Ugovor s vragom

Eladije, monah sv. Bazilija Velikog i očevidac čudesa njegovih, čovjek pun vrlina i svet, koji ga po preminuću i naslijedi na biskupskom prijestolu, ispriča ovu istinitu stvar.

Senator neki pravovjerni, po imenu Proterije, obilazeći sveta mjesta, namisli svoju kćer dati u neki samostan na službu Bogu. Ali đavao, koji od iskona ne želi dobro, potakne jednog Proterijevog slugu na požudu prema kćeri njegovog gospodara. Vidjevši da je to nezgodna stvar, i znajući da je nedostojan, sluga nikome ne reče ni riječi o tome, nego otiđe jednome vračaru koji je živio u tom gradu. Ispriča vračaru želju svoju, i obeća mu mnogo zlata ako vradžbinama učini da on uzme za ženu kćer svoga gospodara. Vračar se u početku nećkaše, no naposljetku reče: Poslat ću te svome gospodaru, đavlu; on će ti u ovome pomoći, ako i ti ispuniš njegovu volju. – A nesretni onaj sluga reče: Obećavam da ću učiniti sve što mi naredi. – Vračar reče: Hoćeš li se odreći Krista svoga, i dati napismeno o tome? – A on odgovori: Spreman sam, samo da dobijem ono što želim. – Vračar reče: Pošto daješ takvo obećanje, onda ću ti i ja pomoći. – I uzevši list papira, napisa đavlu ovo: Pošto mi je dužnost da se trudim, Gospodaru moj, da od kršćanske vjere odvraćam i pod tvoju vlast privodim na slavu tvoju, evo, šaljem ti sada donosioca ovog mog pisma, mladića, raspaljenog pohotom prema djevojci, i molim te da mu pomogneš da ostvari svoju želju, kako bi se i ja time proslavio, i s većom revnošću pridobivao mnoge koji bi ti bili po volji.

Pošto napisa ovakvo pismo đavlu, dade ga onome mladiću, i posla ga, rekavši mu: Otiđi noćas na groblje pogansko, stani i podigni ovo pismo uvis, i tebi će prići oni koji će te odvesti đavlu. – I on, nesretnik, hitno otiđe, stade na groblju i počne prizivati demone u pomoć. I odmah izađoše pred njega zli dusi, i s radošću odvedoše obmanutoga svome knezu. Mladić vidje Kneza gdje sjedi na visokom prijestolju, okružen od bezbroj zlih duhova, pristupi mu i dade mu pismo vračarevo. I đavao upita mladića: Vjeruješ li u mene? On odgovori: Vjerujem. – Reče mu đavao: Odričeš li se Krista svog? On nesretnik odgovori: Odričem se. – Reče mu Sotona: Mnogo puta me obmanjujete vi kršćani. Kada vam je potrebna moja pomoć, vi dolazite k meni. A čim vam se ostvari želja, vi se odvraćate od mene, i vraćate Kristu svome. On pak, blag i čovjekoljubiv, prima vas. No ti, daj mi svojeručno napismeno, da se dobrovoljno odričeš Krista i krštenja, i obećavaš da ćeš uvijek biti moj, i da ćeš na dan Suda zajedno sa mnom primiti vječnu muku. I onda ću ti odmah ispuniti želju. – Mladić uze i napisa što je đavao želio. Tada dušegubni zmaj posla demone preljuba, i oni toliko raspališe djevojku nezasitnom ljubavlju prema mladiću da ona, ponesena nepodnošljivom tjelesnom strašću, pade na zemlju i počne preklinjati oca svog: Smiluj se meni, smiluj se kćeri svojoj, i daj me za ženu ovom sluzi našem koga zavoljeh silno. Ako to ne učiniš meni, jedinici svojoj, brzo ću umrijeti strašnom smrću, i ti ćeš odgovarati za mene na dan Suda. – Kad to ču, otac se zaprepasti, i ridaše govoreći: Teško meni grešnome, što to bi s mojom kćerkom? Tko upropasti moje blago? Tko obmanu moje dijete? Tko pomrači svjetlost očiju mojih? Ja sam želio, kćeri moja, da te zaručim Nebeskom Zaručniku, da živiš s Anđelima, i da svagda proslavljaš Boga u psalmima i pjesmama duhovnim, da bih i ja zbog tebe spašen bio. A ti bestidno govoriš o braku! Ne bacaj me s tugom u pakao, dijete! Ne posrami plemstvo svoje, udajući se za slugu. – A ona, ne računajući ni u što očeve riječi, govoraše samo ovo: Ako mi ne učiniš po želji, onda ću se sama ubiti. – U nedoumici što da radi, otac, na navaljivanje srodnika i prijatelja, popusti njenoj želji, da je ne bi vidio gdje pogubnom smrću ubija sebe. Dozva svoga slugu, dade mu za ženu kćer svoju i mnogo imanja, i reče kćeri: Idi, nesretna i strasna kćerko, za muža, a ja držim da ćeš se kasnije mnogo kajati, ali od toga nećeš imati nikakve koristi.

