Monaštvo: traganje za božanskom ljepotom

U ranoj Crkvi, do vremena cara Konstantina, neprekidni progoni su činili vrlo jak faktor moralnog očišćenja kršćanskih zajednica. Progonstva, mučenja, smrtne kazne – sve to je predstavljalo snažan filter, koji je prosijavao sve što je bilo slučajno naneseno i lažno. U kršćanskim zajednicama prvih stoljeća nije bilo nominalnih kršćana; bili su samo oni, za koje je istina bila iznad života. Kršćanska Crkva je u to vrijeme bila Crkva mučenika.

Tijekom sljedećih stoljeća izvanjski svijet se uvukao u Crkvu. Za vrijeme Konstantina Velikog, kad je kršćanstvu bila dana sloboda, a zatim su joj dane i određene olakšice, i kad ga je država počela štititi, crkvena vrata su se širom otvorila za bujicu najrazličitijih ljudi. Crkva se istovremeno nije mogla sama čistiti, kao što je to ranije bilo, u ognju progona i krvi stradanja. Zato je u nju počeo prodirati onaj polukršćanski, polupoganski duh, koji nazivamo duhom svijeta. Ne može se reći je li položaj Crkve postao bolji ili gori poslije reformi cara Konstantina. Crkva je počela slobodnije vršiti svoje funkcije; misionarenje je poprimilo ogromne razmjere; po čitavom teritoriju velikog carstva građeni su veličanstveni hramovi i katedrale. Sam car Konstantin je bio nadahnut ljubavlju prema Kristu i Njegovoj Crkvi i ulagao je velike napore u procvat kršćanstva. Crkva ga je kanonizirala, i on nije pribrojan svecima zbog svojih izvanjskih zasluga, već zato što je u nutrini pripadao kršćanskoj Crkvi. Ovaj bogomudri čovjek se nije trudio Crkvom pragmatično upravljati kao što tvrde neki kasniji povjesničari. Naprotiv, on je njeno dobro smatrao glavnim ciljem i zadatkom svog života. Međutim, ovdje već dolazi do kretanja u drugom pravcu: ne vertikalnog, kao što je to bilo u prvim zajednicama – k Bogu, već horizontalnog. Crkva se širi, u nju se neprekidno ulijevaju novi ljudi. Međutim, zajedno s ovim ljudskim bujicama u Crkvu ulaze gomile prljavštine.

Ranije bi ona potpuno izgorjela u ognju iskušenja, i ostalo bi samo čisto zlato; ali sad, kad je nastupilo vrijeme mira i relativnog spokojstva, nije bilo tako. Uostalom, ovaj proces “posvjetovnjačenja” se ticao samo ljudske, izvanjske strane Crkve. Ono glavno jest Crkva kao nositelj milosti, kao objava vječnosti na zemlji. Zemaljska Crkva je neraskidivo povezana u jedinstveno Kristovo Tijelo s Nebeskom Crkvom. I ova Crkva je uvijek ostajala ista. Ali sama razina ljudskog elementa, ukoliko se prvi kršćani usporede s kršćanima kasnijih stoljeća, ni iz daleka nije ista. Najranije kršćanske zajednice su, da tako kažemo, predstavljale religiozni maksimalizam. Sad je pak, ovaj maksimalizam pronašao sebe u drugom obliku – u monaštvu.

Crkva se naziva Crkvom u borbi, ona je vodila i vodi duhovnu borbu sa svijetom. Ali s kakvim svijetom? I što podrazumijevamo pod riječju “svijet”? Nemamo u vidu čovječanstvo, već određenu duševnu sredinu, strasnu, nepreporođenu, u svojoj nutrini tuđu Kristu. O ovom svijetu Gospodin govori: „Ako vas svijet mrzi, znajte da je Mene mrzio prije vas. Kad biste bili od svijeta, onda bi svijet svoje ljubio: a kako niste od svijeta, nego vas Ja od svijeta izabrah, zato vas svijet mrzi“ (Iv 15, 18-19). Sad, kad je oblik, ispoljavanje religioznog maksimalizma postao monaški život, kad su ljudi, koji žele pripadati samo Kristu, ponijeli svjetlost vjere u samostane i pustinje, ovaj strasni, grešni svijet se, bez obzira na to što se jedan njegov dio nazivao kršćanskim svijetom, naoružao protiv monaštva, koje on nikada nije shvaćao, ne shvaća i neće ga shvatiti. Monaštvo je za njega nekakav tajanstveni, strašni protivnik.

