Uz priznavanje Grčke Pravoslavne Crkve tzv. „Pravoslavne Crkve Ukrajine“: O nevaljanosti ređenja ukrajinskih raskolnika i nekanoničnosti „Pravoslavne crkve Ukrajine“

Komentari Tajništva Sinodalne biblijsko-teološke komisije Ruske Pravoslavne Crkve.

Jednostrani postupci Carigradske Patrijaršije u Ukrajini koji su završili potpisivanjem u siječnju 2019. godine takozvanog „tomosa o autokefalnosti“ usprkos volji episkopata, klerika, monaha i laika Ukrajinske Pravoslavne Crkve, izazvali su oštru polemiku u crkvenoj sredini. Analiza publikacija o ovoj temi pokazuje da je za mnoge sudionike u diskusiji ukrajinsko pitanje izravno povezano s ključnim pojmovima za pravoslavnu ekleziologiju kao što su: apostolsko nasljeđe, ikonomija i njene granice, ustrojstvo Pravoslavne Crkve na sveopćoj razini, katolicitet i prvenstvo. Osnovana zabrinutost za očuvanje apostolskog nasljeđa u Crkvi zbog toga što je Sinod Carigradske Patrijaršije primio u euharistijsko zajedništvo osobe koje nemaju zakonito ređenje, zapaža se u radovima čitavog niza autora, uključujući i one koji pišu na grčkom jeziku.

Ključne teze koje Carigradska Patrijaršija navodi kako bi obrazložila svoje postupke u Ukrajini Sinodalna biblijsko-teološka komisija je već detaljno razmotrila u komentarima na pismo objavljeno od strane Carigradske Patrijaršije, a koje je patrijarh Bartolomej uputio Nadbiskupu albanskom Anastaziju 20. veljače 2019. godine. Imajući u vidu da se ukrajinsko crkveno pitanje i dalje razmatra među biskupima, klericima i laicima nekih partikularnih pravoslavnih Crkava, Tajništvo Komisije objavljuje svoje komentare na najvažnije teme u polemici.

  1. Problem apostolskog nasljedstva kod raskolničkih „hijerarha“

Veći broj „ređenja“ episkopata „Pravoslavne Crkve Ukrajine“ potječe od bivšeg Mitropolita kijevskog i cijele Ukrajine Filareta Denisenka, kojem je 27. svibnja 1992. godine zabranjeno svećeničko služenje na Arhijerejskom (biskupskom) saboru Ukrajinske Pravoslavne Crkve, a koji je 11. lipnja 1992. godine na Arhijerejskom saboru Ruske Pravoslavne Crkve lišen sv. Reda. Kako se monah Filaret nije pokajao, već je nastavio raskolničku djelatnost, između ostalog, na teritorijima drugih autokefalnih Crkava, na Arhijerejskom saboru Ruske Pravoslavne Crkve koji je održan 18-23. veljače 1997. godine izopćen je iz Crkve izricanjem anateme. Bez obzira na to što je više puta podnosio apelacijsku žalbu patrijarhu carigradskom, njegovu osudu su priznale i potkrijepile dokumentima carigradska i druge partikularne pravoslavne Crkve.

U listopadu 2018. godine Carigradska Patrijaršija je neočekivano izjavila da razmatra jednu u nizu apelacija monaha Filareta i rehabilitirala je u stupnju sv. Reda i dostojanstvu „bivšeg Mitropolita kijevskog“. Pritom se Denisenko nije pokajao, a odluka Svetog sinoda Carigradske Patrijaršije nije bila uvjetovana novim razmatranjem materijala iz njegovog predmeta i optužnica koje su protiv njega istaknute. Pet mjeseci nakon izdavanja „tomosa o autokefalnosti“ M. A. Denisenko se zajedno s nekoliko „biskupa“ odvojio od „Pravoslavne Crkve Ukrajine“ koju je Carigrad priznao i objavio je da se obnavlja „Kijevska Patrijaršija“ za koju je zaredio nove biskupe.

