Pravoslavni nauk o raju i paklu

Danas je mesopusna subota, dan na koji se posebno molimo za pokojne. Donosimo zato kratki prikaz pravoslavnog učenja o raju i paklu, učenja koje je suštinski različito od suvremenih predodžbi.

Mitropolit Jerotej (Vlahos)

Pravoslavni nauk o raju i paklu

Najvažnija pitanja za svakog čovjeka su pitanja o smislu postojanja, o posmrtnom životu, o blaženoj ili, naprotiv, mučnoj vječnosti, o Drugom Kristovom Dolasku, uskrsnuću tijela, izlasku ljudi na Posljednji Sud i konačnoj odluci o njihovom vječnom udjelu – sve to se završava rajem ili paklom. Pravednici će naslijediti raj, vječni blaženi život, a grešnici – pakao. U početku ljudske povijesti postojao je samo raj. Na njenom završetku će postojati i pakao. Tako da se i u Svetom Pismu govori kako o raju, tako i o paklu.

Ključno učenje Svetog Pisma je o tome da je čovjek, pošto je stvoren, bio postavljen u raj, a potom izgubivši zajedništvo s Bogom, lišio ga se. Od tog vremena pada u grijeh u čovjeku nastavlja živjeti težnja da ponovno zadobije rajski život. Svojim utjelovljenjem Krist je darovao svakom čovjeku mogućnost steći zajedništvo s Trojedinim Bogom i vratiti se u raj. Danas se čovjek, a posebno onaj koji je praktični vjernik, dužan tijekom cijelog svog života trsiti i truditi da sačuva Božje zapovijedi, kako bi se sjedinio s božanskom milošću, spasio i ponovno ušao u raj.

 

Sveto Pismo o raju i paklu

O raju se u Novom Zavjetu govori na tri mjesta. Prvo mjesto je Kristovo obećanje, dano razbojniku raspetom zajedno s Njim: „Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju“ (Lk 23, 43). Raj, o kome Krist govori je Carstvo Božje. Carstvo Božje i raj se, što je veoma karakteristično, poistovjećuju. Razbojnik moli Krista: „Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje!“ (Lk 23, 42) – a Krist mu obećava ulazak u raj. Odlično je tumačenje blaženog Teofilakt na ovo mjesto: „Jer razbojnik, iako je već u raju, ili u Carstvu, i ne samo on nego i svi koje je Pavao nabrojao, međutim on se ne naslađuje sveukupnim Njegovim dobrima“.

Drugi odlomak, u kome se govori o raju, se nalazi u poslanici apostola Pavla; on je povezan s njegovim osobnim iskustvom: „I znam da je taj čovjek – da li u tijelu, da li izvan tijela, ne znam, Bog zna – bio ponesen u raj i čuo neizrecive riječi, kojih čovjek ne smije govoriti“ (2 Kor 12, 3-4).

Tumačeći ovo mjesto, bogoliki Nikodim Svetogorac kaže da je „raj – perzijska riječ, koja označava vrt u kome je posađeno različito drveće…“, on istovremeno kaže da „uznošenje“ apostola Pavla u raj, prema nekim tumačenjima, označava da je „on bio posvećen u tajanstveni i neizrecivi nauk o raju, koji je do kraja vremena sakriven od nas“. Kako kaže bogoliki Maksim Ispovijedalac, u vrijeme kontemplacije apostol Pavao je uznesen do trećeg neba, to jest prošao je „tri neba – djelatnu ljubav prema mudrosti, prirodno promatranje i otajstvenu teologiju, koja i predstavlja treće nebo, – i odatle je bio uznesen u raj“. Tako je on bio posvećen u tajnu toga što su predstavljala dva drveta – drvo života, koje je raslo nasred raja, i drvo spoznaje, u tajnu toga tko je bio Kerubin i kako je izgledao ognjeni mač, pomoću koga je čuvao ulazak u Eden, kao i sve ostale velike istine koje su opisane u Starom Zavjetu.

