Kretanje duhovnih sfera

Molitva je slobodni čin ljudskog duha, realizacija ljubavi, koja je nekada spajala čovjeka i Boga. Zlatni lanac ove ljubavi je bio pokidan i uništen ljudskim padom u grijeh. Molitva je uspostavljanje prijašnje veze ljudskog duha s božanskim Apsolutnim Duhom – veze koja je postojala kod prvostvorenih ljudi. Molitva se, kako se meni čini, može zamisliti i opisati samo kroz određene alegorije i slike. Logički se ona ne može analizirati, jer je sama molitva mnogo dublja od analitičkog razumskog mišljenja. Dakle, ako pravimo neku logičku, filozofsku, interpretaciju molitve, u najboljem slučaju možemo ukazati samo na neke njene izvanjske manifestacije. A najdublja suština molitve će uvijek izmicati površnom, razumskom mišljenju.

Naš život je putovanje po ogromnoj pustinji. Istinskom kršćaninu ovaj svijet izgleda prazno. On je ovdje iznutra sam, ne shvaćaju ga, njegove riječi ne nalaze odjek u dušama drugih ljudi. Neshvaćen, umoran i često odbačen od svijeta, kršćanin može izliti dušu u molitvi Bogu. Molitva mu daje istinsko svjedočanstvo, istinsku sigurnost da on u ovoj ogromnoj pustinji nije sam, da je Bog s njim. U molitvi čovjek ukrepljuje svoje snage. Van molitve ljudska duša slabi i duhovno propada. Zato se molitva može usporediti s izvorom tekuće, čiste, žive vode. I putnik, koji se umori od putovanja u svijetu gasi ovom živonosnom vodom svoju žeđ. Ali to nije samo izvor iz kojeg on sam pije. Ako se u čovjekovo srce useli neprestana molitva događa se veliko čudo: on postaje izvor žive vode i drugima.

Ljudi koji traže Boga i nehotice teže k onome u čijem srcu teče molitva. Neka kršćanin i krije svoju duhovnu djelatnost i uopće ne govori ni o čemu duhovnom, ako u njegovom srcu teče istinska, pokajnička molitva, iz njega izlazi neka duhovna svjetlost. Ova divna svjetlost se ne vidi očima. Ali je može osjetiti svatko tko traži Boga. I zato mnogi obični monasi, pa čak i svjetovnjaci koji se naizgled ne odlikuju ni obrazovanjem, ni krasnorječivošću, ni nekim širokim znanjima, istovremeno privlače duše drugih ljudi kao što magnet privlači metal. Narod se skuplja oko ovih molitelja, teži k njima, kao da želi ugasiti pored njih žeđ svoje duše; žeđ, koju ne mogu ugasiti ni tjelesna mudrost, ni zemaljska znanja, ni prazne naslade, ni trenutne radosti. Onaj tko u svom srcu ima duboku i neprestanu molitvu postaje duhovni izvor pored kojeg ljudi, iznemogli od težine, proturječnosti i muka ovog života dobivaju duhovnu utjehu i ukrepljuju svoje snage. Zato se svaki svećenik prije svega treba pobrinuti da u njegovom srcu bude molitva, da se brine više o tome nego o stjecanju izvanjskih teoloških spoznaja. Bez unutrašnje molitve su filozofske i teološke spoznaje pastira mrtve i ljudsko srce mu se neće otvoriti. Pastirske pouke će se doživljavati samo izvanjski, hladnim umom. Od hladnoće izlazi hladnoća; hladnoća našeg srca ne može zapaliti oganj u srcima drugih. Zbog toga mi se čini da je glavna dužnost svećenika da se moli za pastvu i za cijeli svijet, neprestano ponavljajući u svom srcu Isusovu molitvu ili one molitve, koje su u nutrini bliske njegovoj duši.

Isusova molitva je najviša i sveobuhvatna; ali čovjek, ako želi može izabrati i neku drugu kratku molitvu, npr. neke stihove iz psalma; neki stalno ponavljaju Oče naš. Ima ljudi koji izgovaraju samo dvije riječi: “Gospodine, pomiluj!”, ali su pritom njihova srca uvijek okrenuta Bogu. Tako da ovdje ne postoji čvrsto i nepromjenjivo pravilo. Moli se onako kako to želi tvoja duša. Sv. Teofan Zatvornik je govorio da ako čovjek čita molitveno pravilo i njegovo srce se otvara na neke riječi molitve, odaziva se na njih s naročitom snagom, on ne treba žuriti da ide dalje, treba se zaustaviti i dozvoliti svom srcu da se nahrani ovim riječima. Čovjek će sam osjetiti kada se nasiti; onda neka dalje čita riječi molitve.

