Ozdravljenje od raka i viđenje pred ikonom Bogorodice Lepavinske

“Kada sam otkrila da imam tumor na trbuhu, liječnici su mi rekli da moram ići na operaciju. Odlazila sam na kontrole u obližnji grad, onda i u Zagreb, u Petrovu bolnicu, a operacija je trebala biti u travnju, 1987. godine. Ali, ja sam se bojala, nisam htjela na operacijski stol. I tumor se počeo širiti. Već mi je to došlo i u grudi, i svuda su po meni iskakale kvrge: pod koljenom, svuda… čula sam za Dragu Plečka iz Samobora i otišla kod njega. Nisam bila na njegovim tretmanima bioenergijom, nego mi je dao citostatik, prirodni lijek s medom i s imelom. Kad sam te tri bočice potrošila, tumor se malo povukao. Ali, za šest mjeseci se tako velikom brzinom opet vratio da je to bila prava nesreća. Više nisam mogla izdržati koliko me je počelo boljeti. Onda sam doznala za doktora Gaveza u Mariboru. On je radio privatno, imao je ordinaciju u svome stanu. Otišla sam k njemu, i kad me je pregledao, rekao je: “Sedamdeset posto je sve obuhvaćeno rakom. Nemojte na kemoterapiju, niti uzimajte nešto drugo. Morate ići na gladovanje”. Ono što mi je on davao morala sam primati žmireći. Ne znam što je to bilo; jednom kad sam pogledala kazao mi je: “Nemojte gledati, neću vas liječiti”. Dobro, žmirit ću, nije mi teško žmiriti…

Prošla sam prvu terapiju. Pet tjedana sam uzimala samo sok od cikle i lijekove koji su bili u čajevima. Bilo je sedam vrsta čajeva, protiv svih vrsta raka. Jer, taj je doktor rekao: “Rak je opasna bolest, on se seli. Eto, da su vas otvorili, ako se radi o zloćudnom, možda biste poživjeli još šest mjeseci i – gotovo! Ovako, sa svih strana ćemo ga suzbiti, negdje ga moramo uhvatiti”. Nije mu znao točno mjesto. I tako, ja sam te čajeve pila; poslije prve terapije gladovanja bolest se malo povukla, ne puno. Tada je on rekao: “Sad se oporavite, pa ćemo ispočetka”. Tri puta sam išla na gladovanje.

Za vrijeme trećeg gladovanja stvarno to nisam vise mogla trpjeti, došla sam na manastirski izvor[1] po vodu. Bilo je to drugi dan po Velikoj Gospojini[2]. Doktor je već skoro digao ruke od mene; mom sinu, koji je išao sa mnom kod njega, otvoreno je rekao: “Ne znam hoću li je moći spasiti”. Preporučio je da pijem izvorsku vodu. Najprije sam upotrebljavala vodu s izvora koji se nalazi odmah do mog sela, ali mi je ona smrdjela. Bila sam gladna, slaba, iscrpljena, i skoro sam povraćala tu vodu. Ali, kad sam u takvom stanju u kakvom sam bila počela piti vodu s manastirskog izvora, meni se kao neka snaga počela vraćati. Popijem je i onda mi tri dana ništa vise ne treba. Ni lijekova, ni čajeva, ništa mi ne treba. I te iste 1991. godine, na Mitrovo[3], došla sam u manastir. Nasla sam zaključana vrata od crkve, liturgija[4] je bila odslužena. O. Gavrilo[5] je odveo ovce na pašu, a o. Vasilije, tada još iskušenik[6] Vojislav, bio je gore u štali. Sišao je i otključao mi vrata, i kad sam se umila na izvoru i natočila vodu, ušla sam u crkvu da dam prilog i da se pomolim. Uđem, kupim svijeću i zapalim je, pa stanem pred Presvetu Bogorodicu. I tada mi ikona počne svjetlucati u oči. Tog dana je bilo tmurno, oblačno, maglovito vrijeme, a to je svjetlucalo jako, slično odbljesku od sunca kada se prema njemu uperi ogledalo. Svjetluca ikona! Ja sam stala u čudu da gledam što se događa. I još se malo približim ikoni i bolje se zagledam u Presvetu Bogorodicu: s ikone su me gledale žive ljudske oči! Ja sam se tog trenutka uplašila. Sada znam da nisam trebala, ali onda… nisam znala što ću! Nikog nema, sama sam u crkvi; sin je odnio kanistre s vodom i čekao me gore kod lipe, o. Vasilije je isto izašao. Nikog nema… Ja se prekrižim, izađem van iz crkve i odem gore do sina. Šutim, ništa mu ne govorim.

