Što je vjera?

Korijen ovog pitanja se krije u kršćanskoj antropologiji. Što je čovjek? Po čemu se on razlikuje od drugih bića? Ovdje, na zemlji, susrećemo raznovrsne oblike i izraze života, ali između čovjeka i bilo kojeg drugog bića postoji neizmjerna provalija. Kakva je to tajna – čovjek? Vidimo da je čovjek po svom tjelesnom sastavu sličan drugim bićima i da je on istovremeno velika tajna. Čovjek ne pripada samo zemlji, on pripada i vječnosti. I on sam je svjestan te tajne. S jedne strane, čovjek je predmet ovoga svijeta, uvjetovan je njegovim zakonima. S druge strane, čovjek osjeća da je slobodno biće, ličnost, koja ima mogućnost samoopredjeljenja.

Sveto Pismo nam otkriva ovu tajnu. Gospodin stvara čovjeka od zemlje i istovremeno udahnjuje u njega nešto drugo, božansko, nezemaljsko, što se u Bibliji naziva “dahom života”. To je čovjekova duša. U duši se otiskuje slika Božja. Ona je kao sjenka Božanstva na zemlji. U samom stvaranju čovjeka, koji se nalazi na granici između dva svijeta – materijalnog i duhovnog, u samoj duši čovjeka, koji je odraz i slika Božanstva, krije se tajna njegove unutrašnje slobode.

Zbog čega ljudi različito reagiraju na zov božanske milosti? Zašto su jedni spremni čitav svoj život posvetiti Bogu, drugi su ravnodušni prema religiji, a treći se prema njoj odnose s prezirom, pa čak i s mržnjom? Zašto mnogi ateisti ne samo da odbacuju religiju kao filozofski sustav, koji je za njih neprihvatljiv, već i mrze Krista kao svog osobnog neprijatelja? To je također tajna, tajna ljudskog srca.

Sve što čovjek radi i o čemu razmišlja, sve njegove želje, unutrašnje težnje i porivi, sva njegova djela i riječi uvijek ostavljaju trag. Postoji duhovni zakon: “Sve ostavlja trag.” Mi imamo dva sjećanja: sjećanje uma i sjećanje srca. Ljudski um, sjećanje razuma, ne može zadržati unutrašnje i izvanjske informacije koje čovjek dobiva. Zato razumsko sjećanje ima spasonosnu sposobnost – da zaboravlja. Kad čovjek ne bi mogao zaboravljati, on jednostavno ne bi mogao postojati, ugušila bi ga bujica informacija. Ali on ima i drugo sjećanje. To je sjećanje srca, koje sadrži čitav njegov život – i izvanjski i unutrašnji u kodiranom obliku. Tamo se sve otiskuje. Svi likovi, osjećaji, želje, namjere, postupci – sve to u šifriranom, kodiranom obliku ostaje u dubinama ljudskog srca.

Srce se kod svetih otaca naziva “knjigom savjesti”. Na Posljednjem sudu čovjek će vidjeti sav svoj život upravo zato što će knjiga sjećanja njegovog srca biti otvorena i dešifrirana. On će ugledati sav svoj život, cijelog sebe od rođenja do smrti, u svoj svojoj golotinji – duhovnoj golotinji. Srce je ona točka u kojoj se sabire sve što je čovjek stigao učiniti, reći, pomisliti, ili samo osjetiti u ovom životu. Ono može postati ono tajanstveno polje, gdje se čovjek susreće s Bogom, i istovremeno ljudsko srce svojim unutrašnjim glasom može reći Božanstvu: “Ne, ne želim znati za Tebe.” Krist u Otkrivenju Sebe uspoređuje s gostom, koji stoji pred zatvorenim vratima. Gost kuca na ova vrata. Domaćin može otvoriti ili ne otvoriti – kao odgovor na ovo tajanstveno kucanje Božanstva. Krist kaže: „Ako tko čuje glas Moj i otvori vrata, ući ću k njemu“, odnosno “Ući ću u dušu njegovu milošću Svojom.” „I večerat ću s njime, i on sa Mnom“ (Otk 3, 20), odnosno “Podijelit ću radost s njim.” Kakva je to radost? To je susret i sjedinjenje čovjeka s Kristom, to je hranjenje čovjeka Duhom Svetim. Svatko od nas ima pravo reći Bogu: “Hoću” ili “neću”. Gospodin je čovjeku dao slobodnu volju. To je velik i strašan dar, čovjekova veličina i ujedno ogromna odgovornost, koje većina ljudi nije svjesna.

