Nema raja bez stradanja

Mučenici su rado išli na muke, čak i mala djeca. Tko se ne boji lava i krvnika sa sjekirom? Ali, oni nisu gledali lava ili krvnika, već Krista, Koji se nalazio iza lava ili krvnika i – nisu se plašili. Svaki čovjek, kad mu je teško, treba staviti Krista kao protutežu. Tek onda će, kao što je u Starom Zavjetu Mojsije gorku vodu pretvorio u slatku, i voda iskušenja dobiti slast, ako u nju staviš Krista, ako Ga se sjetiš i ako Ga staviš ispred sebe.

Umjesto da kažete ”ako bude ugodno Gospodinu i ako budemo živi, učinit ćemo ovo ili ono”, vi se razmećete zbog svoje nadmenosti: svako ovakvo razmetanje je zlo. Ova nadmenost je poput bezumlja. Evanđelje bezumnim naziva dvojicu ljudi. ”Reče bezumnik u srcu svom: ”nema Boga”. Dakle, bezuman je onaj tko ne vjeruje u Boga. Drugi bezumnik je bogati čovjek koji je rekao: ”Srušit ću žitnice moje i sagradit ću veće i sakupit ću sve moje žito i sve moje dobro i reći ću svojoj duši: dušo, mnogo dobra imaš za mnoge godine: naslađuj se, jedi, pij i veseli se”. Ali mu je Bog rekao: ”Bezumniče! Ove noći će ti biti uzeta duša; kome će ostati sve što si pripremio”?

Oba čovjeka boluju od iste bolesti – ateizma. Umjesto da vjeruju u Boga oni vjeruju u drugo: u mamonu[1], bogatstvo, snagu, zdravlje itd. Bog je ovog čovjeka nazvao bezumnim zato što nije htio biti pored Njega. Čovjek ne mora biti kršćanin i čitati djela svetih otaca i Evanđelje da bi to shvatio. To je pitanje zdravog razuma. Upitaj koga god hoćeš, čiji mozak ispravno radi: znaš li što će se dogoditi sutra? Svakog dana se događa tako mnogo smrtnih slučajeva. Čitao sam koliko ljudi umire svake sekunde, vrijeme nas razara, svaki trenutak koji prođe oduzima nam dio života. Dakle, pitanje je zdravog razuma da to shvatimo i da učinimo više duhovnih stvari.

Da bismo shvatili ono o čemu sad govorimo potrebna je logika. Zašto Bog bezumnim i ludim naziva čovjeka koji ne razumije da se ne smije ponašati na taj način? Zašto se tako ponašaš, jesi li besmrtan? Hoćeš li ispraviti cijeli svijet? Pričaš i misliš da ćeš pokoriti svijet? I kamo ćeš poći? S ove točke gledišta smrt je zaista dobro, koje prekida upravo ovu nadmenost i ljudsku hvalisavost kako zlo ne bi postalo besmrtno. Smrt je ušla u naš život da zlo ne bi postalo besmrtno i tako se prekida ovo ljudsko bezumlje.

Iako znamo da ćemo umrijeti, činimo veliko mnoštvo bezumnih postupaka. Zamislite kad bismo znali da nećemo umrijeti. Što bi se onda dogodilo? Tko bi nas urazumio? Nitko ne bi mogao to učiniti. Naravno, ako čovjek ne pomisli da je sve to van Krista, može pasti u očajanje, odnosno, misao o smrti je toliko dragocjen i važan događaj da predstavlja osnovu duhovnog života. Ali potrebna je izdržljivost, zato što je smrt naša priroda i neprijatelj našeg postojanja i prevladavamo je samo u Kristu, jer iza nje vidimo Krista i ne ostajemo u njoj. Ne zaustavljam se pred smrću, zato što su smrt vrata na koja ulazim, jer znam da se iza vrata nalazi Krist i radosno ih otvaram. Istovremeno, ako izgubim Krista koji se nalazi iza vrata, ulaz na ova vrata će za mene biti veoma bolan. Čovjek uvijek treba imati Krista pored sebe. Posebno kad se bori s očajanjem i vidi da se život bliži kraju, da stari i boluje ili kad ga obuzima misao: «Što će se dogoditi? Sad ćemo umrijeti! Što se događa s nama?» Da, sve ovo zaista nije poželjno, ali postaje i divno kad u to smjestimo Krista. Onda smrt za nas postaje prijelaz od sadašnjih stvari na vječne. Od raspadljivih stvari k neraspadljivima, iz ovog svijeta k vječnom životu s Vladarom.

