Životopis sv. Vasilija Ostroškog

U svakom narodu i u svakom vremenu čovjekoljubivi Gospodin daje po Crkvi Svoje svete, koji će njegov vjerni narod prosvjećivati i posvećivati i na zemaljskom putu njegovom Carstvu Nebeskom rukovoditi. I u srpskom narodu, od kako on postade Kristov, Gospodin neprekidno davaše Svoje svete, u kojima se Bog proslavljaše i posvjedočivaše, a pravoslavni ljudi kroz njih spašavaše i bogougodno prosvjetljivaše. Mnoge i velike svece Gospodin dade svakom kraju zemlje srpske u svakom vremenu njegove povijesti, i u prvo doba slobode i u kasnije doba ropstva. Tako i zahumskoj zemlji srpskoj, a kroz nju i svemu rodu svetosavskom, dade Bog u teško doba turskog ropstva ovog svetog i bogonosnog oca našeg Vasilija, novoproslavljenog čudotvorca Ostroškog i Zahumskog.

Sveti otac naš Vasilije, nazvan Ostroški, rodi se u Humskoj zemlji, današnjoj Hercegovini, kojom ranije vladaše sv. Sava prije svog odlaska u Svetu Goru. A po povratku iz Svete Gore, kada ustanovi Srpsku Pravoslavnu Nadbiskupiju, sv. Sava u toj zemlji osnova Zahumsku pravoslavnu biskupiju, kojom kasnije upravljaše i ovaj sveti otac naš Vasilije kao mitropolit njen. Ali treba prvo izložiti po redu njegov sveti život.

Sv. Vasilije rodi se u selu Mrkonjić u Popovom Polju 28. prosinca 1610. godine, od pobožnih pravoslavnih roditelja Petra Jovanovića i supruge mu Anastasije. Roditelji na krštenju dadoše djetetu ime Stojan, a zatim ga naučiše strahu Božjem i svakoj dobroj mudrosti. Blaženi Stojan od djetinjstva bijaše bistrog uma i vrlo pametan, a dušom bijaše sav okrenut Bogu vrlinom pobožnosti. Prvu školu vrline i pobožnosti Stojan izuči u svojoj kući, jer se u njegovoj obitelji više mislilo o Bogu i duši, nego o zemaljskim i prolaznim stvarima. Druga škola njegove pobožnosti bijaše mu post, molitva i stalno pohađanje bogoslužja u crkvi. Iako mlad, bogoliki[1] je redovno išao na sveta crkvena bogoslužja. Stupajući na prag hrama Božjeg, on se klanjao i pobožno cjelivao najprije crkveni pod, a onda i sveti Križ i svete ikone u hramu. Na svetoj Liturgiji[2] je stajao sa strahom Božjim, vjerom i ljubavlju, kao da stoji pred prijestoljem Božjim. Odlikovao se svagda poniznošću i ozbiljnošću, a također i milostivošću srca i duše. Njegova obitelj bijaše siromašna i jedva da kruha imaše koliko treba. No on, ni ono malo kruha što je jeo, nije nikada jeo sam, nego je uvijek dijelio s drugima, osobito kada je kao čobanin čuvao ovce zajedno s drugim čobanima.

Njegove roditelje mržahu neki zli susjedi, otpadnici od vjere i muslimani, pa tu mržnju svoju okrenuše i protiv mladog Stojana zbog njegove pobožnosti i mudrosti. To bijahu prva iskušenja za mladu dušu njegovu, koja će kasnije morati trpjeti još mnoga takva iskušenja. Da bi dijete sklonili od neprijatelja, a ujedno želeći da se on i knjizi i pismenosti nauči, roditelji ga odvedoše u najbliži u tom kraju pravoslavni samostan zvani Zavala, koji bijaše posvećen Uvodu u hram Presvete Bogorodice, i u kojem predstojnik bijaše Stojanov stric Serafim[3]. Samostan bijaše poznat u hercegovačkom kraju i imaše poveće bratstvo. U samostanu bijaše i učenih monaha, a imahu tamo i dosta knjiga. Ovdje se nadareni mladić Stojan nauči mudrosti Svetoga Pisma i Svetih Otaca, a također i korisnim svjetskim naukama. Čitajući knjige i riječi Svetih Otaca duša mu se raspali ljubavlju prema Bogu i svetom asketskom življenju, te se zato željaše zamonašiti[4].

