Sv. Valentin između istine i neistine

“Suvremeno društvo karakterizira težnja sekularnih kulturnih i medijskih centara da, na određeni način, poganiziraju teme koje su stoljećima bile kršćanske. U tom procesu poganizacije, određene crkvene ličnosti se izvlače iz konteksta kršćanstva (kršćanskog svjetonazora, kršćanskog morala…) i koriste se za promoviranje ideologije koja ima mnogo „malih bogova i kvazi-božanstava“ a ustvari ne priznaje postojanje Jednoga i jedinoga Istinitoga Boga. Konkretno, u takve pojave spada transformacija povijesne ličnosti sv. Nikole biskupa Mirlikijskoga, u imaginarnog „Djeda Mraza“, ili recimo izvrtanje biskupa Valentina, kršćanskog mučenika iz 3. st., u zaštitnika onih ljudskih i prirodnih veza koje, sve češće, bivaju potpuno suprotstavljene kršćanskim normama života.

Naravno, gledane same po sebi, pojave poput novogodišnjih darivanja ili zaljubljivanja među ljudima, nisu antikršćanske niti anticrkvene. Naprotiv, one zauzimaju vrlo važno mjesto u životu većine kršćana. Međutim, živimo u vremenu kada su ovi fenomeni, kao i likovi spomenutih svetaca Crkve, – zamjenom i pogrešnom upotrebom – postali zasebna „božanstva“ kojima se, nerijetko, „klanjamo“ putem razvrata, nemorala i pohlepe.

E sad, među povjesničarima religije i filozofima traje velika rasprava na temu – tko je i od koga pozajmljivao motive, i koliko često: poganizam od monoteizma, ili obrnuto. Ako znamo da su kršćani uzeli poganski blagdan poštovanja „boga Sunca“ kao povod za datumsko određenje proslave Kristovog rođenja, ili ako idemo dalje pa dozvolimo da na nekim stranicama Biblije možemo pronaći utjecaje mnogobožačkih religija koje su starije od biblijskog teksta, onda dolazimo do saznanja da je postupaka ovakvih preuzimanja tema i ideja bilo i ranije, ali i do vječitog pitanja – što je od čega starije? Ipak, s crkvenog stanovišta, koje polazi od istine da je monoteizam, po prirodi stvari, i stariji i temeljniji od poganstva – jer su izvorno, prvi ljudi imali vezu s Jednim Bogom Stvoriteljem, te da je politeistička zbrka nastala potom, – mi kršćani nemamo dilema što je starije i što je, u osnovi originalnije. Povijesne mijene ljudskog postojanja, od prvih ljudi do danas, donosile su nam, evidentnu smjenu vrijednosti, i mi danas živimo jednu od tih smjena tj., tih i takvih mijena.

Danas je van svake sumnje činjenica da se likovi i imena svetaca (biskupa, vladika…) koriste u svrhe koje nisu niti izvorno kršćanske, niti u krajnjoj namjeri imaju ostvarenje kršćanskih vrijednosti.

Dan sv. Valentina u nama suvremenoj civilizaciji poprimio je, kako već rekoh, poganska svojstva, jer je u fokus svoga „rituala“ stavio spolnu vezu – do jučer onu između različitih spolova, danas već i onu koja je homoseksualna – ne mareći pritom za druge vrijednosti koje su nekada bile srodne ovoj temi, kao što su obitelj, brak i moralne norme. Imenom sv. Valentina danas su pokrivene takve međusobne veze i postupci ljudi, koji nemaju nikakvih dodirnih točaka s crkvenim životom.

Naravno, svatko ima pravo živjeti kako hoće i po svom slobodnom nahođenju, samo treba objasniti ljudima tko je bio sv. Valentin, kakve su njegove životne i moralne norme bile, pa će postati jasno da je ovaj čovjek danas, najblaže rečeno, krivotvoren. Slična pojava se ovih dana može vidjeti i u Crnoj Gori. Pred kovčegom sv. Vasilija Ostroškog Čudotvorca, slava mu i milost, mogu se vidjeti vanbračni parovi i oni ljudi koji otvoreno i javno žive mimo ili protiv crkvenog učenja, koji u Ostrog ne dolaze radi pokajanja ili želje za promjenom života (što bi se dalo pomisliti s obzirom da je riječ o dolasku ljudi u pravoslavni samostan), a ne dolaze ni turistički, već upravo iz razloga ove duhovne permutacije, u kojoj se Ostroška svetinja shvaća na jedan poganski način, pa ćete čuti kako se traži „zaštita i pomoć Sveca“ da opstane veza „dvoje koji se vole“ – iako oni imaju svoje zakonite supružnike koji još nisu saznali za tu vezu!

Iz svega rečenog ne može se izvesti zaključak da Crkva ne voli zaljubljivanje, da ona ne blagoslivlja zaljubljene momke i djevojke. Upravo suprotno – kršćani zaljubljivanje shvaćaju i razumiju kao Božji dar, kao veliku silu ugrađenu u prirodu, u sve postojeće, silu bez koje ne bi bilo ni života ni ljubavi. Zaljubljivanje je dobro, i baš je lijepo kad su ljudi zaljubljeni. Samo u kršćanskom shvaćanju svijeta i života, spolna zaljubljenost je tek početak jednog dubljeg i sadržajnijeg odnosa među ljudima, odnosa koji Crkva zove ljubav, a taj odnos ima još imena kao što su: međusobna vjernost, požrtvovnost, povjerenje i međusobno nošenje naših različitih tereta. Ta ljubav, i ta žrtva svoj plodonosan ishod ima u kršćanskoj obitelji, pa je nekako nedovoljno, površno i pogrešno – sa stanovišta Crkve – veličati početak neke veze, a ne isticati vrijednosti koje iz tog početka proizlaze.

