O prelesti (samoobmani)

Slavenska riječ “prelest” se etimološki sastoji od korijena “lest”, odnosno laž, obmana i zabluda, i prefiksa “pre-“ koji pojačava i povećava djelovanje ili osobinu. Dakle, prelest je naročito opasna, naročito strašna zabluda, pokvarena obmana demona. Prelest je gubitak pravilnih duhovnih orijentira. Prelest je ponavljanje grijeha Adama i Sotone, kad čovjek izvan pravilnog duhovnog razvoja, van askeze i učenja o spasenju Pravoslavne Crkve želi dostići duhovne visine; kad on bez truda da postane sličan Bogu kroz život po evanđeoskim zapovijedima i borbe s grijehom želi biti jednak Bogu. Naravno, mnogi ljudi, koji se nalaze u prelesti, poricat će da žele biti jednaki Bogu; međutim, u njihovoj podsvijesti postoji pogubna ideja o vlastitom duhovnom značaju, misao o visini vlastitog unutrašnjeg života.

Kako se rađa prelest? Kako se manifestira? Prelest počinje od neposlušnosti Crkvi, od traženja nekakvih naročitih puteva spasenja i usavršavanja, odnosno od nekakvog duhovnog eksperimentiranja.

Početak prelesti je pretjerano povjerenje u sebe. Npr., povjerenje prema svojim subjektivnim doživljajima i njihovo kultiviranje; uslijed toga kod čovjeka se mogu pojaviti izvjesne vizualne i auditivne slike. Slike svoje fantazije i demonske pojave takvi ljudi često doživljavaju kao božansku objavu ili posjet anđela.

Osnova prelesti, kao i osnova svakog grijeha jest oholost i nadmenost. A sama oholost ima nekoliko aspekata, nekoliko oblika. Oholost pred ljudima – svjetska oholost – jest ono što mi nazivamo ohološću. Drugi oblik oholosti jest duhovna oholost, oholost pred Bogom, kad čovjeku izgleda da ima puninu vrlina i sve što mu je potrebno za spasenje, da mu nitko i ništa nije potrebno. Oholi čovjek u prelesti je uvjeren da mu nije potrebna čak ni pomoć milosti Božje, već da sve sam može postići, svojim umom i podvigom svoje osobne volje. Ovdje započinje premještanje centra duhovnog života od Boga na samog sebe, ovdje započinje duhovni egocentrizam. Čovjek želi crpiti duhovne snage u sebi samom, u svojim mističnim doživljajima i svojim osobnim objavama. Slično se sličnim privlači, to je zakon duhovne simpatije. Zbog toga oholost dovodi čovjeka u vezu, odnosno u naročitu bliskost s duhom oholosti – Sotonom. Duša oholog počinje primati informacije od demona, informacije od svijeta palih, odbačenih, tamnih duhova; informacije u vidu blistavih ideja, koje on doživljava kao duhovna otkrića i smatra da još nijedan asket nije imao takve spoznaje kakvih se on udostojao.

U području osjećaja i emocija Sotona mu daje nekakve čudne ekstaze. One mu izgledaju kao milost Duha Svetog, kao najviše duhovno stanje, kao raj njegove duše. A u stvari ove ekstaze predstavljaju samo istančana djelovanja strasti, koja rađa i preobražava demonska sila. Dakle, sličnu nervnu uzbuđenost, uzbuđenost tijela i krvi on doživljava kao duhovna, Bogom dana stanja. Međutim, treba reći da on ova sotonska nadahnuća i ekstaze u dubini svoje duše ipak osjeća kao nešto strašno i tuđe. Zbog toga se kod obmanutih ljudi priljevi “radosti” smjenjuju s padom i očajanjem. Gotovo kod svih obmanutih ljudi periodično nastupaju stanja paklene tjeskobe kad oni žele završiti život samoubojstvom.