I bi zaključen nepravedni brak, po djelovanju đavla. Poslije nekog vremena primijetiše neki ljudi i dobro uočiše da sluga onaj ne odlazi u crkvu, i ne pričešćuje se svetim Tajnama. I obaviještena bi o tome jadna žena njegova. Ne znaš li, rekoše joj, da muž tvoj, koga si izabrala, nije kršćanin, nego je tuđ Kristovoj vjeri? A kad ona to ču, ožalosti se veoma, i baci se na zemlju, i počne noktima grepsti svoje lice, i nemilosrdno se udarati u grudi, i kukati, govoreći: Nitko se nikada nije spasio tko nije poslušao svoje roditelje. Tko će ocu mome priopćiti sramotu moju? Teško meni kukavnoj! U kakvu propast upadoh danas? Što se rodih? A kad se rodih, što ne crkoh?

Dok je ona tako kukala, ču njen muž i dotrča, i upita je što kuka. A kad sazna razlog, on je počne tješiti govoreći da nije točno to što je o njemu čula, i uvjeravaše je da je kršćanin. I pošto je njegove riječi malo utješiše, ona mu reče: Ako mi želiš to dokazati, i dušu moju nesretnu obradovati, hajde sutra sa mnom u crkvu, i u mojoj prisutnosti se pričesti svetim Tajnama, pa ću ti onda povjerovati. – A jadni muž njen vidjevši da ne može sakriti ono što je uradio, prizna joj sve, kako sebe đavlu dade. Ona pak prikupi svu svoju snagu, i donese dobru odluku: otrča sv. Baziliju, i zavapi: Smiluj mi se, učeniče Kristov, smiluj se onoj koja nije poslušala oca svog i podčinila se demonskom savjetu! – I ispriča mu sve podrobno o svome mužu. Svetac dozva njenog muža i upita ga je li tako kao što njegova žena priča o njemu. A on sa suzama reče: Da, sveče Božji, tako je. Jer ako prešutim, djela će moja povikati. – I ispovjedi sve po redu kako dade sebe demonima. A svetac mu reče: Želiš li se opet obratiti Gospodinu našem Isusu Kristu? Mladić odgovori: Da, hoću, ali ne mogu. – Reče mu Bazilije: Zašto? – On odgovori: Jer se napismeno odrekoh Krista, i đavlu predadoh sebe. – Reče mu Bazilije: Ne tuguj zbog toga, jer je Bog čovjekoljubiv i prima pokajnike. – Žena pak pade pred noge svečeve i moljaše ga govoreći: Učeniče Kristov, koliko možeš, pomozi nam. Svetac reče mladiću: Vjeruješ li da ćeš se spasiti? – A on reče: Vjerujem, Gospodine, pomozi mojoj nevjeri! – Svetac ga onda uze za ruku, učini na njemu znak križa, i zatvori ga u jednom mjestu u krugu crkvene porte, i naredi mu da se neprestano moli Bogu. A i sam provede na molitvi tri dana. Zatim ga posjeti i upita: Kako si, dijete? – Mladić odgovori: U velikoj sam nevolji, vladiko, ne mogu podnijeti demonsku viku, i zastrašivanja, i strijele, i kamenovanje. Jer držeći moje napismeno, grde me govoreći: Ti si došao k nama, a ne mi k tebi. – A svetac reče: Ne boj se, dijete, samo vjeruj. – I pošto mu dade malo hrane, osjeni ga znakom križa, i opet ga zatvori. A poslije nekoliko dana opet ga posjeti, i reče: Kako si, dijete? Mladić odgovori: Čujem njihove prijetnje i viku izdaleka, ali njih same ne vidim. – Pošto mu dade malo da jede, i pošto se pomoli za njega, zatvori ga opet, i otiđe. Zatim u četrdeseti dan dođe k njemu i upita ga: Kako si, dijete? A on reče: Već sam dobro, sveti oče, jer te vidjeh u snu gdje se boriš za mene, i kako si savladao đavla. – Pošto reče molitvu, sveti ga izvede iz zatvora i odvede u svoju ćeliju.