Treba istaknuti da je izazivanje raskola bio jedan od glavnih, ali ne i jedini razlog za svrgavanje Filareta. Na Djelima suda Sabora od 11. lipnja 1992. godine između ostalog su navedena sljedeća njegova zlodjela: „autoritarne metode upravljanja… potpuno ignoriranje sabornog glasa Crkve“, „kršenje zakletve“, „svjesno izvrtanje stvarnih odluka Arhijerejskog sabora“, „jednostrano prisvajanje saborne vlasti“. Očigledno, carigradski sinod je bez razmatranja odbio točnost ovih optužbi, ali ih je uskoro dokazao sam Filaret koji je ovoga puta izazvao raskol u novostvorenoj strukturi, odnosno, učinio je isto ono zbog čega je bio lišen sv. Reda prije skoro trideset godina. Dakle, jedini hijerarh bivše „Kijevske Patrijaršije“ koji je svojevremeno imao kanonsko ređenje, napustio je novu „autokefalnu Crkvu“ i javno je odbacio takozvani „tomos o autokefalnosti“.

Također, u „episkopat“ „Pravoslavne Crkve Ukrajine“ je u potpunosti uključena hijerarhija takozvane „Ukrajinske Autokefalne Pravoslavne Crkve“ čiju okosnicu čine „ređenja“ koja su 1990. godine obavili bivši biskup žitomirski Ivan Bodnarčuk (1989. godine je lišen sv. Reda po odluci Svetog sinoda Ruske Pravoslavne Crkve) i bivši đakon Viktor Čekalin (1988. godine je lišen sv. Reda zbog nemoralnih postupaka), samozvanac koji se predstavljao kao biskup, ali u stvari nikad nije imao čak ni raskolničko biskupsko ređenje. Pokušaji raskolnika da pomoću krivotvorenih svjedočanstava „dokažu“ da je u ređenju prvih „biskupa“ UAPC navodno, osim Bodnarčuka sudjelovao još jedan biskup, temeljito su proučeni na osnovu arhivskih materijala i ispostavilo se da su u potpunosti lažni.

Dio „hijerarhije“ „Ukrajinske Autokefalne Crkve“ ponovno je zaredio Filaret Denisenko, ali od „čekalinskog“ ređenja još uvijek potječe „ređenje“ nekih „biskupa“ iz ove strukture, uključujući i „ređenje“ Makarija Maletiča koji je „ređenje“ za biskupa također dobio od „čekalinske“ hijerarhije. Iako čak ni formalno nije imao apostolsko nasljedstvo, bivši protojerej Nikolaj Maletič je od strane Carigradske Patrijaršije „rehabilitiran“ u stupnju „bivšeg Mitropolita lavovskog“. Ova činjenica potvrđuje da je Sveti sinod Carigradske Patrijaršije donio odluku da opravda obojicu lidera zajedno s njihovim „hijerarhijama“ ne proučivši okolnosti njihovog odlaska u raskol, njihovog osuđivanja i pitanja nasljedstva raskolničkih „ređenja“ – i da čak nije bio upoznat s glavnim činjenicama iz njihove biografije.

  1. Granice primjene principa ikonomije (blagosti i snishodljivosti u primjeni crkvenih zakona)

Prvi i apsolutno neophodan uvjet za primjenu ikonomije prilikom primanja raskolničkih biskupa ili klerika u Crkvu jest njihovo pokajanje. Sv. Bazilije Veliki u svom Prvom kanonu zapovijeda „onima koji se nalaze u samovoljnim skupovima da se poprave doličnim pokajanjem i obraćanjem i da se ponovo sjedine s Crkvom“ i svjedoči da „čak i oni koji se nalaze u sakramentu sv. Reda, odstupivši zajedno s nepokornima, kad se pokaju, često se primaju u isti stupanj“. Na potrebu za pokajanjem u svojim tumačenjima navedenog kanona složno ukazuju trojica uglednih bizantskih poznavatelja kanona: Ivan Zonara, Teodor Balzamon i Aleksej Aristin[1]. Osmi kanon I. Ekumenskog koncila, posvećen primanju u svećeništvo ljudi koji se vraćaju iz novacijanskog raskola, nalaže da se takvi prime tek nakon što donesu pisanu potvrdu o tome da će se u svemu pridržavati odluka Katoličke Crkve. Napokon, VII. Ekumenski koncil je primio u zajedništvo biskupe-ikonoklaste tek kad je svaki od njih pročitao da se odriče nekadašnjih zabluda (Prvo djelo VII. Ekumenskog koncila).