Ako su ranije arene duhovne borbe Crkve i svijeta bili poganski sudovi, na kojima su ljudi bili osuđivani na mučenje i smrtnu kaznu za samo Kristovo ime, arene Koloseuma, gdje su kršćani bili bacani da ih pojedu divlje zvijeri, sad su za monaštvo bojno polje postale dubine ljudskog srca, jer u svakom čovjeku živi ovaj nepreporođeni, grešni svijet. I monah vodi bitku, bori se, trudi se u dubini svog srca, u dubini svog duha, i to prije svega s ovim – s ovim svijetom, koji nije prihvatio i ne prihvaća Krista – sa svijetom čulnosti, oholosti, grijeha, strasti, s onim svijetom, koji ne može biti dio Crkve u svojoj nutrini.

U IV. st. monaštvo dostiže svoj najveći procvat; njegovi centri su egipatske pustinje, Nitrijske gore, Tebaida. Samo monaštvo je pojava, koju slabo razumiju ne samo svjetski ljudi, već čak i oni kršćani, koji sami u svom osobnom životu na postaju asketi. Svijet je po svojoj suštini dijametralno suprotan monaštvu, i zato je prema njemu neprijateljski raspoložen. Svijet ovdje, na zemlji traži sreću. Monaštvo čovjeka primorava na izvanjska stradanja. Svijet žudi za nasladom. Monaštvo sebe primorava na lišavanja svake vrste. Svijet žudi za ljepotom, ali za zemaljskom ljepotom u njenoj raznovrsnosti, šarolikosti i čulnosti. Monaštvo na ovu zemaljsku ljepotu gleda kao na šaku praha i pepela, ono traži drugu – jedinu, nebesku ljepotu, koju svijet ne poznaje. Zbog toga svijet smatra da monaštvo lišava sebe onog najboljeg i najljepšeg u životu, da je monaštvo fanatizam. I neki ljudi monaštvo nazivaju mržnjom prema čovjeku. Svijet smatra da je ljubav najviša vrlina, da je najveća sreća. Ja ovdje ne govorim o čulnoj ljubavi: podrazumijevam drugačiju ljubav – obiteljsku, prijateljsku. A monah se odriče ove ljubavi, čupa iz svog srca svaku vezanost za bilo što, kako bi ono pripadalo samo Bogu. Zato su za svijet monasi nekakvi duhovni egoisti i sebičnjaci. Za svijet maksimalizam monaha predstavlja surovost i nečovječnost.

Osim toga, svijet pod riječju “ljubav” često podrazumijeva samo čulne osjećaje i različita djelovanja bludne strasti. Svjetska umjetnost najčešće prikazuje grijeh u privlačnim i zamamnim oblicima. Tu se krije opasnost svjetske umjetnosti, svjetske književnosti i poezije. Monah ih odbacuje, zato što je sve to u svojoj osnovi apologija i “kozmetika” nepreporođenog svijeta. Monah pod tim vidi nešto drugo: pod izvanjskom ljepotom tijela on vidi kosti skeleta, lik smrti. Svijet strast naziva ljubavlju. A monaštvo kaže da strast ni po čemu nije ljubav. To je mračna sila, i naprotiv, samo pobjeda nad strastima može ljudsko srce otvoriti za pravu ljubav. I kada svijet čuje poziv monaštva na borbu sa strastima, njemu se čini da mu netko iz usta želi oteti neki slatki zalogaj, pa zato mrzi ljude u crnim mantijama, kamilavkama i rasama.

Svjetskim ljudima izgleda da monaštvo želi okovati čovjeka u neke duhovne okove i od svijeta napraviti tamnicu. A monaštvo smatra da svijet i jest tamnica ljudskog duha i da samo Kristova svjetlost čovjeku daje istinsku slobodu. Svijet smatra da su mudrost i um u raznovrsnim znanjima. Najpametnijim ljudima svijet naziva one čija znanja dostižu enciklopedijske razmjere. Monaštvo uči da ova raznovrsna znanja prizemljuju um, rasijavaju misli i da se zbog njih gubi ono glavno. S točke gledišta monaštva, istinski mudar je onaj tko poznaje apsolutnu mudrost Boga. Raznovrsnost znanja nalikuje na ogromni sanduk s različitim predmetima, koje čovjek nosi na svojim leđima, a spoznaja Boga na jedini, dragocjeni, divni dijamant.