U samostanu Zavali bogoliki ostade neko vrijeme, pa onda prijeđe u samostan Uznesenja Presvete Bogorodice, zvani Tvrdoš, u trebinjskom kraju, u kome bijaše i sjedište Trebinjske pravoslavne biskupije[5]. Živeći u ovom samostanu, blaženi još više zavolje monaški život i zato uveća svoje duhovne podvige, jer sada konačno odluči ovdje primiti sveti i anđeoski red monaški. Sve vrijeme on ovdje provođaše u postu, bdjenju i molitvama, i u tjelesnim trudovima. Kada zatim bi zamonašen, na monašenju dobi ime Vasilije. Ovo mu ime bijaše znak da se u budućem asketskom životu i biskupstvu svom ugleda na svetog i velikog hijerarha Crkve Božje Bazilija Velikog. Poslije nekog vremena bogoliki bi udostojen i đakonskog i svećeničkog reda. I služaše od tada pred prijestoljem i žrtvenikom Božjim sa svakom pobožnošću i čistoćom. Pošto provede još neko vrijeme u ovom samostanu, on otiđe u Crnu Goru kod tadašnjeg mitropolita cetinjskog Mardarija, koji ga zadrža kod sebe na Cetinju. Ali uskoro između njih dvojice dođe do neslaganja oko jedne veoma važne stvari, o kojoj ćemo sada progovoriti.

U to vrijeme bijaše se proširila u zapadnim pravoslavnim krajevima usiljena latinska propaganda[6]. Klerici rimski zvani jezuiti, poslani iz Rima od rimskog pape da koriste teško stanje robovanja i stradanja pravoslavnih ne bi li ih obratili u svoje latinsko krivovjerje i podčinili papinskoj vlasti, bijahu nasrnuli u to vrijeme na krajeve primorske, crnogorske i hercegovačke. Na njihov podmukli rad protiv pravoslavnih skrenu pažnju mitropolitu Mardariju revnitelj pravoslavlja blaženi Vasilije, ali mitropolit ne hajaše za to i bijaše popustljiv prema unijatskoj[7] propagandi. Zahvaljujući svojoj vjeri i privrženosti pravoslavlju, a također i revnosnom djelovanju bogolikog Vasilija protiv unije, pravoslavni narod i svećenstvo ne podlegoše latinskoj propagandi. A bogoliki savjetovaše mitropolitu da borbeno istupi protiv neprijatelja Crkve i da se ničega ne plaši kad je u pitanju obrana vjere i istine Kristove, ali to mitropolit ne posluša. Štoviše, on počne spletkariti protiv sv. Vasilija i lažno ga okrivljavati pred narodom. Narod nije povjerovao tim klevetama mitropolitovim, jer je dobro znao za sveto i bogougodno življenje Vasilijevo, i mnogo ga je poštovao i volio. Ali, želeći se udaljiti od zlobe i spletkarenja, bogoliki se vrati natrag u svoj samostan Tvrdoš. No ni tamo se on ne prestade boriti za očuvanje pravoslavne vjere i za zaštitu svoga naroda od opake tuđinštine. Zato i bi od naroda nazvan revniteljem pravoslavlja.[8]

Živeći u Tvrdošu, svetac nastavi svoje podvige, ali ne samo na spasenju svoje duše, nego još više na spasenju svog pravoslavnog naroda Božjeg. Iz svoje molitvene ćelije u samostanu on je sagledavao sve nevolje i bijede koje podnosi njegov narod, grcajući u preteškom ropstvu turskom, u neimaštini i sirotinji, u strahu od turskih zuluma i bezakonja, u opasnosti i kinjenju od unijatske propagande. I zato je neprestano uznosio Bogu tople molitve za spasenje svoga naroda. Iako u to vrijeme već bijaše arhimandrit[9], on se ne zaustavi samo u samostanu, nego krene na evanđeosku službu u narod, da kao duhovnik i pastir obilazi hercegovačka sela i kuće i tako propovijeda Evanđelje Kristovo. Idući po narodu kao nekada njegov praotac sv. Sava, on je služio sva sveta bogoslužja i sakramente po narodu, i hrabraše ljude u vjeri i trpljenju, i pomagaše nevoljnima i ucviljenima. Pod imenom „rajina bogomoljca“, kako su ga Turci zvali, on služaše kao pastir naroda Božjeg i njegov evanđeoski prosvjetitelj.

