Teologija braka po patrijarhu Pavlu

Patrijarh srpski Pavle se, između ostalog, bavio i pitanjem kontracepcije iz perspektive Pravoslavne Crkve. On kaže: „Kako po ovom pitanju, tako i po svakom drugom koje se odnosi na čovjeka, da bismo ga mogli jasno sagledati i doći do pravilnog stava, trebamo se zapitati: Kakvu je namjeru Bog imao u vidu kad je stvorio ovaj ili onaj organ, ovu ili onu sposobnost? Iz odgovora na to pitanje shvatit ćemo da nam je dužnost da djelujemo sukladno s tom Božjom namjerom, da je ostvarujemo u svom životu. Ova namjera, volja Božja, izvor je morala: Moralno je činiti ono što Bog želi, ne činiti ono što On ne želi. Po sv. Baziliju Velikom, ono što razlikuje dobro od zla, vrlinu od poroka, u ovome je: Vrlina je upotreba dobrih darova Božjih na dobro, a porok – upotreba dobrih darova Božjih na zlo. Dva puta stoje, dakle, pred čovjekom, jedan je put Božji, a drugi suprotan tome. Dva su načina na koje čovjek može postupati, jedan kako Bog hoće, a drugi suprotno tome. Sve što čini, kršćanin je dužan činiti Bogu na slavu, kao što veli sv. apostol Pavao: „Ako li jedete, ako li pijete, ako li što drugo činite, sve na slavu Božju činite” (1 Kor 10, 31).

Razmotrimo li u ovom duhu što je kršćanski brak, što je njegov smisao i cilj, vidjet ćemo da u tom pogledu postoje dva gledišta: realističko, po kome su cilj braka djeca, i idealističko, po kome cilj braka nije van njega, nego u njemu samom, u „stremljenju, razvitku, usavršavanju, punini života, u dostizanju plerome, blažene punine bića”, kako veli prof. Sergije Trojicki. Pravoslavna Crkva drži se idealističke, Zapadna – realističke teorije[1].

Cilj braka u njemu samom, pored prof. Trojickog, nalaze i drugi poznati teolozi. Tako dr. Justin Popović, u svojoj Dogmatici kaže: ‘Brak ima za cilj da pomoću milosti Božje učini da život supružnika u svojoj duhovnosti, čistoći i uzvišenosti, nalikuje na odnos Spasiteljev prema Crkvi’. Kod Grka prof. Andrucos: ‘Pravoslavna Crkva uzdiže brak, od inače prirodne veze, na duhovno jedinstvo, prema slici (prototipon) jedinstva Krista s Crkvom, koja se treba pokazati u uzajamnoj ljubavi…’, isto tako prof. J. Karmiris: ‘Mislimo da je moguće s pravoslavnog gledišta smatrati, glavnim i potpunim ciljem braka, duhovno i moralno usavršavanje bračnih drugova, a svi drugi njegovi ciljevi, kao drugotni i posredni, vode do savršenog’.” Patrijarh Pavle ističe da su čak i nekršćani, poput Mahatme Gandhija, jasno govorili da brak nadilazi spolnost: „’Istinski cilj braka – veli on – treba biti i jest intimno prijateljstvo i drugarstvo između muškarca i žene’. Na drugom mjestu on veli: ‘Veliki broj ljudi jede da zadovolji čulo okusa, no takvo zadovoljstvo ne postaje time dužnost. Veoma mali broj jede da bi živio, no oni zaista poznaju zakon jela’. Slično tome, stvarni brak sklapaju samo oni koji se žene ili udaju da bi osjetili čistoću bračne veze i na taj način ostvarili ono što je božansko u njoj”.