Svijet religiju zamišlja samo kao katehizaciju i propovijed, ili kao filozofiju ili umjetnost, poistovjećujući je čas s jednim, čas s drugim. Svjetski ljudi pokušavaju dokazati postojanje Božanstva izvanjskim argumentima. Monaštvo smatra da su ovi izvanjski dokazi i ova polemika nedostojni religije i Boga. Jer, religija se ne može dokazati. U religiju se čovjek može uključiti. I Bog Sam otkriva Sebe onima, koji teže k Njemu. Zato je monaštvo vertikalno kretanje uvis; to je molitva, očišćenje srca. Svijet ne shvaća da bez očišćenja srca ne može biti ni spoznaje Boga. Svijet ne shvaća da se van molitve ljudska duša ne može približiti Bogu. Svijet želi spoznati Boga izvana, u određenim intelektualnim, pa čak i povijesnim kategorijama. A monaštvo na religiju gleda kao na tajanstveni susret ljudskog duha s Bogom u dubinama srca, žudi za ovim susretom i traži ga. Svijet smatra da sreću predstavljaju naslade, promjenjivi, raznovrsni i snažni osjećaji. Monaštvo tvrdi da samo ukoliko se ovi osjećaji uguše, čovjek može osjetiti Boga kao svjetlost i duševni mir. Za svijet je dinamični, emocionalni život uzbuđenje, nadahnuće, opijenost čulima. Monaštvo kaže da sve ovo pripada zemlji, da u ekstazama i entuzijazmu nema istinske milosti. Milost Božja silazi na čovjeka kao neki viši, nebeski mir.

Glas Boga se čuje u tišini srca. Ako je čovjek, koji nije u sebi pobijedio svijet (ovdje ponovno riječ “svijet” koristim u evanđeoskom smislu, odnosno imajući u vidu svijet kao nepreporođeni duh) religiozan, on svoje spasenje vidi u osobnom podvigu i kao da sam sebi planira put k Bogu. Monah, pak, poznaje svoju slabost, svoj pad, i uzda se u pomoć Božju: ne u vlastite snage, već u božansku milost.

Svijet monahe smatra neprijateljima razuma i progresa. A monasi smatraju da se najviši razum i najviša mudrost sadrže u molitvi, da je upravo u njoj skriven neiscrpni potencijal mudrosti. Jedan moj poznanik, stari monah, je govorio: “Sva filozofija se sastoji u riječima: “Gospodine, Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj se meni, grešnom!” Svijet voli progres kao svoje rođeno dijete. Ali što je progres? Većina ljudi ne može odgovoriti na dano pitanje. Za njih je progres neka čovjekova sila, koja se ispoljava i raste u povijesti. I zaista, moć ljudskog razuma je stvorila izvanjske predmete i suvremenu tehniku, koja bi u prethodnim stoljećima izgledala fantastično. Ali je čovječanstvo istovremeno u ovom izvikanom progresu umnogome izgubilo sebe. Tehnički progres je progres strojeva, a ne čovjeka. Međutim kakav progres, kakav razvoj vidimo u glavnom – u religijskom životu? Ako se na čovjeka pogleda kao na duhovno i moralno biće, onda je najviša razina ovog razvoja bila dostignuta u ranoj Crkvi. Tako da za nas prošlost u njenim duhovnim energijama i primjerima ne predstavlja prijeđenu stepenicu ili minulu etapu, već ostaje sadašnjost i budućnost, koja se stalno aktualizira u Crkvi (objasnit ću svoju misao na primjeru: doba Teofana Grka i Andreja Rubljova nije prošlost ikonopisa, već njegova metafizička sadašnjost i budućnost).

Svijet je zaljubljen u zemaljski život i on ne želi znati za drugi život. Smrt je za njega užasno čudovište. Svijet ne može uništiti smrt, i zbog toga on čovjeku predlaže samo jedno: da je čovjek zaboravi.

Smrt i vrijeme su najuniverzalniji faktori postojanja na zemlji. Carstvo života je okruženo carstvom smrti i sama smrt se pretvara u smrt. Međutim, i u ovoj bujici egzistencije svjetski ljudi zaboravljaju na smrt, oni su psihološki iz nje isključeni i zato ne žele znati za drugi život i stalno žude za beskonačnim trajanjem zemaljskog postojanja. Što se tiče monaštva, sjećanje na smrt spada u samo pravilo monaškog života. Svi učitelji monaha, svi asketi nam zapovijedaju da je se neprestano sjećamo. Svjetski ljudi kažu: “Ako se čovjek stalno sjeća smrti, to će paralizirati njegovu volju i on će prestati bilo što činiti i stvarati.” Monasi uče drugačije: “Onaj tko se sjeća smrti žurit će činiti dobro zato što zna za ograničenost svog života.”