Zamislite da nam netko sad kaže: ”Umrijet ćeš za minutu!” Ako vjerujem da ću sad ugledati Krista Kojeg sam bar malo, po svojim mogućnostima, zavolio u svom životu, tražio Ga i težio k Njemu, onda ću se zaista osjećati mirno i to će mi pomoći da savladam ovaj problem. Ali ako želimo drugo, naše srce će osjetiti tugu i imat ćemo problema. Zbog toga trebamo stalno održavati Kristovu prisutnost pored sebe. Samo tako možemo ignorirati raspadljive ljudske stvari. Prilaziš ogledalu i vidiš da si porastao, da si ostario, da nisi više kakav si nekad bio, gledaš stare fotografije i kažeš sebi: ”Kakav sam bio i kakav sam sad postao? Imam toliko i toliko godina, moj život se bliži kraju, kako su godine brzo proletjele! Život je kao para.”

Dakle, protivimo se Kristovoj prisutnosti. Krist je naš život i mi Ga tražimo. Ili čovjek sjedi i razmišlja o cijelom čovječanstvu: koliko ljudi poznajem koji su živjeli u ovom svijetu i poznavali moje pretke? Moju prabaku, šukunbaku? Nikoga. A oni su bili ljudi kao i mi, sa svojim snovima, djecom, unucima, poslom i maštanjima, proživjeli su svoj život, živjeli su u ovom svijetu, njihov život se završio, i naš život će se završiti i za sto godina, ako svijet bude postojao, nitko nas se neće sjećati. Samo će nas se Bog sjećati ako smo sjedinjeni s Njim. Zato u Crkvi kažemo: ”Vječnaja pamjat!” Nažalost, na sahranama ljudi govore nekakve apsurdne riječi koje izazivaju ljutnju u čovjeku. Kakve sve riječi čujemo! Ponekad namjerno isključim mikrofon, jer padam u iskušenje da se razgnjevim i zato mrmljam u sebi da nešto ne bih rekao u mikrofon:  ”Nezaboravni prijatelju, vječno ćemo te se sjećati!”

Čuj, zar ćeš vječno živjeti da bi ga se sjećao? Koliko godina ćeš još živjeti? Nesretniče, tko će se koga vječno sjećati? Ako i ti uskoro umreš kao on, i netko drugi, i ja? Tko će se tebe sjećati i tko će se sjećati drugog čovjeka? Vječno sjećanje znači da će te se Bog vječno sjećati i Bog se sjeća onih koji su Ga zavoljeli i tražili u svom životu. Tako se molimo za umrlog brata. Da, i mi ćemo te zaboraviti poslije, kao što će drugi nas zaboraviti, i mi ćemo otići iz ovog svijeta, ali ti molitveno želimo da te se Bog uvijek sjeća! To znači ”vječnaja pamjat” – vječno sjećanje Boga.

Ovo govorimo u Crkvi, sjećamo se pokojnika i na sv. Liturgiji[2], sjećamo ih se, razumije se, i Bog ih se sjeća, On nikoga ne zaboravlja, sjeća se svih, ali kad kažemo da te se Bog sjeća, to znači da će ti Bog dati svoju milost i blagodat[3], razumije se, ako si Ga zavolio i ako si Ga tražio.

Zato vjerniku ne prijeti opasnost da će biti zaboravljen, već on prebiva u Božjem sjećanju, i Bog ga se sjeća. Tako smo mirni u svom srcu i mirno idemo svojim životnim putem. Da, to je prolazan život, i što god da radiš, i u ma koliko drveća da kucneš (što se kaže, kucni u drvo)! Pa dobro, kucni u drvo, kucaj koliko god hoćeš! Neće te mimoići ova sudbina.

Upravo Božja prisutnost nam daje nadu u život. Sve radimo, podvizavamo[4] se, živimo današnjim danom, danas, kruh naš svagdanji daj nam danas! Proživi bogougodno današnji dan, što možeš ljepše, bolje, radosnije, blagoslovljenije uz Božju pomoć. Pusti sutrašnji, on ne pripada nama, već pripada Bogu, isto kao i jučerašnji dan, on je prošao i to je gotovo. Gledaj današnji dan. ”Ako Gospodin da i budemo živi, učinit ćemo to i to.»”

