka. Obično je bogato izvezen. Sve do XVI. st., felon su nosili i biskupi. Po tipiku, predviđeno je da svećenik tijekom bogoslužja više puta oblači i svlači felon, ali se to u naše vrijeme više ne prakticira.

Predstavlja purpurnu haljinu u koju su Krista odjenuli radi poruge u dvorištu Pilatovom, i podsjeća jereja[26] da služeći predstavlja Gospodina Koji je Sebe prinio na žrtvu za opravdanje ljudi, te se stoga u svakom svom djelu treba oblačiti u pravdu i radovati se u Gospodinu.

Kratki felon, naročito ruho koje se oblači čtecu prilikom njegovog postavljanja. Označava početak svećeništva, jer je čin čteca prvi stupanj svećenstva[27]. Kratki felon postao je od gornje odjeće starih naroda, koja je bila od grube, debele tkanine, ili kože, i trebala je štititi tijelo i odijelo od kiše i snijega. To je bila vrsta okruglog plašta, nerazrezanog, koji se preko glave navlačio na ramena[28]. Simboliku kratkog felona objašnjava sv. Šimun Solunski: “[Kratak felon se čtecu] oblači na vrat, u znak da dolazi kao pod jaram svećenstva i biva pod zaštitom Božjom i posvećen na služenje Bogu.”

Mnogokrsnik[29] (grč: πολυσταύριον – polistavrion). Sve do XIII. st., prezbiteri, biskupi, arhiepiskopi, mitropoliti[30], pa i patrijarsi, nosili su za vrijeme bogoslužja felon, a uz felon samo omofor. Felon koji su nosili arhijereji[31] bio je ukrašen mnogim križevima, zbog čega je i dobio naziv mnogokrsnik (polistavrion). Još u drugoj polovini XIV. st., sakos su nosili samo patrijarsi i najistaknutiji arhiepiskopi.

Pojas[32] (grč: Ζώνη του Ιερέα), dio liturgijskog ruha, u obliku trake, kojom se svećenici i biskupi opasuju, privezujući stihar i epitrahilj, kako bi bili komotniji za svetu službu. Za pojas se privezuje i nabedrenik radi lakšeg kretanja. Pojas je sastavni dio svećeničke odjeće. Prilikom opasivanja pojasa, govori se sljedeća molitva: “Blagoslovljen Bog Koji me opasuje silom i učini besprijekornim put moj, Koji mi ukrepljuje noge kao jelenu i na visinu me postavlja.”

Izvan bogoslužja, pravo nošenja pojasa imaju protojerej i protojerej-stavrofor[33]. Plavi pojas nosi svećenik poslije ređenja. Poslije određenog broja godina službe, svećenik može biti odlikovan crvenim pojasom, za nošenje u svečanim prilikama. U vrijeme korizme i u dane žalosti svi svećenici nose crni pojas.

Pojas predstavlja snagu koju je Isus Krist dao svećenicima da savladaju požude tijela, a podsjeća na povez kojim je Krist bio opasan kada je prao noge svojim učenicima. On simbolizira i silu Božju, koja daje snagu svećeniku i biskupu za njihovo uzvišeno služenje Bogu, i istovremeno njihovu spremnost za to služenje.

Nabedrenik (grč: έπιγονάτιον – nakoljenik), dio ruha viših crkvenih činova; dio odjeće koji je do XII. st. nosio samo biskup, a kasnije, nabedrenik se kao odlikovanje proširuje i na istaknutije prezbitere – protoprezbitere, i one koji su postajali ispovjednici, tj. oni koji dobivaju dozvolu da vrše ispovijed; platno u obliku romba, koje se vješa ο sakos, jednim dugmetom[34], na desno bedro, po čemu je i dobilo ime – nabedrenik; oblikom predstavlja mač, duhovni mač, riječ Božju, kojom je biskup naoružan protiv heretika.

Po sv. Šimunu Solunskom, nabedrenik znači i pobjedu nad smrću, kao i Uskrsnuće Gospodina Isusa Krista. Simbolično, nabedrenik predstavlja i ručno platno (έγχείριον), ubrus kojim je Krist bio opasan za vrijeme Posljednje večere, i kojim je brisao noge svojim učenicima. Mistična koncepcija nabedrenika ne ispoljava se dosljedno likovnim kompozicijama na nabedreniku, u smislu praštanja, što bi odgovaralo njegovoj simbolici, već se više oslanja na liturgijsku namjenu. Prilikom stavljanja nabedrenika, izgovara se molitva: “Opaši mač tvoj oko bedara svojih, silni, ljepotom svojom i dobrotom svojom; i širi se i uspijevaj i caruj radi istine, krotkosti i pravde, i vodit će te divno desnica tvoja, svagda, sada i uvijek i u vjekove vjekova” (Ps 44, 4-5).