Patrijarh Pavle ukazuje: „Ovakav pogled na brak čvrsto stoji na biblijskim osnovama. Stvorivši prve ljude, muško i žensko, Bog ih je blagoslovio i rekao: Rađajte se i množite se i napunite zemlju… (Post 1, 27). Taj blagoslov dan im je kao i ostalim živim bićima (Post 1, 22). U tom kazivanju nije riječ o braku, o mužu i ženi, nego o muškom i ženskom. O nastanku braka govori se u drugom momentu, nezavisno od ovog, tj. onda kad je Bog stvorio ženu i doveo je Adamu, pri čemu ovaj kazuje: „Sada eto kost od mojih kosti, i tijelo od mojega tijela. Neka joj bude ime čovječica, jer je uzeta od čovjeka. Zato će ostaviti čovjek oca svojega i mater svoju, i prilijepit će se ženi svojoj i bit će dvoje jedno tijelo“ (Post 2, 23-24). Navodeći ove riječi, Gospodin Isus Krist kazuje da im je Bog rekao (Mt 19, 5), te Oci tumače da ih je Adam izrekao po nadahnuću od Boga.

U Novom zavjetu, sv. apostol Pavao uspoređuje bračnu vezu sa životom sv. Trojstva kazujući: „Kao što je Bog otac glava Kristu, tako je muž glava ženi“ (1 Kor 11, 3); kao što je Krist blistanje slave i obličja Boga Oca, tako je žena slava muževljeva (1 Kor 1, 7). Na drugom mjestu on život muža i žene uspoređuje s vezom između Krista i Crkve: „Jer je muž glava ženi kao što je i Krist glava Crkvi… Muževi, ljubite svoje žene kao što je i Krist ljubio Crkvu… (Ef 5, 25. 28). „U svakom braku – veli sv. Grgur Teolog – poštuje se Krist u mužu, a Crkva u ženi”, a sv. Ivan Zlatousti kazuje da se muž i žena u braku „ne pokazuju kao obličje nečega neoduhovljenog, ili nečega zemaljskog, nego kao obličje samog Boga”. Iz ovoga nam biva jasno što apostol Pavao traži da brak kršćana bude „u Gospodinu” (1 Kor 7, 39), a „ne u strasnoj želji” (1 Sol 4, 5), kao kod pogana. Sličan zahtjev nalazimo i kod sv. Ignacija Antiohijskog: „Oni koji se žene, i one koje se udaju, neka čine jedinstvo sa znanjem biskupa, da brak bude po Bogu, a ne po pohoti”.

Profesor Trojicki ističe da brak kao sakrament potječe iz raja, da je ostao nepovrijeđen praroditeljskim grijehom, jer Adam i Eva nisu prevarili niti izdali jedno drugo: „Žena ne vara muža, nego uvjerava“ – veli sv. Ivan Zlatousti. – O ovome svjedoči apostol Pavao govoreći: Adam se ne prevari… A blaženi Augustin, tumačeći iste riječi apostola Pavla, kazuje ovako: „Suprug je pošao za suprugom, ne zato što je uvučen u prevaru povjerovao njoj kao da govori istinu, nego zato što se podčinio njoj uslijed supružničke veze. Jer nije uzalud rekao apostol: Adam se ne prevari, a žena prevarena postade prijestupnica (1 Tim 2, 14). To znači da se on (Adam) nije htio odvojiti od zajednice s njom čak ni u grijehu”.

Prisutnost Gospodina Isusa Krista na svadbi u Kani Galilejskoj ne znači ustanovu sakramenta braka, kao što se često govori, nego njegovu potvrdu, ukazivanje časti i primanje u broj sakramenata novozavjetne Crkve. Po Klementu Aleksandrijskom: ‘Sin je samo sačuvao ono što je ustanovio Otac’, a po blaženom Augustinu: ‘Krist se javio na svadbi da bi potvrdio da je On Sam u raju ustanovio brak’.”

