Samoobmana je gora od gube: priča iz našeg vremena

Naš život je pun zagonetki. Ono što smatramo štetnim često nas odvede do dobrog završetka. A ono što smatramo korisnim nas često lišava dobrobiti. I čak i kada nam Gospodin pruža očigledno čudo da nas urazumi, izbor je uvijek na čovjeku, a taj izbor katkad može biti neočekivan i nepredvidiv.

U hram jedne južne ruske pravoslavne biskupije, 2006. godine, ušla je 85-godišnja starica. Njeno lice, koje je ona brižljivo skrivala zavojima, bilo je pokriveno čirevima. Prvobitno je Nadežda Ivanovna bila protestantkinja, a poslije je dugo vremena išla kod pentekostalaca, vjerujući da će tamo naći mir svojoj duši.

U posljednjih deset godina njenog života upala je u teške muke: oboljela je od gube (ili je barem tako ona sama nazivala svoju neobičnu bolest, a u crkvi nitko od nje nije tražio liječničko uvjerenje). Ovi navodi zvuče gotovo nevjerojatno, ali usprkos rasprostranjenom vjerovanju, trajno hospitaliziranih leproznih bolesnika je svega 35% od njihovog ukupnog broja. Ostali se leče ambulantno i prolaze nadzor u mjesnim dispanzerima, to su uglavnom oni koji ne boluju od aktivnog oblika lepre.

Kako god, ali lice ove jadne žene je bilo pojedeno bolešću, čije su širenje na jedvite jade sprečavale specijalne injekcije. Ti strašni čirevi su je dovodili do jada. Primijetila je zastrašujuću bolest suviše kasno i, ne znajući što će od sebe, pala u očaj. Ništa nije pomagalo: ni lijekovi, ni osobna usiljena molitva, ni polaganje ruku u pentekostalnim obredima, koji su joj uzalud obećavali Božju milost i brzo iscjeljenje.

Teško je reći kako se kod nje pojavila želja poći u pravoslavnu crkvu. Po svemu sudeći se razočarala u svoju vjeru i bila je spremna poći bilo gdje, ako je bilo ikakve šanse za pomoć. Ali, možda se na krajnjim granicama bezizlaznosti i unutrašnjeg očaja u njoj probudio zov i čežnja za nečim istinskim, možda je to bio iskreni glas savjesti pobuđen s visina, koji joj je ukazao na jedino pravo rješenje.

Pored toga, ona je osjećala strah, upravo onaj strah koji mnogi osjećaju na pragu hrama, kada duša iskreno ište susret s Bogom, traga za milošću koju daruju samo sveti sakramenti. Ali istovremeno se unutar duše nalazi nesavladivi zid, koji sprečava odlučujući korak, što znači ispovjediti se svećeniku i priključiti se pravoslavnom bogoslužju. Nadežda Ivanovna se bojala da će biti odbačena, da će je prognati iz crkve i da nitko uopće neće mariti za nju. Stoga se odlučila na sljedeći nesvakidašnji korak. Tog jutra, prije nego što je konačno odlučila doći u crkvu, pomolila se i nadajući se da će dobiti neki tajni znak, u skladu s vjerovanjima pentekostalaca, ne gledajući je triput otvorila Sveto Pismo. I sva tri puta je otvorila knjigu na istom mjestu, tamo gdje je žena Kanaanka, koja je bila poganka, molila Spasitelja da joj iscijeli opsjednutu kćer. Ipak, Gospodin je iskušao vjeru Kanaanke, isprva je ni ne udostojavši odgovora, a poslije njenih upornih molbi joj se obratio riječima: «Nije dobro uzimati kruh od djece i davati ga psima». Jer ta žena nije bila dio od Boga izabranog naroda. Ali i na tako strogi odgovor ona je ponizno prozborila: «Tako je Gospodine! Ali i psi jedu mrve koje padaju sa stola njihovih gospodara». Tada joj je Spasitelj odgovorio: «O, ženo! Velika je vjera tvoja; neka ti bude po želji tvojoj». I molba Kanaanke je bila ispunjena (vidjeti: Mt 15, 21–28).

Naravno, ne bih volio da netko od naših čitatelja ponovi takav postupak koji je veoma sličan gatanju, ali u danom slučaju Nadežda Ivanovna je postupila upravo tako, nalazeći se pritom van pravoslavlja. Primila je ove evanđeoske riječi kao da su upućene baš njoj, u smislu da i ako je nedostojna ipak je nitko neće lišiti malenih mrva milostive pomoći koje može dobiti samo u pravoslavnom hramu. I tako osokoljena, ona je požurila u obližnju pravoslavnu crkvu.

U tijeku je bila Božanska Liturgija. Nadežda Ivanovna je tiho stala iza svih, slušajući bogoslužje. I počelo je čitanje Evanđelja. Kako je samo bila zadivljena kada je čula taj isti tekst o molbi Kanaanke, o njenom iskušenju od strane Spasitelja i Njegovoj čudesnoj pomoći kao odgovoru na skrušenu vjeru te žene.