Strasna veza ili sviđanje između dvoje ljudi se dogoditi svakog trena i na svakom mjestu, i ukoliko takva veza nije usmjerena prema obitelji, ili ako ona ne mari za već postojeću obitelj kojoj netko pripada, onda je takvo zaljubljivanje demonstracija najbrutalnije sebičnosti koja se odvija pod geslom: „Uzmi (samo za sebe) sve što ti život pruža“, i koja za sobom povlači uvijek nečiju patnju, prijevaru, ostavljenost, razorene veze i sl.

Ne smijemo tako lako, bolje reći lakomisleno, odbacivati mogućnost da se ovakva sebična gramzivost pojavi i u nama samima, iako smo – po opredjeljenju, recimo kršćani. Sveti Božji čovjek, kakav je bio starozavjetni kralj David, imao je upravo takvo iskušenje, takav napad sebične ostrašćenosti, kojoj se nije mogao oduprijeti. Naime, dok je bio dječak, onaj koji je čudesno pobijedio Golijata, ili dok je bio progonjen po judejskim pustinjama od kralja Šaula, ili dok je predvodio Izraelce u pobjedničkim ratovima… tada mu se takva stvar teško mogla dogoditi. Ali, kada se našao na svom kraljevskom dvoru, okružen pažnjom, divljenjem, dodvoravanjem i laskanjima okolnog svijeta – zaljubio se u tuđu ženu, i oteo je od njenoga muža, poslavši nesretnog čovjeka pravo u smrt. Onda kada mu je Bog dao sve što bi jedan čovjek mogao poželjeti, Davidu to nije bilo dosta nego je poželio za sebe i ono što nije bilo njegovo, ono što je njegov vojnik i podanik imao!!! Eto kako je opasna sila običnog zaljubljivanja, i kako ona može pomutiti razum svakome.

Prevladavaju naravno, one pozitivne strane te čudesne sile, i možemo ih vidjeti svuda oko nas. Pravoslavna Crkva slavi Mladence (Sebastijske mučenike – 22. ožujka), kao dan posvećen mladencima, onima koji su stupili u bračnu zajednicu. Takvo zaljubljivanje koje teži bračnoj zajednici, ili je u njoj već ostvareno, njega Crkva blagoslivlja i razumije kao naročitu vrijednost, kao emotivnu i duhovnu snagu iz koje će se izroditi nove vrijednosti, brojni drugi plodovi. U protivnom, sebičnost i posesivnost guši svaki Božji dar.

U suštini, Crkva se zalaže za „slobodno tržište“ i „otvorenu utakmicu“ ideja i duhovnih učenja. Crkva je uvjerena u superiornost i istinitost svoga učenja, u odnosu na druga, ali traži elementarni fair-play, i nazivanje stvari pravim, adekvatnim imenom. Tako će ljudi koji se zalažu za vaninstitucionalnu spolnu vezu, za promiskuitetne odnose ili LGBT seksualnu ideologiju, imati slobodu govora i pravo na vlastiti izbor, ali neće za svoje zaštitnike uzimati najbolje među svećenicima, kakvi su, rekosmo, Sveci Nikola, Valentin i Vasilije Ostroški, nego recimo neko antičko pogansko božanstvo, – pa tko voli neka izvoli.

Nezainteresiranost ili neznanje, kao i konformizam koji ih prati, glavni su uzroci što danas imamo i neke nominalne kršćane koji prakticiraju „valentinovske igrarije“. Kao što, uostalom imamo i one koji slave dolazak Nove godine – sa puricom i sarmama u tijeku Božićnog posta- ali i onaj 13 dana kasnije – s badnjacima i svijećama. Ne postoji, i ne treba postojati, nekakva „inkvizicija“ koja će to braniti ljudima, i koja će ljude žigosati i protjerivati zbog ovog svojevrsnog eklekticizma (miješanja raznih stilova i učenja), ali isto tako nije zabranjeno da se kršćani oglase u javnosti, upozoravajući najprije jedni druge, koje radnje i kakvo ponašanje čuvaju kršćanski identitet, tradiciju i moral, a koje ih ruše i rasipaju.”

protojerej-stavrofor Gojko Perović

4 misli o “Sv. Valentin između istine i neistine

    1. Bog pomogao. Pa i izvorni jezik o. Gojka je svjetovni, samo srpski, nije pisao na bogoslužbenom jeziku. Ova stranica je na hrvatskom jeziku, namijenjena Hrvatima.

      Sviđa mi se

  1. У том смислу, можемо нпр. споменути мутацију православног епископа tourskog у древној Галији Св. Мартина – с “његовим крштењем мошта” – код нас, или “комерцијализацију” Св. Патрика просвјетитеља православне Ирске, нарочито у САД и Канади гдје се у 18. и 19. ст. доселио велики број Ираца.

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s