Demoni i ljudska oholost

Zlo je izvrtanje i zamjena istinskog sadržaja lažju. Zlo ima dva aspekta. Zlo kao priroda, kao supstancija ne postoji, međutim, svatko od nas osjeća njegovu moć i nasilje, njegovu crnu energiju. Teolozi s izvjesnim pravom govore o tome da je zlo aktivna sila, jer je našlo svoju punu afirmaciju u anđelima pakla – demonima, čiji se pad ne sastoji samo u duhovnoj greški i nepravilnom izboru puta, već i u svjesnom voljnom suprotstavljanju volji Božjoj, koja je najviše dobro. U demonima je zlo dobilo oličenje; može se reći da se zlo u demonima utjelovilo. Zbog toga, ako je s jedne strane zlo nedostatak dobra, ono je s druge strane realna sila, koja je usmjerena protiv dobra i koja se sa njim bori.

Čovjek se sastoji od duše i tijela, on je po svojoj prirodi složen. Priroda anđela je jednostavna. Zbog jednostavnosti prirode u njima ne može biti podjele između dobra i zla. Oni se ili potpuno rukovode voljom Božjom i dobrom, ili pak u potpunosti staju na stranu zla i suprotstavljaju se volji Božjoj. Za palog anđela nema pokajanja. Čovjek ima neprekidni niz iskušenja, neprekidni niz padova, i istovremeno stalnu mogućnost da ustane. Anđeli su bili iskušani jednom za vrijeme svog kozmičkog bivstva i ovo jedino iskušavanje i iskušenje – iskušavanje ohološću je zauvijek, za svagda odredilo njihovo stanje. Sadržaj demonskog bivstva i njegov cilj jest neprestano suprotstavljanje volji Božjoj. Sama riječ “Sotona” znači “protivnik”. Ovaj duh je postao protivnik Boga. Unutrašnji sadržaj demona je mržnja prema Bogu, mržnja gigantske snage, napetosti i dimenzija. Nijedan čovjek nema predodžbu o demonskoj mržnji prema Božanstvu.

Zašto se demon bori protiv čovjeka? Zato što u čovjeku postoji slika i prilika Božja, koje on mrzi. Demon se bori s čovjekom, zato što Gospodin voli čovjeka. U ljudskom srcu su pali duhovi našli polje za borbu s Bogom. Demoni utječu na čovjeka preko izvrtanja njegovih misli, buđenja pohote i grešnih strasti u njemu, navođenja njegove volje na zlo i grijeh. Međutim, čovjek je slobodno biće i može sam birati. Demon ne može vezati čovjekovu volju. Tamna sila samo iskušava i nudi. Ali da prihvati ili ne prihvati demonske impulse, da ih slijedi ili da im se suprotstavi – to je već osobna stvar i mogućnost svakog čovjeka. U duhovnom životu čovjek spoznaje realno suprotstavljanje zle sile; naročito su je često osjećali monasi i pustinjaci koji su unutrašnji svijet mogli promatrati kao što mi vidimo predmete izvanjskog svijeta. Upravo oni su na osnovu svog unutrašnjeg iskustva borbe s demonima i svog viđenja ljudske duše i sastavili asketske pouke koje su nam toliko potrebne, kao što su npr. sv. abba Dorotej, Ivan Ljestvičnik, Šimun Novi Teolog, Izak Sirski i mnogi drugi. U njihovim djelima nema demonologije kao teorije, već je opisana borba s demonom, kod njih je, ako se mogu tako izraziti, navedena taktika i strategija duhovne borbe.

Dakle, u čovjekovom srcu se odvija neprestana bitka sa zlom. Međutim, kako se rađa grijeh? Obično demon čovjeku nudi neku grešnu sliku ili grešnu ideju; to je prijedlog. Međutim, prijedlog ne vezuje čovjekovu dušu; ona ga može primiti, odbaciti ga ili ostati ravnodušna prema njemu. Prijedlog – grešna misao ili slika – na prvom stadiju se čovjeku još ne računa kao grijeh. Drugi stadij jest spajanje s grešnom mišlju ili slikom, kada ih čovjek analizira, kad ne pokušava osloboditi svoju svijest od grešne slike ili lažne misli, već ulazi s njima u vezu. Zatim slijedi pristanak volje na prihvaćanje grešne misli ili slike. Ove faze su već grešne za čovjeka, one skrnave njegovo srce. Međutim i ovdje čovjek može presjeći demonski utjecaj. Samo što je dublji taj proces, to mu je teže ovo učiniti. Zatim se kod čovjeka javlja želja, odnosno emocionalna solidarnost s grijehom; a poslije želje – odlučnost da se zla sugestija ispuni na djelu, sazrijeva izvjesni plan za ostvarivanje. Nakon toga slijedi samo djelo.