Od principijelne je važnosti to da je primjena principa ikonomije prema raskolnicima moguća samo uz poštovanje drugog drevnog principa po kojem kanonsku zabranu može ukinuti samo onaj subjekt crkvene vlasti koji je ovu zabranu donio. Peti kanon I. Ekumenskog koncila glasi da se „u vezi s onima koje su biskupi iz svake biskupije udaljili od crkvenog zajedništva, bez obzira pripadaju li kleru ili laicima, u rasuđivanju treba držati pravila kojim je određeno da one koje su jedni izopćili, drugi ne primaju“ (v. također Trideset i drugi apostolski kanon VI. Antiohijskog sabora). Pritom po Drugom kanonu VI. Ekumenskog koncila koji je odobrio odgovarajuće odluke Kartaškog sabora onaj tko je izopćen na saboru svoje Crkve nema prava podnositi apelacijsku žalbu sudu patrijarha bilo koje druge Crkve. Dakle, pozitivnu odluku o pitanju ukidanja zabrane raskolnicima i njihovog primanja u postojećem stupnju sv. Reda pozitivno može donijeti ili ona Crkva koja je ovu zabranu donijela, ili Ekumenski koncil, ali uz obavezno sudjelovanje i uzimanje u obzir stava partikularne Crkve koja je neposredno stradala od djelatnosti raskolnika. Karakterističan primjer predstavlja presedan primjene ikonomije prema biskupima-melecijanima koji su izazvali raskol u partikularnoj aleksandrijskoj Crkvi. Ovaj slučaj je razmatrao Ekumenski koncil. Međutim, odluka sabora je donesena uz neposredno sudjelovanje i uzimanje u obzir stava biskupa aleksandrijskog Aleksandra koji je, kao što je zabilježeno u djelima sabora „bio glavni djelatnik i sudionik u svemu što se događalo na saboru“. U novijoj povijesti na sličan način je počelo iscjeljenje raskola u Bugarskoj Pravoslavnoj Crkvi na Svepravoslavnom saboru u Sofiji 1998. godine, koji je zbog ikonomije u postojećem stupnju sv. Reda primio raskolničke hijerarhe nakon što su se pokajali i ponovno sjedinili sa svojim zakonitim poglavarom patrijarhom bugarskim Maksimom.

Dakle, jednostrana odluka Carigradske Patrijaršije o primanju u postojećem stupnju sv. Reda ukrajinskih raskolnika ne može biti priznata zakonitom, čak ni ako se polazi od principa ikonomije, pošto nisu ispunjena dva najvažnija uvjeta za njenu primjenu: pokajanje raskolnika i njihovo pomirenje s Crkvom, od čijeg jedinstva su otpali i koja im je stavila zabranu.

Od suštinske važnosti je to što je tijekom cijele svoje povijesti Pravoslavna Crkva u svim slučajevima primjene ikonomije prema raskolnicima dolazila u dodir s osobama čije ređenje je makar formalno kroz sukcesivnost ređenja potjecala od biskupa koji su nekada imali kanonsko ređenje. Povijest ne poznaje presedane primanja u „postojećem stupnju sv. Reda“ osoba čije ređenje potječe od samozvanaca koji nikad nisu imali biskupsko ređenje. U vezi s tim je, kad je u pitanju većina „hijerarha“ takozvane „Ukrajinske Autokefalne Pravoslavne Crkve“ o kojoj je ranije bilo riječi, čak i samo postavljanje pitanja primjene ikonomije apsolutno nemoguće.

