Post i njegov značaj

“Ne priliči kršćanima da u korizmi jedu ribu. Ako ti popustim u tome, sljedeći put ćeš me tjerati da jedem meso, a zatim ćeš mi ponuditi da se odreknem Krista, mog Stvoritelja i Boga. Bolje mi je da izaberem smrt.” Tako je sveti blagovjerni kartalinski car Luarsab II. odgovorio šahu Abasu, kao što se to vidi iz “Martirologija” katolikosa-patrijarha Antuna. Takav je bio odnos naših pobožnih predaka prema crkvenim postovima…

U Pravoslavnoj Crkvi postoje jednodnevni i višednevni postovi. U jednodnevne postove spadaju srijeda i petak – svakog tjedna, osim naročitih slučajeva navedenih u Ustavu. Za monahe se dodaje post u čast Nebeskih Sila svakog ponedjeljka. Za postove su vezani i dani blagdana: Uzvišenje Časnog Križa – Krstovdan (14/27. rujna) i Glavosjek Ivana Krstitelja (29. kolovoza/11. rujna).

Od višednevnih postova prije svega treba navesti Veliki post, koji se sastoji od dva posta: Svete Četrdesetnice, koja je ustanovljena u znak sjećanja na četrdesetodnevni post Spasitelja u Judejskoj pustinji i Strasne sedmice, koja je posvećena događajima posljednjih dana zemaljskog života Isusa Krista, Njegovog raspeća, smrti i pogreba (strasna sedmica u prijevodu na ruski znači tjedan stradanja).

Ponedjeljak i utorak ovog tjedna su posvećeni sjećanju na starozavjetne pralikove i proročanstva o križnoj Žrtvi Krista Spasitelja; srijeda – sjećanju na izdaju, koju je počinio Kristov učenik i apostol, predavši svog Učitelja za 30 srebrnjaka; četvrtak – sjećanju na ustanovljenje sakramenta Euharistije (Pričesti); petak – sjećanju na Kristovo raspeće i smrt; subota – sjećanje na boravak Kristovog tijela u grobu (u pećini za pogreb, gdje su se po židovskom običaju sahranjivali mrtvi). Veliki tjedan u sebi sadrži glavne soteriološke dogme (učenje o spasenju) i predstavlja vrhunac kršćanskih postova, slično kao što je Uskrs najljepši vijenac svih blagdana.

Vrijeme Velikog posta zavisi od pokretnog blagdana Uskrsa i zato nema stalni kalendarski datum, ali njegova dužina zajedno s Velikim tjednom uvijek iznosi 49 dana.

Petrovski post (svetih apostola Petra i Pavla) počinje tjedan dana poslije blagdana Duhova i traje do 29. lipnja/12. srpnja. Ovaj post je ustanovljen u čast propovjedničkog truda i mučeničke smrti učenika Isusa Krista.

Gospojinski post – od 1/14. do 15/28. kolovoza – je ustanovljen u čast Majke Božje, Čiji je zemaljski život bio duhovno mučeništvo i sustradanje stradanjima Njenog Sina.

Božićni post – od 15/28. studenog do 25. prosinca/7. siječnja. To je priprema vjernika za blagdan Kristovog Rođenja – drugi Uskrs. U simboličkom smislu on ukazuje na stanje svijeta do dolaska Spasitelja.

Posebne postove može odrediti crkvena hijerarhija zbog društvenih nesreća (epidemija, rata itd.). U Crkvi postoji pobožni običaj da se posti svaki put prije Pričesti.

U suvremenom društvu pitanja o značaju i smislu posta izazivaju mnogo nedoumica i nesuglasica. Učenje i mistični život Crkve, njen Ustav, pravila i obredi do dana današnjeg za dio naših suvremenika ostaju isto onako nepoznati i nejasni kao povijest Amerike prije Kolumba. Hramovi sa svojom tajanstvenom simbolikom nalik na hijeroglife, ustremljeni k vječnosti, zaustavljeni u metafizičkom uzletu, izgledaju obavijeni neprobojnom maglom kao ledene planine Grenlanda. Tek posljednjih godina društvo (točnije – jedan njegov dio) je počelo bivati svjesno da bez rješavanja duhovnih problema, bez priznavanja primata moralnih vrijednosti, bez religioznog prosvjećenja, nije moguće rješenje bilo kakvih drugih zadataka i problema kulturnog, socijalnog, nacionalnog, političkog, pa čak ni ekonomskog karaktera, za koje se odjednom ispostavilo da su vezani u “Gordijski čvor”. Ateizam uzmiče ostavljajući za sobom, kao na bojnom polju, rušenje, raspad kulturnih tradicija, deformaciju društvenih odnosa, i možda ono najgore – površni, bezdušni racionalizam koji prijeti pretvaranjem čovjeka iz ličnosti u biostroj, u monstruma, koji je sastavljen od željezne konstrukcije.