Treće mjesto na kome se govori o raju se nalazi u Otkrivenju sv. Ivana Apostola. Biskupu Efeza se, pored ostalog, kaže: „Pobjedniku ću dati jesti od stabla života koje je u raju Božjem“ (Otk 2, 7). Prema bogolikom Andriji Cezarejskom, pod drvetom života se podrazumijeva vječni život. To jest, Bog daje obećanje o „nasljeđivanju blaga budućeg vijeka“. I prema tumačenju Arete Cezarejskog, „raj je blaženi i vječni život“.

Na osnovu svega ovoga, raj, vječni život i Carstvo Nebesko su u stvari jedna te ista realnost. Raj je vječni život u zajedništvu i jedinstvu s Trojedinim Bogom.

Riječ „pakao“ (na grčkom = muka) ima dva značenja. Prvo je – „orezati grane drveta“, a drugo – „kažnjavati“. Ta riječ se u Svetom Pismu upotrebljava uglavnom u drugom značenju. Pri čemu u tom smislu, da ne kažnjava Bog čovjeka, nego čovjek sam sebe kažnjava, jer odbacuje Božji dar.

Raskid zajedništva s Bogom i jest kazna, posebno ukoliko se sjetimo da je čovjek stvoren na sliku i priliku Božju, i upravo je to najdublji smisao njegovog postojanja.

Dva mjesta u Svetom Pismu izravno govore o paklu. Jedno od njih se nalazi u evanđeoskom tekstu, gdje Krist govori o budućem Sudu. Krist je rekao: „I otići će ovi u muku vječnu, a pravednici u život vječni“ (Mt 25, 46). Ako povežemo ovaj redak s prethodnim – „Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim“ (Mt 25, 41) onda postaje jasno da se pakao ovdje poistovjećuje s vječnim ognjem, koji nije pripremljen za čovjeka, nego za đavla i njegove mračne anđele.

Drugo mjesto Svetog Pisma koje sadrži riječ „pakao“, nalazi se u poslanici evanđelista Ivana: „Straha u ljubavi nema, nego savršena ljubav izgoni strah; jer strah je muka i tko se boji, nije savršen u ljubavi“ (1 Iv 4, 18). Naravno, ovdje se ne govori o paklu kao o obliku postojanja grešnika poslije Drugog Kristovog Dolaska, nego kao o stanju mučenja, koje je strano ljubavi i zbog toga povezano sa strahom.

Pored toga, stanje pakla se u Svetom Pismu opisuje riječima i izrazima: „vječni oganj“ (Mt 25, 41), „krajnja tama“ (Mt 25, 30), „gehena ognjena“ (Mt 5, 22) i tako dalje.

 Sveti Oci o raju i adu

Sveti Oci su istinski učitelji Crkve, nositelji nepomućene Predaje. I zato se Sveto Pismo ne može pravilno tumačiti van njihovog bogonadahnutog učenja. Jer Crkva je – Bogoljudsko Tijelo Kristovo – sama piše Sveto Pismo i sama Ga tumači.

Zajedničko mjesto u učenju Svetih Otaca Crkve je stav, da raj i pakao postoje samo s točke gledišta čovjeka, ali ne i s točke gledišta Boga. Naravno, i raj i pakao postoje realno, kao dva različita oblika postojanja, ali Bog nije napravio tu razliku. Iz svetootačke predaje je očigledno da se raj i pakao ne mogu razmatrati kao dva različita mjesta, nego je Sam Bog raj za Svete i pakao za grešnike.

To je neraskidivo povezano s učenjem Svetih Otaca o neprijateljstvu i mirenju čovjeka s Bogom. Sveto Pismo ne govori o tome da se Bog miri s čovjekom, nego da se čovjek miri s Bogom preko Krista. A svetootačka predaja preciznije objašnjava da Bog nikada nije neprijatelj čovjeku, nego da sam čovjek postaje neprijatelj Boga, ukoliko nema zajedništvo s Njim, udjela u Njegovom životu. Na taj način, čak i ako čovjek postaje neprijatelj Bogu, Bog ne postaje neprijatelj čovjeku. Sam čovjek, ukoliko čini grijeh, predstavlja sebi Boga kao gnjevnog i kao svog neprijatelja.