Grijeh, koji se počini djelom, postaje izdaja Boga i savez s demonom. Zbog toga svaki grijeh mora biti očišćen pokajanjem, jer u sebi samom nosi plaću i kaznu; neokajani grijeh čovjeka otuđuje od Boga. Kad se ponavlja, grijeh prelazi u naviku. Kod čovjeka se stvaraju određeni kompleksi, zatim navika prelazi u sam čovjekov karakter, u njegovu prirodu. Grijeh ne postaje čovjekova priroda, ali urasta u njega kao hrđa u željezo. Sveti oci kažu da je na početku grešna pomisao slaba kao novorođenče, ali da zatim izrasta u diva – od grijeha koji je prešao u naviku čovjek se može izbaviti samo uz pomoć drugih (prije svega – duhovnog oca) i po molitvama Crkve. Tumačeći riječi psalma „kćeri babilonska, pustošiteljice!.. blago onome koji uzme i razbije djecu tvoju o kamen“ (Ps 137, 8-9), Sveti oci u njima vide ukazivanje na način duhovne borbe. Babilon je pakao, simbol pakla. babilonska djeca su grešne pomisli; blago onome tko ih razbije o kamen, odnosno blago onome tko odmah odbaci grešnu pomisao. Pod kamenom se u danom slučaju podrazumijeva Gospodin Isus Krist i moć Njegovog Imena. Razbiti babilonsku djecu o kamen znači umrtviti grešnu pomisao molitvom, koja u sebi sadrži ime Božje.

Sveti oci govore o tome da Sotona ne zna naše misli i namjere, međutim, on je vješt psiholog i proučavajući život svakog čovjeka s većim ili manjim stupnjem vjerojatnosti on pogađa što čovjek misli i što će učiniti. Đavao sam ubacuje grešne misli u naše srce, sudjeluje u svakom grijehu i zna što sugerirati našoj duši. On ne zna točnu budućnost, ali ima ogroman broj informacija i s velikom vjerojatnošću pretpostavlja i dosjeća se što će biti. Mnoga sotonska predskazanja se ostvaruju, ali ne sva. I čovjek koji je iskusan u svom poslu može pretpostaviti i pogoditi kako će se ovaj ili onaj događaj završiti, kako će se okončati ovaj ili onaj posao. A um Sotone umnogome nadilazi mogućnosti čovjekove spoznaje. Zato Sotona preko svojih lažnih proroka može govoriti o budućnosti. Međutim, to opet nije viđenje Duha Svetog, pred Kojim je budućnost otkrivena isto onako jasno kao sadašnjost, već su to samo više ili manje vjerojatne pretpostavke palog duha.

Sotona je otpao od Boga kroz oholost, odnosno umislio je da je on centar bića i sablaznio se svojom stvorenom ljepotom, ljepotom prvoanđela, ali svejedno stvorenom ljepotom i ograničenim bićem. On se sam obogotvorio i zato je izgubio Boga, a izgubivši Boga postao je duh tame i zla. Demon se nalazi u stanju borbe s čovjekom; u tome je sadržaj njegovog života, u tome je njegova mračna paklena zluradost. Sablažnjavajući čovjeka na grijeh, on sebe smatra pobjednikom. Za Sotonu su, kao što je već gore rečeno, pokajanje i ustajanje nemogući, zato što oni pretpostavljaju borbu dobra i zla u samoj suštini i pobjedu dobra. U Sotoni i demonima nema ničeg dobrog, što bi moglo stupiti u unutrašnju borbu sa zlom. Sotona i demoni, s obzirom na to da su anđeli, nalikovali su na plamen koji gori, ali se plamen nepovratno ugasio. Što se tiče čovjeka, on nije bio plamen, već samo ugalj koji gori. I u tome je poslije pada u grijeh njegovo spasenje, jer su u uglju koji dogorijeva ostale iskre i ove zapretene iskre se ponovno mogu razgorjeti; one i dalje tinjaju u pepelu. Za čovjeka je put pokajanja otvoren do same smrti. Međutim, sveti apostol Ivan piše da i čovjek može pasti u takvo stanje kad više ne može ustati i kad molitve za njega nemaju moć (1 Iv 5, 16). To je slučaj kad se grijeh duboko useli u samu čovjekovu prirodu i kada ga čovjek zavoli svim svojim srcem. Ovo užasno stanje pogubno po dušu će se naročito jako ispoljiti u Antikristu koji treba doći i koji će, iako će doći na zemlju kao čovjek, biti pod potpunim utjecajem Sotone. On će biti čovjek, ali će njegovom voljom toliko zavladati Sotona da će on živjeti u njemu kao duša u tijelu.