Scene na njemu prilično su različite. Pa ipak, na većini nabedrenika nalaze se likovne kompozicije koje se odnose na temu Uskrsnuća i Uzašašća Kristovog i na usnuće Bogorodice, a rjeđe na temu – Krist u slavi ili Krist Svedržitelj. To bi se slagalo s praktičnom Liturgijom, posebno nedjeljnom, kada se slavi Uskrsnuće Kristovo, a nabedrenik se nosi za vrijeme Liturgije. Dakle, teme na nabedreniku češće su vezane za Liturgiju, a rjeđe za njegovo mistično značenje. Nabedrenik je ušao u upotrebu u VI. st.

Prsni križ (srp: naprsni krst; grč: Επιστήθιος Σταυρός); obavezan ukras na grudima biskupa, pa se često naziva i biskupski križ (srp: arhijerejski krst; grč: Αρχιερατικός σταυρός); najviše odlikovanje svjetovnog svećenika, poslije dvadeset i pet godina aktivne svećeničke službe, koje na prijedlog nadležnog biskupa dodjeljuje Sveti arhijerejski sinod[35] Srpske pravoslavne crkve. Protojereji odlikovani prsnim križem dobivaju naziv “protojerej-stavrofor”, što znači “protojerej-križonoša”.

Prsni križ dobivaju prilikom postavljanja arhimandriti[36] i igumanije[37]. U Ruskoj pravoslavnoj crkvi svaki svećenik, nakon ređenja, dobiva prsni križ, ali je to križ bez ikakvih ukrasa. Ukrašeni križ, u spomenutoj Crkvi dobivaju kao odlikovanje. Ovaj običaj je uveden u vrijeme ruskog cara Pavla, a od vremena cara Nikolaja II., novozaređenim svećenicima (jerejima) daje se srebrni osmokraki križ.

Nosi se na grudima preko odjeće. Zavisno od crkvenog čina, više je ili manje ukrašen. Biskupski križ je obično od zlata, ukrašen dragim kamenjem. Prilikom stavljanja prsnog križa, izgovaraju se riječi Evanđelja: “Tko želi ići za mnom, neka se odrekne sebe i uzme križ svoj, i za mnom ide” (Mk 8, 34). Isti prsni križ daje se i arhimandritima. Na vrhu, gdje je učvršćenje s lančićem, obično ima ukras u obliku krune, a ispod je križ. Prsni križ koji se daje igumanima i protojerejima, nema krunu.

Biskupsko ruho

Biskupsko ruho sačinjavaju: stihar, epitrahilj, omofor, sakos, pojas, narukvice, nabedrenik. Pored toga, tijekom vršenja bogoslužnih radnji, biskupi koriste sljedeće: prsni križ, panagija, mitra, žezlo, orlec i mandija.

Omofor (grč: ομοφόριο); od ωμός – rame i φέρω – nosim, tj. dio ruha koji biskup nosi na leđima, na ramenima – naramenik; biskupsko ruho bez kojeg biskup ne može obaviti ni jednu svetu radnju; simbol biskupskog duhovnog i eklezijalnog autoriteta; simbol izgubljene ovce koju je dobri pastir pronašao i nosi je za svojim vratom, na ramenima, naglašavajući biskupsku pastirsku ulogu, kao nasljednika apostola, a preko njih i ikonu samog Isusa Krista.

Budući da je karakteristika biskupskog ruha, za one koji su duhovno podređeni nadležnom biskupu, kaže se da su “pod njegovim omoforom”. Prilikom stavljanja omofora, izgovaraju se riječi molitve: “Na ramena, Kriste, uzevši zabludjelu prirodu, uzašao si i priveo je Bogu i Ocu.” Simboličko značenje omofora povezano je i s otkupljenjem ljudskog roda i primanjem ljudske naravi od Gospodina Isusa Krista.