U čovjeka je iskonski utkan religiozni osjećaj – osjećaj vječnosti kao emocionalna svijest o njegovoj besmrtnosti. To je tajanstveno svjedočanstvo duše o stvarnostima duhovnog svijeta, koji se nalazi van granica čulnog doživljaja – gnoze (znanja) ljudskog srca, njegovih nepoznatih sila i mogućnosti.

Čovjek, koji je odgojen u materijalističkoj tradiciji, navikao je smatrati da vrhunac znanja predstavljaju podaci iz znanosti i tehnike, književnosti i umjetnosti. Međutim, to je neznatni dio znanja u usporedbi s ogromnim brojem informacija, koje posjeduje čovjek kao živi organizam. Čovjek posjeduje izuzetno složen sustav sjećanja i mišljenja. Osim logičkog razuma, on se sastoji od urođenih instinkta, podsvijesti, koja bilježi i čuva svu njegovu psihičku djelatnost; nadsvijest je sposobnost intuitivne spoznaje i mističnih kontemplacija. Religiozna intuicija i sintetičko mišljenje predstavljaju najviši oblik spoznaje – “krunu” gnoze.

U ljudskom organizmu se neprestano odvija razmjena informacija bez kojih ne bi mogla postojati nijedna njegova živa stanica.

Broj tih informacija, obrađenih tijekom jednog dana je neusporedivo veći od sadržaja knjiga u svim knjižnicama svijeta. Platon je spoznaju nazivao “prisjećanjem”, odsjajem božanske gnoze.

Empirijski razum, puzeći po činjenicama kao zmija po zemlji, ne može shvatiti ove činjenice, jer on analizirajući razlaže predmet na stanice, drobi i umrtvljava. On može ubiti živi fenomen, ali ga ne može oživjeti. Religiozno mišljenje je sintetičko. To je intuitivno pronicanje u duhovne sfere. Religija je susret čovjeka s Bogom, a također je susret čovjeka sa samim sobom. Čovjek osjeća svoju dušu kao naročitu, živu, nevidljivu supstanciju, a ne kao funkciju tijela i kompleks biostruja; osjeća sebe kao jedinstvo (monadu) duhovnog i tjelesnog, a ne kao konglomerat molekula i atoma. Čovjek otkriva svoj duh kao dijamant u medaljonu, koji je uvijek nosio na grudima ne znajući što se nalazi u njemu; otkriva sebe samog, kao što moreplovac otkriva obale nevidljivog, tajanstvenog otoka. Religiozno mišljenje je svijest o cilju i smislu života.

Cilj kršćanstva je svladavanje svoje ljudske ograničenosti kroz zajednicu s apsolutnim Božanskim bićem. U suprotnosti s kršćanstvom nalazi se ateističko učenje – grobljanska religija, koja sa sarkazmom i očajem Mefistofela govori o tome da će materijalni svijet, koji je nastao iz neke točke i koji će se raštrkati po Univerzumu kao kapljice prolivene žive na staklu bez traga i bez smisla, biti uništen ponovno se skupivši u ovu točku.

Religija je zajedništvo s Bogom. Religija nije samo udio razuma ili osjećaja ili volje, ona, kao i sam život sadrži u sebi cijelog čovjeka u njegovom psihofizičkom jedinstvu.

A post je jedno od sredstava, koja pomažu da se ponovno uspostavi harmonija između duha i tijela, između razuma i osjećaja.

Kršćanskoj antropologiji (učenju o čovjeku) suprotstavljene su dvije tendencije – materijalistička i krajnje spiritualistička. Materijalisti post pokušavaju objasniti u zavisnosti od okolnosti ili kao plod religijskog fanatizma ili kao iskustvo narodne medicine i higijene. S druge strane, spiritualisti negiraju utjecaj tijela na duh, raščlanjuju ljudsku ličnost na dva načela i smatraju da je nedostojno religije da se bavi pitanjima ishrane.

