Od kada djeluje Srpska Pravoslavna Crkva u Hrvatskoj?

Povodom najnovijih događanja u Crnoj Gori, ponovno se u hrvatskim medijima kreće priča o tome kako je SPC nakon Prvog svjetskog rata, uz podršku države, nasilno ukinula autokefalne Crkve u Hrvatskoj i Crnoj Gori i otela njihovu imovinu. Zato ponavljamo naš tekst koji pokazuje kakva je bila uistinu crkvena situacija na prostoru bivše Jugoslavije 1918., i što se točno dogodilo te godine.

Ukoliko vas zanima povijest pravoslavlja u Hrvatskoj, i krenete je proučavati pretraživanjem preko interneta, naići ćete na jednu, za mnoge zbunjujuću informaciju. Naime, na mnogim stranicama se tvrdi kako sadašnja kanonska Srpska Pravoslavna Crkva (SPC) nije postojala na teritoriju Hrvatske sve do 1920.g. Kaže se kako su do te godine na području Hrvatske postojale pravoslavne crkvene organizacije hrvatskog nacionalnog karaktera, te da je tada izvršeno njihovo nasilno ukidanje od strane novoosnovane Kraljevine SHS (od 1929. Kraljevine Jugoslavije), otimačina njihove imovine, nasilno pripajanje SPC, te posredstvom svega toga, „nasilna srbizacija“ dotadašnjeg hrvatskog pravoslavnog stanovništva. Također se širi tvrdnja da je to učinjeno „podmićivanjem“ Carigradske Patrijaršije, te da je na taj način jurisdikcija SPC na teritoriju Hrvatske zapravo kupljena. O čemu se ovdje zapravo radi?

            Kada govorimo o kanonskoj jurisdikciji neke pravoslavne Crkve na nekom teritoriju, moramo imati na umu da se tu ne radi o nečem proizvoljnom. Kao što smo već pisali (Pravoslavlje, svetosavlje i nacionalne Crkve) Pravoslavna Crkva je jedna i jedinstvena svjetska Crkva, a pojedine mjesne Crkve su samo organizacijske jedinice te jedne jedinstvene svjetske Pravoslavne Crkve. Odnosi među mjesnim Crkvama (srpskom, ruskom, grčkom itd.) uređeni su kanonskim pravom. Zbog toga je kanonska jurisdikcija SPC na teritoriju Hrvatske nešto što se tiče cijelog pravoslavlja. Ona je priznata od svih ostalih 13 mjesnih Crkava koje, zajedno sa SPC, čine jednu i jedinstvenu Pravoslavnu Crkvu: carigradske, aleksandrijske, antiohijske, jeruzalemske, ruske, gruzijske, rumunjske, bugarske, ciparske, grčke, albanske, češke i slovačke, te poljske Crkve. Kanonska jurisdikcija SPC na području Hrvatske je, na temelju Tomosa (Povelje) Carigradske Patrijaršije, usvojena od svih pravoslavnih Crkava, i svatko tko dovodi u pitanje legitimitet ove jurisdikcije, dira u kompletno svjetsko pravoslavlje, i osporava Pravoslavnu Crkvu kao takvu. Ako bilo tko tvrdi da je nad pravoslavljem u Hrvatskoj izvršeno neko nasilje, pljačka ili „srbizacija“, on zapravo optužuje svih 14 mjesnih Crkava, odnosno cjelokupnu Pravoslavnu Crkvu za spomenute navodne zločine. Ukratko – borba protiv jurisdikcije SPC na teritoriju RH je zapravo borba protiv pravoslavlja kao vjere. Ako bi ikada u budućnosti došlo do bilo kakve promjene pravoslavne crkvene jurisdikcije u Hrvatskoj, to će biti samo s blagoslovom SPC kao nadležne, i uz prihvaćanje ostalih 13 pravoslavnih Crkvi. Sve drugo je čin nasilja i pokušaj iskorjenjivanja pravoslavlja iz Hrvatske.

            Ovakav čin nasilja i pokušaja da se iskorijeni pravoslavlje iz Hrvatske dolazi od ljudi koji sami nisu dio Pravoslavne Crkve. Naime, svi ovakvi internetski članci i tiskane knjige, koji osporavaju zakonitu pravoslavnu jurisdikciju u Hrvatskoj, dolaze od grupe ljudi (ili čak pojedinaca bez sljedbenika) koji sebe nazivaju „Hrvatska Pravoslavna Crkva“. O njima smo već pisali (Analiza fenomena tzv. HPC). Vrijedi dakle podsjetiti da kanoničnost svepravoslavnih odluka (jer jurisdikcija SPC na teritoriju RH jest svepravoslavna odluka) osporavaju grupe koje nisu dio pravoslavlja, koje su prekršile sve moguće kanone pravoslavlja, i čiji članovi se ne mogu pričestiti niti u jednoj pravoslavnoj crkvi na svijetu. Primjer za katolike: to je kao kad bi neka sekta osporavala jurisdikciju kardinala Bozanića u Zagrebu.

            Međutim, dotične pseudopravoslavne grupacije govore i pišu ono što jedan dio hrvatske desnice želi čuti. Zato se te njihove tvrdnje protiv SPC revno prenose na desnim portalima; nije bitno što je i od koga je, je li istina ili laž, bitno da je protiv SPC.

            No da stvari ne bi ostale visjeti u zraku, donosimo kratku analizu, što se zapravo dogodilo te famozne 1920.g. s pravoslavljem u Hrvatskoj? Pošto se radi o strahovito složenoj materiji, s puno podataka, i koja zahtijeva puno predznanja opće i crkvene povijesti, kanona, teologije, itd., pokušat ćemo je maksimalno skratiti i svesti na bitno.

            Sve do 1766.g. postojala je na ovim prostorima posebna organizacijska jedinica Pravoslavne Crkve, koja se obično naziva Pećka Patrijaršija. Dobila je ime po svom sjedištu, mjestu Peć, na zapadnom dijelu Kosova – Metohiji. Imala je od početka srpski karakter, iako je okupljala u sebi različite etničke grupe; jer, nastala je u okviru srpske srednjovjekovne države. Pećka Patrijaršija je svojom jurisdikcijom pokrivala i pravoslavno stanovništvo koje se iselilo na zapad, na područje današnje Hrvatske. Tako je npr., nakon prve obnove Pećke Patrijaršije 1557.g. osnovana prva pravoslavna biskupija na području od Turaka okupirane Slavonije – požeška. U pravoslavnom samostanu Orahovici kod Virovitice čuva se rukopisna knjiga iz 1585.g., u kojoj piše da je pisana: „pri vsesveštenom mitropolite požeškom kir Josifu, pri igumenu že remetskomu jeromonahu kir Maksimu. Togda že prestolom pekskim svetiteljstvujuštu arhiepiskopu kir Savatiju“ (u vrijeme veleposvećenog metropolita požeškog gospodina Josipa, predstojnika samostanskog svećenika-monaha gospodina Maksima. Tada je pećkim tronom biskupovao nadbiskup gospodin Savatije). Također zapisi iz 1590. i 1594.g. uz požeškog mitropolita Vasilija spominju pećke patrijarhe Jeroteja i Jovana. Upravo je spomenuti Vasilije oko 1595.g. napustio tursku Slavoniju i prešao u sjeverozapadnu, slobodnu Hrvatsku, gdje je osnovao prvu pravoslavnu biskupiju na teritoriju današnje Mitropolije zagrebačko-ljubljanske: rovišku (kasnije marčansku). I kasniji marčanski pravoslavni biskupi bili su pod jurisdikcijom srpske Pećke Patrijaršije, i redovito su odlazili na ređenja u Peć, sve do nametanja unije s Katoličkom Crkvom. Tako se pravoslavni biskup marčanski Sava Stanislavić potpisivao: Sava, milostiju božijeju episkop Vrjetani Srbljem, a biskup Gavrilo Miakić (04.06.1664.) Gavril epi(s)kup srbski sinov pomilovanem B(o)žim. Ovo su povijesni izvori koji su provjerljivi u arhivima i koje priznaje i Katolička Crkva: papa Pavao V. u apostolskom pismu Divinae Maiestatis Arbitrio od 21.11.1611. pravoslavne u sjevernoj Hrvatskoj naziva Rašanima. Rašanin je stanovnik Raške, a Raška je najstarija i središnja srpska srednjovjekovna država.