Tijekom služenja Liturgije, omofor se nekoliko puta skida i ponovno stavlja, zavisno od simboličkog značenja biskupa u dotičnom trenutku. Onda kada simbolizira Isusa Krista, treba nositi omofor, a dok se čita Evanđelje, vrši Veliki vhod[38] ili pretvaranje Svetih darova, omofor se skida, jer se tijekom tih dijelova Liturgije, onima koji se mole javlja sam Isus Krist.

Omofor ima izgled duge i široke trake, koja podsjeća na đakonski orar i svećenički epitrahilj, a koja se stavlja preko oba ramena, oko vrata. Nosi se preko sakosa, a postoji veliki i mali omofor. Veliki omofor biskup nosi pri ulasku u hram i na početku Liturgije, a mali tijekom Liturgije, na način sličan nošenju epitrahilja. U nekim partikularnim pravoslavnim Crkvama, postoji običaj da ako je na službi prisutno više biskupa, onaj koji predvodi službu cijelo vrijeme nosi veliki omofor, a ostali mali omofor.

Sakos (grč: Σάκος); riječ hebrejskog porijekla koja označava kostrijet, koju su Židovi oblačili kao odjeću tuge, poniznosti i pokajanja (Jr 48, 37); biskupsko ruho koje su originalno nosili bizantski carevi kao znak svog carskog dostojanstva i počasti; gornje ruho, bogato izvezeno i ukrašeno, koja zamjenjuje svećenički felon. U ritualnom oblačenju biskupa, ipođakoni donose sakos, podižu ga i prinose na cjelivanje križa na leđima, postavljaju na biskupa i zakopčavaju dugmad sa strane.

Sakos je odjeća u obliku tunike širokih rukava[39], seže do ispod koljena, ali je kraća od felona, i s obje strane razrezana. Razrezi se učvršćuju dugmadi ili trakama, a na leđima visoko prema ramenima ima prišivenu dugmad ili petlje za koje se pričvršćuje donja strana omofora. Na leđima je izvezen križ koji biskup cjeliva prije oblačenja. Na sakos se prišivaju i mali zvončići po uzoru na biblijske upute za odjeću velikog svećenika Arona (Izl 28, 33-34).

U ranoj Crkvi, biskupi su nosili felon koji je bio bogatije ukrašen i izvezen mnogim križevima (mnogokrsnik). Tijekom stoljeća, patrijarsi dobivaju sakos od careva kao izraz poštovanja i počasti, ali ga nose samo na tri velika blagdana: Uskrs, Božić i Duhove. Od XVI. st., sakos nose i biskupi.

Simbolizira haljinu u koju je bio odjeven Isus Krist radi poruge. Simboličko značenje sakosa je identično značenju felona, pa se prilikom njegovog oblačenja, izgovara ista molitva, koja potječe od riječi Ps 131, 9. Zvončići na sakosu simboliziraju blagovijest i blagodat riječi Božje, koju čuva, kojom upravlja i koja izlazi iz usta biskupa.

Panagija, enkolpion (grč: παναγία – svesveta; Εγκόλπιον); ikonica ovalnog ili okruglog oblika s likom Gospodina Isusa Krista ili Presvete Bogorodice koju biskup nosi na svojim grudima. Ona ga uvijek podsjeća da je dužan u svome srcu nositi Gospodina Isusa Krista uzdajući se pri tome u milost i pomoć Presvete Bogorodice.

Nose je i neki arhimandriti. Ponekad se prave kao medaljoni koji se otvaraju, pa je s jedne strane ikona Isusa Krista ili sv. Trojstva, a s druge Presvete Bogorodice. Na taj način se prave i stolne posude panagijari, u koje se stavlja čestica koja se vadi iz prosfore[40] u čast Majke Božje. Sama čestica se također zove panagija. Ovaj čin uznošenja čestice, koji se obavlja u spomen javljanja Bogomajke apostolima nakon Njenog Uznesenja na Nebo, se danas vrši uglavnom u samostanima. Nekada se u panagiju polagala i čestica od svetačkih relikvija.

Ponekad biskupi koji su na čelu autokefalnih Crkava nose dvije panagije. Kijevski mitropoliti također mogu nositi dvije panagije, u spomen na to da su u prošlosti oni bili na čelu Ruske pravoslavne crkve.

