Filioque

          Filioque je latinski izraz koji prevodimo na naš jezik izrazom „i Sina“. Radi se o katoličkom dodatku Vjerovanju nicejsko – carigradskom[1] koji govori kako Duh Sveti, osim od Oca, izlazi i od Sina. Katolici dakle vjeruju, kako treća božanska Osoba, Duh Sveti, osim od Oca, izlazi i od Sina. To izlaženje je vječni proces, jednako kao i Sinovo rađanje od Oca. Važno je naglasiti da se pod ovim izlaženjem i od Sina ne misli na slanje Duha stvorenom svijetu, već na vječni odnos u Trojstvu, tj. na jedan od konstituirajućih odnosa u Trojstvu. Tu svoju vjeru katolici izražavaju kroz ovaj dodatak Vjerovanju, po kojemu je cijeli spor i dobio naziv „filioque“.

            Pravoslavna Crkva ovo učenje ne prihvaća iz dva razloga. Prvi je taj, što ne vjeruje u učenje da Duh Sveti, osim od Oca, izlazi i od Sina. Drugi je taj, što je Zapadna Crkva, još prije raskola, ovo učenje, u obliku spomenutog dodatka nezakonito i jednostrano unijela u Vjerovanje nicejsko – carigradsko.

            Kako bismo shvatili prvi razlog, zašto pravoslavlje ne vjeruje u ovaj nauk, moramo se podsjetiti nekih osnovnih crta učenja o sv. Trojstvu. U Trojstvu, naime, moramo razlikovati dvije stvari: narav (to je ono što je zajedničko trima božanskim Osobama) i vlastitosti (ono što je karakteristika pojedine Osobe i razlikuje je od ostalih). Sve tri Osobe imaju istu narav, odnosno, sve tri su jednako vječne, svemoguće, sveznajuće, savršene, neograničene, te čine isto biće – Boga. Međutim, različite su im vlastitosti. Očeva je vlastitost da je nerođen (tj., On je jedini izvor u Trojstvu), Sinova da je rođen (tj., izlazi iz Oca posebnim vječnim procesom kojega nazivamo rađanje), a Duhova izlaženje (izvire iz Oca posebnim procesom koji nazivamo izlaženje, i koji se razlikuje od rađanja). Uvođenjem učenja da Duh izlazi i iz Sina, po pravoslavnom shvaćanju, narušeno je osnovno učenje o Bogu, tj., pomiješane su vlastitosti pojedinih Osoba. Vlastitost Oca, da bude izvor drugih Osoba, pripisana je i Sinu. Pravoslavlje smatra da ovo može voditi u dvije krajnosti. Prva krajnost je ta, da u Bogu de facto imamo dva izvora, dva počela. Međutim, ako je Bog jedan, onda u Njemu može biti samo jedno Počelo. Uvođenje dva počela u jednoga Boga, teološki i filozofski odvodi u dvoboštvo (diteizam). Ako pak kažemo da Duh izlazi iz Oca i Sina kao iz jednog Počela, tada poistovjećujemo dvije Osobe, Oca i Sina, te upadamo u neku vrstu modalizma (krivovjernog učenja da osobe Trojstva ne postoje u stvarnosti, već da je to sve jedna osoba koja u raznim prilikama uzima različite oblike i imena). Dakako da katolici nikada neće reći da vjeruju u dva Boga (i ne vjeruju) i nikada neće vjerovati u Trojstvo na modalistički način; ipak pravoslavlje upozorava da se s jednom definiranom i uravnoteženom, biblijski i tradicijski potvrđenom naukom o Trojstvu ne možemo igrati. Jer, iako ovo učenje nije odvedeno u navedene krajnosti, ipak predstavlja opasno narušavanje vjere, a pravoslavni ga ne nalaze ni u Bibliji, ni Predaji Crkve. Postavljanjem Sina na rang Počela u Trojstvu samo Osoba Duha Svetoga ostaje jedina iz koje ne izvire ništa, a vlastitost Počela postaje jedina koja se pripisuje dvjema osobama, a ne samo jednoj. Sve ako bi Sina shvatili i kao posredno Počelo, opet bismo u Boga uveli neku vrstu stupnjevanja, a opća kršćanska nauka o Bogu ne dozvoljava stupnjevanje u savršenom Bogu, pošto je ono znak nesavršenstva.