Pitamo se: zašto ljudske duše na različite načine odgovaraju Bogu? – Zato što sadržaj ljudskih srdaca biva različit. Glavnu prepreku da čovjek čuje Kristov glas i da Ga slijedi, predstavlja duhovna oholost. Duhovna oholost je strašnija od svih ljudskih strasti. Duhovna oholost je potpuno uzdanje samo u sebe samog, u svoje unutrašnje snage. Duhovna oholost jest odbacivanje pomoći Božje. Čovjek kao da govori: “Ne treba mi nitko, ja sam sam izvor svojih vlastitih snaga, svog spasenja.” Zbog toga duhovna oholost primorava čovjeka da vidi sebe kao centar svog vlastitog bivstva: njemu Bog nije potreban. I čak ako oholi čovjek ispovijeda neku religiju, ona za njega uvijek ostaje samo izvanjska forma. U stvari, on ima drugu religiju – egoizam, odnosno on je sam sebi postao bog.

Ispostavlja se da mnogi, izvana gledano, veoma pošteni i odgojeni ljudi, koji pritom naizgled nisu lišeni i drugih vrlina, ne vjeruju u Boga. I ponovno se pitamo: zašto? Kada bi ovi ljudi živjeli zbog grubih čulnih strasti religija bi im smetala da zadovoljavaju svoje niske želje. Ali ponekad vidimo ljude u izvjesnom smislu moralne i istovremeno ravnodušne prema religiji. Kako to objasniti? Stvar je u tome što u njihovoj duši nedostaje glavno – realno viđenje sebe, svoje ograničenosti kao stvorenja i svog unutrašnjeg pada. Oni nemaju potrebe za drugom, višom silom, koja ih može preobraziti, preporoditi ih i spasiti, oni jednostavno ne osjećaju, ne vide svoju bolest. I zbog toga je tim ljudima Bog potpuno stran. Neki od njih toliko šire sferu svog egocentrizma da na izvjesni način uključuju u nju društvo drugih ljudi. Oni kažu: “Za nas je religija ljubav prema čovječanstvu, za nas je samo čovječanstvo bog.” Nositelj takve čudne religije je bio Feuerbach, kojim se naveliko koristio Marx (iako je on i kritizirao Feuerbacha). Ali što je to “čovječanstvo”? Čovječanstvo, na kraju krajeva, predstavlja zbir istih takvih nesavršenih stvorenja kao što je jedan čovjek. Zbir nesavršenog ne može biti savršen. Zbir ograničenog ne može biti bezgraničan. Zato je “religija čovječanstva”, u stvari ista ona religija egocentrizma…

Dakle, prva prepreka, koja čovjeku smeta da čuje glas Božji jest duhovna oholost, koja se kao ogroman zid ispriječila između duše i Božanstva. Međutim, patnje i potresi često ruše ovaj zid. Za vrijeme tragedija i katastrofa kod mnogih ljudi se budi religiozni osjećaj. Padaju i razbijaju se idoli, koje su sami stvorili i kojima su htjeli zamijeniti Boga. Uostalom, ovo se ni izdaleka ne događa uvijek i sa svima. Neke ljude patnje i potresi, baš obrnuto, čine ozlojeđenima i surovima.

Druga prepreka, koja stoji između duše i Boga jest uronjenost u svjetski život, njegova apsolutizacija, odnosno potpuno, bez ostatka prepuštanje sebe svjetskoj kulturi, uranjanje u sve njegove veoma složene probleme. Čovjek kao da nema vremena pogledati u nebo, on ili nalikuje na vječno zauzetog mrava ili se potpuno zadovoljava onim vrstama duševnih naslada, koje mu mogu osigurati umjetnost, znanost i sl. Drugim riječima, čovjek je potpuno okrenut duševnim vrijednostima ovog svijeta i ne razmišlja da postoje druge – duhovne.

U suštini, pravo govoreći, ljudska umjetnost, književnost i poezija u znatnoj mjeri predstavljaju stihiju ljudskih strasti, samo veoma istančanih, gdje se zlo pojavljuje pod maskom dobra, a grubi poroci bivaju opjevani i izgledaju privlačno. Zbog toga su rijetki pisci i pjesnici bili zaista religiozni ljudi. Zanimanje za svjetsku umjetnost, potpuno uključivanje u svjetsku problematiku otkida, odsijeca čovjeka od vječnosti. U zemaljskoj buci on više ne čuje tihi glas duha. Zatim, sama po sebi umjetnost uzbuđuje i razvija ljudsku maštu i fantaziju. A mašta i fantazija nam kao debela zavjesa zaklanjaju naše srce. Čovjek, koji se nalazi u zarobljeništvu svojih snova i maštanja živi u lažnom svijetu, koji je sam stvorio i u kojem prisustvuju demonske sile. Njemu se čini da živi duhovnim životom, a taj život je u stvari izvanjski; njegovo srce ostaje neočišćeno, nepreporođeno.