Hajdemo ovu temu razmotriti detaljnije, izloživši učenje nekoliko otaca Crkve. Smatram da treba početi od bogolikog Izaka Sirskog, koji veoma jasno pokazuje da postoji raj i pakao. Rasuđujući o raju, on kaže da je raj – ljubav Božja. Prirodno, kada govorimo o ljubavi, onda imamo u vidu nematerijalnu Božju energiju. Bogoliki Izak piše: „Raj je ljubav Božja u kome je naslada svim blaženstvima“. Ali rasuđujući o paklu, on govori skoro jedno te isto: pakao je – bič Božanske ljubavi. On piše: „Mučeni u geheni su poraženi bičem ljubavi. I kako je gorko i strašno to mučenje ljubavi!“

Protumačen na ovaj način pakao je mučenje zbog djelovanja Božje ljubavi. Bogoliki Izak kaže, da je tuga od grijeha protiv ljubavi Božje „strašnija od svake moguće kazne“. Zaista, kakva je to muka – odbaciti nečiju ljubav i ići protiv nje! Kako je to strašna stvar – ponašati se na neodgovarajući način prema onima koji nas iskreno ljube! Ako se ovo primijeni na Božju ljubav, onda se može shvatiti i muka pakla. Bogoliki Izak smatra neumjesnim tvrdnju „da su grešnici u geheni lišeni Božje ljubavi“.

Slijedi da i u paklu ljudi neće biti lišeni Božanske ljubavi. Bog će voljeti sve ljude – i pravednike, i grešnike, ali neće svi u istoj mjeri i na isti način osjećati tu ljubav. U svakom slučaju neumjesno je tvrditi da je pakao – mjesto Božje odsutnosti.

Odavde se izvlači zaključak da ljudi imaju različito iskustvo doživljaja Boga. Svakome će od Vladara Krista biti dano „po dostojnosti“, „po mjeri njegove srčanosti“. Bit će zanemareni statusi učitelja i učenika, i u svakom će se vidjeti „oštrina svakojakog stremljenja“. Jedan Te isti Bog će svima podjednako davati Svoju milost, ali će je ljudi primati u suglasnosti sa svojom „prostranošću“. Ljubav Božja će se širiti na sve ljude, ali će djelovati dvojako: grešnike će mučiti, a pravednike – radovati. Koristeći pravoslavnu predaju, bogoliki Izak Sirski piše: „Ljubav svojom silom djeluje dvojako: ona muči grešnike, kao što se i ovdje događa da jedni druge trpimo, i veseli one koji ispunjavaju svoje obaveze“.

Jedna te ista ljubav Božja i jedno te isto djelovanje će se širiti na sve ljude, ali će biti primano različito. Ali na koji način nastaje takva razlika?

Bog je rekao Mojsiju: „Bit ću milostiv kome hoću da milostiv budem; smilovat ću se komu hoću da se smilujem“ (Izl 33, 19). Apostol Pavao navodeći to mjesto iz Starog Zavjeta, dodaje: „Tako dakle: smiluje se komu hoće, a otvrdnjuje koga hoće“ (Rim 9, 18). Te se riječi trebaju tumačiti u okvirima pravoslavne predaje.

Kako shvatiti to da Bog hoće jedne pomilovati, a druge – otvrdnuti? Zar je Bog pristran?

Prema tumačenju blaženog Teofilakta Bugarskog, ta razlika je povezana s čovjekovom prirodom, a ne s prirodom i djelovanjem Božjim. Blaženi Teofilakt kaže: „Kao što sunce topi vosak, a glinu čini tvrdom ne samo od sebe, već na osnovu razlike u materiji voska i gline, tako i Bog ozlojeđuje (otvrdnjava) glineno faraonovo srce“. Znači, Božja milost, to jest Njegova ljubav, koja posvećuje sve, će djelovati u suglasnosti s čovjekovim stanjem.

