Pripovijest o ženi koja je ubila svoje dijete

Gospodin me je udostojao da čitavih sedam godina služim kao svećenik u kapeli zatvora „Pruncul“ u Kišinjevu. Volonteri među zatvorenicima pomagali su mi oko pjevanja i čitanja na službama. Njihove obaveze su također uključivale pripremu ostalih zatvorenika za sakramente ispovijedi i pričesti. Dan ranije, davali su im na čitanje molitvenik ili neku drugu knjigu iz naše skromne biblioteke.

Želio bih vam ispričati o događaju koji se dogodio u jesen 2008. godine. U zatvoru u kojem sam služio nalazi se bolnica u kojoj se liječe i žene i muškarci. U jednoj od ćelija za žene na kirurškom odjelu nalazila se Romkinja po imenu Zemfira. Jedan od mojih pomoćnika jednom je došao kod njih i pitao želi li netko doći na službu u hram. Sa sobom je ponio molitvenik za one koji su se željeli pripremiti za ispovijed i pričest. Zemfira je odgovorila: „Želim doći u hram, ali ne trebaju mi tvoje knjige“.

Zemfira je imala oko 36 godina, bila je veoma lijepa i, kako sam razumio, „razuzdana“. U zatvoru je od 16. godine zbog ubojstva svog novorođenog djeteta i drugih teških krivičnih djela.

Ujutro je Zemfira došla na službu u kapelu. Tog dana, prije službe, izmolili smo tri kanona: Gospodinu našem Isusu Kristu, Presvetoj Bogorodici i Anđelu čuvaru, kao i pravilo pred Svetu Pričest. Zemfira je stala iza svih na vratima i počela ometati. Izvrtala je riječi svih molitvi i nepristojno gestikulirala rukama. Naravno, ona je u velikoj mjeri ometala i mene i druge zatvorenike, muškarce i žene, kojih je bilo oko 35 ljudi. Ali nitko od njih nije joj se usudio reći ni riječ, jer je ona imala veliki autoritet u svijetu prijestupnika. Usprkos relativno mladoj dobi, bila je na vrhu zatvorske hijerarhije i svi zatvorenici su je poštovali, a mnogi su je se i bojali.

Zatvorenici su se stalno okretali i pri pogledu na njena izrugivanja nisu se mogli suzdržati od smijeha. Prišao sam joj i rekao:

– Kako se zoveš?

– Zemfira, – odgovorila je ona.

– Budi tiha, molim te.

– „U redu“, – rekla je i nastavila se ponašati kao i prije.

Poslije pročitanih molitava, ispovjedio sam sve zatvorenike.

Jednoj ženi, koja je bila susjeda Zemfire, rekao sam: „Danas te ne mogu pričestiti. Moraš ispuniti epitimiju[1] koju ću ti dati, a onda ćeš se za dva tjedna moći pričestiti“. Poslije toga obratio sam se Zemfiri:

– A ti se nećeš ispovjediti?

– Ne. Jer, ako ti kažem svoje grijehe, ti ćeš posjediti prije vremena.

– Zašto si onda došla u hram? Ne ispovijedaš se, ne moliš se i ne slušaš službu… Jesi li naprosto izašla u šetnju?

– Ne, došla sam vidjeti je li naš svećenik zgodan! – drsko je odgovorila. Tada sam s uzdahom rekao: “Gospodine, neka bude volja Tvoja!”

Dva tjedna kasnije, poslao sam svog pomoćnika u Zemfirinu ćeliju – ženi kojoj sam dao epitimiju, kako bih je podsjetio na pričest i prenio da se može pripremiti za primanje Svetih Tajni[2].

Moj pomoćnik im je došao s molitvenikom u rukama i rekao: „Svećenik je rekao da se pripremite za pričest i izmolite predviđene molitve“.

K njemu je odjednom poskočila Zemfira.

– Ja također želim sutra u hram.

– Ne, ti nećeš poći, zato što si se prošli put loše ponašala na službi.

– Molim te, i ja želim ići! Daj i meni da pročitam svetu knjigu.