Kad sam došla kući, to poslijepodne, osjećala sam se kao nikad u životu, kao da sam na nekom drugom svijetu. Taj osjećaj se ne može opisati… I od tog dana meni je naglo postajalo sve bolje i bolje. Na kraju sam ozdravila, riješila se teške bolesti. Četiri duge godine, od 1987. do 1991., vodila sam borbu s rakom. Nije bilo lako… Bolest je ulazila u završnu fazu, 70 posto oboljelog organa je bilo zahvaćeno rakom. O svemu tome postoje liječnički nalazi: kolika je bila veličina tumora, kakvo je bilo stanje… Piše u njima i to da pacijent odbija operaciju. Taj doktor, u to vrijeme poznat kao najbolji u gradu, bio je ljut zbog moje odluke, rekao mi je: “Nema ti spasa!” Ni mnogi drugi nisu tada vjerovali da ću preživjeti. Nije ni čudno, izgledala sam loše, sama kost i koža.

Nikome nisam pričala o onome sto sam na Mitrovdan doživjela u crkvi, tek sam se o. Gavrilu povjerila na dan sv. Save. Kasnije sam i ostalima govorila o tome, susjedima, poznanicima, ali mi je malo tko vjerovao. Smijali su mi se iza leđa, govorili da sam postala luda, čak i da sam ozdravila nekom vještičjom magijom… Ja znam da tu nema govora ni o kakvoj magiji. Samo vjerujem u Boga, i u milost Presvete Bogorodice, i u moć Božju. I odnekud osjećam pomoć neku… Njegovu… Jesam tada iz nevolje išla i kod vračara, ali mi nigdje ništa nije pomoglo, samo to u manastiru.

I lijepo mi je kad postim, lijepo mi je kad u crkvu dođem. U manastir sam često dolazila, još od djetinjstva. Tada me je baka dovodila, a i mene je nešto vuklo njemu. I sada dođem kad god mogu, umijem se na izvoru, napijem se vode i uvijek je blagoslovljenu nosim kući. Ima nešto u njoj što mi pomaže. A Gospodinu i Presvetoj Majci Njegovoj sam zahvalna što sam milošću njihovom ozdravila. Za vrijeme mojih patnji nisam ni znala što se to sa mnom događa; tek sam poslije, kad mi je već postalo bolje, shvatila da je to bila volja Božja i da mi je Presveta Bogorodica stvarno pomogla da ozdravim”.

iz knjige: Čuda Bogorodice Lepavinske


[1] Izvor svete vode u manastiru Lepavini.

[2] Velika Gospa, Uznesenje Marijino.

[3] Blagdan sv. Dimitrija.

[4] Euharistija, misa.

[5] Poglavar manastira Lepavine 1984.-2017.

[6] Pripravnik za monaha.

2 misli o “Ozdravljenje od raka i viđenje pred ikonom Bogorodice Lepavinske

  1. Da li ima neko značenje ako ikona sa zida padne sama od sebe? Pročitao sam da postoje brojna verovanja (ili možda sujeverja) da je to nagoveštaj nečega jako lošeg ili pojačanog prisustva nečistih sila. Dok sam boravio u prostoriji ikona Bogorodice (u pitanju je kopija Kazanjske ikone izrada u beloruskom manastiru svete Jelisavete) je pala sama od sebe, ikona je neoštećena, vratio sam je na zid i to se više nije ponavljalo. Ikona Isusa Hrista koja se nalazi pored je ostala na mestu. Ove ikone imam godinama i nikada se tako nešto nije desilo. Da li Crkva ima neko tumačenje ovakvih dogadjaja?

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s