Mnogi ljudi kažu: za zajedništvo s Bogom je potrebna ljubav. A kakav je značaj posta? Zar nije ponižavajuće dovesti svoje srce u zavisnost od želuca? Najčešće tako govore oni koji bi željeli opravdati svoju zavisnost od želuca, odnosno robovanje želucu i nedostatak želje da se u bilo čemu obuzdaju ili ograniče. Visokoumnim frazama o prividnoj duhovnosti oni skrivaju bojazan da ustanu protiv svog tiranina – utrobe.

Kršćanska ljubav predstavlja osjećaj jedinstva ljudskog roda, poštovanje ljudske ličnosti kao pojave vječnosti, kao besmrtnog duha, odjevenog u tijelo. To je sposobnost čovjeka da emocionalno doživljava u sebi radost i nesreću drugog, odnosno izlazak iz svoje ograničenosti i egoizma – tako zatočenik bježi na svjetlost iz mračnog i tamnog podzemlja. Kršćanska ljubav

širi granice ljudske ličnosti, čini život dubljim i zasićenijim unutrašnjim sadržajem. Ljubav kršćanina je darežljiva, kao sunčeva svjetlost, ona ništa ne traži zauzvrat i ništa ne smatra svojim. Ona ne postaje robinja drugih i ne traži sebi robove, ona voli Boga i čovjeka kao sliku Božju, a na svijet gleda kao na sliku, koju je naslikao Stvoritelj, i na kojoj se vide tragovi i sjenke božanske ljepote. Za kršćansku ljubav je potrebna neprestana borba protiv egoizma, kao čudovišta s nekoliko glava; za borbu s egoizmom – borba sa strastima, kao s divljim zvijerima; za borbu sa strastima – podčinjavanje tijela duši, koja je podigla bunt kao “mračna noćna robinja”, kako je tijelo nazivao sv. Grgur Teolog, protiv svoje besmrtne carice. Tada se u srcu pobjednika otkriva duhovna ljubav kao izvor u stijeni.

Krajnji spiritualisti negiraju djelovanje fizičkih faktora na duh, iako to proturječi svakodnevnom iskustvu. Za njih je tijelo samo ljuska duše, nešto izvanjsko i privremeno za čovjeka.

Materijalisti, nasuprot tome, podvlačeći ovaj utjecaj žele dušu predstaviti kao funkciju tijela – mozga.

Starokršćanski apologet Atenagora je na pitanje svog oponenta-poganina o tome kako se tjelesna bolest može odražavati na djelatnost bestjelesne duše naveo sljedeći primjer. Duša je glazbenik, a tijelo je instrument. Ako je instrument oštećen, glazbenik ne može izvući iz njega harmonične zvuke. S druge strane, ako je glazbenik bolestan, instrument šuti. Ali to je samo figurativna slika. Ustvari, veza između tijela i duha je neusporedivo veća. Tijelo i duša čine jedinstvenu ljudsku ličnost.

Zahvaljujući postu tijelo postaje tanani instrument, koji može hvatati svaki pokret glazbenika – duše. Slikovito govoreći, tijelo se iz afričkog bubnja pretvara u Stradivarijevu violinu. Post pomaže da se ponovno uspostavi hijerarhija duševnih snaga, da se složena psihička organizacija podčini najvišim duhovnim ciljevima. Post pomaže duši da pobjeđuje strasti, izvlači dušu, kao biser iz školjke, iz zarobljeništva svega grubo čulnog i poročnog. Post oslobađa čovjekov duh od zaljubljene vezanosti za materijalno, od stalne usmjerenosti na zemaljsko.

Hijerarhija čovjekove psihofizičke prirode nalikuje na piramidu, okrenutu vrhom nadolje, gdje tijelo pritišće dušu, a duša guta duh. Post pokorava tijelo duši, a dušu podčinjava duhu. Post predstavlja važan faktor očuvanja i ponovnog uspostavljanja jedinstva duše i tijela.