S ovim razmišljanjem se slaže i sv. Bazilije Veliki. Tumačeći psalamski stih „glas Gospodina, koji presijeca plamen ognja“ (Ps 29, 7 – druga varijanta prijevoda, op. Orth.), on podsjeća na čudo koje se dogodilo s troje djece u peći. Tada se plamen razdijelio na dva djela, i s jedne strane je „pržio sve koji su stajali okolo“, a s druge je – „primao u sebe Duha i donosio djeci najugodniji vjetar, tako da su se ona nalazila u sigurnom stanju, kao u sjenci drveta“. To jest, iako je taj plamen pržio one koji su se nalazili van peći, on je istovremeno orošavao djecu tako kao da su se nalazili u sjenci drveta. Dalje on primjećuje, da se oganj koji je Bog pripremio za đavla i njegove anđele „presijeca glasom Gospodnjim“. Oganj ima dvije sile: silu da prži i silu da prosvjećuje, on i prži, i prosvjećuje. I zato će dostojni ognja osjetiti njegovu silu da prži, a dostojni prosvjećenja – silu koja prosvjećuje. Sv. Bazilije završava predivnim riječima: „Glas Gospodina, koji presijeca i razdjeljuje plamen ognja je potreban radi toga da bi ognjem kazne postalo neprosvijećeno, a svjetlošću mira ostalo neoprženo“.

Dakle pakleni oganj će biti lišen svog svojstva da prosvjećuje. A svjetlost pravednika će biti neopaljiva, to jest bit će lišena svojstva da prži. To će biti rezultat različitog primanja Božjeg djelovanja. U svakom slučaju, to podrazumijeva da će čovjek dobiti nematerijalnu Božju energiju u suglasnosti sa svojim stanjem.

Takvo shvaćanje raja i pakla je karakteristično ne samo za bogolikog Izaka Sirskog i sv. Bazilija Velikog, nego je to zajedničko učenje Svetih Otaca Crkve, koji tumače vječni oganj i vječni život apofaktički. Kada govorimo o apofaktici, onda nemamo u vidu to da Sveti Oci tobože prepričavaju učenje Crkve, rasuđujući previše apstraktno, filozofski, nego da oni predlažu tumačenje koje nije povezano s kategorijama ljudske misli i formama emotivnih stvari. Ovdje postoji očigledna granica između pravoslavnih grčkih otaca i franko-latinskih, koji prihvaćaju realnost budućeg vijeka kao materijalnu.

Ovu važnu istinu, koja kako će se pojasniti, ima veliki značaj za duhovni život Crkve, razvija sv. Grgur Teolog. On predlaže svojim slušateljima da prime učenje o uskrsnuću tijela, sudu i udjelu pravednika u suglasnosti s tradicijom Crkve. To jest, u toj perspektivi, da je budući život „za očišćene umom svjetlost“, dan po „mjeri čistoće“, i tu svjetlost nazivamo Carstvom Nebeskim. Ali „za slijepe umom“ on postaje tama, što je u stvari otuđivanje od Boga „po mjeri ovdašnje kratkovidosti“. To jest vječni život je svjetlost za one koji su očistili svoj um, po mjeri svoje čistoće, a tama za one koji su slijepi umom, koji se nisu prosvijetlili u ovozemaljskom životu i nisu dostigli oboženje.

Tu razliku možemo shvatiti i na primjeru predmeta koje osjećamo. Jedno te isto sunce „prosvjećuje zdrav pogled i pomračuje bolni“. Očigledno je da nije krivo sunce, nego stanje oka. To isto će se dogoditi i s Drugim Kristovim Dolaskom. Jedan Te isti Krist „dolazi na pad i ustajanje: na pad nevjernicima, a na ustajanje vjernima“. Neće se svi udostojati prebivanja u jednom te istom stanju, nego je jedan dostojan jednog, a drugi – drugog, „po mjeri, smatram, svog očišćenja“. U suglasnosti s čistoćom svoga srca i svoga uma svaki čovjek će po svojoj mjeri osjećati jednu te istu nematerijalnu Božju energiju.

U jednom od svojih slavoslovlja sv. Grgur kliče: „O Trojice, Čiji sluga i propovjednik nelicemjerni sam se udostojao biti! O Trojice, Koju će jednom svi spoznati, jedni u svjetlosti, a drugi – u mučenju“. Dakle, Isti Taj Sam Trojedini Bog je za ljude i svjetlost i mučenje. Svečeve riječi su izravne i nedvosmislene.