Obmanuti čovjek dobiva informacije i na razini osjećaja. On može imati nekakve čudne vizije koje nalikuju na vizije narkomana: ponekad su to kaotične slike, a ponekad – čitave scene, koje pred njim prikazuje demon. I za vrijeme molitve on na vizualnom planu također često zamišlja ono o čemu se moli, zamišlja slike raja i pakla. Fantazija i vizualne predodžbe za vrijeme molitve već predstavljaju patologiju molitve. A često, premda ne i uvijek – jedan od simptoma prelesti. Ponekad on čuje glasove koje doživljava kao glasove anđela-čuvara ili kao kerubinsko pjevanje. I na kraju dolazi do zaključka da mu više nitko nije potreban: ni učitelj, ni knjige, ni iskustvo Crkve, da ga je Bog izabrao za proroka, za Svog sugovornika i da on dobiva sve svoje sugestije i misli neposredno od Njega. Tad ovaj čovjek potpuno prestaje prihvaćati ono što mu drugi govore. Ukoliko ga uvjeravaju da on proturječi Svetim ocima, to za njega nije argument, jer on u dubini duše smatra da su Sveti oci možda i dostigli izvjesnu visinu, ali da se on uznio iznad njih i da vidi više nego oni. Ako ga uvjeravaju da je to od demona, on smatra da s njim govore neprosvijećeni ljudi, koji jednostavno ne shvaćaju njegovu duhovnu visinu, jer govore s pozicija svog neznanja i ništavnosti. Zbog toga obmanuti u svom srcu duboko prezire one koji mu pokušavaju otvoriti oči i izvesti ga iz ovog pogubnog stanja.

Često su u prelest padali ljudi koji su napredovali u duhovnom životu i zatim “se oduševili” sami sobom. Do ovog stanja obično ne dolazi odmah; ono po pravilu započinje od proturječenja, a zatim – neposlušnosti onim osobama koja su postavljena iznad nas; za svjetovnjaka je to crkvena hijerarhija, za monaha – poglavar i duhovni otac. Zatim neposlušnost prelazi u potpuno preziranje svih savjeta i mržnju prema onome tko razotkriva čovjeka. Čovjek sam postaje sebi kumir, ne može se istinski moliti Bogu, makar i veoma dugo izgovarao molitve. Jer prava molitva podrazumijeva osjećaj vlastite nemoći, a on obraćajući se Bogu, podsvjesno smatra da već ima sve što mu je potrebno za spasenje. I Bog za njega postaje suvišan i nepotreban. Obmanuti čovjek u molitvi stalno traži nove “potresne” objave, “snažne” duhovne osjećaje. On kao da postaje gurman svojih vlastitih strasti koje mu đavao pokazuje u vidu visokih duhovnih osjećaja. Mračni duhovi idu u susret njegovoj duši, koja je za njih otvorena, idu k njegovom unutrašnjem zovu, i čovjeku izgleda da on ovdje, na zemlji doživljava isto što i anđeli na nebu; smatra da ovdje na zemlji, on zna i vidi ono što u raju promatraju zborovi svetaca.

Ovakav čovjek sebe postupno bogotvori, postupno se počinje osjećati kao da je on neki centar cijelog svijeta. On ne može voljeti druge ljude, jer voli samo sebe. On voli sebe s nekakvim religioznim strahopoštovanjem i zato ga nerviraju ljudi, koji se ne odnose prema njemu isto tako. Često čovjek, koji se nalazi u prelesti kao da je u neprijateljstvu i ratu sa svim ostalim ljudima; on može priznati samo onoga tko povjeruje u njegove umišljene vrline i njegovu navodnu svetost. Ovi ljudi degradiraju i umno, i duhovno; oni često postaju predmet smijeha za okolinu. Kod njih ponekad za vrijeme molitve u nervnom, strasnom uzbuđenju počinju konvulzije, grčevi, curi im pjena iz usta; oni prekidaju molitvu nekim stranim usklicima i kricima. Međutim, bez obzira na ovakvo teško stanje oni se ipak ne osvješćuju. Čini im se da je svijet nepravedan prema njima, da ih progoni i muči kao sve proroke.

U životima svetaca čitamo o slučajevima prelesti, o vizijama koje su obmanuti ljudi smatrali pojavama Spasitelja, Majke Božje i anđela; o zahtijevanju od okoline da ih poštuje. Obično oni koji padnu u prelest, kao ljudi koji upadnu u vučju zamku ostaju u njoj, ne mogu se iščupati; čovjeka od prelesti može spasiti samo naročita milost Božja. Samo neki snažan i strašan potres može vratiti čovjeku izgubljenu poniznost i obnoviti usmjerenost njegove duše k Bogu. Upravo zato se, ako se i događaju slučajevi iscjeljenja, ono odvija kroz ogromne patnje, dugotrajne bolesti ili neki očigledan upliv božanske sile. Zbog toga na duhovnom putu oholost predstavlja najveću opasnost. Da, svi grijesi udaljavaju čovjeka od Boga, svaki grijeh je tajni savez s demonom, ali je oholost najstrašnija od svega. Ona čovjeka čini svojim među palim duhovima; jedinstvenim duhom sa Sotonom.

arhimandrit Rafail Karelin: Kršćanstvo i modernizam

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s