  1. Odsutnost legitimiteta „Pravoslavne Crkve Ukrajine“

U povijesti Pravoslavne Crkve (uključujući i noviju povijest) poznati su slučajevi neposrednog sudjelovanja države i političkih vlasti u pitanju proglašavanja autokefalnosti. Upravo tako je u XIX. st. i početkom XX. st. stvorena većina suvremenih autokefalnih Crkava. Ovi procesi su, po pravilu, predstavljali posljedicu nastanka suverenih nacionalnih država (Grčke, Bugarske, Rumunjske, Srbije) i razmatrani su kao element nacionalne izgradnje. Legitimitet nove autokefalne Crkve je podržavala ogromna većina stanovništva.

Projekt stvaranja autokefalne ukrajinske Crkve, koji je 2018. godine predložio ukrajinski predsjednik Petar Porošenko, također se oslanjao na pretpostavku da ako ne svi, u svakom slučaju značajna većina ukrajinskih vjernika podržava ideju autokefalnosti. U svojim javnim obraćanjima patrijarh carigradski Bartolomej je, očigledno imajući povjerenja u informacije koje je dobio od ukrajinskih vlasti, također izražavao uvjerenje o tome da će se „jedinstvenoj Crkvi“ pridružiti ako ne svi, u svakom slučaju većina pravoslavnog stanovništva Ukrajine.

Međutim, kasniji događaji su uvjerljivo pokazali da ideja „autokefalne Crkve“ ne uživa podršku među većinom pravoslavaca u Ukrajini. U sastav strukture koju je stvorila Carigradska Patrijaršija skoro u potpunosti ulaze predstavnici dviju raskolničkih grupa. Od 90 biskupa kanonske Crkve samo su dvojica prešla u novu organizaciju. Ukrajinska Pravoslavna Crkva na čelu s mitropolitom Onufrijem i dalje ostaje najveća konfesija u zemlji, kako po broju biskupa, klera i župa, tako i po broju vjernika. Samim tim još jednom se povijesno potvrđuju riječi iz Okružne poslanice istočnih patrijarha iz 1848. godine: „Čuvar pobožnosti kod nas je isti onaj narod koji uvijek želi sačuvati svoju vjeru bez promjena.“

Poraz na predsjedničkim izborima u proljeće 2019. godine Petra Porošenka, koji je proglašavanje ukrajinske autokefalije objavio kao jednu od glavnih točaka predizbornog programa, samo je potvrdio neosnovanost pretenzija „Pravoslavne Crkve Ukrajine“ na ulogu nacionalne Crkve.

  1. Izvrtanje uloge prvog biskupa u Pravoslavnoj Crkvi

Članovi i eksperti Sinodalne biblijsko-teološke komisije su u svom već spomenutom Komentaru na pismo patrijarha Bartolomeja detaljno analizirali teze koje sveukupno potvrđuju isključive ovlasti vlasti carigradskih patrijarha u cijeloj Pravoslavnoj Crkvi. Među ovim tvrdnjama su:

a) učenje o „nadgraničnoj odgovornosti“ carigradskog patrijarha u pitanjima konačnog rješavanja različitih kanonskih situacija koje nastaju u drugim partikularnim Crkvama, odnosno, pravo na miješanja u pitanja unutrašnjeg života svake partikularne Crkve;

b) učenje o pravu „s pravom tutora“ i „arbitra“ da rješava sporove između partikularnih Crkava, da čak na vlastitu inicijativu „pojačava“ djelovanja poglavara autokefalnih Crkava koje bude smatrao nedovoljnima;

s) predodžba o „prvenstvu vlasti“ patrijarha carigradskog na sveopćoj razini kao apsolutno neophodnom uvjetu za postojanje Crkve, kao što postoji prvenstvo vlasti biskupa u njegovoj biskupiji i poglavara u granicama partikularne Crkve;

d) pravo da određuje i ponovno razmatra granice partikularnih pravoslavnih Crkava, da izuzima biskupije, episkopat, kler i laike iz jedne partikularne Crkve koja je strogo zaštićena svetim kanonima, i da ih podčinjava drugoj; pravo da samostalno objavljuje autokefalnost dijelova drugih partikularnih Crkava, čak i protiv volje njihove najviše crkvene vlasti;

e) pravo prijema i donošenja konačnog suda o apelacijskim žalbama koje podnose biskupi i klerici bilo koje autokefalne Crkve.

