Komentar odluke Carigradske Patrijaršije o drugom braku svećenika

            Na molbu jednog našeg katoličkog čitatelja dajemo osvrt na nedavnu vijest kako je Carigradska Patrijaršija navodno ozakonila drugi svećenički brak, i tako odstupila od dosadašnje crkvene prakse. O čemu se ovdje radi?

            Prvo se moramo prisjetiti što Pravoslavna Crkva uči o razvodu i drugom braku. Prema učenju Pravoslavne Crkve, jednom sklopljeni valjani brak, nerazrješiv je do smrti jednog od supružnika. Međutim, Pravoslavna Crkva, kao jedini autoritativni tumač Kristovih riječi, a zasnovano na Svetom Pismu, pojam „smrt“ tumači u dvostrukom smislu: tjelesnom i duhovnom (moralnom). Dakle, bračni partner može umrijeti tjelesno, fizički, a može i duhovno ili moralno: apostazijom od vjere, preljubom itd. Nakon prestanka braka, bilo tjelesnom, bilo duhovnom smrću, Pravoslavna Crkva svojim vjernicima laicima tolerira drugi brak. Kažem, tolerira, jer je jednobračnost za Pravoslavnu Crkvu ideal, i ona ne preporučuje ženidbu čak ni udovcima. Međutim, znajući slabost ljudske naravi, ona u slučaju fizičke ili duhovne smrti i kraja braka, nedužnoj stranci tolerira drugi i treći brak pod posebnim uvjetima: taj brak se ne smije svečano slaviti, slavi se po posebnom obredu s pokajničkim molitvama, svećeniku je zabranjeno svadbovati s mladencima, za taj brak se dobije naročita epitimija („pokora“), a također drugobračna osoba ne može postati đakon ni svećenik.

            Ova povlastica drugog ili trećeg braka je u Pravoslavnoj Crkvi isključivo povlastica laika. Prema kanonima Pravoslavne Crkve, drugobračna osoba ne može biti ređena, a također, ukoliko đakonu ili svećeniku umre žena ili ga napusti, on ne može po drugi put sklopiti brak. Dakle, pravoslavnim laicima se ukazuje milost drugog braka, a klericima ne.

            Naravno, život je složen, te mnogi svećenici ostaju udovci, ili im brak propadne duhovnom smrću; napusti ih žena i sl. Jednom dijelu takvih svećenika teško je u samoći, te se suočavaju sa svim problemima s kojima se suočavaju svi razvedeni. Mora se ovdje posebno podvući jedna pomalo nezgodna stvar za pravoslavne svećenike: prema 8. kanonu neocezarejskog sabora, ukoliko žena pravoslavnog svećenika počini preljub, svećenik se dužan razvesti od nje, makar joj i osobno oprostio; ili mora prekinuti svećeničku službu.  U toj muci, jedan dio njih se odlučuje, protivno kanonima, dovesti drugu ženu. Treba reći da je kod jednog dijela pravoslavnih biskupa kroz čitavu povijest do danas, ovakva nezakonita situacija bila tolerirana, slično kao što je i kod jednog dijela rimokatoličkih biskupa bio toleriran nezakoniti konkubinat njihovih celibatnih svećenika.

            Suočena s tim problemima, jedna od 14 autokefalnih pravoslavnih Crkava, Carigradska Patrijaršija, odlučila je milost drugog braka, koja se do sada davala samo laicima, protegnuti i na klerike. Treba reći da ovo nije svepravoslavna odluka, već odluka samo jedne Crkve, carigradske, te da se reakcija ostalih još uvijek čeka. Isto tako treba istaknuti da Carigradska Patrijaršija nije ukinula dosadašnje kanonsko zakonodavstvo o drugom braku svećenika. Propisi o zabrani ređenja drugobračnih i zabrani ženidbe zaređenih ostaju i dalje na snazi. Novost je jedino to što se u pojedinim slučajevima, na prijedlog biskupa, od strane Svetog Sinoda (vrhovnog upravnog tijela Patrijaršije) daje milost drugog braka nekim svećenicima, udovcima ili ostavljenima. Taj drugi brak se sklapa po posebnom obredu, samo jednom molitvom u krugu obitelji, i isključivo važi kao milost u pojedinačnim slučajevima, dana od vrhovne crkvene vlasti. Prema tome, pretjerane su priče o tome da je Carigrad ukinuo dosadašnje kanonsko pravo.