Zbog ovoga, patrijarh Pavle kaže: „Osnovani voljom Božjom, brak, spolni instinkt i generativni procesi u braku, nemaju u sebi ničega grešnog. Prije grijeha, gledajući čistim umom, Adam i Eva u organima za rađanje nisu vidjeli ništa nečisto i grešno, „ne osjećahu stida” (Post 2, 25). Poslije grijeha pak, razliku spolova sagledavaju već drukčije, „vidješe da su goli, pa spletoše lišća smokava i načiniše sebi pregače” (Post 3, 7). Ova promjena stava, nevinog stanja kad ih „ne bijaše stid”, i stida poslije grijeha, nastala je zbog pohote, požude (grč. epithimia, lat. concupiscencia), koja se, po sv. Ivanu Evanđelistu, javila kod njih kao „pohota tijela, pohota očiju i oholost života”, i koja nije od Boga (1 Iv 2, 16). Suština pohote i njene grešnosti, po biblijskoj psihologiji, jest „u sjedinjenju volje i svijesti s fiziološkim procesima”. Bezgrešnost procesa rađanja, u dubokom snu, pri čemu volja i svijest nisu sudjelovali, prikazuje nam rođenje Eve. Razliku između bezgrešnog rađanja i grešnog Biblija označava hebrejskim riječima „tardema” i „jada”, dubokog sna i poznavanja (Adam pozna Evu ženu svoju). Rođenje bez sudjelovanja volje je oznaka djece Božje, „koja se ne rodiše od volje puti, ni od volje muževljeve” (Iv 1, 13). O bezgrešnosti procesa u spolnom području, bez sudjelovanja naše volje, govori i sv. Atanazije Veliki, odgovarajući na pitanje o noćnim istjecanjima i uspoređujući ih s fiziološkim procesima drugih organa tijela. Iz svega toga prof. Trojicki zaključuje: „Odnoseći se bezuvjetno pozitivno prema rađanju, kao fiziološkom procesu, Biblija se isto tako bezuvjetno negativno odnosi k svakom uplitanju naše volje i svijesti, našeg praktičnog uma u rodni život… Nečistoća nije u tijelima koja se sjedinjuju, nego u želji i misli”. I po shvaćanju pojedinih genetičara, „najnormalnije rađanje jest ono gdje se uopće ne misli na rađanje”. Dok je za sva ljudska djelovanja, koja spadaju u područje morala, neophodno sudjelovanje uma i volje, da bi imala karakter dobra ili zla, u ovom području je suprotno. Moralno čisto bračno sjedinjenje treba biti spontano, bez sudjelovanja uma i volje.

Smatram da će se pitanje još bolje osvijetliti ako razmotrimo još i ovo. Procesi hranjenja i rađanja stoje u izvjesnom odnosu, te u biblijskom izlaganju o njima se govori jedno za drugim: „Rađajte se i množite se… I još reče Bog: Evo, dao sam vam sve bilje što nosi sjeme… to će vam biti za hranu“ (Post 1, 28-29). Zato na procesu hranjenja možemo lakše uočiti ako dolazi do zloupotrebe i skretanja na put suprotan Bogu.

Opći princip mehanike, po kome se svaki rad vrši uz odgovarajuće trošenje energije, važi i za čovjeka, radom on troši energiju. Pa i kad je u stanju mirovanja, radom unutrašnjih organa također se troši energija (bazalni metabolizam). Potrošenu energiju čovjek nadoknađuje hranom. Osjećaj da je energija potrošena mi ne dobivamo posredno, preko razuma, nego neposrednije, preko osjećaja gladi. Glad, prirodni signal da je energija potrošena, svojom neugodnošću pobuđuje nas da jedemo i tako je naknadimo. Koliko je glad neugodna, toliko je osjećaj pri jedenju po prirodi ugodan, jer u stvari vršimo volju Božju nadoknađujući potrošenu energiju za rad određen nam Bogom pri stvaranju („I uzevši Gospodin Bog čovjeka, namjesti ga u vrtu Edenskom da ga obrađuje i da ga čuva” (Post 2, 15).