Svijet smatra da je ljudska oholost velika prednost, bez obzira na to u kakvim oblicima – individualnim ili društvenim – da se ispoljava. A monaštvo oholost definira kao najveću slabost. Ne shvaćajući monaštvo, svijet se prema ljudima koji žele postati monasi odnosi kao prema živim mrtvacima. Veoma rijetko svjetski ljudi s radošću daju blagoslov i puštaju u monaštvo svoje bliske, prepuštajući ih Bogu. Oni ih najčešće oplakuju kao pokojnika kojeg spuštaju u raku.

Zanimljiva je činjenica da progoni Crkve počinju od rušenja samostana i uništavanja monaštva. I obrnuto: preporod Crkve počinje od preporoda samostana i monaškog duha. Zašto? Uopće, što je monaštvo? Mi znamo za monaške zavjete: siromaštvo, poslušnost, čistoću. A što je monaštvo u svojoj samoj suštini, u svojoj glavnoj ideji? Znamo li to? Monaštvo je ljubav prema božanskoj ljepoti, za koju svijet ne zna, koja mu je nepoznata i neshvatljiva, za koju on uopće ne naslućuje da postoji. To je ljubav prema ljepoti, koja se nalazi van granica čulnih doživljaja, prema ljepoti van tjelesnih oblika. Najvjerojatnije je da se

božanska ljepota može usporediti s božanskom svjetlošću. Ova ljepota je velika tajna, koju čovjek, kad s njom dođe u dodir, kad je vidi duhom, makar na trenutak, ne može ne voljeti, ne čeznuti za njom. Zato mislim da je monaštvo traganje za božanskom ljepotom, pred kojom u izvjesnim trenucima ljudska duša pada ničice u neizrecivom oduševljenju. U ovoj božanskoj ljepoti se preobražava sam čovjek, ona primorava neke duboke strune u njegovom srcu da trepere i daju zvuk. I od njenog viđenja sav zemaljski svijet mu izgleda sivo, tuđe i mrtvo. Duša traži ljepotu van granica svijeta i čezne za njom. U njegovoj svjetlosti ona vidi svoju vlastitu ljepotu, ali i nedostojnost i pad. Zato monah tragično osjeća kako je daleko od Boga – Izvora života. On traži povratak k Bogu kao što putnik traži put prema svojoj domovini, rodnoj kući.

U čemu se sastoji monaštvo? Opet bih ponovio: to je ljubav prema božanskoj ljepoti, čežnja za njom, svijest o svojoj nedostojnosti i zbog toga – osjećaj pokajanja. Sv. Antun Pustinjak je govorio: “Sav moj dugi život je bio dugotrajno plakanje zbog mojih grijeha.” Plač nisu samo suze. Plač je unutrašnja bol ljudskog srca. Ljudi svijeta kažu: “Čovjek istovremeno može voljeti i Boga i svijet.” Zaista, možeš voljeti Boga i svijet u Bogu, ali samo kad očistiš srce od strasti i vidiš svijet u njegovom preobraženju. Ako toga nema, onda o istovremenoj ljubavi prema Bogu i svijetu, uglavnom može govoriti onaj tko uopće ne voli Boga. Sveci su zaista voljeli i Boga i ljude. Mnogi od njih su se spašavali u svijetu, ali su zbog toga i znali kako je to teško. Zbog toga je većina željela barem pred smrt primiti postrig.

Monah kaže: “Ne osuđujem svijet i one koji žele voljeti i Boga i svijet, ali ja ne mogu podijeliti svoje srce između Boga i svijeta, već želim svoje srce u potpunosti dati Bogu.” Svjetski ljudi smatraju da je monaštvo duhovni egoizam, duhovna oholost, pretpostavljanje svog osobnog spasenja dobru drugih ljudi, odbijanje čovjeka da služi ljudima i da im donosi korist, da im čini dobro. Međutim, oni jednostavno ne shvaćaju da postoji najviše dobro – dobro koje se ne može izmjeriti kao neki skup dobrih djela. Najviše, vječno, neuništivo dobro, jest milost Duha Svetog, a monaštvo po svojoj ideji jest stjecanje milosti. Monaštvo je očišćenje svog srca i molitva za ljude. Molitva je nevidljiva, ali najmoćnija sila, koja oživotvorava svijet. Molitva je nevidljiva za izvanjski pogled, kao što su nevidljive podzemne vode, koje hrane korijenje biljaka i cvjetova. Ali, da nema tih voda, da one presuše, i zemlja bi se pretvorila u mrtvu pustinju. Samostani i skitovi, osamljene ćelije monaha, jesu izvori božanske svjetlosti, najvećeg blaga, koje se ljudima može dati. Ljudi, koji nisu izgubili ili nisu otupili religiozne osjećaje, osjećaju naročitu duhovnu atmosferu u blizini samostana ili monaških skitova. Oni osjećaju da su na tom mjestu čak i zemlja i zrak duhovno naročito čisti, kao da su prožeti nevidljivim zracima molitve i u svom srcu osjećaju duboku radost, kao da im se vratila nekadašnja dječja čistoća i jednostavnost.