Ovakav njegov apostolski rad izazva protiv njega tamošnje poturčenjake[10], i oni gledahu da ga ubiju. Da bi se uklonio od te opasnosti, i da bi svom narodu više pomogao, sveti krene na put u pravoslavnu zemlju Rusiju. Vrativši se poslije nekog vremena iz Rusije, sa sobom donese mnoge i bogate crkvene darove, sveto ruho i crkvene knjige, a također i nešto novaca za svoj narod. Ovim darovima on snabdijevaše osiromašene crkve po Hercegovini, a također i pomagaše i nevoljnike i potrebite. Također se dade na popravljanje mnogih zapustjelih i oronulih hramova, i otvaranje narodnih škola u Tvrdošu i pri župnim crkvama. Za ovaj nemanjićki[11] dobročiniteljski i prosvjetiteljski rad on prizivaše u pomoć i tvrdošku subraću jeromonahe[12] i župnike. Ali lukavi neprijatelj roda ljudskog ni ovoga puta ne ostavi ga na miru. Ranija mržnja njegovih neprijatelja i sada se opet razbuktavaše. S jedne strane, to bijahu poturčenjaci, a s druge agenti latinske unije. Njegovo neustrašivo revnovanje i neumorno apostolsko pastirsko služenje samo povećavaše mržnju i nasilje bogoprotivnika, tako da svetac bi ponovno prisiljen ukloniti se iz toga kraja.

Ovoga puta on odluči otputovati u Svetu Goru, u taj svjetionik pravoslavne vjere i kreposnog života. Zato krene iz Tvrdoša preko Onogošta (Nikšića) i Župe nikšićke i stiže u samostan Moraču. Iz Morače prijeđe preko Vasojevića i Budimlja i dođe u samostan Đurđeve Stupove, pa odatle produži sve do Peći. U Peći se javi svjatjejšem[13] patrijarhu pećkom Pajsiju Janjevcu (1614.-1647. g.) i ispriča mu podrobno o tužnom i čemernom stanju pravoslavnih Srba u Hercegovini, o njihovom stradanju pod nasiljima i zulumima turskim i o lukavoj propagandi latinskoj. Zatim izloži svetom patrijarhu svoju želju da otputuje u Svetu Goru, i zatraži za to njegov blagoslov. Mudri patrijarh Pajsije odmah uvidje da arhimandrit Vasilije ima velike duhovne vrline i sposobnosti, i diveći se njegovom dotadašnjem pastirskom radu, odmah ga namisli unaprijediti za arhijereja[14]. Ali ga najprije pusti u Svetu Goru i posavjetova mu da tamo ne ostane, nego da se vrati njemu u Peć. Patrijarh je ocijenio Božjeg čovjeka Vasilija i izveo zaključak da samo takav čovjek može pomoći teško ugroženom pravoslavnom narodu u zahumskim krajevima.

Vasilije doputova mirno u Svetu Goru i zadrža se u njoj godinu dana. Obišao je tamo mnoge samostane i skitove[15] i poučio se od mnogih asketa i pustinjaka atonskih. No najviše je vremena proveo u srpskom samostanu Hilandaru, među srpskim monasima. Po povratku iz Svete Gore on svrati opet u Peć i javi se patrijarhu. Svjatjejši patrijarh tada sazva domaće arhijereje i na Sveto Preobraženje Gospodnje 1638. godine zaredi Vasilija za biskupa, i postavi ga za mitropolita trebinjskog sa sjedištem u samostanu Tvrdošu.[16] Iako bijaše još mlad, s nepunih trideset godina, on bi udostojen biskupskog reda zbog svetosti svoga života i zbog velike potrebe Crkve u tim teškim i preteškim vremenima.