Sve ovo, budući po volji Božjoj, nema u sebi ničega zloga: Trbuh je za jelo i jelo za trbuh, kako veli apostol Pavao (1 Kor 6, 13). Skretanje s ovog puta na put zloupotrebe i grijeha čovjek čini onda kad hrani prilazi kao sredstvu za uživanje, radi naslade, kad jede radi same ugode, bez obzira na naknadu izgubljene energije i onog što Bog time hoće. Tada čovjek iz centra stvari izbacuje Boga i Njegovu volju, a sebe, svoje uživanje stavlja u centar. Vrlina je uvijek teocentrična, porok uvijek egocentričan. Gurman od hrane, koja je sredstvo, stvara idola čiji rob postaje, on „živi da jede, a ne jede da živi”. Kao što svaki grijeh čovjeka porobljava, čini neslobodnim, po riječi Gospodnjoj: „Svaki koji čini grijeh rob je grijehu“ ( Iv 8, 34), tako je i s ovim. Time čovjek promašuje cilj koji mu je Bog postavio.

Ako primijenimo isti postupak i na odnose u braku, za koje vidjesmo u prethodnom izlaganju da su po volji Božjoj, da u sebi nemaju ništa grešno, da su stavljeni na jak instinkt, te da je začeće i rađanje u braku suglasno s namjerom Božjom, shvatit ćemo da grešnost ovdje nastaje onda kad čovjek u tim odnosima odbaci ono što je Bog htio, i pristupa im kao sredstvu za uživanje. Tada muž ženi ne prilazi kao bračnom drugu, kao ličnosti, nego kao stvari, sredstvu za nasladu. Isto tako žena mužu. Kao što je činio starozavjetni Onan, izbjegavajući da dođe do začeća (Post 38, 9-10), u sličan grijeh upadaju uzajamno muž i žena, zaboravljajući kaznu koju je Onan zaslužio.

Sv. Atanazije Veliki uspoređuje s bludnicima i preljubnicima bračne drugove koji u braku ne misle na rađanje, nego traže nasladu: „Blažen je tko nosi slobodni jaram u mladosti svojoj i služi se prirodom za rađanje djece. Ako li radi pohote, primit će plaću za bludnike i preljubnike”. Blaženi Augustin ovakve odnose karakterizira još težim riječima veleći: „Ova razbludna okrutnost i okrutna razbluda ide katkad tako daleko te pribavlja i otrove za besplodnost… Ako su oboje takvi, onda to nisu nikakvi supruzi; a ako su u početku takvi, onda se nisu združili bračnom vezom, nego bludom; ako pak nisu oboje takvi, usuđujem se reći: ili je ona na neki način bludnica svoga muža, ili je on preljubnik svoje žene”. Sv. Ćiril Jeruzalemski također osuđuje one bračne drugove koji u braku traže uživanje, veleći: „Ali pohvalu imaju i oni koji se zakonito brakom koriste… koji radi rađanja djece, a ne radi uživanja prilaze braku” /…/ Isto to kazuje starokršćanski spis Apostolske ustanove: „Jer zakon naredi: ženi, veli, kad je u afedronu (kad ima mjesečnicu, nap. prir.) ne prilazi, niti sa trudnima opći. Jer to se ne čini radi rođenja djeteta, nego zbog uživanja. A nedolično je da ljubitelj Boga bude ljubitelj uživanja”. U braku nesumnjivo ima mjesta radosti, ali ne strasti, ni uživanju. Sav život kršćanina je u znaku nošenja križa (Mt 16, 24), u ljubavi gotovoj na stradanje. Tu sustradalničku ljubav, zbog koje je Gospodin pošao na križ radi Crkve, u obredu vjenčanja napominje bračnim drugovima pjesma: Sveti mučenici…

O sprečavanju začeća i rođenja u braku, prof. Trojicki direktno kaže: „… nema nikakve mogućnosti, s gledišta kršćanskog učenja o braku, izaći u susret modernim pogledima odnosno slobode voljnog pobačaja i preventivnih mjera protiv začeća”. Još određenije zastupa on ovaj stav na drugom mjestu: „Negativan odgovor moramo dati i na pitanje o dozvoljenosti preventivnih mjera protiv trudnoće. To slijedi prije svega iz općeg, gore izjašnjenog traženja kršćanske etike, da se naša volja i svijest ne miješa u generativni život. To slijedi i iz druge gore dokazane istine, da kršćansko učenje o braku dopušta spolni snošaj samo s generativnim ciljevima. To naposljetku slijedi i iz nedozvoljenosti sterilizacije”.