            Ovakvih primjera ima bezbroj, i oni pokazuju kako je upravo srpska Pećka Patrijaršija imala izvornu i višestoljetnu jurisdikciju na teritoriju današnje Hrvatske, a također demontiraju mit o nekakvim „Vlasima“ koji bi tobože bili izvorno pravoslavno stanovništvo u Hrvatskoj.

            Nakon turskog ukidanja Pećke Patrijaršije 1766.g., SPC ulazi u jedno razdoblje koje se zove „razdoblje pokrajinskih Crkava“. Karakteristika tog razdoblja jest ta, da je srpska Crkva nastavila egzistirati kroz nekoliko razdvojenih crkvenih jurisdikcija. Međutim, kao što ćemo vidjeti, sve ove odvojene crkvene jurisdikcije su zadržale punu svijest da su sljednice srpske Pećke Patrijaršije, i da je njihov budući cilj ponovno ujedinjenje, koje je konačno i provedeno nakon Prvog svjetskog rata.

            Dakle, u razdoblju 1766.-1920.g. SPC egzistira u 6 crkvenih jurisdikcija:

  • Karlovačka mitropolija je bila autokefalna pravoslavna Crkva za područje, okvirno gledajući, austrijskih i ugarskih zemalja, uključujući ovdje i veći dio današnje Hrvatske. Obuhvaćala je 7 pravoslavnih biskupija, a ime je dobila po svome sjedištu, Sremskim Karlovcima. Njezini korijeni sežu u 15., 16. i 17.st., odnosno u doba velikih seoba pravoslavnog stanovništva, prvenstveno Srba, u ugarsko-hrvatske zemlje. Vidjeli smo već da je od samih početaka jurisdikcijsku vlast nad tim područjima imala srpska Pećka Patrijaršija. U organizaciji pravoslavlja na tim prostorima osobitu ulogu je imao izbjegli srpski patrijarh Arsenije III. – on je organizirao većinu biskupskih sjedišta, od kojih neka postoje i danas. Srpski pećki patrijarh Kalinik I. je 18.05.1710. svojom poveljom dao Karlovačkoj mitropoliji autonomiju u okviru Pećke Patrijaršije. Nakon ukidanja Pećke Patrijaršije od strane Turaka 1766.g. autonomna Karlovačka mitropolija više nije imala kome biti podložna, te je postala de facto autokefalna, što su prešutno priznale sve ostale Crkve. Danas ćete na internetu moći pročitati da je Karlovačka mitropolija bila nekakva „autokefalna hrvatska Crkva“, no kao što vidimo, to nije točno. Nju su osnovali srpski patrijarsi, i bila je sastavni dio srpske Pećke Patrijaršije. Štoviše, nikada se njezin teritorij nije ni poklapao s teritorijem današnje Hrvatske, jer veliki dijelovi Hrvatske nisu spadali pod Mitropoliju, dok su s druge strane u nju ulazile čitava današnja Vojvodina, Mađarska, Slovačka i jedno vrijeme dio Rumunjske. Od 1848.g. karlovački mitropoliti nose počasnu titulu patrijarha srpskog. Iz svega ovoga vidimo da je Karlovačka mitropolija zapravo bila preživjeli ostatak ukinute srpske pećke patrijaršije – neka vrsta „SPC u egzilu“ u ugarsko-hrvatskim zemljama. Osnovana je od srpske Crkve i nasljedovala ju je; uvid u sve povijesne arhivske izvore ove mitropolije pokazuje da je uvijek nosila karakter srpske Crkve, i nikakvo „hrvatsko pravoslavlje“ se u njoj ne spominje. Ponegdje se sporadično spominje riječ „hrvatski“ u teritorijalnom smislu na području sjeverne Hrvatske.
  • Crnogorska mitropolija je bila, slično karlovačkoj, još jedan preživjeli ostatak nekadašnje ukinute Pećke Patrijaršije. Naime, iako je 1499.g. turska vojska pregazila Crnu Goru, Turci u stvarnosti nikada nisu ovladali tom zemljom. Crnogorska plemena su, u svojim krševitim planinskim predjelima, nastavila živjeti posve nezavisnim, plemenskim načinom života. Na taj način, i Crkva u Crnoj Gori je bila posve u rukama ovih plemena, iako je formalno pripadala Pećkoj Patrijaršiji. Crnogorski mitropoliti su redovito išli na ređenje u Peć srpskom patrijarhu, a mitropolita Vasilija zaredio je srpski patrijarh Arsenije Gavrilović 1750.g., davši mu titulu mitropolita skenderijskog i primorskog i egzarha svetog trona pećkog patrijaršije slaveno-srpske. Nakon ukidanja srpske Pećke Patrijaršije 1766.g. crnogorska plemena jednostavno nisu prihvatila tu odluku, tako da je Mitropolija crnogorska nastavila živjeti samostalno, kao preživjeli ostatak srpske Pećke Patrijaršije. Takvu situaciju su prihvatili i Carigrad i ostale Crkve, a crnogorski mitropoliti su odlazili na ređenje što u Carigrad, što u Sremske Karlovce (npr. Petar I. Petrović Njegoš), što u Moskvu. Ova samostalnost crnogorske mitropolije nije bila prava autokefalnost, što se vidi iz činjenice da su mitropoliti primali ređenje u inozemstvu (osnovna karakteristika autokefalne Crkve je da sama redi svog poglavara, otuda pojam autokefalni – grč. samoglavi), kao i iz činjenice da su mitropoliti nosili naslov egzarha, dakle namjesnika srpskog patrijarha za područje Crne Gore. Ova mitropolija je imala 3 biskupije.
  • Bukovinska mitropolija je bila de facto autokefalna Crkva za područje austrijskog (cislajtanijskog) dijela Austrougarske Monarhije. U tom svojstvu je i osnovana političkom naredbom iz Beča 1873.g., odvajanjem od Karlovačke mitropolije. Zbog neobičnih granica austrijskog i ugarskog dijela Monarhije, i ova mitropolija je imala čudan zemljopisni izgled. Naime, jedan dio mitropolije bila je Bukovina (pokrajina u današnjoj Ukrajini i Rumunjskoj), a drugi dio Dalmacija (s Istrom i Bokom). Uslijed ovakve fizičke udaljenosti između dva dijela ove mitropolije, dvije su naše pravoslavne biskupije (dalmatinska i bokeljska) živjele posve autonomno. I one su imale srpski karakter: prva pravoslavna jurisdikcija u Dalmaciji je bila od dabrobosanskih mitropolita Pećke Patrijaršije (potpisivali su se kao egzarsi Dalmacije). Svi povijesni dokumenti kazuju da je cijelu povijest u Dalmaciji vladala svijest o srpskom etničkom karakteru Crkve; tako se npr. glasoviti crkveni pravnik i dalmatinski pravoslavni biskup Nikodim Milaš potpisivao sa srpski pravoslavni episkop dalmatinski i istrijski.
  • Autonomna Crkva u BiH (Carigradska Patrijaršija). Pravoslavlje u BiH je sve do 1766.g. bilo također sastavni dio srpske Pećke Patrijaršije, da bi nakon ukidanja iste potpalo pod Carigradsku Patrijaršiju. Carigrad je upravljao izravno s BiH sve do austrougarske okupacije 1878.g. Nakon okupacije dolazi do ugovora između Austrougarske i Carigradske Patrijaršije u ožujku 1880.g. Po tom ugovoru je Crkva u BiH dobila autonomiju unutar Carigradske patrijaršije. Ova autonomija je značila samoupravu u crkvenim poslovima, dok se u znak pripadnosti Carigradu moralo ime carigradskog patrijarha spominjati na bogoslužjima, te u zajedničku blagajnu u Carigradu uplaćivati 58 000 zlatnih groša godišnje. Pravoslavne biskupe bi imenovao austrougarski car, a redio carigradski patrijarh. Postojale su 4 biskupije.
  • Autokefalna Pravoslavna Crkva u Kraljevini Srbiji. Nakon ukidanja Pećke Patrijaršije 1766.g. pravoslavlje u Srbiji također dolazi pod vlast Carigrada. Pod tom vlašću je bilo sve do 1830.g., kada Srbija postaje autonomna kneževina u okviru Turske. Ova politička autonomija je povela za sobom i crkvenu, te se formira autonomna Crkva u Kneževini Srbiji 1832.g. (prethodno je isplaćeno Carigradu 200 000 groša na ime povrata duga srpskih biskupija). Nakon stjecanja pune nezavisnosti i proglašenja Kraljevine Srbije, dolazi i do potpunog osamostaljenja Crkve, odnosno stvaranja Autokefalne Pravoslavne Crkve u Kraljevini Srbiji 1879.g. Ovo je učinjeno također na strogo kanonski način, potvrdom i blagoslovom nadležne Carigradske Patrijaršije. Ovdje je bilo 5 biskupija.
  • Carigradska Patrijaršija (izravno podređene biskupije). Radi se o 6 pravoslavnih biskupija u južnoj Srbiji i Makedoniji, koje su nakon 1766.g. trajno do poslije Prvog svjetskog rata bile pod Carigradom.