            Ipak, kako pomiriti davanje ove milosti drugog braka svećenicima s tradicijom Pravoslavne Crkve koja zabranjuje i drugobračnost svećenika i ženidbu zaređenih osoba? Formalno, prekršen je niz kanona iz pravoslavnog Nomokanona (zbornika kanona Pravoslavne Crkve). Prekršen je 17. apostolski kanon: „Koji se poslije krštenja dva puta ženio, ili suložnicu imao, ne može biti ni biskup, ni prezbiter ni đakon, niti uopće u svećeničkom imeniku.“ Ovo se ponavlja u 3. trulskom i u 12. Bazilijevom kanonu. Zatim, prekršen je 6. trulski kanon, koji zabranjuje ženidbu nakon ređenja, pod prijetnjom oduzimanja sv. Reda. Ovo su samo neki primjeri.

            Kako bismo ovo razumjeli, moramo znati da u primjeni kanona u Pravoslavnoj Crkvi postoje dva principa: akribija i ikonomija. Akribija znači strogost, ikonomija snishođenje. Akribija znači da određeni kanon stoji u punoj snazi kao odraz ideala Crkve. Ikonomija znači da se u određenim konkretnim situacijama može osloboditi od primjene strogoće ovog kanona, zbog nekog višeg cilja. Ovdje je očito na djelu ikonomija, tj. daje se određena dispenza od strogoće kanona, kako bi se pokušalo sanirati stanje nekih klerika.

            Postavlja se pitanje: ima li ovdje prostora za ovakvu ikonomiju? Može li se u slučaju ovakve drevne tradicije, zacementirane kanonima, primijeniti ikonomija? O tome treba pričekati reakciju ne samo stručnjaka-kanonista, već i cjelokupnog pravoslavlja. Mi bismo ovdje samo istaknuli dvije stvari.

            Prvo, spomenuti 17. apostolski kanon zabranjuje drugobračnost, ne samo đakonima, svećenicima i biskupima, već i svima u svećeničkom imeniku, dakle i čitačima, pjevačima i podđakonima. To isto ponavlja i sljedeći, 18. apostolski kanon. Pa ipak, pojedinima od ovih stupnjeva se u kasnija vremena dozvoljavalo biti drugobračnima. Dakle, i unutar samog Nomokanona vidimo određeni razvoj i promjene, odnosno odstupanja od prvotne naredbe.

            Drugo, postoji u pravoslavnom Nomokanonu (a nalazi se i u zapadnim zbornicima) jedan vrlo zanimljiv, stoljećima ugašeni kanon, dakle, kanon koji se već odavno ne primjenjuje. To je 10. kanon krajevnog sabora u Anciri, iz IV. st., koji kaže ovako: „Đakoni, kada bivaju postavljani, ako u vrijeme samoga postavljanja izjave i kažu, da imaju potrebu ženiti se, jer da tako neoženjeni ne mogu ostati, pa se poslije i ožene, neka u svojoj službi ostanu, jer im je bilo dopušteno od biskupa da se mogu oženiti. Ali ako su u vrijeme ređenja prešutjeli o tome i bili primljeni kao neoženjeni, pa se poslije ožene, takvi imaju prekinuti službu đakonsku.“

                   Dakle u IV. st. u Galaciji imamo situaciju mogućnosti ženidbe zaređene osobe, i ta je tradicija potvrđena od jednog krajevnog sabora, prešutno prihvaćena od strane čitave Crkve i bila je prakticirana do njenog ukidanja u 7.st. Prema tome, nije točno, kako neki misle, da je zabrana ženidbe zaređenih osoba uvijek i svuda bila na snazi u Crkvi, jer vidimo kako su postojala i odstupanja od nje. Iz ova dva iznimna slučaja, sužavanja drugobračnosti i slučaja ženidbe zaređenih, sadržanih u Nomokanonu, moglo bi se crpiti i opravdanje za ovu ikonomiju carigradske Crkve drugobračnim svećenicima. Dakako, opravdanje u pitanju primjene načela, a ne direktne odredbe.

                 Ponavljamo, ovo je odredba samo jedne Crkve, te se treba pričekati reakcija ostalih, a to je proces. Moramo znati da je ovo tema o kojoj se u pravoslavlju dugo raspravlja. Ovaj članak nema namjeru ni braniti ni osuđivati, već samo pomoći u potpunijem razumijevanju ovog otvorenog pitanja.

5 misli o “Komentar odluke Carigradske Patrijaršije o drugom braku svećenika

  1. Ja znam za primjer kada je pravoslavna crkva dozvolila sklapanje braka u crkvi, u Banja Luki, znači pred Bogom, muškarcu koji je ženio ljubavnicu, a još uvijek nije bio razveden od žene sa kojom je bio civilno oženjen i imao troje djece. Da li je gore to ili da svećenik sklopi drugi brak, zato jer je ostao sam i želi nastaviti porodični život?

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s