Zakonodavstvo Srpske Pravoslavne Crkve sasvim određeno stoji na stanovištu nedozvoljenosti sprečavanja začeća, propisujući da bračni drugovi „ne mogu jedan od drugoga zahtijevati nerađanje djece”, a također zabranjujući hotimično i trajno sprečavanje začeća (čl. 94). Iako se u ovom posljednjem članu govori o krivici žene koja hotimično pobaci, ili sprečava začeće, prof. Branko Cisarž veli da je to stoga što se ona obično pokazuje kao izvršitelj ovog prijestupa, ali da isto tako i muž, ako izazove pobačaj fizičkom ili psihičkom silom, „ili pak sam sprečava oplođenje”, stvara „krivicu moralne pokvarenosti”. Jasno, ukoliko bi to činili oboje, pod osudu „moralne pokvarenosti” potpadaju oboje.

Razvijajući učenje sv. apostola Pavla da je u kršćanstvu brak dobar, a uzdržavanje od braka bolje (koji udaje svoju djevicu dobro čini, ali koji ne udaje bolje čini (1 Kor 7, 38)), sv. Atanazije Veliki govori o braku i bezbračnosti kao o dva puta u životu, nazivajući prvi „umjerenim i životu prikladnim”, a drugi „anđeoskim i najuzvišenijim”. Tko je izabrao brak ne dobiva prijekor, ali i ne prima onoliko milosti koliko djevičanstvo. Brak donosi roda po trideset, djevičanstvo po sto. Isto tako visoko cijeneći monahe „koji u ovom svijetu žive anđeoskim životom”, sv. Ćiril Jeruzalemski, uspoređuje njihov život sa zlatom, a život u braku sa srebrom. Kao apostol Pavao, i on hvali uzdržljivost veleći: „Dobro je uzdržanje i divno… Dobro im je ako ostanu kao i ja, veli Apostol. A ako se ne uzdrže, neka se žene; bolje je ženiti se, nego izgarati od strasti…”. Sv. Grgur Teolog piše pohvalu djevičanstvu i veli: „koliko je djevičanstvo uzvišenije od sumnjivog djevičanstva”. Gotovo istim riječima govori o djevičanstvu, i podvlači prednost uzdržavanja, sv. Ivan Zlatousti: „Kao što je djevičanstvo bolje od braka, tako je prvi brak bolji od drugog”. Isti takav pogled na uzdržanje i brak ima sv. Bazilije Veliki i mnogi drugi sveti Oci.

Prema tome, kršćanstvo niti nameće brak, niti zabranjuje uzdržanje od njega. Tijekom povijesti bilo je kako ljudi i žena koji su u monaštvu, sa zavjetom bezbračnosti, proživjeli cijeli život, tako i onih koji su ili oboje, ili jedno po pristanku drugog, napuštali brak i monašili se, a tako i onih koji su ostajali u braku, ali po uzajamnom dogovoru uzdržavali se od spolnih odnosa, „živjeli kao brat i sestra”, bilo cijeli život, bilo dio života (sv. mučenici Julijan i Bazilisa, sv. Konon Izaurijski, sv. Krizant i Darija, sv. Amon, sv. Melanija Rimljanka; u novije vrijeme sv. Ivan Kronštatski i drugi).”