Nakon ovog kratkog pregleda postaje nam jasno nekoliko bitnih stvari. Prvo, na ovim prostorima je izvorno postojala samo srpska pravoslavna Crkva, iako pod različitim nazivima – najduže kao Pećka Patrijaršija. Drugo, ta Crkva je nasilno ukinuta 1766.g. dekretom nekršćanskih, muslimanskih vlasti. Treće, sve crkvene jedinice koje su nastale od nje zadržale su i dalje svijest o tome da imaju srpski karakter i porijeklo. Njihovi su se biskupi i dalje potpisivali kao srpski, neprekidno se susreće ta riječ u svim spisima, slave se srpski sveci, i njeguje svijest o ukinutoj Pećkoj Patrijaršiji. Ove Crkve, iako razdijeljene, i dalje uzajamno komuniciraju i surađuju, bez obzira na formalnu administrativnu razdijeljenost. Tako npr. Nikodim Milaš, „srpski pravoslavni episkop dalmatinski i istrijski“, piše crkveni ustav crnogorskoj mitropoliji. Iz ovoga proizlazi četvrta stvar – sve ove Crkve su težile prema ujedinjenju, tj. ispravljanju povijesne nepravde iz 1766.g.

Kako je izgledalo ponovno ujedinjenje SPC nakon rata?

Kada čitamo članke o tome na spomenutim portalima, uglavnom vidimo sljedeću sliku: nakon Prvog svjetskog rata kralj Aleksandar dekretom nasilno pripaja sve ove Crkve SPC, pljačka njihovu imovinu, progoni, itd. Neupućen čovjek bi pomislio da je diljem Hrvatske, Bosne i Crne Gore srpska vojska i žandarmerija kundačila, tukla svećenike, hapsila biskupe, palila crkvene oznake i tome slično. No kada proučimo povijesne izvore, vidimo sasvim drugačiju stvarnost.

Još 18.12.1918. se u Sremskim Karlovcima skupila konferencija svih pravoslavnih biskupa: karlovačke mitropolije, crnogorske mitropolije, autonomne Crkve u BiH i dalmatinskih biskupija. Na njoj je odlučeno da su svi jednoglasno za ujedinjenje i da se s time treba početi. Vidimo da je ujedinjenje bilo ne samo dobrovoljno,već i želja tih ljudi.

U Beogradu je 11.05.1919. održana konferencija svih pravoslavnih biskupa s područja cijele novostvorene države, koja je konstatirala duhovno, moralno i administrativno jedinstvo svih crkvenih područja. Tada je izabran i privremeni odbor biskupa pod nazivom „Središnji arhijerejski sabor ujedinjene srpske Crkve“. Ovaj sabor je počeo pregovore s Bukovinskom mitropolijom zbog dalmatinske i bokeljske biskupije, koji je okončan službenim razduživanjem i otpusnim pismom 9./22.11.1919. Dakle, Dalmacija se sporazumno razišla s Bukovinom, a ne nasiljem.

Pregovori s Carigradom oko Makedonije i južne Srbije počeli su još 1914.g. Sada su nastavljeni, s tim što im je dodano pitanje BiH, kao i vraćanja statusa patrijaršije obnovljenoj SPC. Sporazum s Carigradom je sklopljen 11.03.1920., a sinodski dekret dobiven 19.03.1920. Tek nakon toga je službeno proglašeno ujedinjenje.

Što se tiče vraćanja statusa patrijaršije obnovljenoj SPC, o tome se pregovaralo 1919.-1920.g., ali nije se moglo to pitanje tada riješiti, jer je carigradski tron bio upražnjen, a ovakvu odluku može donijeti samo patrijarh osobno, i nitko drugi. Ali, Sinod carigradski nije bio tome protivan, što se vidi i po tome što je ujedinjenoj SPC odmah dao šesto mjesto u poretku Crkava – s čime su se sve ostale usuglasile.

Konačno, 30.08.1920. je proglašena obnovljena srpska Patrijaršija. Nakon toga, 31.10.1920. je konačno ustoličen i patrijarh.

Novi patrijarh je 20.05.1921. nostrificirao svoju dužnost svim pravoslavnim Crkvama, koje su to i prihvatile i suglasile sa svime, priznavši sva jurisdikcijska prava SPC na cijelom jugoslavenskom području. Konačno, iz Carigrada dolazi i službeni Tomos i Epistolija kojim se sve ovo zaključno potvrđuje (19.02.1922.). Završni pečat je bilo koncelebrirano euharistijsko slavlje na najvišoj razini dviju patrijaršija 20.03.1920., čime je manifestiran punopravni kanonski status SPC na liturgijski način, koji je i najbitniji za pravoslavlje.

Naravno, trebalo je dugo vremena da nova patrijaršija profunkcionira, te su stare institucije prijašnjih ukinutih Crkava funkcionirale praktički do Ustava Crkve iz 1931.g.

Treba reći da ovim ujedinjenjem nije samo prostor bivše Jugoslavije došao pod jurisdikciju SPC. Naime, Karlovačka mitropolija je bila jedna od konstitutivnih jedinica pri ujedinjenju, a ona je pokrivala i teritorij današnje Austrije, Mađarske, Češke i Slovačke, koje su također postale kanonski teritorij SPC. Doduše, Češkoj i Slovačkoj je dana autokefalnost ubrzo nakon toga od SPC.

Često se spominje da je SPC potplatila Carigradsku Patrijaršiju sa milijun i pol švicarskih franaka da bi ovo sve ishodila, no to je namjerno izvrtanje podataka – radi se o obeštećenju za prihode koje je Carigrad uživao od biskupija u južnoj Srbiji i Makedoniji. To spada u redovito crkveno poslovanje, i kao što vidimo, to su plaćali i sami Srbi za sebe kada su se odvajali od Carigrada u 19.st.