Mitra[41] (grč: Μίτρα); od grčke riječi μιτροω – svezujem, povez, dijadema, vijenac; pojas kojim se vezuje glava, simbol biskupstva, tj. kruna koju nose pravoslavni biskupi na glavi tijekom bogoslužja; carski ukras koji biskup nosi zato što on na bogoslužju ikonizira Cara Isusa Krista. Osnova mitre je u krunama bizantskih careva, i ušla je u upotrebu nakon pada Carigrada, kao simbol produžetka postojanja kršćanskog carstva kroz crkvene biskupe. U biskupskom obredniku mitra se naziva šapkom (kapom).

Ona označava pokornost biskupa Kristovom Evanđelju, a u isto vrijeme i Kristov vijenac. Mitra ujedno služi i kao simbol biskupske vlasti. Samog biskupa, ona podsjeća na vijenac od trnja, koji su vojnici stavili na glavu Isusa Krista, a također i na ubrus kojim je bila obavijena glava Spasitelja nakon skidanja s križa, prije polaganja tijela u grob. Prilikom stavljanja mitre, izgovara se molitva: “Gospodin je na tvoju glavu stavio vijenac od dragog kamenja, života si tražio od Njega, i dao ti je dužinu dana u vijek vijeka.” Mitra se u određenim trenucima bogoslužja skida s glave, i to: za vrijeme Velikog vhoda, neposredno prije izgovaranja Simbola vjere[42] dok traje mahanje pokrovom nad Svetim darovima, od riječi “uzmite, jedite..” do pretvaranja Svetih darova, za vrijeme pričešćivanja, i kada biskup osobno čita Evanđelje (ako sluša čitanje Evanđelja, mitra se ne skida).

Biskupska mitra, po sv. Šimunu Solunskom, podsjeća na kapu koju su na glavi nosili starozavjetni veliki svećenici. Ukrašena je ikonama Spasitelja, Bogorodice, Časnog križa, sv. Ivana Krstitelja ili evanđelista. Poslije sv. apostola Ivana, koji je nosio vijenac na glavi, mitru su u početku nosili isključivo biskupi Aleksandrije[43], o čemu svjedoče najstarije freske. Od XVI. st. je nose samo patrijarsi, a od XVII. st. svi biskupi.

Žezlo, žezal, palica, paterica (grč: Ποιμαντορική ράβδος), pastirski štap, ukrašen na vrhu križem i dvjema zmijama. Znak je biskupske vlasti nad razumnim stadom Kristovim. Podsjeća na procvjetali Aronov štap. Daje se biskupima na dan njihovog biskupskog ređenja kao simbol duhovne vlasti nad razumnim stadom Kristovim. Biskupsko žezlo označava vlast Duha Svetoga koja biskupima pomaže u napasanju i vođenju pastve na putu spasenja. Zmije na žezlu trebaju podsjećati biskupa na mudrost (Mt 10, 16)[44], a križ – na slavu Kristovu. Zato se biskupsko žezlo naziva i patericom, koju su biskupi primili od Krista preko apostola (Mk 6, 8) kako bi očinski rukovodili svojom pastvom.

Pored biskupskog žezla, postoje igumansko i arhimandritsko žezlo, bez zmijskih glava na vrhu kao simbol vlasti nad povjerenim im samostanima. Žezlo se daje novoposvećenom biskupu poslije otpusta Liturgije tijekom koje je posvećen, a uz pouku patrijarha ili najstarijeg biskupa koji je sudjelovao u njegovom ređenju.

Žezlo se naziva još i paterica (grč: πατερίτσα), od grčke riječi πατήρ, što znači otac. U samostanima, žezlo dobivaju arhimandriti i igumani, u znak njihove duhovne vlasti nad monaškom obitelji u kojoj su postavljeni za starješine. Žezlo se pravi s poprečnom, nešto izvijenom, prečkom na vrhu, koja može biti zamijenjena zmijskim glavama, koje označavaju mudrost pastirske vlasti. Na vrh žezla, stavlja se križ. Na biskupskoj palici, a ponekad i na arhimandritskoj, kod rukohvata se vješa neveliko zlatotkano platno, kojim se obavija vrh palice radi ukrašavanja. Biskup ulazi i izlazi sa žezlom u rukama, dok ostalo vrijeme žezlo drži čtec koji se zove “žezlonosac”. Dok drži žezlo on se nema pravo oslanjati na njega, nego ga je dužan držati “objema rukama, malo podignuto”. Za vrijeme malog i velikog vhoda na Liturgiji, žezlo se nosi naprijed. Ostalo vrijeme drži ga čtec, stojeći obično pokraj Spasiteljeve ikone na soleji[45].