U svijetu ima mnogo vrijednih stvari i one nas primoravaju da zaboravimo na molitvu. Ali vrijeme prolazi i mi vidimo kako se ove vrijednosti pretvaraju u smeće i prah; i jedino realno blago, koje čovjek može steći, jest molitva. Zaista, ako misaonim pogledom obuhvatimo sav svoj život, vidjet ćemo da su istinski život našeg duha predstavljali samo oni malobrojni trenuci kad smo se molili. Tako npr. molitvu pred čudotvornom ikonom ili unutrašnju molitvu, kada je milost dotakla srce doživljavamo kao istinski život, dok je sve ostalo u usporedbi s njom nekakav sivi san.

Molitva je veliko blago, koje čovjek stječe. Molitva je rudnik, a u rudniku se drago kamenje i metali iskopavaju s velikim naporom: oni nisu na otvorenom, da ih svi vide, već se kopaju iz tvrde zemlje i stijena. Zato je i za molitvu potreban stalan i težak napor. Međutim, ona zrnca zlata i dijamanata, koja smo dobili putem napornog molitvenog truda sad već zauvijek postaju blago našeg srca. Ona se čuvaju negdje duboko unutra tako da ih čak ni ne vidimo. Ali će u određeno vrijeme naš duh početi živjeti upravo zahvaljujući ovim snagama, koje smo stekli u molitvi. Bez molitve čovjek ostaje prosjak. On sve može izgubiti – sve i gubi. U ovom svijetu nema ničega što bi zauvijek ostalo s nama: ili on nas napušta ili mi njega. Samo molitva predstavlja istinsko blago ljudskog srca, koje se ne može oduzeti. Kad se čovjek sprema na dalek put on sa sobom nosi štap na koji se oslanja na putu. I molitva, kao neki duhovni oslonac, čini naš put znatno lakšim, neočekivano pretvara djela koja teško možemo ispuniti u djela koja lako obavljamo. Tako je i obrnuto: ako se čovjek bez molitve, oslanjajući se samo na svoje snage i sposobnosti lati neke makar i najjednostavnije stvari, pred njim se često ispriječe potpuno neočekivane i nesavladive prepreke.

Molitva je korijen svih vrlina. Sve istinske vrline su dar božanske milosti. Van milosti Božje nikakva ljudska djela ne spašavaju čovjeka. Istinske vrline se stječu samo onda kad čovjek u svom srcu ostavlja mjesto za djelovanje Duha Svetoga; one se dobivaju od Boga u molitvi i čuvaju se samo molitvom. Zato molitva i stvara i čuva.

Molitva predstavlja krila duše. Sv. Ivan Zlatousti kaže: “Što da radimo kad smo okruženi neprijateljima, kad svaki naš korak vrebaju stotine opasnosti?” – i nastavlja: “Uzdigni se iznad zemlje i svi tvoji neprijatelji će biti slabi, a opasnosti uništene. Bilo kakve zamke da se postavljaju ptici, ona je sigurna dok leti na visini. Tako i ti, čovječe, ako mislima puziš po zemlji, ako si okružen neprijateljima, ako na tvom putu stoje zamke i vrebaju te opasnosti, uzdigni se iznad zemlje i sve opasnosti će nestati.” Kako se čovjek može uzdići uvis? Može se uzdići samo u molitvi, zato što molitva predstavlja krila duše, koja uznose čovjeka iznad svih njegovih neprijatelja.