Dakle, nikakvog nasilnog ujedinjenja nije bilo. Nijedan biskup ili svećenik nije svrgnut, nitko od vjernika progonjen, zato jer su oni naprosto željeli to ujedinjenje, jer su osjećali da treba ispraviti povijesnu nepravdu iz 1766.g. Crnogorski mitropolit Mitrofan Ban je bio predsjednik odbora za ujedinjenje – zar je sam sebi ukidao „autokefalnu“ Crkvu? Evo kako je govorio taj posljednji poglavar samostalne Crnogorske mitropolije na Uskrs 1919.: „Pri uskrsnuću Kristovu, anđeo Gospodnji odvalio je kamen od groba njegova; a sadašnji veliki rat odvalio je teški kamen s Kosovske grobnice, te je ujedinjenjem cijelog srpskog naroda uskrsnula negdašnja Dušanova i Lazarova država. Srbi i Crnogorci, od Kosova pa do danas, vazda su hrabro i viteški vojevali. Krv svoju potokom prolijevali i sve za svoju pravoslavnu vjeru, za oslobođenje i ujedinjenje srpskog naroda. Ta njihova plemenita vjekovna zamisao, sad je, slava Bogu, ostvarena! Političke međe, koje su do sada srpski narod razdvajale, iz temelja porušene su, te uslijed toga, ujedinjenje narodno, samo po sebi došlo je, kao prirodna posljedica.“

Dakle, kao zaključak možemo reći da sve navode o tome kako je „SPC u Hrvatskoj nametnuta 1920. nasiljem i korupcijom, protiv kanona, samovoljno“, kako je „srbizirala pravoslavne Hrvate“ i „opljačkala imovinu HPC“ možemo odbaciti kao potpune izmišljotine. Za kraj, donosimo i hrvatski prijevod Tomosa Carigradske Patrijaršije:

Broj protokola 1148

† MELECIJE

po milosti Božjoj nadbiskup Carigrada, Novoga Rima i Ekumenski Patrijarh

Sveta Crkva uređujući i obavljajući sve kako treba, a radi duhovne izgradnje, smatra da je i ovo svojstveno dobrom uređivanju i kanonskom poretku, da usklađuje i uređuje granice crkvene uprave prema političkim promjenama koje se događaju, ukoliko je to dozvoljeno svetim crkvenim zakonima, kako bi se upravljanje crkvenim poslovima vršilo bez teškoća i sa svrhovitošću, i kako bi od toga proizlazila veća korist za kršćanski narod.

Prema tome, i u pogledu na od Boga spašavanu Kraljevinu Srbiju, s obzirom na to, što je ona poslije bivših balkanskih ratova iz 1912. i 1913. godine i doskorašnjeg velikog svjetskog rata proširena i uvećana i podignuta u jedno ujedinjeno Kraljevstvo SHS po milosti i blagoslovu Božjem, obuhvatila je u svojim granicama biskupije koje su do skora bile pod kanonskom upravom Patrijaršijskog Ekumenskog Trona i to mitropolije: Skopsku, Raško-prizrensku, Veleško-debarsku, Pelagonijsku, Prespansko-ohridsku i dio mitropolije Vodenske, biskupiju Polijansku na osnovu Bukureštanskog Ugovora od 10. kolovoza 1913. g.; mitropoliju Strumičku na osnovu Ugovora u Neuillyju od 27. studenog 1919. godine; a na osnovu ugovora s Austrijom potpisanog u Saint-Germain-en-Laye od 10. rujna 1919. godine mitropolije u Bosni i Hercegovini: Bosansku, Hercegovačku, Zvorničku i Banjalučko-bihaćku. Pored toga, u granice ovog ujedinjenog Kraljevstva SHS, ušle su i Autokefalne Pravoslavne Crkve: Karlovačka i Crnogorska, kao i dvije dalmatinske biskupije: Zadarska i Bokokotorska; a zajedničkom odlukom predstojnika ovih Crkava okupljenih na Saboru, proglašeno je njihovo upravno jedinstvo sa Srpskom Crkvom u jednu autokefalnu Crkvu pod imenom „Autokefalna Ujedinjena Pravoslavna Srpska Crkva Kraljevstva SHS”. Zbog toga naša Kristova Crkva na molbu Crkve i vlade Kraljevstva SHS, imajući u vidu kanoničnost i opravdanost crkvenog ujedinjenja u jednu cjelinu onih crkvenih područja koja su već politički ujedinjena, radi konačnog jedinstva i harmonije u upravi, prema pravilu Otaca, koje kaže: „da biskupi svakoga naroda trebaju priznati prvoga među sobom i njega smatrati glavom” i radi veće i opće koristi ujedinjenih područja, koje imaju od jedinstva, jednodušnom odlukom, koja je donijeta na sjednici Svetoga Sinoda pod predsjedništvom Naše Smjernosti, odlučuje i utvrđuje sljedeće:

Odobrava se i blagoslivlja crkveno oslobođenje od Patrijaršijskog Ekumenskog Carigradskog Trona i priključenje Autokefalnoj Ujedinjenoj Pravoslavnoj Srpskoj Crkvi onih biskupija, koje su do skora bile pod njegovom upravom i koje su gore spomenute. Priznajući pak proglašeno jedinstvo autokefalnih Crkava: Srpske, Crnogorske i Karlovačke, kao i dviju dalmatinskih biskupija, prima od ovih utemeljenu Svetu Autokefalnu Ujedinjenu Pravoslavnu Srpsku Crkvu kao sestru u Kristu, koja ima i uživa sva prava autokefalnosti, prema propisima i redu Svete Pravoslavne Crkve.

Za dokaz, stalnu i vječitu potvrdu svega ovoga što je ovako kanonski usvojeno i utvrđeno odnosno onih eparhija i dijelova našeg Svetoga Patrijaršijskog Ekumenskog Trona, koje su u posljednje vrijeme pripale od Boga spašavanoj Kraljevini SHS, a i odnosno jedne Ujedinjene Autokefalne Pravoslavne Srpske Crkve, koja je utemeljena u ovoj Kraljevini, izdajemo s veleposvećenim mitropolitima, našom u Duhu Svetom ljubaznom braćom i suslužiteljima, ovaj naš Patrijaršijski i Sinodski Tomos, čiji se tekst točan i nepovrijeđen nalazi izložen i u svetom Kodeksu naše Svete Velike Kristove Crkve sa željom, da Bog svake milosti, koji nas je pozvao u svoju vječnu slavu u Isusu Kristu, podari svagda svaki blagoslov i svaki dobar plod svim biskupijama, koje su na ovaj način od nas oslobođene, kao i cijeloj najsvetijoj sestri Autokefalnoj Ujedinjenoj Pravoslavnoj Srpskoj Crkvi Kraljevstva SHS. Njemu neka je slava i moć u vijeke vjekova. Amen. Godine 1922. veljače 19., epimnemeze 5.

Patrijarh Carigradski MELECIJE

Cezarejski NIKOLA

Kalcedonski GRGUR

Neocezarejski i Katarijski POLIKARP

Angirski GERVAZIJE

Kaldijski i Cerasundski LOVRO

Sarandaeklisijski AGATANGEL

Nicejski BAZILIJE

Amasijski GERMAN

Rodoski APOSTOL

Varnski NIKODIM

Heliopolski SMARAGD

Metrijski JOAKIM

Tajnik Svetoga Sinoda Vruilski DIONIZIJE.

27 misli o “Od kada djeluje Srpska Pravoslavna Crkva u Hrvatskoj?