Svjesno samoograničenje služi kao sredstvo za postizanje duhovne slobode, o tome su učili još drevni filozofi: “Čovjek mora jesti da bi živio, a ne živjeti da bi jeo,” govorio je Sokrat. Post povećava duhovni potencijal slobode: čini čovjeka nezavisnijim od izvanjskog i pomaže da se na minimum svedu njegove najniže potrebe. Pritom se oslobađa energija, mogućnost i vrijeme za život duha.

Post predstavlja voljnu radnju, a religija je umnogome stvar volje. Onaj tko ne može ograničiti sebe u hrani neće moći pobijediti ni snažnije i istančanije strasti. Raspuštenost u hrani vodi k raspuštenosti i u drugim područjima ljudskog života.

Krist je rekao: Carstvo Nebesko na silu se uzima, i podvižnici dobivaju ga (Mt 11, 12). Bez stalnog napora i podviga volje evanđeoske zapovijedi će ostati samo ideal, koji sija na nedostižnoj visini, kao daleke zvijezde, a ne stvarni sadržaj čovjekovog života.

Kršćanska ljubav je naročita, žrtvena ljubav. Post uči čovjeka da prvo žrtvuje malo, ali “veliko počinje od malog”. Egoist, pak, zahtijeva žrtve od drugih – za sebe, pri čemu najčešće sebe poistovjećuje sa svojim tijelom.

Drevni kršćani su spajali zapovijed posta sa zapovijedi o milosrđu. Njihov običaj je bio da novac, koji su uštedjeli na hrani, stavljaju u posebnu kasicu i da ga o blagdanima dijele prosjacima.

Dotakli smo se osobnog aspekta posta, ali postoji i drugi, ništa manje važan – crkveni. Posredstvom posta čovjek se uključuje u ritam bogoslužja u hramu, postaje sposoban stvarno preko sakralnih simbola i slika doživljavati događaje iz biblijske povijesti.

Crkva je duhovni živi organizam, i kao svaki organizam ona ne može postojati van određenih ritmova.

Postovi prethode velikim kršćanskim blagdanima. Post je jedan od uvjeta pokajanja. Bez pokajanja i očišćenja čovjek ne može doživjeti radost blagdana. Točnije, on može osjetiti estetsku nasladu, elan, egzaltaciju itd., ali to su samo surogati duhovnosti. Istinska, preporađajuća radost, kao djelovanje milosti u srcu njemu ostaje nedostupna.

Kršćanstvo od nas zahtijeva neprekidno usavršavanje. Evanđelje čovjeku otkriva bezdan njegovog pada, kao što eksplozija svjetlosti otkriva mračnu provaliju, koja se otvara pod nogama, i istovremeno Evanđelje čovjeku otkriva božansko milosrđe, beskonačno kao nebo. Pokajanje je viđenje pakla u svojoj duši i ljubavi Božje, utjelovljene u Kristu Spasitelju. Između dva pola – tuge i nade – on prolazi putem duhovnog preporoda.

Niz postova je posvećen bolnim događajima iz biblijske povijesti: u srijedu je Kristov učenik – Juda izdao Krista; u petak je Gospodin pretrpio raspeće i smrt. Vara se onaj tko ne posti u srijedu i petak, a kaže da voli Boga. Prava ljubav neće hraniti svoju utrobu pokraj groba voljenog. Oni koji poste u srijedu i petak dobivaju dar sposobnosti da dublje suosjećaju s Kristovim stradanjima.

Sveti oci kažu: “Daj krv i primi duh.” Pokori svoje tijelo duhu – to će biti dobro i za samo tijelo, isto kao što je za konja dobro da se podčinjava jahaču, jer će inače obojica poletjeti u provaliju. Proždrljivac mijenja duh za utrobu i dobiva salo.

Post je univerzalna pojava koja postoji kod svih naroda i u sva vremena. Međutim, kršćanski post se ne može usporediti s postom budista ili manihejca. Kršćanski post se zasniva na drugim religijskim principima i idejama. Za budista nema principijelne razlike između čovjeka i insekta. Zato je za njega upotreba mesa jedenje leša, koje je blisko kanibalizmu. U nekim poganskim religijskim školama upotreba mesa je bila zabranjena, jer je teorija reinkarnacije (metapsihoze) čovjeka primoravala da se boji da se u gusanu ili jarcu možda nalazi duša njegovog pretka, koji je tamo dospio po zakonu karme (osvete).