            Kada se sve skupa sažme, pravoslavlje ne prihvaća da Duh izlazi i od Sina, jer to narušava monarhiju Oca (učenje da u jednome Bogu može biti jedan izvor božanstva – Otac), brka vlastitosti pojedinih Osoba, ruši ravnotežu u Trojstvu, naginje podijeljenosti, stupnjevanju ili podređenosti u Trojstvu. Pravoslavlje se slaže da se Duh šalje u svijet, da djeluje u vremenu, prema stvorenom svijetu po Sinu (zato i Sveto Pismo naziva Duha Svetoga „Duhom Isusovim“[2] i sl.), ali ne prihvaća da unutar vječnih odnosa u Trojstvu, Sin može imati bilo kakav karakter Počela. Iako su katolici, usprkos filiokvizmu sačuvali nauk o Trojstvu, pravoslavni ipak upozoravaju da u Katoličkoj Crkvi postoji problem s Duhom Svetim, koji se razvija paralelno s ovim učenjem: kroz povijest se gubi značenje epikleze (zaziva Duha Svetoga nad darove kruha i vina) u euharistiji, umanjuje se značenje krizme (od izljeva Duha na pojedinca ona postaje „potvrda“ krštenja), nastaju čak i deformacije poput pričešćivanja ili mogućnosti ređenja nekrizmanih osoba. U svemu ovome pravoslavni vide umanjivanje uloge Duha u Katoličkoj Crkvi, kakvo se nikada nije dogodilo u pravoslavlju, koje ima poveznicu s narušavanjem temeljnog učenja o Duhu u Trojstvu.

            Drugi razlog zbog kojega pravoslavlje ne prihvaća filoque jest činjenica da je on jednostrano uveden u Vjerovanje. Naime, katolici i pravoslavni su stoljećima imali posve jednako Vjerovanje, utvrđeno na općim crkvenim saborima u Niceji i Carigradu, po kojima je i dobilo ime. To Vjerovanje nije sadržavalo filioque; dakle, pravoslavna varijanta Vjerovanja je starija i izvornija.

            Filioque se u početku pojavljuje kod nekih crkvenih Otaca na Zapadu, prvenstveno kod sv. Augustina. Međutim, sve što uče crkveni Oci nije uvijek i nauk Crkve. Svjedočanstvo vjere Crkve je ono, za što crkveni Oci svjedoče da je vjerovala Crkva. Crkveni Oci nisu autoritet sami po sebi, nego postaju autoritet samo ako su svjedoci crkvene vjere i Predaje, u komplementarnosti sa Svetim Pismom. Znači, ako imamo određenu vjersku istinu, i za nju npr. 10 crkvenih Otaca svjedoči da ju je ispovijedala Crkva njihovog vremena, onda imamo ozbiljan razlog da tu istinu razmatramo kao crkveni nauk. Međutim, ako određenu vjersku istinu pojedini Oci iznose kao svoje osobno teološko mišljenje, tada oni ne svjedoče o vjeri Crkve, tada se radi naprosto o običnom teološkom mišljenju koje može i ne mora stajati. Upravo to sv. Augustin kaže za filioque: opisuje ga kao svoje mišljenje. On kaže: „Bilo istinito ovo mišljenje, ili neko drugo, neophodno je nepokolebljivo držati vjeru i nazivati Oca Bogom, Sina Bogom, i Duha Svetog Bogom, a ne vjerovati u tri boga.“[3]

            U službenu upotrebu ovo učenje ulazi potkraj 6.st., u današnjoj Španjolskoj, u gradu Toledu. Iako nisu jasne sve okolnosti, čini se da je Crkva na Pirinejskom poluotoku imala problema s arijanskim krivovjerjem, koje je negiralo božanstvo Sina. Izgleda da im se činilo kako će uvođenjem učenja o Sinu kao Počelu unutar Trojstva učvrstiti Njegovo božanstvo, a autoritet velikog Augustina se doimao kao dovoljan argument za ispravnost tog učenja. Tako je, na svoju ruku, III. Toledski sabor 589.g. uveo filioque u Vjerovanje. Iz Španjolske se ovo učenje širi preko Pirineja, u Franačku. Otpora tome je bilo, no autoritet cara Karla Velikog, koji ga je upotrebljavao u bogoslužju svoje dvorske kapele, je pridonio da se raširi diljem carstva, a to znači najvećeg dijela današnje zapadne i srednje Europe. Rimski pape su prema tome bili ispočetka veoma suzdržani, a i kršćanski Istok nije ulazio u područje jurisdikcije Zapadne Crkve. No, 809.g. franački monasi u Jeruzalemu po prvi puta pjevaju Vjerovanje s dodatkom filioque, i izbija spor s grčkim monasima.

            Ovaj spor iste godine eksplodira na najviše razine u Crkvi, pošto Grci prijavljuju slučaj carigradskom patrijarhu Fociju, koji baš u to vrijeme ulazi u konflikt s Rimom, te tada po prvi puta dolazi do javnog i službenog napada na filioque. Zapad međutim ne odustaje, te franački crkveni sabor u Aachenu iste godine usvaja filioque. Papa se tada doduše suglasio s tim učenjem, ali je ipak zabranio njegovo unošenje u Vjerovanje, urezavši sljedeće godine izvorno vjerovanje bez filioque, u srebrne pločice, u crkvi sv. Petra u Rimu. Stav rimskih papa se mijenjao, te papa Ivan III., ponovno osuđuje filioque, a sabor u Carigradu 879.g. ponavlja 7. kanon efeškog sabora iz 431.g. koji najstrože zabranjuje dodatke Vjerovanju.