Uzajamni odnos muža i žene ne treba podlijegati pukom zadovoljavanju strasti. Patrijarh kritizira jednog teologa koji je smatrao da spolni odnosi u braku mogu biti i bez želje za djecom: „Ne samo da smatra moralno dozvoljenim korištenje neplodnih dana kod žene „da se može doživljavati tjelesna ljubav, a da ne dođe do oplođenja”, nego preporučuje roditeljima „da ne trebaju rađati djecu koju ne mogu odgojiti i dovesti do pune čovječnosti, koliko je to moguće.

Na njima je, to je njihova vjersko-moralna obaveza – veli on – da reguliraju rađanje”. Također tvrdi da je upotrebljavanje umjetnih sredstava za sprečavanje oplodnje „u principu dopušteno”, samo pritom treba postupati obazrivo, jer ona mogu imati i štetnih posljedica”/…/. Da ostavimo po strani njegovo mišljenje da riječi ap. Pavla: „Ne zabranjujte se jedno drugome, već jedino u dogovoru za (kratko) vrijeme, da se molite Bogu, i opet da se sastanete, da vas Sotona ne iskuša vašim uzdržavanjem” (1 Kor 7, 5), imaju smisao zapovijedi, te da „ne smije ni duže vrijeme da se (spolni odnosi) isključe iz života bračnih drugova, niti jednostrano, niti uzajamnim sporazumom”; iako ap. Pavao sam kaže, odmah u idućem retku, da to govori „kao dopuštenje, a ne kao zapovijed”. Što se, naime, i moglo tražiti od ljudi koji su tek postali kršćani, i to u gradu čije je ime, u grčkom svijetu, bilo sinonim riječi bludničiti (korinthiazin, korinthiastis, Korinthia kori, Korinthiapes) i u kome je bio hram boginje Afrodite s više od 1000 hramskih bludnica. /…/ Za jednog Korinćanina, i kad je postao kršćanin, nije značilo nečim spornim živjeti sa svojom maćehom (1 Kor 5, 1-5), što se, kako primjećuje sam ap. Pavao, nije događalo u drugim poganskim mjestima. Apostol postavlja kršćanski princip: „Dobro je ne dohvatiti se žene… Ja bih htio da svi ljudi budu kao ja.“ Ali zbog opasnosti od rasprostranjenog bluda, nastavlja: „Svatko neka ima svoju ženu i žena muža… Ne zabranjujte se jedno drugome. Dugim uzdržanjem može vas Sotona navesti na blud.“ „Vidiš li blagorazumnost Pavla – veli sv. Ivan Zlatousti – kako on i pokazuje prednost uzdržavanja, i ne vrši prisiljavanje nad onim koji se ne može uzdržati, bojeći se da ne dođe do pada”. /…/

To je smisao savjeta ap. Pavla. Uzeti ovaj savjet kao naredbu za sve i svagda, i ne dozvoliti uzdržanje ni po uzajamnoj suglasnosti, držim da se ne bi moglo složiti s duhom pravoslavnih kršćanskih shvaćanja. Pored toga, kad bi navedene riječi imale smisao da se „ne smije” ni uzajamnim dogovorom uzdržavati od spolnih odnosa u braku, bračne drugove koji po dogovoru žive „kao brat i sestra” Crkva bi do sada svakako osudila. A to ona nikad nije učinila. Svakako neće ni učiniti, jer sv. Ivan Zlatousti, izlažući njen stav veli: „Dobro je rekao: Ne lišavajte se. To što je ovdje nazvao lišavanjem, najprije je nazvao dugom, da pokaže kako je velika njihova zavisnost. Uzdržavati se jednome protiv volje drugog znači lišavati, a kad je po volji – onda ne znači”. /…/ Ni u Bračnim pravilima naše Crkve nema spomena da se uzdržanje osuđuje.