Po učenju mazdaizma, manihejaca i drugih religijskih dualista u stvaranju svijeta je sudjelovala i demonska sila. Zbog toga su neka bića smatrana plodovima zlog počela. U nizu religija post je bio zasnovan na lažnoj predodžbi o ljudskom tijelu kao o tamnici duše i središtu svakog zla. Ovo je rađalo samomučenje i fanatizam. Kršćanstvo smatra da takav post dovodi do još većeg rastrojstva i raspada “trimetrije čovjeka” – duha, duše i tijela.

Suvremeno vegetarijanstvo, koje propovijeda ideju supatnje sa živim bićima zasnovano je na materijalističkim predodžbama, koje brišu granicu između čovjeka i životinje. Kad bi čovjek bio dosljedni evolucionist, trebao bi priznati živim bićima sve oblike organskog života, uključujući i drveće i travu, odnosno osuditi sebe na smrt od gladi. Vegetarijanci uče da biljna hrana sama po sebi mehanički mijenja čovjekov karakter. Ali vegetarijanac je bio, npr., i Hitler.

Na kojem principu se bira hrana za kršćanski post? Za kršćanina nema čiste i nečiste hrane. Ovdje je uzeto u obzir iskustvo djelovanja hrane na ljudski organizam i zato bića kao što su ribe i morske životinje spadaju u posnu hranu. Istovremeno u mrsnu hranu osim mesa spadaju i jaja i mliječni proizvodi. Svaka biljna hrana se smatra posnom.

Kršćanski post ima nekoliko vidova – u zavisnosti od stupnja strogosti. U post spada:

– potpuno uzdržavanje od hrane (po Ustavu Crkve takvo strogo uzdržavanje od hrane se preporučuje za prva dva dana korizme, u petak Velikog tjedna, u prvi dan posta svetih Apostola);

– sirovojedenje – hrana, koja nije spremljena na vatri;

– suhojedenje – hrana, koja je spremljena bez biljnog ulja;

– strogi post – bez ribe;

– običan post – upotreba ribe, ulja i svih vrsta biljne hrane.

Osim toga preporučuje se da se za vrijeme posta ograniči broj obroka (npr., do dva puta dnevno) i da se smanji količina hrane (približno do dvije trećine uobičajene norme). Hrana treba biti jednostavna, bez specijaliteta. Za vrijeme posta hranu treba uzimati kasnije nego u uobičajeno vrijeme – poslije podneva, naravno, ako to dozvoljavaju okolnosti života i rada.

Treba imati u vidu da u narušavanje kršćanskog posta ne spada samo jedenje mrsnog, već također i užurbanost u jelu, isprazni razgovori i šale za stolom itd. Post treba strogo odgovarati čovjekovom zdravlju i snazi. Sv. Bazilije Veliki piše da je nepravedno da se za čovjeka snažnog i slabog tijela odredi ista mjera posta: “Jedni imaju tijelo slično željezu, a drugi – slami.”

Post je manje strog: za trudnice, rodilje, majke koje doje djecu; za one koji putuju i koji su dospjeli u ekstremne uvjete; za djecu i stare osobe ukoliko starost prate nemoć i slabost. Post se ukida u uvjetima kad je čovjeku fizički nemoguće nabaviti posnu hranu i prijeti mu bolest ili smrt od gladi.

Ukoliko čovjek pati od teške bolesti želuca, u dijetu onoga tko posti može biti uključena određena vrsta mrsne hrane, koja je neophodna ukoliko čovjek boluje od te bolesti, ali je najbolje da se to prvo razmotri s duhovnikom.

U novinama i drugim sredstvima mass-medija protiv posta su često nastupali medicinari – sa zastrašujućim izjavama. Oni su, u duhu Hoffmana i Edgara Poea oslikavali mračnu sliku slabokrvnosti, avitaminoze i distrofije, koji kao aveti odmazde očekuju one koji imaju više povjerenja u crkveni Ustav nego u Pevznerovu “Higijenu ishrane”. Medicinari su post najčešće brkali s takozvanim “starim vegetarijanstvom”, koje je isključivalo iz ishrane sve namirnice životinjskog porijekla. Oni se nisu mnogo trudili da se snađu u elementarnim pitanjima kršćanskog posta. Mnogi od njih čak nisu ni znali da je riba posna hrana. Oni su ignorirali činjenice, koje je zabilježila statistika: mnogi narodi i plemena, koji se uglavnom hrane biljnom hranom, odlikuju se izdržljivošću i dugim životom, prvo mjesto po dugovječnosti zauzimaju pčelari i monasi.