Iz Peći on otputova istim putem natrag u Tvrdoš, gdje s radošću bude primljen od svega pravoslavnog naroda. Odmah po dolasku u svoju biskupiju on nastavi svoj od ranije započeti pastirski rad. Bez obzira na sve opasnosti, koje mu ponovno odasvud počinju prijetiti, on putuje svuda po biskupiji i neodstupno vrši svoju arhipastirsku službu. Glavno oružje u njegovom radu bijaše riječ Božja i molitva. Moć njegovih molitava bijaše tako velika, da je već tada počeo činiti čudesna iscjeljenja i uopće pokazivati znake i djelovanja čudotvorstva. Narod ga već tada smatraše svecem, jer se mnogo puta bijaše uvjerio u njegov sveti život i molitve i u dar vidovitosti koji bijaše dobio od Boga. Pritom, ne samo da on iđaše u narod, nego i narod stade dolaziti k njemu, tražeći od njega sebi pomoći i utjehe u različitim nevoljama i iskušenjima svake vrste. I svetac milostivo pomagaše svakome svojim svetim molitvama i duhovnim poukama, a često puta i milostinjom. Na milostinju on pobuđivaše i druge ljude, a također i na obnavljanje svetih bogomolja i samostana. Tako on pokrenu bogatog narodnog dobrotvora Stefana Vladislavića i s tadašnjim predstojnikom tvrdoškim Venijaminom oni popraviše i dovedoše u red samostan Tvrdoš u kome boravljaše.

U to vrijeme, Turci ubiše mitropolita istočno-hercegovačkog Pajsija Trebješanina, čije sjedište bijaše u okolini Onogošta (Nikšića). Tadašnji srpski patrijarh u Peći bijaše svjatjejši Gavrilo Rajić (1648.-1656. g.), koji kasnije postrada kao mučenik. On tada postavi sv. Vasilija, dotadašnjeg mitropolita zahumskog, za mitropolita ove upražnjene biskupije, i o tome napisa svoju patrijaršijsku gramatu (pismo)[17]. U toj gramati on pisaše: „Smjernost moja piše u Bogom spašavanu biskupiju, koja se zove Nikšić, Plana, Kolašinoviće i Morača, to jest kadiluk prijepoljski, vama časnim predstojnicima, monasima-svećenicima i monasima, pobožnim protopopima, i časnim svećenicima, i svima u Kristu Bogu pobožnim kršćanima. Milost Božja i pomoć svetih srpskih Prosvjetitelja neka je sa svima vama! Ovim da znate kako dadoh i blagoslovih gore spomenutu biskupiju Vladici Zahumskom, kir[18] Vasiliju, što je držao pokojni Vladika[19] Maksim i blagopokojni Vladika Pajsije, neka im je vječan spomen. Primite s usrđem gore spomenutog Vladiku i odajte mu čast onako kako treba svome zakonitom Mitropolitu, da bi dobili blagoslov i milost Gospodina Boga i zaštitu Prečiste Bogorodice na vas i na djecu i domove vaše pravoslavne“.

Mitropolija istočno-hercegovačka, koja se još nazivaše i Mileševska ili Petrovska[20], na koju sada bi postavljen svetac Božji Vasilije, ustvari je istočni dio drevne Zahumske biskupije, jer je patrijarh Makarije Sokolović (1557.-1574. g.) pri obnovi Pećke patrijaršije, Zahumsku biskupiju razdijelio na istočnu Mileševsku, i zapadnu Trebinjsku, sa sjedištem u Tvrdošu. Sveti dakle Vasilije preuze sada istočnu, takozvanu Onogošku mitropoliju, ali ne prijeđe odmah u Onogošt (Nikšić), nego neko vrijeme upravljaše iz samostana Tvrdoša, gdje je do tada živio. Poslije toga on otiđe sasvim u svoju mitropoliju i produži tamo svoj arhipastirski rad.

U to vrijeme Turci još više otpočeše mučiti srpski narod i pljačkati domove po selima, a ljude odvoditi u ropstvo. U tome su naročito prednjačili zli vojnici Ali-age. Oni opljačkaše crkve i samostane, i svu zemlju opustošiše, jer narod u strahu pobježe u zbjegove, i sve pritisnu takva bijeda da ni Izraelcima u Egiptu nije bilo gore od toga.[21] Obijesni pak hercegovački sandžak-beg pohvata tih godina sve narodne prvake i pogubi ih sve po redu. Iako je volio živjeti u samostanu sv. apostola Luke u Župi nikšićkoj, a uz to bijaše već obnovio i samostan sv. velikomučenika Dimitrija u selu Pope kraj Onogošta gdje također obitavaše, svetac bi prinuđen udaljiti se iz ovog novog svog sjedišta, jer bijaše pritiješnjen ovim i drugim turskim zulumima. Zato on nađe jedno skrovito mjesto, u koje se namjeravao povući. To mjesto bijaše jedna pećina u Pješivcima pod planinom Zagaračom. Tamo on uredi sebi ćeliju i htjede ostati duže u njoj. Doznavši za to, dođoše k njemu stariji ljudi iz okoline i savjetovaše mu da je bolje da prijeđe odatle u samostan Ostrog, što svetac odmah i posluša.