Demon je duh oholosti; gdje je oholost – tamo je i demon. Zato je oholost toliko strašna. Ona čovjeka predaje u ruke palih duhova. Sveti oci pišu: “Đavao iskušava strastima, ali onome tko je ohol, đavao nije potreban, on je sam sebi postao đavao.” Kršćani se najviše od svih grijeha trebaju čuvati oholosti, tajne i javne, u svim oblicima i pod bilo kakvim maskama, trebaju se čuvati oholosti i pod najboljim izgovorima. Sotona se pobjeđuje samo poniznošću; van poniznosti nema pobjede nad njim. Međutim, poniznost ne shvaćaju svi pravilno. Neki smatraju da je poniznost nekakva pokornost zlu. Nipošto! Svi istinski asketi su kao glavnu vrlinu imali upravo poniznost, međutim oni su više voljeli umrijeti, nego sagriješiti, odnosno prijeći na stranu zla i podčiniti se grijehu. Zbog toga poniznost za nas ne pretpostavlja neku kapitulaciju pred silama tame. Poniznost je čovjekova pravilna unutrašnja duhovna ocjena sebe, viđenje svojih grijeha i mana, stalno osjećanje potrebe za Božjom pomoći. Poniznost je poštovanje svakog čovjeka kao slike i prilike Božje; čak i ako je ovaj čovjek naš neprijatelj, ipak on je stvorenje i slika Božja. Poniznost je umijeće čovjeka da u svim životnim situacijama i konfliktima nalazi svoju krivicu. Poniznost nadomješta oskudne ljudske sile božanskom pomoći.

A ohol čovjek je uvijek zadovoljan sobom. On kao da kaže: “Ništa mi ne treba; svojom silom, svojim vrlinama mogu sam dostići Nebesko Carstvo; ja sam mogu pobijediti Sotonu.” I tako ponavlja grijeh palog prvoanđela: kod njega nestaje osjećaj snažne zavisnosti od Boga i počinje divljenje sebi samom, odnosno narcizam. Postoji mit o prelijepom mladiću Narcisu, koji je vidio odraz svog lica u vodi i nije mogao odvojiti pogled od vlastitog lika. Suština oholog čovjeka je tajno divljenje sebi samom, dakle – tajno odstupanje od Boga.

Ohol čovjek ne može biti kršćanin, čak i ako sebe naziva takvim, jer je ohol čovjek emocionalno i duhovno stran Kristu. Kao primjer nam mogu poslužiti starozavjetni farizeji. Općenito, Evanđelje je knjiga u kojoj možemo naći odgovore na sva pitanja ako je budemo pažljivo čitali. Farizeji su očekivali Mesiju, ali Ga nisu prepoznali kad je došao na zemlju. Zašto? Zato što im On u suštini, nije ni bio potreban. Farizeji nisu osjećali svoj općeljudski pad, nisu bili svjesni da im je potrebno pokajanje. Upravo zbog toga je Krist kao Propovjednik ljubavi i pokajanja u njima izazivao samo osjećaj razdraženosti, koji je zatim prešao u zlobu i ljutu mržnju.

Ohol čovjek nije sposoban za pokajanje. Dakle, on nije sposoban za preporod. Pokajanje je osuđivanje sebe prije Sveopćeg suda nad čovječanstvom. Farizeji su bili zadovoljni sobom i svojim pravilima, koja su sami sastavili, prihvaćali su kao dužno sveopće poštovanje i veoma su voljeli da ih ljudi nazivaju učiteljima. Oni su se izuzetno ponosili svojim tjelesnim porijeklom od Abrahama i izgubivši osjećaj svoje grešnosti, apsolutno nisu shvaćali o kakvoj slobodi im Krist govori, pa su Mu odgovarali: „Mi smo potomstvo Abrahamovo, i nikome nismo robovali nikad“ (Iv 8, 33). Međutim, Sveto Pismo kaže: „koga tko nadvlada, onaj mu i robuje (2 Pt 2, 19). Onaj koga grijeh pobijedi, rob je grijeha. I to je najmučnije, tiransko ropstvo.