  1. ” Jedna ujedinjena Srpska Autokefalna Pravoslavna Crkva utemeljena u Kraljevini SHS” Ali više ne postoji ta kraljevina, pa niti druga komunistička Jugoslavija. Kanon SPCa ne spominje RH, pa kakve bi obveze onda država Hrvatska trebala imati spram SPCa? To je dokaz da Hrvatska nije pravna država…..

    Sviđa mi se

    1. Poštovani Borise, živimo u sekularnom svijetu u kojem više nema državnih Crkava. Ispovijedanje vjere je slobodno. Ustavi garantiraju slobodu savjesti i vjeroispovijesti, te odvojenost i jednakost svih vjerskih zajednica. Prema tome, inzistiranje na tome da se onemogući djelovanje SPC u RH je anakroznizam, nismo u 17.st. Pravoslavni vjernici u RH su članovi SPC, i naravno da država surađuje s njom.

      Liked by 1 person

  2. Hrvatska treba kao i Austro-Ugarska 1873. uredbom uspostaviti HPC odvojiti je od SPC i dodjeliti joj svu imovinu na teritoriju RH i sve je riješeno.

    Sviđa mi se

  3. Zanimljivo je kako je moguce da Poljaci, Cesi i Slovaci imaju svoje autokefalne pravoslavne crkve ali Hrvatskoj, kao ni Crnoj Gori a bojim se ni Makedoniji to nije dopusteno. Pitam se zasto? Ispada da jedino Srbi imaju ekskluzivno pravo na autokelafnu pravoslavnu crkvu ovdje na podrucje nekadasnje SFRJ, a kada se pogleda da jedna Ceska, Slovacka te Poljska imaju svoju vlastitu autokefalnu pravoslavnu crkvu ne vidim niti jedan jedini razlog zasto to nebi mogla imati i Hrvatska, Crna Gora i Makedonija, naravno ako to one same zele.

    Liked by 1 person

  4. Svakako da je to bitno i treba pitat, ali dali je sigurno da to narod ili dio naroda pravoslavne vjere zaista ne zeli, tko o tome odlucuje? Manje mene zanima sta kler misli jer to je jasno… Ponavljam, ako je dozvoljeno i moguce u jednoj Ceskoj, Slovackoj i Poljskoj zasto to nebi bilo moguce i dozvoljeno Hrvatskoj (zemlji u kojoj je takodjer dominantnije stanovnistvo rimokatolicke vjere kao u navedenim zemljama) ili Crnoj Gori (koja je do 1920. imala vlastitu autokefalnu pravoslavnu crkvu) te Makedoniji. Ideja o vlastitoj pravoslavnoj crkvi u Hrvatskoj (tada unutar Habsburske monarhije a kasnije unutar Austro-Ugarske) je stara preko 150g ali ideja nazalost nije realizirana iz vise razloga ali se definitivno i bez ikakvog suzdrzavanja ogradjujem od nasilno nametanja te ideje u doba zlocinacke kvislinske NDH tijekom drugog svjetskog rata, da nebi bilo zabune ili nedoumica. E, sada bi rado postavio jedno kontra pitanje, a sta ako dio naroda pravoslavne vjere to zeli, tko ima pravo oduzeti im to? lijepi pozdrav

    Sviđa mi se

    1. Crna Gora nikada nije imala autokefalnu Crkvu. Narod u Hrvatskoj jednostavno to ne želi, niti ga ideja HPC zanima. Što se tiče podijeljenosti oko pitanja autokefalnosti, u tom slučaju, mora ostati kako jest dok ne dođe do konsenzusa.

      Sviđa mi se

  5. Autokefalna crkva ne znači samostalna i nezavisna crkva jer pravoslavna crkva je jedna, sveta, saborna i apostolska. Autokefalnost su samo određene privilegije koje poseduje pomesna crkva a ne nezavisnost i izolovanost od ostatka pravoslavnog sveta. Čak i da u Hrvatskoj postoji autokefalna crkva ista bi i dalje imala srpski karakter iz prostog razloga što je ogromna većina vernika, sveštenika i episkopa iz srpskog naroda. Ako bi već i neko tražio autonomiju ili autokefalnost to bi trebali biti Hrvati članovi kanonske SPC a ne razne političke i braniteljske udruge čiji su članovi najčešće rimokatolici. Dakle, jedini ko treba da se pita za mišljenje su Hrvati u SPC.

    Liked by 1 person

    1. Apsolutno se slazem sa vasom tvrdnjom, neka lijepo vjernici sami izraze svoju zelju bez uplitanja klera i politike, organizira se neka vrste referenduma medju samim pravoslavnim vjernicima, nebitno koje etnicke pripadnosti. Ostali se tu nemaju sta mijesati, ali s obzirom da je vise/manje uobicajeno da neka drzava ima svoju neovisnu pravoslavnu crkvu pa tako i recimo u nekim dominantno katolickim zemljama postoje neovisne pravoslavne crkve kao sto sam i ranije naveo (npr Ceska, Slovacka, Poljska) ne vidim razloga zasto se tako ne dopusta (uz naravno jedini bitni preduvijet da to sami vjernici zele) i u Hrvatskoj osnivanje pravoslavne crkve. Ajmo sada malo hipotetski, recimo odnosno zamislimo da rezultat ovog zasada zamisljenog referenduma o vlastitoj pravoslavnoj crkvi pokaze recimo 20% (ili vise ili manje, nemozemo to znati dok se sami vjernici ne izjasne) pravoslavnih vjernika zeli osnivanje svoje pravoslavne crkve. Tko ima pravo njima to uskratit?

      Sviđa mi se

  6. Marin “Ponavljam, ako je dozvoljeno i moguce u jednoj Ceskoj, Slovackoj i Poljskoj zasto to nebi bilo moguce i dozvoljeno Hrvatskoj…”

    Češka i Slovačka nemaju zasebne crkve već jednu zajedničku crkvu čija se kanonska teritorija proteže na dve zemlje. Puno ime te crkve je Pravoslavna crkva Čeških zemalja (Bohemija, Moravska) i Slovačke.

    Marin “Ideja o vlastitoj pravoslavnoj crkvi u Hrvatskoj (tada unutar Habsburske monarhije a kasnije unutar Austro-Ugarske) je stara preko 150g ali ideja nazalost nije realizirana iz vise razloga…”

    Mitropolija Zagrebačko-ljubljanska, eparhije Osječko-baranjska, slavonska, gornjokarlovačka, dalmatinska i zahumsko-hercegovačka jesu “pravoslavna crkva u Hrvatskoj” koje su iz istorijskih, etničkih, kulturnih razloga povezane sa Pećkom patrijaršijom.

    Marin “Crnoj Gori (koja je do 1920. imala vlastitu autokefalnu pravoslavnu crkvu) te Makedoniji.”

    To je neistina koju podupire šačica raskolnika sa Cetinja (uz pokroviteljstvo dela crnogorske vlasti) koja nema podršku čak ni od najtvrdokornijih Crnogoraca. Mitropolija u Crnoj Gori je vekovima egzistirala u komplikovanoj situaciji zahvaljujući nepovoljnim istorijskim uslovima. Sam mitropolit te crkve je sebe smatrao čuvarom Pećkog trona dok isti ne bude obnovljen, svaki mitropolit te crkve je odlazio ili u Rusiju ili u Sremske Karlovce da bude rukopoložen što nije odlika autokefalne crkve. Mitrofan Ban, mitropolit crnogorski, je bio predsednik komisije za ujedinjenje u jedinstvenu SPC, po logici raskolnika to bi značilo da je on lično ukinuo svoju crkvu. Sa druge strane Makedonsku crkvu su osnovali komunisti šezdesetih godina prošlog veka i kao takve je nekanonska i nepriznata od strane ostalih crkava.