Govorite ovako: ”S Božjom pomoću, ako Bog da, učinit ću to i to.” Znate li kakvu nadu to daje našem srcu? Kao prvo, oslobađa nas stresa koji nas razjeda da obavezno trebamo učiniti neke stvari i teško nama ako ih ne učinimo! Ali činite ono što možete, nešto ljudsko, pa ako uspije – dobro je, a ako ne uspije – opet je dobro. Neće svijet propasti, ništa bitno se nije dogodilo. Ne vezujte se za ove stvari, one su prolazne i privremene, ne gubite svoje vrijeme na taštinu. Ako možeš učiniti nešto određeno – učini. Jesi li učinio? Zahvaljuj Bogu što si to učinio kako bi se obradovao što si učinio nešto dobro i korisno za sebe i za svoju obitelj. Nisi učinio? Nisi mogao učiniti? Budi blagoslovljen! Prepusti to Bogu. Potpuno povjerenje u Boga nas oslobađa stresa koji razjeda čak i malu djecu, i ona imaju stres. A hoće li to Bogu biti ugodno? Ali, mi često kažemo: Ne! Ovo treba učiniti pod svaku cijenu! Ali otkud znamo što se treba dogoditi? Zašto se treba dogoditi? I kad bi se sve dogodilo, što želimo? Znate, naš život je toliko promjenjiv i ne zavisi uvijek sve od nas, jer ako čovjek bude pokušavao postići da sve bude kako on hoće, lako može uništiti svoj život. Dobro je što se nešto događa onako kako želimo, a drugo ne. Zašto onda uništavamo svoj život toliko revnosno? Prihvatite ovu stvarnost, prihvatite stvari kakve jesu.

Jednom sam čitao neke novine kako bih saznao što se događa u svijetu. U njima je bio objavljen članak o sahrani 70-godišnje žene, majke netragom nestalog sina. Rekao sam sebi: ”Gledaj, završen je život majke koja je izgubila svoje dijete. Ono je netragom nestalo. Život joj je prošao u patnji.” Razmislite što znači izgubiti dijete i ne znati je li živo ili nije, hoće li biti pronađeno ili neće. Ako znaš da je umrlo, plačeš, sahranjuješ ga, prihvaćaš stvarnost kao takvu, onakvu kakva jest, ali netragom nestalo – to je najveća bol. Naravno, to je pričinjavalo ogromnu patnju ovoj ženi, život joj je bio težak – 30 godina nije znala što je bilo s njenim djetetom.

Sjeverni Cipar se od 1974. godine nalazi pod turskom okupacijom. Za vrijeme upada turske vojske mnogo ljudi je netragom nestalo. Ali sad je njen život završen, završene su njene muke. Sad, poslije odlaska iz ovog života sva njena bol je u Vječnom Carstvu Božjem kao blago, kao da je prikupila dragocjeno blago. Kako kaže starac Pajsije, ”kad umremo, prvo što ćemo učiniti čim otvorimo oči u Carstvu Božjem – vidjet ćemo svojim očima stvarnost, suštinu stvari, a ne onako kao što ih sad ovdje vidimo, – i zahvaljivat ćemo Bogu za sve muke u svom životu. Nećemo reći Bogu: Bože moj, hvala! Kako sam lijepo proživio život! Imao sam djecu, bogatstvo i lijep posao! Ah, moj život je bio divan! Ne! Čovjek se neće toga sjetiti, nego će se sjetiti svih muka, iskušenja i teškoća – onoga što mu je pomoglo sakupiti nebesko blago. Sve dobro, što je Bog također blagoslovio, neće nam pripremiti vijence. Nećemo imati vijenac od Boga zbog toga što smo proživjeli lijep život.”

Sjećate se što je Bog rekao bogatom čovjeku: ”Sinko! Sjeti se da si već dobio dobro u svom životu, a Lazar – zlo; sad se on ovdje raduje, a ti patiš.” Nemoj se žaliti. On je živio, bio je napušten, namučen, a tebi je bilo lijepo, ti nisi imao nikakvih problema, nisi spoznao bol i jad.

Zato sveti oci ne hvale život bez žalosti. Nismo mi mazohisti da bismo se mučili. Ali oni ne govore o tome, već o tome da smo u životu – htjeli mi to ili ne – primorani ispiti mnoge gorke čaše. I ako čak ništa više teško ne iskusimo, naša propadljivost je već gorka čaša; naše propadljivo i bolesno ”ja” koje ide prema smrti je gorka čaša za nas. Dakle, ako čovjek pravilno podnosi svoje nevolje, one se zaista pretvaraju u vječni život. A kasnije će se u Carstvu Božjem vidjeti kako su se ove teškoće pretvorile u blago. Kako će se za nekog tko živi vrlo bijedno odjednom ispostaviti da ima ogromnu sumu novca – ovaj čovjek neće čak ni obratiti pažnju na neznatnu oskudicu kojoj je bio podvrgnut.

Važno je reći: ”Ako Bogu bude ugodno!”, ali ne zato što odgovornost za svoje poslove prebacujemo na Boga, i ne zato što nas Bog lišava slobode. Mirno prepuštamo svoj život u Božje ruke i tako postižemo mir, oslobađamo se svoje napetosti i riječi: ”Ovo hoću! Ovo neću! Ovo ću učiniti! Neću podnijeti ako se dogodi drugačije! Učinit ću ovako!” Sve ove gromoglasne riječi su kao mjehur od sapunice, sve ljudske stvari su prolazne, samo je Bog vječan. Čovjek koji vjeruje u Boga ima osjećaj vječnosti i mira u svom srcu, ne negoduje, ne paniči, ne živcira se zbog toga što se nešto nije dogodilo onako kao što je planirao, već prihvaća to i zahvaljuje Bogu.