Molitva se naziva kretanjem duhovnih sfera. Teško nam je shvatiti što to znači. A suština ove definicije je sljedeća: iskrena pokajnička molitva čovjeka neprekidno vodi u stalno nova i nova stanja i položaje u odnosu na Nebesku Crkvu. Istinska pokajnička molitva privlači čovjeku njemu potpuno nepoznate svijetle duhovne sile. Tako je jedan monah, ušavši iznenada u ćeliju sv. Ivana Kolova vidio kako on spava na svojoj postelji, a kraj njegovog uzglavlja stoji njegov anđeo čuvar. Općenito je ovaj sveti otac – abba Ivan – među monasima bio poznat po tome što se uvijek molio. On je često zaboravljao i na svoj ručni rad, i na druge ljude. Ponekad je sveti bio uronjen u takvo stanje kao da je potpuno napuštao zemaljski svijet i približavao se drugom svijetu – nebeskom, anđeoskom. Jednom prilikom je kod njega došao gonič deva, koji je od monaha uzimao njihov ručni rad (abba Ivan je pleo košare), zatim je to odnosio u Aleksandriju i prodavao, a za dobiveni novac kupovao je monasima kruh i namirnice. Tako gonič zakuca na vrata ćelije svetog starca i kad on izađe upita ga: “Oče, jesi li pripremio košare?” Ivan odgovori: “Odmah ću ih iznijeti.” Zatim abba uđe u ćeliju i zaboravi na sve – i na goniča i na košare. Bio je u nekom duhovnom nadahnuću, odnosno u naročitom molitveno-kontemplativnom stanju. Gonič ga je dugo čekao, a onda opet pokuca. Abba Ivan ponovno izađe i dijalog se gotovo ponovi: “Oče, čekam košarice.” “Oprosti mi, sad ću ih donijeti.” I ponovno se ovaj bogonosni čovjek vrati u ćeliju, zaboravi na sve i uroni se u molitvu. Gonič, koji je volio velikog starca strpljivo je čekao i na kraju, odluči pokucati po treći put. Začuše se iste riječi: “Oče, iznesi košare.” “Dobro, donijet ću ih.” I evo, vraćajući se u unutrašnju ćeliju (obično se ćelija dijelila na dvije prostorije: prva je bila za molitvu, a druga nešto poput zasebne sobice za zanat), sv. Ivan je sve vrijeme ponavljao: “Deva i košare, deva i košare,” da ne bi zaboravio da treba uzeti košare i dati ih goniču. Sve gore navedeno govori o tome da je molitva kod drevnih asketa bila toliko duboka, da su oni bili bliži duhovnom svijetu nego zemaljskom. Oni kao da su ovlaš doticali zemaljski svijet, samo tabanima nogu, a živjeli su u drugom svijetu, nevidljivom i duhovnom. Zato istinska pokajnička molitva pokreće duhovne sfere, odnosno čini duhovni svijet drugačijim u odnosu na nas.

Molitva je poklonstvo Bogu. U Evanđelju po Ivanu se govori o tome kako Bog traži Sebi poklonike u duhu i istini (Iv 4, 23). I takvo klanjanje – u duhu i istini – jest neprestana molitva srca, skrivena od ljudskih pogleda. U njoj se budi ljudski duh, koji se obično nalazi u nekom stanju sna, jer je pokopan našim strastima i kao da je opijen i umrtvljen.

Ono što mi osjećamo najčešće nije duh, nego duša; ono što najčešće doživljavamo jesu naši duševni osjećaji. Ponekad stojimo u hramu, molimo se, osjećamo radost. Ali čim izađemo iz crkve i dođemo do autobusne postaje vidimo da je naša radost već nestala, kao da je nije ni bilo. Što to znači? Stvar je u tome što nismo osjećali duhovnu nego duševnu radost. Prava duhovna radost se potpuno razlikuje od svega drugog. Ona je prozračna i svijetla i doživljava se potpuno drugačije: kao novi život, kao da se nešto novo, nepoznato i istovremeno veoma poznato, nešto što kao da smo davno izgubili, odjednom našlo i oživjelo u našem srcu. Duhovna molitva se gotovo ne može opisati. Može se samo reći da se ona doživljava kao uskrsnuće duše prije uskrsnuća tijela. Duhovna molitva i jest istinsko klanjanje čovjeka Bogu. Ali takva molitva se daje samo kroz dugogodišnji naporan trud, i rekao bih, ne samo kroz molitveni trud, već i kroz čitav čovjekov život, koji mora biti u skladu s molitvom. Ovdje se odigrava obostrani proces: molitva pomaže čovjeku da ispunjava zapovijedi Gospodnje, a ispunjenje zapovijedi pomaže buđenju duhovne molitve. Duhovna molitva postaje neprekidno klanjanje Bogu u duhu i istini, a čovjek postaje istinski poklonik Nebeskog Oca, jedan od onih poklonika koje Bog traži.

arhimandrit Rafail Karelin: Kršćanstvo i modernizam

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s