    Sviđa mi se

    1. “Češka i Slovačka nemaju zasebne crkve već jednu zajedničku crkvu čija se kanonska teritorija proteže na dve zemlje. Puno ime te crkve je Pravoslavna crkva Čeških zemalja (Bohemija, Moravska) i Slovačke.”

      To ne mijenja na cinjenici da je imaju, kao i Poljaci. Moje slijedece pitanje je, kada je priznata odnosno postala samostalne odnosno autokefalna?

      “Mitropolija Zagrebačko-ljubljanska, eparhije Osječko-baranjska, slavonska, gornjokarlovačka, dalmatinska i zahumsko-hercegovačka jesu “pravoslavna crkva u Hrvatskoj” koje su iz istorijskih, etničkih, kulturnih razloga povezane sa Pećkom patrijaršijom.”

      Da, slazem se u potpunosti jer neozbiljno bi bilo sada tvrdit da trenutno odnosno od 1920. nisu povezane sa tradicijom i prema jurisdikciji SPC odnosno nekada do ukinuca od strane Turaka 1766. Peckom patrijarhijom. E sada, kako je bilo u proslosti, e to je sada vec neko drugo pitanje i tema za raspravu. Jer u tektsu je npr napisano da je u Bosni pravoslavna crkva do ukinuca Pecke patrijarhije 1766. bila pod njenom jurisdikcijom odnosno upravom a volio bih vidjeti neke dokumente i dokaze koji to potvrdjuju. Naime, ne sumnjam da je to bilo sa istocnim dijelom Bosne i Hercegovine koji je naslonjen na Srbiju i Crnu Goru ali sta je sa zapadnim dijelom, to bih volio saznati. Ja razumijem da ce SPC tvrdit da su pravoslavne crkve na podrucju nekada kraljevine Ugarske u sklopu koje je i Hrvatska kao krunska zemlja zajedno sa Dalmacijom i Slavonijom te danasnjom Bosnom oduvijek bile povezane sa SPC odnosno Peckom patrijarhijom ali nisam bas siguran da to odgovara u potpunosti istini.

      “To je neistina koju podupire šačica raskolnika sa Cetinja (uz pokroviteljstvo dela crnogorske vlasti) koja nema podršku čak ni od najtvrdokornijih Crnogoraca. Mitropolija u Crnoj Gori je vekovima egzistirala u komplikovanoj situaciji zahvaljujući nepovoljnim istorijskim uslovima. Sam mitropolit te crkve je sebe smatrao čuvarom Pećkog trona dok isti ne bude obnovljen, svaki mitropolit te crkve je odlazio ili u Rusiju ili u Sremske Karlovce da bude rukopoložen što nije odlika autokefalne crkve. Mitrofan Ban, mitropolit crnogorski, je bio predsednik komisije za ujedinjenje u jedinstvenu SPC, po logici raskolnika to bi značilo da je on lično ukinuo svoju crkvu. Sa druge strane Makedonsku crkvu su osnovali komunisti šezdesetih godina prošlog veka i kao takve je nekanonska i nepriznata od strane ostalih crkava.”

      E, sada, ovo je vrlo zanimljivo jer zapravo je tocno i jedno i drugo (defacto). Vjerujem i znam da je nekada zaista potpadala prema jurisdikciji SPC odnosno Peckoj patrijarhiji ali nakon ukinuca 1766. kao sto i pise u tekstu ona postaje zaista samostalna i neovisna. Postoje dovoljno dokumenata koji potvrdjuju da je u periodu do 1920. zaista Crnogorska pravoslavna crkva bila defacto autokefalna. Npr:

      1. katalog ruske pravoslavne crkve iz 1851 spominje autokefalnost CPCa.
      2. sintagma,katalog pravoslavnih svjetskih crkava iz 1855 na 9. se spominje CPC kao autokefalna crkva.
      3. ustav svetog sinoda u knjezevini crnoj gori iz 1903. spominje u clanu 1. CPCu kao autokefalnu.
      4. ustav crne gore iz 1905 isto govori o autekefalnosti CPCa.
      5. dekret z 1920. godine u kojem se ukida/ponistava CPCi autokefalnost.

      Predlazem da se pregledaju ovi dokumenti te provjeri dali se zaista navodi i spominje da je CPC samostalna odnosno autokefalna ili ne. Ona prema kanonskom pravu mozda nije imala pravu samostalnost odnosno autokefalnost (kada kazem samostalna onda mislim da je jednakopravna sa ostalim priznatim pravoslavnim crkvama) ali koliko znam i ostali su je u tom periodu priznavali.

      Zar nije i Rastko Nemanjic kasnije poznatiji kao Sveti Sava bio ustolicen odnosno uzvisen kao arhiepiskop 1219. godine i rukopoložen od strane carigradskog patrijarha Manojla I ? Od tada je defacto SPC postala autokefalna i neovisna iako je na status patrijarhije uzdignuta nesto kasnije 1346. na crkvenom saboru u Skopju.
      Meni se to cini ovako, ako je drugima dopusteno da imaju vlastitu pravoslavnu crkvu, neovisnu odnosno autokefalnu onda ne vidim niti jedan razlog zasto to isto pravo nebi mogle imati i druge drzave odnosno narodi. Znaci nema razloga zasto ne dopustiti CPC da ima svoju autokefalnost na svome teritoriju (naravno ako to sami vjernici zele, a znamo da ih ima dosta koji to zele) ili u Hrvatskoj (kao sto smo ranije komentirali).

      U Makedoniji je situacija isto zanimljiva, tocno ste napisali da je u doba SFRJ uspostavljena Makedonska pravoslavna crkva kao samoproglasena autokefalna. To mozda nije po svim pravilima kanona u pravoslavlju ALI cinjenica je da je u duhu pravoslavlja da svaki narod koji ima svoju drzavu ima pravo i na svoju autokefalnu pravoslavnu crkvu. Izmedju ostalog, prije nego je postojala uopce SPC odnosno uzdignut Sveti Sava za arhiepiskopa da je na tom podrucju postojala vec Ohridska arhiepiskopija sa ohridskim arhiepiskopom Dimitrije Homatijan koji se protivio osnivanju Srpske arhiepiskopije. Tako da se meni ipak cini da Mekedonci itekako imaju pravo na svoju autokefalnu crkvu prema staroj tradicjiji Ohridske arhiepiskopije koja je cak i za Otomanskog carstva imala autokefalnost.

      lijepi pozdrav

      Sviđa mi se

      1. 1.) Češka i slovačka Crkva je postala autokefalna nakon WWI, uglavnom od otpalih katolika. Ali, ispoštivana jen kanonska procedura.
        2.) Dokazi za zapadnu Bosnu? Teško mi je sada tu navoditi arhivsku građu iz BiH jer mi nije pri ruci. Ali ona postoji, jer je BiH bila kompaktna pod Turcima. Ako pratiš ovaj blog redovito, vidjet ćeš da je to išlo tako.
        3.) Dokumenti koje si citirao potječu sa hrvatske wikipedije, koja je koma što se pravoslavlja tiče. Crnogorska mitropolija je egzistirala nakon 1766. kao posljednji nepokoreni dio SPC, zato se i njezin poglavar titulirao kao “čuvar pećkog trona”. Ona je svoje poglavare redila u Moskvi ili Srijemskim Karlovcima, što nije dokaz autokefalnosti. Uostalom, i sam carigradski patrijarh u nedavnom pismu koje smo objavili kaže da crnogorska Crkva nikada nije bila autokefalna.
        4.) Narod koji se osamostali po pravoslavlju nema automatsko pravo na svoju Crkvu. On može dobiti autokefalnost ako ispuni uvjete za to. Što se tiče Makedonije, Ohridska arhiepiskopija nikada nije imala autokefalnost – ona je bila autonomna mitropolija u sastavu Carigrada.