O pokojnicima na sprovodu pjevamo: ”Priđite da damo posljednji cjelov pokojniku zahvaljujući Bogu”, odnosno, zahvalimo Bogu i ne gunđajmo. Zašto? Zato što je to naš put: naš brat je umro; danas on, sutra drugi, jedan za drugim, kao zrakoplovi na aerodromu koji polijeću svake dvije minute. Dolijeće sljedeći, pa još jedan zrakoplov i na kraju će doletjeti i naš zrakoplov! Kao da dispečer na aerodromu govori u megafon: ”Putnici koji lete za Larnaku neka dođu do izlaza br. 5, a putnici koji lete na nebo neka dođu do izlaza br. 0!” I tako. Ulaziš i odlijećeš…

”Nitko nije ušao u Carstvo Božje živeći lagodno”, – kaže Izak Sirski, odnosno, skačući i vičući: ”Tra-la-la!” U stvari, ove riječi govore o tome da su sveci s radošću umirali mučenički. Da, oni su se radovali, ali su prije toga dostigli krajnji maksimum svoje izdržljivosti u iskušenjima i upravo tu su sreli Boga. Čovjek kroz ovo stanje prolazi jednom u svom životu, teško da se to može dostići dvaput. Jednom dostiže krajnju granicu svojih snaga. To može biti čas njegove smrti ili neki drugi trenutak – ne znamo, ali dostižući to čovjek je zaista slomljen od boli. Međutim, tajna je baš u tome. Bog jača čovjeka u teško vrijeme i to može biti jedna minuta, jedan dan, jedna godina, ali Bog čovjeka drži za jedan končić koji se naziva vjera. Jednom nam je vladika[5] Efrem Katunakiotis rekao da je doživio smrt koja se približava, odnosno, imao je predokus smrti: utonuo je u takav očaj i u ovom paklu je proveo 6-7 minuta, ali su ovi trenuci za njega predstavljali vječnost. Međutim, Bog ga je spasio i začuo je u svojoj duši ono što Krist kaže u Evanđelju: ”Dolazim kod tebe.” Mrak je odmah nestao, njegovo srce je oživjelo, Bog je rasijao tamu. Tko uništava mrak smrti? Krist. Smrt dolazi i kaže: ”Sad ću te progutati! Raskomadat ću te!” Ali ti stavi Krista pred sebe i odmah će se sve promijeniti.

Zato su sveci rado išli na muke – proždirali su ih lavovi… Mučenici su rado išli na muke, čak i mala djeca. Tko se ne boji lava i krvnika sa sjekirom? Ali, oni nisu gledali lava ili krvnika, već Krista, Koji se nalazio iza lava ili krvnika i – nisu se plašili. Svaki čovjek, kad mu je teško, treba staviti Krista kao protutežu. Tek onda će, kao što je u Starom Zavjetu Mojsije gorku vodu pretvorio u slatku, i voda iskušenja dobiti slast, ako u nju staviš Krista, ako Ga se sjetiš i ako Ga staviš ispred sebe.

Također, nijedan svetac nije vjerovao u sebe. Naprotiv, što su veću svetost dostizali, tim veći očaj su osjećali. Znate li što ih je spasilo? Uzdanje u Boga. Govorili su: ”Da, ništa nisam učinio, ništa nemam!” Vladika Efrem je govorio: ”Želim naći nešto dobro u sebi i ništa ne nalazim!” A toliko godina je proveo u pustinji! Isihasta[6], s ogromnim stečenim iskustvom od Boga. Što će nas onda spasiti? Uzdanje u milost Božju, odnosno u Boga i u Njegovu veliku milost, a ne u naša djela!

mitropolit Atanazije limasolski/prijateljboziji.org


[1] Mamon je bio drevni poganski bog novca; sinonim materijalnog blagostanja.

[2] Euharistija, misa.

[3] Riječ „blagodat“ se u hrvatskom obično prevodi kao milost, no u pravoslavnoj tradiciji milost i blagodat se razlikuju. Blagodat je haris, karizma, nestvorena energija Božja, koja preobražava i obožuje čovjeka.

[4] Podvižnik je u pravoslavlju onaj tko vrši neki duhovni podvig. Na ovoj stranici obično prevodimo kao asket, ali to nije potpuno značenje, nego približno.

[5] Jedan od naziva za biskupa u pravoslavlju.

[6] Isihazam je posebna molitvena tradicija u pravoslavlju, karakteristična za najstrože monahe.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s