Idućeg jutra sazva svetac sav kler crkveni i monahe, i sve kristoljubive ljude, i reče: „Proslavimo, braćo, čovjekoljupca Boga, jer evo Pastir dobri želi uzeti na rame izgubljenu ovcu i donijeti je u Crkvu. Stoga se trebamo i mi ove noći pomoliti njegovoj dobroti, da pobijedi i posrami neprijatelja duša naših“. I slegoše se ljudi u crkvu, i govoraše cjelonoćne molitve za kajućeg se mladića, vapijući: Gospodine, pomiluj! A kad svanu, Bazilije uze mladića za ruku, i s cijelim narodom uvede ga u crkvu, pjevajući psalme i pjesme. I gle, đavao na nevidljiv način dođe bestidno sa svom pogubnom silom svojom želeći mladića oteti iz ruku svečevih. I s takvom drskošću i bestidnošću navali đavao na mladića da i sv. Bazilija zakači vukući k sebi mladića. A blaženi se okrenu i reče đavlu: Bestidni dušeubojico, upravitelju tame i pogibli, nije li ti dosta pogibao u koju si bacio sebe i one što su s tobom? Ne prestaješ li progoniti stvorenja Boga moga? -A đavao povika k njemu: Nepravdu mi činiš, Bazilije! – Ovaj glas đavlov mnogi čuše. I reče svetac: Neka ti zaprijeti Gospodin, đavle. – A đavao opet njemu: Bazilije, nepravdu mi činiš; jer nisam ja išao k njemu, nego je on došao k meni, i odrekao se Krista svog, i dao mi svojeručno napismeno, koje imam u rukama, i koje ću na dan Suda pokazati sveopćem Sucu. – A Bazilije reče: Blagoslovljen Gospodin Bog moj, jer narod neće spustiti ruke svoje moleći se dok ne vratiš to napismeno. – I obrativši se narodu, svetac reče: Podignite ruke svoje uvis, i vapite: Gospodine, pomiluj! I narod, podigavši ruke svoje k nebu, dugo vapijaše: Gospodine, pomiluj! I gle, mladićevo napismeno, nošeno po zraku dođe, a svi gledahu, i spusti se blaženom Baziliju u ruke. A Bazilije blaženi, uzevši to napisano, obradova se, i prinese zahvalnost Bogu. I pred svima reče mladiću: Poznaješ li, brate, ovo napismeno? – Mladić odgovori: Da, sveti oče, moje je, napisah ga svojom vlastitom rukom. – A Bazilije Veliki odmah ga pred svima podera na komade. I uvede mladića u crkvu, pričesti ga svetim Tajnama, i narod ugosti kako valja. I pošto mnogo čemu pouči mladića, i naloži mu potrebno pravilo, dade ga ženi njegovoj, bez prestanka slaveći i hvaleći Boga.

Iz životopisa sv. Bazilija Velikog

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s