Jedan od svetih predmeta u Mojsijevom Šatoru, ili točnije, u Svetinji nad svetinjama, bio je i Aronov štap. Kada su u vrijeme lutanja po pustinji, neka plemena počela negodovati što je za služenje Bogu pri Šatoru, izabrano Levijevo pleme, odlučeno je da se zatraži presuda Božja. S ovim ciljem štapovi svih plemenskih starješina položeni su u Šator na jednu noć. “A sutradan dođe Mojsije u Šator svjedočanstva i, gle, procvjetao štap Aronov, od doma Levijeva; bijaše propupao i procvjetao, i bademi zreli na njemu” (Br 17, 1-8). U Šatoru je štap (palica) čuvan “za znak nepokornima”, kao spomen na ovaj događaj. Apostol Pavao govori da je u Kovčegu saveza pored zlatnog suda s manom i pločama Saveza, bio i “procvali štap Aronov” (Heb 9, 4).

Orlec, je mali okrugli ćilim na kome je prikazan orao u letu, u prirodnim bojama. Ispod njega je grad, a ispod grada tri izvora. Orao simbolički predstavlja biskupa koji leti, štiti svoju biskupiju i svijetlim zracima, zracima Evanđelja osvjetljava svoju biskupiju. Za vrijeme bogoslužja biskup stoji na orlecu.

Prilikom posvećenja, onaj tko je izabran za biskupa dovodi se na orlec, da bi ga zatim koristio za vrijeme svakog bogoslužja. Grad predstavljen na orlecu označava biskupstvo u određenom gradu, a orao označava čistoću pravog učenja, po ugledu na orla koji se prikazuje s apostolom i evanđelistom Ivanom. Radi izražavanja ove misli, orao ima zrake koji kao da pokazuju svjetlost teoloških znanja i blagodatnih darova. Orlec se tijekom bogoslužja stavlja pod noge biskupa i podsjeća ga na to da je dužan svojim mislima i djelima biti iznad svega zemaljskog, i da poput orla stremi k Nebu. Prvi orleci su darivani Crkvi kao pokloni od bizantskih careva, da bi se počeli naširoko upotrebljavati oko XIII. st.

Pored ovog orleca, izvezenog na okrugloj tkanini, u Crkvi se koristi i mnogo veći, izvezeni jednoglavi orao s raširenim krilima, koji leti nad gradom na visini, a koji označava čistoću, pravoslavlje i bogoslovlje.

Mandija[46] (grč: μανδύας); gornja odjeća, bez rukava i crne boje, koju dobivaju monasi prilikom primanja male shime, a čuva ih kao haljina spasenja i oklop pravde od nepravde i mudrovanja svoje volje. Tijekom života, mandija podsjeća monaha da on nema svoje volje da čini djela koja je kao stari čovjek činio prije primanja monaškog čina, jer kao što ga mandija pokriva tako ga pokriva i Božja sila.

Za razliku od monaške mandije, biskupska mandija je svijetle boje (purpurne, plave i zelene) i ukrašena je izvezenim tablicama (s ikonama Spasitelja, Bogorodice, četiri evanđelista ili kerubinima), na donjim i gornjim krajevima, i izvezenim rijekama ili rijekama crvene i bijele boje, koje označavaju rijeke žive vode ο kojima govori Spasitelj (Iv 7, 38). Sprijeda nadolje zakopčava se s dva dugmeta. Postanak biskupske mandije treba tražiti u hlamidi[47] bizantskog cara i visokih dostojanstvenika Bizanta.

Tablice i kopče postoje i na crnoj mandiji arhimandrita. Ove tablice su četverokutna platna, obično tamnocrvene boje (kod arhimandrita još i zelene), koja se našivaju na gornje i donje krajeve mandije po dva. Tablice predstavljaju Stari i Novi Zavjet, odakle posvećeni službenici trebaju crpiti svoje učenje. Na tablice se ponekad još našivaju križevi ili ikone, izvezeni zlatom ili drugim koncem u boji. Osim tablica, na biskupskoj mandiji postoje još i “istočnici”. To su trake raznih boja, uglavnom bijele i crvene, koje se našivaju duž mandije, predstavljajući struje učenja koja teku iz usta biskupa. Na biskupskoj mandiji postoje još i zvonca, poput onih na gornjoj odjeći židovskog velikog svećenika.

izvor: pravoslavlje.net


[1] Pojedini stupnjevi sakramenta sv. Reda, crkvene službe, itd., nazivaju se u pravoslavlju činovima.