Obično svjetski ljudi ne shvaćaju da su robovi – u smislu podčinjavanja duhu svijeta, poganskom duhu – svijeta s njegovom strasnom umjetnošću, filozofijom, idejama, uvjetovanostima, bon-tonom. Većina njih, naprotiv, smatra mogućnost da ispunjava sve svoje hirove i želje znakom slobode. Međutim, unutrašnji kršćanski život nam otkriva da bivamo slobodni samo onda kad ispunjavamo volju Božju. Zašto? – Zato što ispunjavajući svoje hirove i strasti mi podčinjavamo duh – duši, razum – čulnosti, odnosno bolje – gorem. Strasti, ukoliko ih čovjek ne savlađuje, osjećaji, ukoliko ih čovjek ne kontrolira, postaju čovjekovi tirani. Njemu izgleda da je slobodan, da ostvaruje svoje želje, a zapravo je rob svoje gore strane; ako se tako može reći, on je rob svoje vlastite bolesti. Čovjek dobiva istinsku slobodu tek kad živi u harmoniji s božanskom voljom. Samo ispunjenje zapovijedi Svetog Pisma jest istinska sloboda. Zašto? Zato što ove zapovijedi čovjeku nisu tuđe i nisu izvanjske; one su u suštini najdublje, najbolje ispoljavanje njegovog istinskog “ja”. Zbog toga ispunjavajući zapovijedi čovjek živi istinski dostojanstvenim ljudskim životom. Tad je on zaista slobodan.

Ohol čovjek nikad ne može biti ni miran ni sretan. Oholi se nalazi u konfliktu s cijelim svijetom koji ga okružuje, jer smatra da je upravo on centar svijeta, a pošto je nemoguće da natjera druge da vjeruju u to, on se osjeća uvrijeđenim i pogođenim. Čak i ako ohole ljude na izvjesno vrijeme vezuje neka zajednička ideja, to je svejedno labav savez. To je savez koji će se raspasti i završiti neprijateljstvom svih protiv svakoga i svakoga protiv svih. Nadmen čovjek ne može imati ni mira ni spokoja. On je stalno neraspoložen, stalno je razdražljiv, nikad nije zadovoljan.

Ohol čovjek ne može poštovati drugog čovjeka, jer je oholost lažna svijest o svom umišljenom prvenstvu. Ohol čovjek u dubini duše smatra da svi ostali mogu biti samo njegovi robovi i vršiti njegovu volju. Oholi ljudi su uvijek nasilni prema drugima. Ovo nasilje se može ispoljavati u različitim oblicima i različitim razmjerima. Veoma često poprište takvog nasilja postaju odnosi između supružnika. I u tome je jedan od razloga labavosti suvremene obitelji: umjesto saveza ljubavi, ona se pretvara u neprestanu borbu za vlast između svojih članova, od kojih je svaki uvjeren da će biti dobro ako on u svojoj obitelji postane naredbodavac i car.

Ohol čovjek naizgled može biti religiozan, ali to je samo naizgled, zato što se srce oholog čovjeka nikada neće moći vatreno i pokajnički moliti. Ohol čovjek nalikuje na bolesnika koji je uvjeren da je zdrav. Takav čovjek će se duboko uvrijediti ako mu netko kaže da mu prijeti smrtna opasnost od bolesti, iako će se istovremeno živ raspadati od nekog unutrašnjeg čira ili raka.

Da, svaka strast, svaka laž, svako zlo su od đavla. Ali je oholost najstrašnija od svih zala za duhovni život, najveća sličnost čovjeka demonu. Oholi čak i svoje sposobnosti pretvara u zlo. Zato je za oholog dobro da nema nikakvog talenta. I Gospodin ih često oduzima od oholog upravo radi njegovog spasenja. Postoji duhovno stanje koje se naziva samoobmana, kad oholost dovodi čovjeka do pomračenja uma i on sebi pripisuje sposobnosti čudotvorca, proroka, vidioca, itd. Ljudi koji su pali u samoobmanu izvana nalikuju na bezumne, ali svaki ohol čovjek u suštini i jest bezuman, zato što je van Boga – područje tame i bezumlja, a oholi izlazi iz centra života, udaljava se od Boga. Stoga svećenik koji ima zadatak da bude propovjednik Evanđelja, služitelj sakramenata i duhovni otac najviše se treba brinuti o tome da kod svoje duhovne djece iskorijeni oholost.