        Sviđa mi se

  7. Meni kao članu SPC u Hrvatskoj niti smeta svepravoslavno utvrđen kanonski poredak, niti se bavim ovakvim temama niti poznajem bilo koga drugoga ko se bavi istim bio Srbin ili neke druge nacionalnosti. Bavimo se spasenjem svoje duše i slavljenjem Boga na Liturgijama i ne postoji niko ko će biti uskraćen za bilo šta zato što nije srpskog porekla.

    Liked by 1 person

  8. A što to tebe toliko pogađa kada nisi pravoslavac koja crkvena jurisdikcija ima kanonsko pravo ovde ili onde? Ko je kome ukidao autokefalije i autonomije, kada i gde i u kojim spisima je neko samostalan a u kojima ne. Ili se o nečemu drugome radi pa ti smeta onaj prefiks “srpska” koji bi rado uklonio? Biće da je to, jer postavljaš pitanja koja niko u crkvi ne postavlja i namećeš teme kojima se niko ne bavi. Možda bi bilo najbolje ti da postaneš pravoslavac pa da nas naučiš kako bolje da se preraspodelimo, ko zna možda postaneš i patrijarh kad si tako znaven.

    Sviđa mi se

    1. Postovani Srdjane, prvo bi htio naglasiti i razjasniti da mi nismo na Ti jer se jednostavno ne poznajemo pa je uobicajeno iz pristojnosti ostati na Vi odnosno persiranju. Koje sam ja vjere, ili nisam nijedne, je potpuno irelevantno za ovu temu jer se radi o raspravi o pravoslavlju odnosno pravoslavnoj crkvi u Hrvatskoj a valjda smo svi ovdje pozvani da mozemo slobodno raspravljamo o temi te razmjenjujemo misljenja koja se nemoraju uvijek podudarati. Ja sam Vam po prirodi inace radoznao i volim povijesne, vjerske i slicne teme. Trece, htio bih razjasniti jednu stvar koja je nazalost ocito ovdje postala bitna ili sporna (ne i meni) a odmah cu jasno i nedvosmisleno odgovoriti, NE, ja nemam i nikada nisam imao problem niti sa pripadnicima Srpskog naroda u Hrvatskoj ili izvan nje, niti sa samim prefiksom “srpski” kako ste naveli jer imam puno prijatelja pripadnika srpskog naroda ili podrijetla da bih si tako nesto dopustao ali sam uvijek otvoren za otvorenu raspravu o temi pravoslavlja u Hrvatskoj kao i o mnogim drugim temama. Kao sto pretpostavljam znate, u povijesti Hrvatske a pogotovo u 18. i 19. stoljecu su veliku ulogu odigrali i mnogi pravoslavci u danasnjoj Hrvatskoj a nekada u sklopu Habsburske monarhije te kasnije Austro-Ugarske kao autonomne pokrajine i jedne od krunskih zemalja. Isto tako, vrlo cesto su se ti isti znameniti veliki ljudi pravoslavne vjere vrlo cesto deklarirali i kao Hrvati (da ih ne nabrajam jer ih je bilo mnogo), a i to bi trebali znati. Upravo je to jedan od razlog mog interesa za ovu temu jer ako medju pravoslavnim vjernicima u Hrvatskoj ima i onih koji zele vlastitu pravoslavnu crkvu (ni Vi ni ja nemozemo tvrditi da ih ima i koliko ili nema uopce), onda mislim da bi bilo korektno i prema tim vjernicima, omoguciti im to pravo koje je i Ustavom garantirano svakom gradjaninu Republike Hrvatske. Za kraj, nemam sta posebno komentirati zadnje dvije Vase recenice jer vise govore o Vama a manje o meni… Ja Vam svakako zelim svako dobro u zivotu i sve najbolje

      Sviđa mi se

      1. Izvinjavam se, ne poznajem Vas i ne zanima me Vaše versko opredeljenje. Vidim da ste uporni u kontriranju, očigledno je da Vam smeta sve što je srpsko. Tako zrače Vaše objave. Mene zanima da li će na tom izjašnjavanju o tzv HPC biti i oni Srbi, oni pravoslavni vernici, koji su ’95 proterani sa svojih ognjišta? I nisu li proterani iz RH upravo zbog pravoslavne vere? Onda, molim Vas da mi objasnite kako bi 20% pravoslavnih u Hrvatskoj vernika moglo da odlučuje o tzv HPC? Očigledno da ste ušli u priču oko tzv HPC kao da je Pravoslavna Crkva politička partija, pa sad i izbori treba da se raspišu? A jel može 3% cenzus?
        Počnite sa vraćanjem proteranih pravoslavnih vernika, obnovite u ratu porušene crkve i manastire pravoslavne. Nije to tako davno bilo.
        Srpska Pravoslavna Crkva je katolička, niste znali?

        Liked by 1 person

  9. Prolazeći kroz Dalmaciju, Liku, Kordun, Baniju, Slavoniju uočio sam nemali broj pravoslavnih crkava koje su u očajnom stanju, skoro potpuno uništene, bez krova, fasade, sa zakucanim daskama na vratima i prozorima, oronule, zapuštene i ostavljene. Dakle, da se predpostaviti da ovi osamljeni hramovi koje polako glođe zub vremena u prašinu zaborava su Hrvatima nebitni i nepotrebni. Ukoliko po tvrdnjama brata Marina unutar SPC ima veći ili manji broj Hrvata to je onda odlična prilika za Hrvate pravoslavce da obnove te hramove i obavljaju u njima bogosluženja, siguran sam da ne bi bilo primedbe od strane kanonske crkve.

    Liked by 1 person

    1. Postovani,

      da, nazalost ima ih previse zapustenih i napustenih i uvjiek mi je to tesko gledat, bas kao u nekim krajevima i katolickim crkvama, ali to je nazalost posljedica izmedju ostalog i tzv “bijele kuge” odnosno odumiranje stanovnistva te iseljavanje iz zemlje ili migracije unutar drzave (to vrijedi jednako za sve narode ovdje). Bojim se da cemo se toga sve vise i vise nagledati. Htio bih samo ispraviti a vjerujem da nije bilo namjerno napisano, ja nista ne tvrdim ovdje u svojim komentarima vec se samo propitkujem (razmisljam na glas) i diskutiram sa vama o ovim temama. Neka vjernici sami odluce, jer ja nikada nisam i znam da nemam pravo drugima odredjivati u sta ce vjerovati, da budem tu odmah jasan i nedvosmislen. Svako dobro vam zelim, lijepi pozdrav i ugodan ostatak dana

      Sviđa mi se

  10. Bela kuga je uzrok zapuštenih pravoslavnih hramova u Hrvatskoj isto kao što je i bela kuga uzrok zapuštenosti sinagoga u Nemačkoj, te jermenskih i grčkih crkava u Turskoj.

    Liked by 1 person

    1. Da, tzv “bijela kuga” je jedan ali ne i jedini razlog zapustenih sela i crkava (ne samo pravoslavnih vec i ostalih). S obzirom da se blago osjeca ironija pa cak i sarkazam u vasem komentaru, ne mislim se spustat na tu razinu ali ako imate sta za reci uz argumente, slobodno recite pa cemo otvoreno prodiskutirati. lijepi pozdrav

      Sviđa mi se

  11. Nikakvoga problema ne bi SPC u Hrvatskoj ne bi imala da bavi svojim poslanjem čuvanja kršćanskih vrijednosti. Međutim, od početka ova prije svega djeluje politički i to izraziti protuhrvatski. To je nedopustivo i zato treba Hrvatska država zabraniti djelovanje SPCa u Hrvatskoj. Uostalom uloga SPC a u Domovinskom ratu bila je odlučujuća, a nije snosila nikakve poslijedice. Još uvijek nije kasno da se spriječi njeno protuhrvatsko djelovanje.