O Ostrogu je svetac već bio čuo i za njegove askete znao, osobito za kreposnog predstojnika ostroškog, bogolikog starca Isaiju. Ovaj kreposni starac vršio je duhovne podvige veoma strogo i bogougodno u jednoj pećini iznad Gornjeg samostana Ostroga. Kada se preseli iz ovog života, Bog proslavi njegove svete relikvije, ali ih Turci ubrzo pronađoše i na ognju spališe. Došavši u sveti samostan Ostrog, sv. Vasilije se najprije zaustavi u podnožju Ostroške planine, zatim ode u Gornji Ostrog i nastani se u pećini ovog bogolikog asketa Isaije. Od tada on s toga mjesta upravljaše svojom mitropolijom, i to punih petnaest godina.

U Ostrogu on počne okupljati oko sebe i druge monahe i askete, i s njima obnovi crkvu Uvoda u hram Presvete Bogorodice, koju ranije bijahu sagradili prethodni ostroški asketi. Nešto kasnije on podiže i ukrasi i crkvicu Časnog i Životvornog Križa u Ostroškoj stijeni, koja se zatim i oslika i sačuva se do današnjeg dana.[22] Jednom riječju, on nastojaše da se njegova ostroška pećina pretvori u pravi samostan, te da po ugledu na ostale pravoslavne samostane bude rasadnik duhovnog života za narod. Kada se bratstvo u samostanu uveća, on tada postavi za predstojnika Isaiju, unuka onog bogolikog Isaije iz sela Popa kod Onogošta. Sam pak svetac predade se ovdje najstrožim podvizima, jer nalagaše na sebe podvig za podvigom, sve teži od težega. Iako zidaše crkve i ćelije, i vlastitim rukama nošaše kamenje za građenje, on uz to brinjaše i o svojoj biskupiji i o povjerenoj mu pastvi, pritom nikako ne umanjujući svoj podvig neprestane kontemplacije, molitvenog bdjenja i isposništva. Hranjaše se samo voćem i povrćem, i klanjao se i vršio ostale podvige monaškog života. Tijelom bijaše suh, a licem žut kao vosak, i sav bijaše hram Presvetoga Duha.

Ipak, svetac nije boravio samo u isposnici. Sa svojih ostroških duhovnih visina silazio je i u narod i dijelio s njim mnogovrsna stradanja njegova kao pravi pastir njegov. K njemu stadoše dolaziti ljudi sa svih strana, i to u velikim masama, i tražiti njegovu pomoć i duhovnu i tjelesnu utjehu. Još za života narod ga smatraše svetim, i zato mu sa svih strana pritjecahu. Mnogi tada osjetiše čudesnu moć njegove molitve i proslaviše za to Boga. Proganjana i zlopaćena hercegovačka raja sklanjaše se ispred turskih zločina k svecu u Ostrog, i mnogi starci, žene i djeca ostajahu duže vremena kod svog vladike.[23] A blaženi duhovni otac njihov, i pred Bogom molitelj, brinjaše o njima i hranjaše ih zahvaljujući i pomoći okolnih sela.