Pritom, javno odbacujući religiozni post, službena medicina isti uvodi u liječničku praksu pod nazivom “dana za olakšavanje” i vegetarijanskih dana. Vegetarijanski dani su u sanatorijima i vojsci bili ponedjeljak i četvrtak. Izbacivano je sve što je moglo podsjećati na kršćanstvo. Očigledno je da ideolozi ateizma nisu znali da su ponedjeljak i četvrtak dani posta starih farizeja.

U većini protestantskih konfesija nema kalendarskih postova. Pitanje posta se rješava individualno.

U suvremenom katolicizmu post je sveden na minimum; jaja i mlijeko se smatraju posnom hranom. Dozvoljava se uzimanje hrane na sat-dva prije pričesti.

Kod monofizita i nestorijanaca – heretika – post se odlikuje dužinom i strogošću. Možda se u tome očituje opća istočno-religiozna tradicija.

Najvažniji post u starozavjetnoj Crkvi je bio dan “Očišćenja” (u rujnu). Osim toga, postojali su tradicionalni postovi u znak sjećanja na rušenje Jeruzalema i spaljivanje hrama. Kao svojevrsna vrsta posta služile su zabrane za određenu vrstu hrane, koje su imale odgojno-pedagoški karakter. Nečiste životinje su bile oličenje grijeha i poroka, koje je trebalo izbjegavati (zec – kukavičluk, deva – zlopamćenje, medvjed – jarost itd.) Ove zabrane, prihvaćene u judaizmu, djelomično su prešle u islam, gdje se nečiste životinje doživljavaju kao nositelji fizičke nečistoće.

U Gruziji je narod strogo poštovao postove, što je zabilježeno u hagiografskoj literaturi. Efimije Mtacmindeli (Svetogorac) je sastavio dragocjenu uputu o postovima. A u “Opisu Kolhide” dominikanskog redovnika A. Lambertija se kaže i to da “Mingrelci poštuju grčke običaje (odnosno pravoslavlje – prim. aut.) – korizmu poštuju veoma strogo, čak ni ribu ne jedu! I općenito, jedu samo jednom dnevno na zalasku sunca. Oni tako strogo poštuju obred posta da bez obzira kako bolesni, ili stari, ili onemoćali bili, nipošto u to vrijeme neće jesti meso. Neki petkom uopće ništa ne jedu: posljednjeg tjedna ne piju vino, a posljednja tri dana ne uzimaju nikakvu hranu.”

Po učenju Crkve, tjelesni post mora biti sjedinjen s duhovnim postom: uzdržavanjem od kazališta, od ispraznih, a tim prije od neskromnih razgovora, od svega što budi čulnost i rasijava um. Post mora biti praćen osamljenošću i šutnjom, razmišljanjem o svom životu i sudom nad samim sobom. Post po kršćanskoj tradiciji počinje od uzajamnog opraštanja uvreda. Post sa zlobom u srcu nalikuje na škorpiona, koji može opstati bez hrane najduže od svih bića na zemlji, ali pritom proizvodi smrtonosni otrov. Post mora biti praćen milošću i pomoći siromašnima.

Vjera predstavlja neposredno svjedočanstvo duše o postojanju Boga i duhovnog svijeta. Slikovito govoreći, srce vjernika nalikuje na naročiti prijemnik, koji prima informacije, koje dolaze iz duhovnih sfera. Post pomaže istančanijem i osjetljivijem doživljaju ovih informacija, ovih valova duhovne svjetlosti. Post mora biti sjedinjen s molitvom. Molitva predstavlja usmjerenost duše k Bogu, mistični razgovor stvorenja sa svojim Stvoriteljem. Post i molitva su dva krila, koja dušu uznose k nebu.

Ako se kršćanski život usporedi s hramom u izgradnji onda će njegov kamen-temeljac biti borba sa strastima i post, a vrh, vijenac – duhovna ljubav, koja odražava u sebi svjetlost božanske ljubavi, kao što zlato na crkvenim kupolama odražava zrake izlazećeg sunca.

arhimandrit Rafail Karelin: Kršćanstvo i modernizam

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s