[2] Oblačenje posebne odjeće za bogoslužje je višeznačno, simbolizira još i utjelovljenje Kristovo, Njegovo proslavljeno tijelo, oboženje čovjeka, i poseban pristup svetinji.

[3] Također i na Duhove.

[4] Korizma.

[5] Veliki tjedan – strast na crkvenoslavenskom znači muka, stradanje.

[6] Za razliku od rimokatoličke tradicije, gdje postoji strogi kanon boja, ovi navedeni običaji variraju.

[7] Na pravoslavnoj liturgiji se u službi riječi ne čita Stari zavjet, kao ni Otkrivenje; čitaju se samo Djela apostolska i poslanice, pa se zato čitanje prije Evanđelja i knjiga iz koje se vrši naziva Apostol.

[8] Crkveni bogoslužni ustav, pravilnik.

[9] U pravoslavlju se časoslov redovito služi s narodom.

[10] Uskrsno vrijeme.

[11] Odgovara rimokatoličkoj albi.

[12] „Ređenje“ tzv. „crkvenoslužitelja“, odgovaraju nekadašnjim nižim redovima, a današnjim službama u rimokatoličkoj Crkvi (lektor, akolit..).

[13] Čitač, lektor.

[14] Podđakon, subđakon.

[15] Mironosicama se nazivaju žene koje su prve došle na Kristov grob na uskrsno jutro, noseći miro, pomast, odakle naziv mironosice.

[16] Arhijerej je jedan od naziva za biskupa.

[17] Posebna đakonska štola, kod rimokatolika se nosi na sličan način, preko lijevog ramena.

[18] Posebne litanijsko-prozbene molitve; na svaki zaziv se uglavnom odgovara s „Gospode pomiluj“.

[19] Počasna titula svjetovnog đakona.

[20] Počasna titula đakona-monaha.

[21] Liturgijom se u pravoslavlju naziva samo misa, tj. euharistijsko slavlje.

[22] Riječ „blagodat“ se u hrvatskom obično prevodi kao milost, no u pravoslavnoj tradiciji milost i blagodat se razlikuju. Blagodat je haris, karizma, nestvorena energija Božja, koja preobražava i obožuje čovjeka.

[23] Nema u rimokatoličkom ruhu, u pretkoncilsko doba je postojao tzv. „manipul“, koji se vezao oko ruke za vrijeme mise.

[24] Odgovara rimokatoličkoj štoli.

[25] Odgovara rimokatoličkoj misnici.

[26] Jerej – svećenik (grč.)

[27] I ti tzv. „crkvenoslužitelji“, „niži redovi“ ili „službe“, kako ih zovu rimokatolici, broje se u kler.

[28] Slične plaštiće možemo naći kod rimokatoličkih ministranata.

[29] Koji ima mnogo križeva.

[30] Rimokatolički pojmovi „nadbiskup“ (lat. arhiepiscopus) i „metropolit“ se u funkciji malo razlikuju od pravoslavnih.

[31] Biskupi.

[32] U rimokatoličkoj tradiciji pojas je konopac, a naziva se cingulum.

[33] Počasne titule svjetovnih svećenika.

[34] Ili se danas uskom trakom objesi preko ramena da pada niz bedro.

[35] Tijelo izvršne vlasti u SPC, sastavljeno od 4 biskupa.

[36] Najviša monaška titula.

[37] Poglavarica samostana.

[38] Veliki ulazak – procesija na oltar s euharistijskim darovima prije euharistijske službe.

[39] Sličan je po izgledu rimokatoličkoj đakonskoj dalmatiki.

[40] Euharistijski kruh prije posvećenja.

[41] Tako se naziva visoka biskupska liturgijska kapa i u rimokatoličkoj Crkvi.

[42] Vjerovanje nicejsko-carigradsko.

[43] Po nekim autorima i rimski.

[44] Na nekim žezlima je jedna glava zmijska, druga golublja, po Isusovoj: „Budite lukavi kao zmije, a bezazleni kao golubovi..“

[45] Dio crkve ispred ikonostasa, obično povišen za stepenicu.

[46] Ne treba miješati s mantijom.

[47] Plašt.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s