Ohol čovjek je otrovan čovjek. Vjerojatno su ljude najviše voljeli proroci i apostoli, međutim, i oni su smatrali da je za njihove bližnje dobro da razotkrivaju njihove nedostatke i poroke i najčešće su zbog toga stradali. Upravo u tome se i ispoljavala njihova ljubav. Oni su željeli da se drugi spase, voljeli su čovjeka i zbog toga su mrzili grijeh u njemu. Duhovni otac koji potiče, ili makar ne iskorjenjuje kod svoje duhovne djece osjećaj nadmenosti, oholosti, uobraženosti i taštine u svakom obliku, nalikuje na čovjeka koji truje bunar, koji tajno baca otrov u bunar, i tko pije iz njega biva otrovan i umire. Zbog toga svećenik mora biti veoma oprezan kad su u pitanju pohvale. Čovjek se može pohvaliti u slučaju kad pada u depresiju i očaj – kako ne bi izgubio nadu. Ali laskati čovjeku znači praviti od njega duhovni leš. Ukoliko čovjek povjeruje u svoje navodne vrline, preostat će mu samo da se raduje što je “tako dobar”. A kada presuši pokajanje, više nema napretka i tad se pojavljuje druga – centrifugalna sila i čovjek klizi naniže, ne primjećujući da je to tako. Sv. Ivan Ljestvičnik piše da će u smrtnom času mnogi proklinjati svoje duhovne oce zbog toga što nisu bili strogi prema njima. Istinska ljubav se ne ogleda u pohvalama i slatkim riječima. Istinska ljubav se ogleda u želji da se svi spase. Sav zemaljski život je vrijeme ispitivanja, izbora između dobra i zla i borbe s grijehom, bojno polje, gdje može biti ostvarena ili pobjeda ili poraz. Čovjeka stvarno voli onaj tko želi da se on oslobodi svojih poroka i grijeha i tko mu je spreman u tome pomoći. Ukoliko se duhovni otac ravnodušno odnosi prema porocima svoje pastve, to znači da je on ne voli.

Naš život je borba s mračnim duhovima. Herma piše da pored svakog čovjeka stoji tamni i svijetli duh; pored svakog od nas stoji demon-kušač. Svi se mi nalazimo u strašnoj duhovnoj opasnosti, svi mi kao da stojimo na rubu provalije. A ohol čovjek na to zaboravlja. On nalikuje na pijanog; pijanom izgleda da je najjači, da će ako poželi – prijeći more, udariti zid i zid će se srušiti. A sa strane gledano on je jadan i smiješan. Tako je i sa oholim čovjekom. Međutim, ne samo da je ohol jadan i smiješan. Sva tragedija je u tome što on pada u vlast oholog duha – demona – i postaje njegov pokorni sluga.

Kršćanin prije svega u svom srcu treba steći poniznost. Poniznost i grešnika uzdiže iz bezdana, a oholost je i prvoanđela svrgla s neba. Sveti oci su imali različite darove, i oni su ponizivali sebe ovim darovima pripisujući ih samo Bogu, a ne sebi. Što im je Gospodin više davao, oni su tim više postajali ponizni i govorili su: “Mi nismo dostojni takve milosti Božje,” i sebe su smatrali čuvarima tuđeg blaga. A mi i najmanje dobro pripisujemo samo sebi samima. U Crkvi danas nema tako očiglednih divnih čuda, kao što su iscjeljenja, pojave natprirodnih sila kao u prvim stoljećima. Zašto? Radi našeg spasenja. Zato što ni to nećemo pripisati Bogu, već sebi samima i obavezno ćemo pasti u nadmenost, hvalisavost i umišljenost. Danas Gospodin odgovarajući na naše molitve i čineći čudesa neprestano to čini skriveno, znajući da možemo postati nadmeni i zbog samih Njegovih milosti.

arhimandrit Rafail Karelin: Kršćanstvo i modernizam

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s