Navedeni aspekti ove nove doktrine nalaze se u proturječnosti sa svetom Predajom Kristove Crkve, grubo izvrću svetootačku ekleziologiju, hijerarhe i teologe Carigradske Patrijaršije koji ih brane dovode do stvaranja na pravoslavnom Istoku modela crkvene uprave bliske srednjovjekovnom papizmu. Sveti oci pravoslavlja, hijerarsi i teolozi drevnih istočnih patrijaršija uložili su veliki ispovjednički trud u borbi protiv ideje papinstva. Ruska Pravoslavna Crkva i danas u potpunosti slijedi ono što su ovi oci branili u polemici s papizmom tijekom prošlih stoljeća. Neće biti naodmet da još jednom navedemo riječi Okružne patrijaršijske poslanice i Sinodalne poslanice carigradske Crkve iz 1895. godine koje su već spominjane u poslanici Komisije, a kojima sveta carigradska Crkva svjedoči o pravoslavnom shvaćanju prvenstva koje je i ona prihvaćala u to vrijeme:

„Iz ovog kanona (Dvadeset i osmog kanona IV. Ekumenskog koncila) slijedi da rimski biskup ima istu čast kao biskup carigradske Crkve i biskupi drugih Crkava i da ni u jednom kanonu ni kod jednog od otaca nema ni nagovještaja da je biskup Rima jedini poglavar Katoličke Crkve i nepogrešivi sudac biskupa drugih nezavisnih i autokefalnih Crkava.“

Ovu vjeru je ruska Crkva primila od svoje Majke, drevne carigradske Crkve, i nje se pridržava ne prihvaćajući izvrtanja i novine.

  1. Obustavljanje euharistijskog zajedništva

Zbog nekanonskih postupaka Carigradske Patrijaršije u Ukrajini Ruska Pravoslavna Crkva je bila prisiljena prekinuti s njom euharistijsko zajedništvo rukovodeći se izravnim nalozima svetih kanona da se prekine zajedništvo s onima koji sami budu „zajedničarili s izopćenima iz zajedništva“ (Drugi kanon Antiohijskog sabora). Umjesno je sjetiti se kako je tijekom V. Ekumenskog koncila sveti car Justinijan pozvao oce sabora da prestanu spominjati papu Vigilija i da više „ne čitaju njegovo ime tuđe kršćanima u svetim diptisima, kako samim tim ne bi postali zajedničari u nečastivosti Nestorija i Teodora“. Ako je nastavak zajedništva s osobom koja je podržala učenje osuđeno od strane Crkve, značilo sudjelovanje u njegovoj nečastivosti, kakva treba biti reakcija na to što su hijerarsi i klerici carigradske Crkve primili u zajedništvo one koje je donedavno sva punina pravoslavlja smatrala bezblagodatnim raskolnicima i svetogrdnicima? Zar to nije grijeh protiv Crkve i svete Euharistije?

Prestavši spominjati papu car Justinijan je isticao da bez obzira na ono što se dogodilo „čuvamo jedinstvo s apostolskim prijestolom… jer čak i promjena Vigilija ili nekog drugog nagore ne može naškoditi miru Crkava“ (Acta Conciliorum Oecumenicorum. IV, 1. P. 202). Zato se i ruska Crkva nije odvojila i ne odvaja se ni od čega svetog i istinski crkvenog u carigradskoj Crkvi, ali ne smatra mogućim da sudjeluje u kanonskim djelima njenog poglavara, hijerarha i klerika trudeći se zaštititi od toga i svoju vjernu djecu. Dakle, prisilno odricanje od sudjelovanja u sakramentima Carigradske Patrijaršije, koja je stupila u potpuno crkveno zajedništvo s osobama koje su lišene apostolskog nasljedstva posljedica je svetog straha pred Svetom Euharistijom i nemogućnosti da se svetinja Tajne čak ni posredno dijeli s raskolnicima.

Prisilni raskid u zajedništvu s carigradskom Crkvom izazvan je brigom za čuvanje čistoće vjere i za strogo pridržavanje crkvene predaje.