Monah odlazi od svijeta, ali ne ostavlja svijet svojom duhovnom prisutnošću. On postaje (govorim, naravno, o monahu kakav bi on trebao biti, o idealnom monaštvu; kao što znate, u stvarnom životu je to složen proces) duhovna karika između svijeta i Boga. Najveći duhovni podvig je podvig molitve za svijet. On je mnogo teži od svega ostalog. Teže je moliti se za svijet, nego biti misionar i propovijedati Evanđelje među ljudožderskim plemenima. Pod molitvom za svijet se podrazumijeva ona vrsta podviga kad čovjek ostavlja osobni život, svoju vezanost za određene ljude, kad odbacuje osobnu nasladu i sreću i sve svoje snage koncentrira na jednoj duhovnoj točki – na molitvi.

Molitva za svijet jest žrtva paljenica, kad čovjek kao da sagorijeva u ognju molitve. U ovoj molitvi on osjeća da je odgovoran za svijet i osjeća duhovnu bliskost sa svakim čovjekom. To je paradoksalno, ali eto, postoji takva antinomija. Navest ću primjer: čovjek se zaljubio. I što se s njim psihološki događa u ovom stanju zaljubljenosti? Drugi ljudi prestaju postojati za njega. On za njih prestaje postojati. Njemu je važan samo predmet njegove čulne ljubavi. On pati, osjeća bol, brine se zbog onoga što se događa čovjeku koji mu je drag i istovremeno je ravnodušan prema drugima. Drugi u tom trenutku za njega psihološki ne postoje. A ovdje se događa nešto potpuno drugo: monah se ne vezuje ni za što konkretno, ali počinje iznutra, duhovno, osjećati cijeli svijet. I to ne svijet kao apstrakciju, već upravo svijet u ličnostima, u živim bićima. On u svom srcu osjeća ljubav prema svakome tko živi u ovom svijetu. Sv. Izak Sirski piše da asket, koji je dostigao prave duhovne visine, ne sažalijeva samo ljude, već ga obuzima ljubav prema svim bićima, on suosjeća sa svakim. Duša takvog molitelja biva do te mjere istančana da on počinje osjećati bol ovog svijeta. Jedan monah je govorio: “Ljubav širi duhovne spoznaje, ljubav daje slobodu i ljubav uvećava patnju.” Moliti se za cijeli svijet znači unutrašnje supatiti s cijelim svijetom. Moliti se za cijeli svijet znači osjećati da te tuđi grijesi tako pogađaju i ranjavaju kao tvoji vlastiti. Ovakvoj molitvi asket ne teži umjetno. Umjetne su naše strasti. Ono što je nataloženo, što je umjetno, jest grijeh. Prirodno u najvišem stupnju – ne u našem padu, već u našem prvostvorenom stanju – jest ljubav prema Bogu i prema ljudima koju je čovjek izgubio. Monah uklanja prepreke, koje stoje između njega i Boga, i uklanjajući ih, otkriva u sebi unutrašnji potencijal ljubavi, koji se skriva u čovjeku kao slici i prilici Božjoj: budi naš duh, koji obično spava.

Monaštvo predstavlja duhovno služenje čovječanstvu i neki ljudi monaštvo negiraju samo zbog toga što dobro vide isključivo u njegovim čisto materijalnim manifestacijama. Ali ako, pretpostavimo, netko odjednom kaže: “Nisu potrebni ni poezija, ni pjesnici, ni glazba, ni glazbenici, neka uzmu lopate u šake i neka kopaju zemlju.” Kako bismo se ponijeli prema tome? Što radi glazbenik? Pa on ništa ne proizvodi, jer je glazba samo harmonično spajanje zvukova. I bez obzira na to, za čovjeka koji negira glazbu, u kulturnom smislu bismo kazali da je divljak. Zar nije tako? A ako netko izjavi da nije potrebno monaštvo, ovaj nositelj duhovne svjetlosti, on s još više osnove može biti nazvan duhovnim divljakom i religioznom neznalicom. Mogu reći da su ljubav i molitva one vezivne sile koje održavaju svijet. Ako ne bude ljubavi i molitve, svijet će propasti. I sva zemlja će se, slikovito govoreći, tada pretvoriti u ogromnu santu leda koja pluta u tamnom i mrtvom prostoru.

arhimandrit Rafail Karelin: Kršćanstvo i modernizam

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s