Bog se čovjeku otkriva kao do sada nepoznati unutrašnji duhovni život. Čista duša ne osjeća Boga kao silu koja dolazi izvana, i kao silu koja je potencijalno postojala u njoj samoj, već kao uključivanje u potpuno drugačije, novo bivstvo. Kod ljudi sa zarobljenim srcem, koji su postali zarobljenici ovoga svijeta postupno se zaglušuje, kao da atrofira sposobnost da prihvate valove, koji dolaze iz vječnosti. U Bibliji postoje riječi: „Razumijte i spoznajte da sam Ja Bog“ (crkvenoslavenski tekst: uprazdnitesja i razumejte…) (Ps 46, 10). To znači da čovjek mora umjeti isključiti se iz svega svjetskog, mišlju se uzdići iznad zemaljskog, tražiti drugu egzistenciju van granica materijalnog i duševnog svijeta. On se mora očistiti od njegovih likova i strasti da bi osjetio dah Božanstva. U čovjeku koji je uronjen u čulnost Božji zov ponekad izaziva ozlojeđenost. Njemu se čini da ga religija želi lišiti onih radosti, koje daje samo ovdašnje bivstvo, da religija zauzvrat za realne osjećaje i naslade (ma koliko oni kratko trajali i ma kako lažni bili) neće dati ništa osim obećanja, koja se neće ostvariti. I zato se oni ljubitelji svijeta, oni ljudi koji su svim svojim srcem vezani za svijet, obično prema religiji odnose ili s hladnom ravnodušnošću, ili sa skrivenom mržnjom u srcu.

I na kraju, treće. To su strasti, kojih se čovjek ne želi osloboditi. Religija od njega zahtijeva asketizam, religija traži promjene. Onaj tko je postao zarobljenik svojih vlastitih strasti mora sebe psihološki uvjeriti u to da nema ni vječnog života ni odgovornosti za učinjena djela, ni buduće kazne ili nagrade. Zato čovjek, koji je uronjen u čulne strasti stalno iznutra uvjerava sebe u to da vječnosti nema: ona mu jednostavno ne odgovara; on uvjerava sebe u to da bi se spokojno prepuštao svojim strastima. To je treći razlog zbog kojeg ljudsko srce odbacuje Boga.

Postoji odbacivanje svojom voljom, ali postoji i odbacivanje zbog neznanja, kad su kod čovjeka umjetno stvoreni izvjesni ateistički kompleksi. Onda on nema posla s religijom, već sa svojom predodžbom u vidu karikature o njoj, te ne odbacuje Boga, već karikaturu, koja mu se od djetinjstva pokazuje kao model religije. Ova vrsta nevjere se najlakše ruši kad se čovjek ozbiljno upozna s kršćanskom religijom kao s pogledom na svijet i s vjerom kao metafizičkom pojavom.

Pa ipak ponovno se pojavljuje pitanje: što je vjera i zašto čovjek vjeruje? Čovjek vjeruje zato što je on slika i prilika Božja. Između Pralika i lika postoji veza. Ta veza se zove simpatička veza. Vjera se već u samom čovjeku potencijalno nalazi kao mogućnost, tako da nam je ona svojstvena; međutim, to nije sposobnost koju čovjek sam može razviti. Vjera oživljava samo uz djelovanje božanske milosti. Zbog toga je ona sinergija, odnosno sjedinjenje dvije volje – božanske i ljudske. Vjera je podvig ljudskog duha i ispoljavanje njegove sposobnosti da vjeruje ili da ne vjeruje, da razvija ili guši ovaj osjećaj. Ali, s druge strane, vjera za čovjeka uvijek predstavlja dar Božji, zato što bez milosti Božje ona ostaje samo mogućnost ljudske duše. Zbog čega čovjek vjeruje ili ne vjeruje? Vjeruje kada se njegova volja podčinjava božanskoj milosti, vjeruje kad traži Boga (možda čak i nesvjesno) i u dubinama ljudskog srca dolazi do ovog divnog susreta. Ne vjeruje kad se njegovo srce zatvara pred milošću. Ima biljaka, koje zatvaraju lišće na najlakši dodir. Tako se i srce nevjerujećeg čovjeka zatvara kad osjeti dodir milosti. Ono je ne želi, njemu je milost strana.

arhimandrit Rafail Karelin: Kršćanstvo i modernizam