Iz ostroške isposnice on održavaše redovne veze sa srpskim patrijarsima u Peći, i s njima se dopisivaše, a kad mogaše i posjećivaše ih. Njima se žaljaše sveti vladika mitropolit na veliku zlobu ljudsku, koja ga okruživaše. Naime, u blizini samostana Ostroga živio je neki knez Raič sa svojih šest sinova, koji svecu i samostanu činjahu mnoge i velike nepravde. O tome je ovako pisao sv. Vasilije u svom oporučnom pismu[24]: „Pišem radi potvrde istini da znaju kršćani da bijah neko vrijeme u Ostrogu u pustinji, i priložih tamo sav svoj trud usrdno i sve svoje imanje, i ništa ne poštedih Boga radi i milosti radi svete Bogorodice. I s nekom braćom uz pomoć Božju obnovih tamo ono što se i na samom djelu vidi. I mnogi mi pakost činiše, ali mi Bog bi pomoćnik u svakom dobrom djelu. A ovo pišem da znaju crkveni služitelji koji će poslije mene služiti Bogu i svetoj Bogorodici u Ostrogu, u studenoj stijeni topline radi Božje, da znate i vi i kršćani koji poslije mene budete“.

Zbog nasilja kneza Raiča i zbog silne zlobe ljudske, svetac pomišljaše da se preseli iz Ostroga na neko drugo mjesto, gdje bi nastavio svoje podvige. Pomišljao je tom prilikom da otiđe za svagda u Svetu Goru. Ali u sebi osjećaše da je ta zloba djelo demona, da bi ga omeli u njegovom kreposnom podvigu. Uz to ga umoliše i susjedni Bjelopavlići, predvođeni svojim duhovnikom, svećenikom Mihailom Boškovićem, da ih ne ostavlja same bez njegove milosne pomoći i molitvene zaštite. Svetac odluči da ne napušta Ostrog, i da do kraja trpi nepravde.

Ali ipak pođe (1667. g.) blaženom patrijarhu Maksimu u Peć i ispriča mu svoje tadašnje i narodno stanje. Svjatjejši patrijarh napisa pismo knezu Raiču i narodu Bjelopavlićkom, i u njemu opominjaše narod da čuvaju i pomažu samostan Ostrog, a zaprijeti prokletstvom svakome onome tko bi se drznuo i dalje pakostiti svecu i monasima.

Ovome knezu Raiču i sam sv. Vasilije proreče, da zbog nasilja koje čine samostanu, svi će mu sinovi poginuti. Ovo proroštvo svečevo ubrzo se i ispuni. Ožalošćen, knez Raič pođe tada svetom ocu Vasiliju i ispriča mu nesretnu pogibiju svojih sinova. Svetac utješi kneza, i savjetovaše mu da se kaje za grijehe svoje i grijehe svoje djece. Tom prilikom on mu proreče da, ako se bude iskreno pokajao, Gospodin će ga utješiti i opet će ga blagosloviti velikim muškim potomstvom. Ovo pretkazanje svečevo uskoro se i ispuni, i knez opet dobi nekoliko muške djece. Još mnoga druga pretkazanja svečeva obistiniše se za vrijeme njegovog života, a također i mnoga se čuda molitvama njegovim dogodiše.

Neumoran u podvizima molitve, posta, fizičkog truda i rada, kao i mnogobrojnih briga za zemaljska i nebeska dobra svoje pastve, Svetac Ostroški dostiže polako i do kraja svog ovozemaljskog života. Preminu mirno bez bolova i patnje, lako predavši dušu svoju u ruke Gospodina svog, 29. travnja 1671. godine u svojoj ćeliji iznad ostroške isposnice. Iz stijene pored koje je preminuo, kasnije je izrasla jedna vinova loza, iako u stijeni nema nimalo zemlje. U času svečevog blaženog preminuća ćelija se njegova zablista neobičnom i nadzemaljskom svjetlošću. Tijelo sv. Vasilija ostroški monasi sahraniše u grob ispod crkvice Svetog Uvoda Majke Božje.

Sv. Justin Popović: Životopisi svetih za travanj

[1] Crkvenoslavenski: prepodobni. Onaj koji se upodobio, koji je nalik Bogu; naziv za svete monahe.

[2] Euharistija, misa.

[3] O njemu je sačuvan zapis na samostanskom Evanđelju. U tom istom Evanđelju stoji zapisana i vijest o mučeničkoj smrti tadašnjeg patrijarha srpskog Jovana (1592.-1613. g.), koga su Turci odveli u Carigrad i 14. listopada 1613 g. umorili.

[4] Monašenje je čin kojim netko postaje monah.