Uznosimo vatrene i usrdne molitve jedinom Bogu Koji se slavi u Trojstvu za što brži prekid smutnje koju je izazvala Carigradska Patrijaršija, za obnavljanje jednomislenosti i ljubavi u Pravoslavnoj Crkvi.

Izvor: pravoslavie.ru/srpska/

[1] Ivan Zonara: „A oni koji se nalaze u samovoljnim skupovima opet se priključuju Crkvi ukoliko se obrate s doličnim pokajanjem i priključuju se tako da se često primaju u isti stupanj sv. Reda“;

Teodor Balzamon: „Oni koji se okupljaju na nezakonite skupove opet se sjedinjuju s Crkvom ako se pokaju na doličan način, tako da se često primaju u prethodnom stupnju“;

Aleksej Aristin: „Takvi, ako se pojave i poprave doličnim pokajanjem i obraćanjem, opet se sjedinjuju s Crkvom, kao jedno tijelo“ (Tumačenje Prvog kanona sv. Bazilija Velikog).

5 misli o “Uz priznavanje Grčke Pravoslavne Crkve tzv. „Pravoslavne Crkve Ukrajine“: O nevaljanosti ređenja ukrajinskih raskolnika i nekanoničnosti „Pravoslavne crkve Ukrajine“

  1. Kao bivši rimokatolik koji se razočarao u zapadno kršćanstvo, sada sam se razočarao i u pravoslavlje jer je očigledan rasplet iz kog se vidi da će u budućnosti istočno kršćanstvo biti podijeljeno na slavenske i grčke pravoslavce koji međusobno neće općiti. Isto kao što u katolicizmu nije moguće spriječiti papu u donošenju odluka na svoju ruku, tako vidimo da ostatak pravoslavnih nije u stanju obuzdati Vartolomeja jer je on istočni papa i bez njega sveopći, ekumenski koncil nije moguće sazvati, samim tim njega smjeniti, dakle ista priča kao i u Rimu.

    Sviđa mi se

    1. Pravoslavlje ne može biti razdjeljeno, jer je ono jedna i jedinstvena Crkva Kristova, nužna za spasenje ljudske duše. Ono je Tijelo Kristovo, Crkva, koju, prema riječima Kristovim, ni vrata pakla neće nadvladati. Zato se pravoslavlje ne može rascijepiti, nego se od Pravoslavne Crkve može neka lokalna Crkva odijeliti – kao što se odvojio Rim, može se odvojiti i Carigrad. Takve stvari su u neku ruku i dobre, jer doprinose pročišćenju Crkve. Također, treba imati na umu da svijet od Kristova dolaska ide svome kraju, a to znači, da će Crkva biti umanjivana, progonjena i satirana, pred sam kraj, fizički svedena na ostatke ostataka. Zato, ne treba se sablažnjavati nad vremenitim ljudskim zastranjenjima, već stvari gledati eshatološki.

      Sviđa mi se

  2. Ovdje su u pitanju milijuni vjernika koji će otpast od crkve jer ne postoji mehanizam za smjenu ljudi koji unose smutnje i razdore. Kao u katolicizmu ako papa postane heretik cijela crkva ispašta, isto vidimo i u pravoslavlju. A i zar je Ukrajincima toliko stalo do autokefalne crkve ako je cijena veliki crkveni raskol?! Kao i nejasnoća da netko tko je patrijarh (ovdje ili ondje) može biti potkupljen i raditi na štetu crkve u korist neke političke opcije. Ucjena i primoranje ne može biti olakšavajuća okolnost i izgovor jer da su tako sveci i mučenici rezonovali ne bismo ni imali crkvu u današnje vrijeme, odavno bi nestala.

    Sviđa mi se

  3. A zašto bi netko morao biti član Ruske pravoslavne crkve, ako to ne želi. Neka postoji više kanonskih pravoslavnih crkava u Ukrajini i “mirna Bosna”. Ako može u Sjevernoj Americi, a tamo postoji AUTOKEFALNA Pravoslavna crkva Amerike (OCA), koja ima 100 % KANONSKI TOMOS, zašto to ne bi moglo biti i u Americi. Izuzeci su uvijek mogući, a spas duša bi trebao biti najveći zakon. A možda je sve ovo sa autokefalijom u Ukrajini dogovor jednako liberalnih i ekumenističkih patrijarhata Moskve i Carigrada da se uništi Kijevski patrijarhat.