Moj pomoćnik joj je dao Psaltir[3].

Ja ne znam što je ona točno pročitala i koliko vremena je čitala, ali sutradan mi je prišla njena susjeda i rekla:

– Oče, Zemfiri nešto nije u redu s glavom. Izgleda da će poludjeti.

– Ne razumijem… objasni detaljnije…

– Plakala je cijelu noć. Čita malo – i u suzama. Čita – i opet u suzama. Ne znam što je čitala tamo, ali plakala je kao nikada prije…

Kada sam ispovjedio sve zatvorenike, otišao sam da vidim Zemfiru. Klečala je u kutu. Lice joj je bilo nateklo od suza. Šutjela je.

– Ti želiš na ispovijed?

– Da, oče, želim. Ali, ja se neću ispovijedati tako kao drugi.

– Nego kako?

– Ja se želim ispovijedati naglas, tako da me svi zatvorenici čuju.

Doveo sam je u hram i stao pred ikonu Spasitelja. A Zemfira se okrenula prema zatvorenicima i počela se ispovijedati pred svima! Njena ispovijed je trajala 45 minuta. Svaki je grijeh zalijevala suzama, a zatim se poklonila do zemlje i rekla: „Oprostite mi, molim vas“.

Kad je završila, pomislio sam da bih je trebao pričestiti. Ali prema pravilima sv. Bazilija Velikog, morao sam je isključiti od pričesti na tri stotine godina – ona ​​je počinila tako teške grijehe. Iz njenih riječi shvatio sam da ju je baka krstila u djetinjstvu, ali se nikada nije pričestila. Dakle, ovo joj je trebala biti prva pričest. Tog dana nije jela ništa od jutra. Pomislio sam: „Što bi Krist učinio poslije takve ispovijedi?“ I molio sam se Gospodinu ovim riječima: „Gospodine, ako je nedostojno pričešćujem, molim Te, ne kažnjavaj je, neka taj grijeh bude na meni“. I pričestih je.

Poslije pričesti lice joj je blistalo od radosti, i pjevala je: „Aleluja!“. Bila je u takvom veselju, što se rijetko može naći čak i među crkvenim pravoslavcima, koji žive na slobodi u svijetu.

Uvečer me pozvao zatvorski čuvar: „Oče, naša Zemfira je mrtva“.

U 21 sat stigao sam u zatvor i pitao njenu susjedu iz ćelije što se dogodilo. Ona mi je rekla:

– Oče, bila je tako radosna zbog pričesti! Poslije službe molila se Bogu, razgovarala sa mnom o Bogu, o pokajanju, o vjeri, o ljubavi i ponovno oplakivala svoje grijehe. U osam uvečer rekla mi je: „Ne osjećam se baš najbolje“.

Otišla je pod tuš, okupala se, pa obukla najbolju odjeću i rekla: „Sad ću umrijeti, dajte mi svijeću“.

Donijeli su joj svijeću, okrenula se od nas licem prema zidu i umrla!

Sljedećeg dana liječnici su održali konzilij. Zemfira je trebala operirati bruh, ali nije imala ozbiljniju bolest koja bi mogla izazvati iznenadnu smrt.

Mislim da naš Mnogomilostivi Gospodin strpljivo čeka obraćenje svakog grešnika, kao što se dogodilo s raskajanim razbojnikom na križu. A kada Mu se čovjek obrati svim srcem, uzima ga k Sebi. Tko zna što ćemo vidjeti na dan Drugog Dolaska Kristovog – svi mi koji sebe smatramo nečim značajnim i preziremo one koji su odbačeni u ovom svijetu?

o. Viorel Cojocaru (Chișinău, Moldavija)


[1] Uvjetno rečeno, „pokoru“; epitimija u pravoslavlju ima terapeutsko-pokajnički karakter, ne kazneno-zadovoljštinski.

[2] Euharistijskih Darova, Tijeka i Krvi Kristove.

[3] Psaltir, tj. zbirka starozavjetnih psalama se u pravoslavlju često tiska kao zasebna liturgijska knjiga, odnosno molitvenik.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s