Želio bih još spomenuti i sv. Grgura Palamu, nadbiskupa solunskog, koji je također inzistirao na tom učenju. Pozivajući se na riječi sv. Ivana Krstitelja, koje je rekao za Krista, – „On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem“ (Mt 3, 11; Lk 3, 16), sv. Grgur kaže da ovdje Krstitelj objavljuje tu istinu da će ljudi sukladno svom stanju primiti ili mučno ili prosvjećujuće svojstvo milosti. Evo njegovih riječi: «On (Krstitelj), kaže da će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem, javljajući prosvjećujuće i mučno svojstvo, kada će svaki čovjek primiti ono odgovarajuće svom stanju“.

Naravno, ovo učenje sv. Grgura Palame, je neophodno razmatrati u sveukupnosti s učenjem o nematerijalnoj Božjoj milosti. Sveti uči da milost Božja djeluje na svaku tvar, ali ne na isti način i ne istom mjerom. Tako da sveti primaju Božju milost drukčije od drugih razumnih bića. On podvlači: „Bogu je sve blisko, ali su Mu sveti najbliži u najvećoj mjeri i suštinski drukčije“.

Pored toga, iz učenja Crkve znamo da nestvorena Božja milost dobiva različite nazive u zavisnosti od karaktera njenog djelovanja. Ukoliko ona očišćuje čovjeka, onda se zove očišćujućom, ako ga prosvjećuje – prosvjećujućom, ako ga obožuje – obožujućom. Također se ponekad naziva životvornom, a ponekad mudrotvornom. Slijedi da se sva tvar sjedinjuje s nestvorenom Božjom milošću, ali na različiti način. I zato trebamo razlikovati obožujuću milost, koju primaju sveti, od drugih manifestacija te iste božanske milosti.

Sve rečeno se naravno odnosi i na djelovanje Božje milosti u vječnom životu. Pravednici će primiti prosvjećujuću i obožujuću energiju, a grešnici će istovremeno osjetiti opaljujuće i mučno djelovanje Božje.

To učenje srećemo i u asketskim djelima raznih svetaca. Kao primjer ćemo navesti bogolikog Ivana Sinaita. On kaže da se jedan te isti oganj naziva i „ognjem opaljujućim i svjetlošću prosvjetljujućom“. Ima se u vidu sveti nadnebeski oganj Božje milosti. Milost Božja, koju ljudi dobivaju u ovom životu, jedne „opaljuje radi nedovoljnog očišćenja“, a druge „prosvjećuje po mjeri savršenstva“. Naravno, milost Božja neće čistiti neraskajane grešnike u vječnom životu – to o čemu govori bogoliki Ivan Sinait se odnosi na sadašnjost ovozemaljskog života. Asketsko iskustvo svetih potvrđuje da oni u početku svog puta osjećaju Božju milost kao oganj, koji spaljuje strasti, a potom po mjeri očišćenja srca, počinju je osjećati kao svjetlost.

 Bludni sin

I suvremeni bogovidioci potvrđuju da što se više čovjek kaje i u procesu svog podviga zadobiva po milosti iskustvo pakla, tim u većoj mjeri ta nestvorena milost može neočekivano za samog asketa da se preobrazi u svjetlost. Ta ista Božja milost, koja u početku očišćuje čovjeka kao oganj, počinje se doživljavati kao svjetlost, kada on dostigne veliki stupanj pokajanja i očišćenja. To jest ovdje se ne radi o nekim materijalnim realnostima ili subjektivnim ljudskim osjećajima, nego o iskustvenom doživljaju nestvorene Božje milosti.

 

Izvor: http://hronograf.net/2018/02/07/mitropolit-jerotej-vlahos-pravoslavno-ucenje-o-raju-i-adu/

 

2 misli o “Pravoslavni nauk o raju i paklu

  1. Zanimljivo. Ovo mi je definitivno najzanimljivija stvar koju sam procitao do sada vezano uz pakao. Inace, tema pakla u krscanstvu me najvise zanima jer se o paklu najmanje govori. Ovaj pravoslavni nauk mi djeluje kao najlogicniji od svega sto znam. Zanima me samo moze li onaj koji zavrsi u paklu biti spasen, bilo Bozjom voljom ili nasim molitvama?

    Sviđa mi se

    1. Može onaj tko je u privremenom paklu, znači duša u stanju iščekivanja Sudnjeg dana. Inače, iz onog konačnog, vječnog pakla, ne.

      Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s