            Međutim, filioque je na Zapadu, nakon sveg opisanog kolebanja, ipak prevladao. 1009.g. za papu biva izabran Sergije IV. Pošto je bio običaj da novi papa ili patrijarh obavijesti posebnim pismom sve ostale o svom izboru, i da to pismo sadržava ispovijest vjere kojom novoizabrani dokazuje svoje pravovjerje, tako je učinio i novi papa. No, njegovo pismo je sadržavalo i Vjerovanje s filioque, te carigradski patrijarh Sergije odbija unijeti papino ime u diptih, poseban popis pravovjernih patrijarha. Papino ime se od tada više ne spominje na patrijaršijskim liturgijama, što znači da jedinstvo više ne postoji. Od tada, pa do danas, više se papino ime ne spominje na liturgijama carigradskog patrijarha, prvog po časti pravoslavnog biskupa. Ovo faktički znači da je raskol Istoka i Zapada, katoličanstva i pravoslavlja, započeo 1009.g., a ne 1054., i da je povod bio filioque, a ne papinsko prvenstvo. Veliki raskol je nastao zbog diranja u učenje o Bogu, i zbog mijenjanja Vjerovanja, a ne administrativne vlasti u Crkvi.

            Ne samo da je još efeški sabor 431.g. zabranio mijenjanje Vjerovanja, već je nedodirljivost Vjerovanja za pravoslavlje razumljiva sama po sebi. Vjerovanje je osobna iskaznica cijele Crkve, raspoznajni znak, sažetak svega čemu se kršćani nadaju. Niti jedna mjesna Crkva ne može na svoju ruku unositi bilo kakve izmjene u to. Čak i da je učenje „filioque“ i ispravno, iz pravoslavne perspektive, nijedna Crkva, ni rimska, nema ga pravo unositi u Vjerovanje, jer ono nije privatna svojina nijedne Crkve.

            Filioque, sporni dodatak i učenje, ostaje prva na popisu razlika između dviju Crkava. Iz Katoličke Crkve, ovo su prihvatile i ostale kršćanske zajednice na Zapadu koje su nastale iz nje, a isto tako i grkokatolici, s time da odredbom pape Benedikta XIV. iz 1742.g., grkokatolici nisu dužni upotrebljavati taj dodatak u Vjerovanju (premda, kao katolici, moraju vjerovati u to učenje).

            Iako u današnje vrijeme brojni teolozi i jedne i druge Crkve pokušavaju umanjiti značaj filiokvizma, svodeći ga na dopuštenu teološku razliku, i proglašavajući ga „razlikom u terminima“, ipak, službene osude i definicije jedne i druge Crkve nikada nisu opozvane ni redefinirane. Službeno, za katolike je filioque dogma, nepromijenjivi od Boga objavljeni nauk. Za pravoslavne je on krivovjerje, osuđeno, ne samo u 9.st., i prekidanjem zajedništva 1009.g. Carigradski sabor 1285., Sigilion 1583., sabor ruske Crkve iz 1620., drugi ruski sabor iz 1666./1667., i okružna poslanica svih istočnih patrijarha i njihovih biskupa iz 1848., ponavljaju osudu učenja i dodatka filioque, smatrajući ga krivovjerjem.

[1]Osnovna ispovijest vjere, podjednako i katolika i pravoslavnih.

[2]Npr. Dj 16, 7.

[3]Augustin, De fide et symbol. c 9, n. 90.

4 misli o “Filioque

  1. Postoje odredjeni teolozi koji tvrde da je filioque lingvistički problem tj. da na latinskom i grčkom jeziku ima različito značenje i tumačenje, smatraju da je upotreba na latinskom prihvatljiva dok upotreba na grčkom jeste jeretička zbog drugačijeg smisla. Pitanje je da li rimokatolici veruju u dvostruko ishodjenje Duha Svetog ili je u pitanju samo nešto drugačija definicija usled jezičkih razlika? Da li latinski jezik ima dubinu da se teološki izrazi poput grčkog jezika? Na koji način rimokatolici pravdaju izmenu Simvola vere s obzirom na direktnu zabranu da se to čini sledeći Vaseljenske sabore?

    Slične tvrdnje vezane za jezičke razlike postoje i u slučaju teoloških razlika kod Orijentalnih pravoslavaca (dohalkidonaca) vezane za prirodu Hrista (miafizitizam, monofizitizam).

    Sviđa mi se

    1. To je vrlo dobro pitanje. Naime, još je u 18.st. papa Benedikt XIV. dozvolio grkokatolicima da mole Vjerovanje bez Filioque, s time da su dužni vjerovati u taj nauk. U međuvremenu je Vatikan izdao novi dokument o tome, kada ga nađem, stavit ću ga.

      Sviđa mi se

  2. Upravo je to moje pitanje da li Katolici veruju u dvostruko ishodjenje Duha Svetoga tj. VEČNO ISHODJENJE od Oca i Sina? Ili je u pitanju drugačija formulacija verovanja o POSLANSTVU U VREMENU Duha Svetoga kroz Sina dok Otac ostaje jedini Izvor. Čitajući Fotija Carigradskog i još nekoliko teologa koji su pisali o ovoj temi da se predpostaviti da je verovanje Latina uključivalo dvostruko ishodjenje.

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s