    Sviđa mi se

  4. Zanimljivi komentari o kanoničnosti hirotonija u UAPC:
    https://cerkvarium.org/novyny/pomistni-tserkvy/arkhiepiskop-evstritij-zorya-v-upts-mp-do-episkopiv-uapts-na-peregovorakh-ne-bulo-pretenzij-shchodo-zakonnist-khirotonij
    https://cerkvarium.org/publikatsii/analityka/pro-khirotoniji-v-uapts
    Komentar arhiepiskopa Eustratija o “principijalnosti” (ne)priznavanja hirotonija u UAPC je jako zanimljiv:

    Arhiepiskop Evstratij (Zorja): v UPC MP k episkopam UAPC na peregovorah ne bylo pretenzij otnositeljno zakonnosti hirotonij

    Očenj harakterna dlja Moskovskogo patriarhata “principialjnost'”
    Na fejsbuk stranice press-sekretarja PCU arhiepiskopa Černigovskogo Evstratija pojavilsja soobščenie po voprosu zakonnosti arhierejskih hirotonij v UAPC. Polučaetsja, čto kogda UPC MP vygodno – oni priznajut hirotonii, kogda ne vygodno – ne priznajut. S približeniem sobranie ierarhov Jelladskoj Cerkvi moskovskie sily delajut poslednie otčajannye popytki hot’ kak-to povredit’ delu priznanija avtokefalii Pravoslavnoj Cerkvi Ukrainy.
    Ničego novogo pridumat’ ne mogut, pojetomu raz za razom izvlekajut argumentaciju, kotoroj v Ukraine MP operiruet uže tri desjatiletija. Mol, dejstviteljnost’ rukopoloženija v ierarhov PCU «somniteljnaja».
    Ja pozvonil mitropolitu Galickomu, upravljajuščemu Ivano-Frankovskoj eparhiej vladyke Andreju, rasskazal ob jetih starye «novosti» i sprosil, vo vremja obsščenija s predstaviteljami UPC (MP) kto stavil pod somnenie ego arhierejskij san?
    «Ja byl predsedatelem oficialjnoj delegacii ot UAPC dlja dialoga s Ukrainskoj Pravoslavnoj Cerkvi (Moskovskogo Patriarhata), pojetomu vstrečalsja i v Lavre, i v Patriarhii UAPC.
    I vo vremja vstreč naši sobesedniki, arhierei i svjaščenniki UPC (MP) nikogda ne stavili vopros o “zakonnosti” naših hirotonij. Naprotiv odnaždy, kogda ja byl s delegaciej v Lavre i vstrečalsja s pokojnym mitropolitom Vladimirom (Sabodan) – posle našej dobroj vstreči on podaril mne panagiju, a moemu svjasščenniku – krest. Esli by on ne veril, čto ja dejstviteljno ierarh, ili svjaščennik so mnoj est’ nastojaščij svjaščennik – počemu on daril nam takie osobye podarki, sootvetstvujuščie našego sana?
    »I jeto ponjatno, potomu čto ego rukopolozhenie vozglavljal zakonnyj ierarh, vladyka Ioann (Bondarčuk), kotoryj sam polučil rukopoloženie v Russkoj Cerkvi.
    Poputno stoit takže vspomnit’, čto nynešnij mitropolit MP v Ukraine Onufrij posylal pis’mennye sostradanie k UAPC po povodu smerti ee glavy mitropolita Mefodija, a takže čerez arhiereja privetstvoval Pomestnyj Sobor UAPC 2015, na kotorom byl izbran mitropolita Makarija ee novym glavoj, a na liturgiju v den’ intronizacii prislal svoego predstavitelja, svjaščennika iz Mitropolii MP, kotoryj privetstvoval vladyku Makarija i vručil emu ot mitropolita Onufrija buket rož.

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s