[5] Ova biskupija bi osnovana u vrijeme obnove Pećke patrijaršije od strane patrijarha Makarija Sokolovića (1557.-1574. g.). – U samostanu Tvrdošu krajem 16. st. bijaše središte srpskog oslobodilačkog pokreta protiv Turaka na čelu s mitropolitom hercegovačkim Visarionom. Samostan je porušen krajem 17. st. od Mlečana. Na ruševinama starog samostana, podiže u naše dane novu crkvu Nikola Runjevac iz sela Poljica kod Trebinja, – divnu sebi zadužbinu pred Bogom i svojim rodom.

[6] Radi se o težnji Rimokatoličke Crkve da podčini pravoslavne, tj. da oni priznaju papu i rimokatoličke dogme i postanu grkokatolici.

[7] Unijati – naziv za grkokatolike, zbog njihove unije s Rimom.

[8] Propaganda nekih od gore spomenutih jezuita ili unijata izmislila je kasnije neka dva pisma (iz 1660. i 1671 g.) u kojima se tobože sv. Vasilije obraćao rimskim papama Aleksandru VII. i Klementu X. i, navodno, priznao ih, tražeći u naknadu za to, ni manje ni više, novac od pape!? – Ova pisma ustvari su krivotvorena, lažno napisana i neistinito potpisana od samih jezuita, koji su se na taj način htjeli pohvaliti svojim „uspjesima“ pred svojim starješinama u Rimu. (O lažnosti tih dokumenata vidjeti kod: Ep. N. Milaš, Sv. Vasilije Ostroški. Razjašnjenja jednog pitanja iz Svetiteljevog života, Dubrovnik 1913).

[9] Najviše dostojanstvo među pravoslavnim monasima.

[10] Oni koji su se poturčili, tj., primili tursku vjeru – islam.

[11] Po Nemanjićima, srpskoj dinastiji koja je dala glavne srpske svete kraljeve i biskupe.

[12] Monasi zaređeni za svećenike.

[13] Crkvenoslavensko oslovljavanje patrijarha.

[14] Naziv za pravoslavnog biskupa.

[15] Manje monaške nastambe.

[16] O tome je patrijarh izdao i gramatu (patrijaršijsko pismo), koja se čuvala u samostanu Ostrogu, i, izgleda, nestala prilikom turske pljačke 1852. g. – sv. Vasilije je za mitropolita trebinjskog došao poslije hercegovačkog mitropolita Simeona. Iz toga vremena sačuvao se jedan zapis sv. Vasilija na knjizi Ljetopis Ivana Zonare, koju Tvrdošu pokloni veliki dobrotvor Stefan Vladislavić iz Gacka. Svetac se na knjizi potpisao na dan sv. Simeona Mirotočivog 13. veljače 1639. g. kratkim zapisom: „Az smjeoni mitropolit Zaholmski Vasilije“. Ovo je izgleda najstariji potpis sv. Vasilija u kome se on naziva zahumski mitropolit i na taj način obnavlja staro ime ove svetosavske biskupije.

[17] Ova patrijaršijska gramata ili sinđelija pisana je 27. studenog 1651. godine u samostanu Gračanici.

[18] Gospodin.

[19] Naziv za pravoslavnog biskupa.

[20] Po samostanu sv. apostola Petra i Pavla na Limu, gdje je neko vrijeme bilo sjedište ove biskupije. Turci su početkom 17. st. ovaj samostan nasilno pretvorili u džamiju, i tada je sjedište biskupije preneseno u okolinu Onogošta (Nikšića), te se biskupija zvala Onogoška. – Sveti Vasilije bio je mitropolit Trebinjske biskupije od 1638.-1651. godine, kada je prešao na Onogošku biskupiju.

[21] O tome je ostao zapis monaha Gavrila iz samostana Svete Trojice kod Pljevalja, zabilježen na jednom mineju prepisanom u ovom samostanu 1649. godine.

[22] Prilozima sv. Vasilija obnovljena je u to vrijeme i crkvica sv. velemučenika Jurja u kuli samostana Hilandara na Svetoj Gori.

[23] Ostrog je bio u vrijeme sv. Vasilija i stjecište srpskih rodoljubivih hajduka, boraca protiv turskog zuluma. Tu je često dolazio i poznati harambaša Bajo Nikolić – Pivljanin.

[24] Ovo pismo potječe iz 1666. godine i čuva se do danas u samostanu Ostrogu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s