Nego da ukažemo na navedenu tvrdnju da „bračni drugovi mogu s pravom doživljavati tjelesnu ljubav, a da pritom… izbjegavaju začeće”. /…/ Iz ranije izloženog smo vidjeli da spolni odnos u braku, pri kome se koriste sredstva da ne dođe do začeća, u najmanju ruku znači uzajamnu onaniju, ili blud; muž postaje preljubnik svoje žene, a žena bludnica svog muža, kao što veli blaženi Augustin. Tvrdnju da je tjelesni odnos u braku dozvoljen u cilju srašćivanja u „jedno tijelo”, uz izbjegavanje začeća, mogli bismo primiti, ali pod uvjetom da riječ „tijelo” znači isto što u slavenskom, a također odgovarajuća riječ u grčkom „soma”, ali ne „jedna put” (sarks). Drugo je postati „jedno tijelo”, a drugo „jedna put”. Po riječima Adamu, koje navodi i Gospodin Isus Krist, u braku se postaje „jedna put” (esonte i dio is sarka mian). U bludu pak postaje se „jedno tijelo”. „A tko se sjedini s bludnicom, jedno je tijelo (en soma estin)” s njom (1 Kor 6, 16). /…/

O uzdržanju u braku, i njegovoj moralnoj vrijednosti, govori i spominjani Mahatma Gandhi: „Ako vrijedi spomenuti moj bračni život, mogao bih reći da smo moja žena i ja okusili pravo blaženstvo bračnog života kada smo se odrekli spolne veze, i to u cvijetu mladosti”. /…/ Navest ćemo još nekoliko vanrednih misli iz ovog područja, koje pokazuju moralnu visinu njegovog shvaćanja braka i odnosa u braku, neusporedivo viših od shvaćanja mnogih kršćana: „Žena mora prestati sebe smatrati objektom muškarčeve požude… Da nije muškarac, u svojoj slijepoj sebičnosti, skršio ženinu dušu, i da ona nije podlegla uživanjima, svijetu bi pokazala beskrajnu snagu skrivenu u sebi. Nemojte se kinđuriti, ne upotrebljavajte mirise od lavande. Ako hoćete lijepo mirisati, taj miris mora izlaziti iz vaše duše; tada ćete osvojiti ne muškarca, već čovječanstvo. Po mom mišljenju, za ljepši spol je uvredljivo da se zbog njega podržava kontrola rađanja putem umjetnih sredstava. Muškarac je već dovoljno ponizio ženu svojom požudom, a umjetne metode, bez obzira na dobronamjernost njihovih pristalica, još više će je poniziti… Najmudriji među protagonistima kontracepcije mislim da je ograničavaju na udane žene koje žele zadovoljiti seksualne prohtjeve muža i svoje, ne želeći djecu. Smatram da je takva želja neprirodna ljudskom rodu, a zadovoljavanje te želje štetno za duhovni napredak ljudske prirode… Ima dvije vrste seksualnog odgoja – jedna služi kontroli i savlađivanju seksualnog nagona, a druga ga potiče i hrani. Ona koja služi kontroli i savlađivanju seksualnog nagona treba biti dio djetetovog obrazovanja, a ona druga je štetna i opasna i zato je treba izbjegavati”.”

Patrijarh Pavle zaključuje: „Na osnovu ovakvog pogleda na uzdržanje, od evanđeoskih vremena do danas, kroz cijelu povijest Crkve, možemo razumjeti da je uzdržanje jedino moralno dozvoljeno sredstvo da se ne rađa, kako van braka, u monaštvu i celibatu, tako i u braku. Od sviju svojih članova u braku Crkva traži povremeno uzdržavanje od bračnih odnosa: radi posta i molitve, u doba ženine trudnoće i dr. U poznim godinama braka, pogotovo kad žena prijeđe u klimakterij, to treba biti redovan način bračnog života sviju iskreno vjerujućih.” Ove svete riječi treba imati na umu u doba kad je moral našeg naroda pao na najniže grane od postanka. Ako ga ne obnovimo, ne možemo se nadati blagoslovu Božjem.

dr. Vladimir Dimitrijević: Brak, monaštvo i čistoća, odlomak


[1] Ovdje treba reći da je i u zapadnoj teologiji došlo do izvjesne promjene po ovom pitanju nakon Drugog vatikanskog koncila.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s