    Sviđa mi se

  12. U ovom što sam pročitao gore i tekstu mi ukazuje na pretecije i namatanja! Pa se pitam zašto baš SPC u Hrvatskoj a ne HPC? A i kako u tekstu stoji da srbski patriarha bježi iz okupiranog područja od turaka u slobodnu Hrvatsku! Pazite u tekstu piše u slobodnu Hrvatsku, gdje on eto osniva Pravoslsvnu Crkvu u Hrvatskoj. Što to treba da znači ako on osniva Pravoslavlje u Hrvatskoj, i zato što je on srbske nacijonalnosti treba ta crkva da se zove SPC u Hrvatskoj ne HPC? To je ovako nekako nelogično. Naprimjer ja hrvat i u Srbi osnujem tvrtku. Moje pitanje čija bi bila ta tvrtka koju ja hrvat na ozemlju Srbije osnivam? Ta tvrtka bi bila Srbska samo ja hrvat bi bijo vlasnik i podlijegao bi zakonima Republike Srbije ja a i tvrtka, a ne hrvatskim zakonima jeli tako? Ali SPC na ozemlji Hrvatskom nameće hrvatskoj državi svoj ustav i svoje zakone! E u tome mi hrvati vidimo problem! Jer SPC u Hrvatskoj bi trebala da respektira najprije Hrvatski Ustav a onda i Zakon! Jer naprimjer ja eto bi želio postati pravoslavac ali ostati hrvatske nacijonalnosti to u hrvatskoj je nemoguće. Jer od kada je SPC u Hrvatskoj svi pravoslavci hrvati su nestali,gdje su oni,oni su postali srbi? I onda pogledajte koliko SPC popova su četnikovali a i većina je huškala te pravoslavce iz Hrvatske da se bore protiv hrvatske i hrvata! To su činjenice! Jer stalno pogledajte par snimki gdje od kada je SPC prisutna u Hrvatskoj SPC sprovodi projekt Homogena Srbija,gdje postoji jedan srbski grob to je srbija! Jer ideja o Velikoj Srbi proizilazi iz SPC! Pa onda memoriandum Valerianov koi SPC daje lažan spis engleskom generalu da su Ustaše pobile u prva tri mjeseca rata 300.000 tisuća srba! A Hitler nije odma dozvolio veliki broj hrvata pod uniformo i oružjem. Na početku su bili samo 300 iz ustaškog pokreta koi su sa Antom Pavelićom iz italije došli. Da bi nakraju Hitler dozvolijo da se formiraju Domombrani. I kako stoi u dokumentima biloje dozvoljeno samo 19 jedinica a među njima je bilo samo 5% ustaša a Domobrana 95% . I tolike ljude pobiti uprva tri mjeseca rata 300.000 kako tvrdi SPC! To nije bilo nemoguće! Ali SPC je to kao zamku za Katoličku Crkvu spremala što je kasnije SPC sa Titom i optužila Stepinca na osnovu tih laži! Sve se već zna dalje lagati je nemoralno! I čitavo vrijeme kroz Jugoslaviju do 90evedeseti je bijo o tome perijoduTabu. Pa onda još i druge indicije koje ukazuju da je i Jasenovac jedan Mit sa kojim se je hrvatski narod držao u šaci. Naprimjer iz arhiva raznih kao i novina pa i demografsku sliku, tad vidiš da puno toga nije točno i ne štima! Jer u popisu stanovništva prije 2 s.rata i poslije toga rata. Naprimjer hrvata u popisu stanovništva poslije 2.S.rata 1948 god.je bilo manje na odnos proja stanovnika prije 2.S.rata i to za nekih 850.000 tisuća. A što potvrđuju i masovne grobnice što se otkrivaju u zadnjih 30 god. Iz tih masovni grobnica se vadu kosti hrvatskog puka. Dok srba u tome popisu poslije 2.s.rata ima više na odnos prema popisu prije rata i to više za blizu milijon. Pazite ti svi podaci su iz državnih arhiva cijele evrope pa i arhiva Nedićevi i iz arhiva JNA. A isto što je čudno kako se želi zatašlati kamion sa gasnom komorom Dubka ili tako slučo ime a sa kojim su židovi ubijani u srbi. Pa čaki je srbija i poštanske markice za to tiskala srbija problem zidova je riješila! Ja nekažem da i Ustaše i u Jasenovcu su sigurno zločini rađeni ali sigurno ne u tolikom broju. Jer u ratu niko nije svetac! Ali ja sigurno nemam nikakve veze sa tim 2 s.ratom kao i većina hrvata jer smo rođeni puno poslije! Ja sam čuo gdje Pupovac kaže da se netreba čitav srbski narod držati utaočen zbog Ovčare i Srebrenice. Uredu i ja sam za to!Jer nemože se cijeli narod za to krivit! Ali kako on taj isti Pupovac već 75 god.poslije Jasenovca,on drži i dan danas hrvatski narod utaočen zbog jasenivca a i SPC isto tako! E to je što većinu hrvatskog puka boli stalno nam se nabacije krivnja za nešto a ja tada nisam bijo niti rođen! Meni to kopanje po drugom svjetskom ratu i ustašama kao da se traži opravdanje za Ovčaru Škabrnju i po cijeloj hrvatskoj što je bilo devedesetih. E to se vuče unazad 100 god.od ulaska SPC u Hrvatsku pa Rapalski Ugovor 1920 a 1928 Puniša puca u Beogradu na Radića. Pa kralja stvara kraljevinu jugoslaviji i uvodi diktaturu. Na to odgovara se u Marsilji atentat na kralja. A onda SPC sve već režisirano Valerianiv memoriandum i lažne optužbe i tako sve eto do sada. Kao i što postoi drugi Memorijandum SANU 2 znamo sve!
    Jedino istina i samo istina oslobađa treba se sjesti svako uzeti svoje grijehe na sebe i tražiti uzajamni oprost. Tako se može ići dalje jer ako se opet neriješi taj problem. Onda za 20 -30 god.netko će htjeti osvetu za Ovcaru Srebrenicu i drugih rana! Dokle tako! Zašto SPC pretendira da su svi pravoslavci u hrvatskoj srbi?Jer ja jesam Rimo Katolik ali sam ostao hrvatske nacijonalnosti! Ja sam vidijo i bijo na sahranama branitelja pravoslavne vjeroispovjesti.A pošto je branitelj pa prema nekoj tradici bude sahranjen po vojnoj častima i nalijesu mu je Hrvatska trobojnica. Te počasti kada umre vojniki u bilo kojoj zemlji vojnici ili branitelji preko lijesa imaju državnu zastavu. A pošto je malo popova hrvata pravoslvni onda smo na početku zvali pravoslanog popoa i SPC. Jer ako je netko pravoslavac ili muslima a bijo u HV ili HOS oni budu pokopani onako po onome koje su vjeroispovjesti! Ali uvjek Pop SPC neće da vrši liturgiju pogreba zato što je na lijesu hrvatska zasta i to u Hrvatskoj! To nam se iks puta dogodili i sada nezovemo više Popove SPC, zovemo pravoslavnog Popa drugih nacijonalnosti. Naprimjer Imamu kojem nesmeta hrvatska zastava na lijesu jednog branitelja muslimanske vjeroispovjest! Ja neznam zašto samo popovima SPC smeta hrvatska zastava na lijesu branitelja hrvata pravoslavca?

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s