U Nadeždinoj duši žednoj smisla dogodila se promjena, osjetila je u svemu što se događalo prisutnost Boga. Sada, oblivena suzama, prišla je svećeniku koji je upravo izašao iz svetišta kako bi ispovijedao i ispričala o sebi sve: kako boluje, želi se izliječiti, ali da je dugo vremena bila s pentekostalcima. Na kraju se obratila molbom: «Vjerujem da me Gospodin neće odbaciti, iako ne pripadam Pravoslavnoj Crkvi. Molim vas, pričestite me». Njena molba je bila previše uzavrela od emocija. Otac Dimitrije je pažljivo saslušao njenu priču, a zatim blagonaklono, ali dovoljno tvrdo odgovorio: «Ne, vi se ne možete kod nas pričestiti, ako ne primite pravoslavlje». Jer prvi emotivni nalet sa željom primiti Pričest zbog iscjeljenja još uvijek ne svjedoči o čvrstoj odluci da čovjek želi postati pravoslavac i da je spreman živjeti u skladu s pravilima Crkve. Ipak, otac je iskazao i neophodno milosrđe: «Imamo ikonu sv. Nikole Čudotvorca, taj ugodnik Božji je pomogao mnogim stradalnicima. Mogu vas pomazati uljem iz kandila koje gori pred njegovom ikonom».

Složila se. Treba primijetiti da je za protestanta ovakav prijedlog svećenika duhovno iskušenje, jer oni ne poštuju svece, niti ikone, a tim više se ne mole svecima pred njihovim ikonama, klone se materijalnih svetinja kao što je ulje od kandila. Ona je osjetivši istinu u svećenikovim riječima prihvatila njegov prijedlog. I iako ikona sv. Nikole još nije bila posvećena, jer je tek stigla u hram, otac Dimitrije je pomazao bolesnicu uljem iz kandila.

Nadežda je otišla smirena i puna duševne radosti: milost Božja se dotakla nje. Reklo bi se da njenom oduševljenju nije bilo kraja i da je njena odluka o izboru jedine prave vjere unaprijed bila donijeta.

Opet se pojavila u hramu nakon dva tjedna. I što se dogodilo? Od prijašnje bolesti nije ostalo ni traga. Guba, ili kakva god da je u pitanju bila bolest, je u potpunosti nestala.

Svećenik se neopisivo obradovao. I za njega je to čudo bilo neočekivano. Najiskrenije, milo se osmjehujući obratio joj se riječima: «Eto vidiš, Gospodin ti je pomogao baš u Pravoslavnoj Crkvi, tako da sad trebaš donijeti odluku». Svatko bi rekao da je tu sve očigledno. Gospodin joj je ukazao Svoju milost, naočigled svih pokazao djelovanje Svoje milosti u pravoslavnom hramu. Ali hajdemo ovdje zastati. Ipak pored Božjeg djelovanja također postoji i naš odgovor, odziv samog čovjeka na Božji poziv. A u danom slučaju odgovor iscijeljenog čovjeka se nije ispostavio onakvim kakav očekujemo… Prebacujući se s noge na nogu, kao krivac s pomiješanim osjećajima zahvalnosti i neodlučnosti, Nadežda Ivanovna je rekla: «Da, u pravu ste, meni je ovdje pomogao Sam Gospodin. Ali, oče, imam već 85 godina, to nije uzrast za promjenu vjere. Teško mi je unijeti neke kardinalne promjene u svoj život. Može li sve ostati kako jest?» U tome je bilo neke samoobmane, kao da se čovjek doslovce pokušava skriti od Božjeg poziva, usred straha od životnih promjena. Svećenik je bio začuđen, ali nije mogao ići protiv želje ljudskog srca. Na tome su se i rastali. Otac više nije vidio tu ženu u crkvi.

Možda je samo i došla da bi se iscijelila. A otišla kada je dobila što je tražila. Moguće da su joj se u duši za ovo vrijeme dogodile i još neke radosnije promjene. Sudbina ove žene je skrivena od nas, ali malo je vjerojatno da ju je Gospodin lišio nekih novih pokušaja urazumljavanja.

Čudesna je Božanska Promisao. Čovjeku druge vjere, koga trga bolest, daruje iscjeljenje u pravoslavnom hramu, kada istovremeno mnogi pravoslavci stradaju od istih takvih bolesti i ne iscjeljuju se. Usprkos tome oni i dalje ostaju u Crkvi. A protestantkinja, koja je dugo vrijeme bila s pentekostalcima, dobila je u pravoslavnom hramu ispunjenje svoje najveće molbe, ali nije u sebi našla dovoljno snage da tu i ostane.

U tome se krije Božja mudrost: ljude sa snažnom vjerom odgaja za spasenje kroz životna stradanja, a ljude sa slabom vjerom kroz svjedočenje o Istini čudesnom pomoću i slabljenjem njihovih jada. Pa ipak, dok poziva čovjeka, uključujući tu i čudesna iscjeljenja, Gospodin Bog nikada ne podvrgava našu slobodnu volju nasilju. Konačni životni izbor uvijek sam pravi čovjek.

Žalosno je da su mnogima od Boga potrebni tjelesno zdravlje, komfor, materijalno blagostanje, a ne čista vjera i spasenje duše u vječnosti.

svećenik Valerij Duhanjin

izvor: pravoslavie.ru

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s