Pravoslavni sprovod

Bogoslužje koje se obavlja za one koji odlaze iz ovog privremenog života od starine se naziva „Izlaznim“, ili jednostavnije rečeno „Opelom[1]“. Postoji sljedećih pet činova sahrane preminulih:

  1. Pogreb kršćanina laika,
  2. Pogreb preminulih na Uskrs i tijekom vazmene osmine,
  3. Pogreb preminulog svećenika,
  4. Pogreb dječji,

a u Velikom Trebniku[2] se nalazi još i

  1. Pogreb monaha.

Prema prvom činu sahranjuju se svjetovnjaci uzrasta od sedam godina na više, čitači, podđakoni i đakoni; prema drugom činu obavlja se sahrana svjetovnjaka u sve dane vazmene osmine; prema trećem činu sahranjuju se svećenici i arhijereji[3], prema četvrtom činu djeca, to jest oni koji još nisu navršili sedam godina, i prema petom činu – monasi, igumani[4] i arhimandriti[5].

 

Kupanje, odijevanje i polaganje pokojnika u kovčeg

Po smrti laika kršćanina njegovo tijelo (ili, po riječima Trebnika, „mošti[6]“) se kupa, iz uvažavanja prema pokojniku i želje da on u čistoći stane pred Boga po uskrsnuću (Dj 9, 37). Ali monahe i svećenike ne kupaju, da ne bi obnažili njihova tijela. Monahu se tijelo otire toplom vodom pomoću ubrusa samo na čelu križoliko, zatim na prsima, na obrazima, na nogama i na koljenima. Svećenika, obnaženog od strane (trojice) svećenika, otiru „čistim uljem“. Poslije umivanja, kupanja ili otiranja pokojnika, oblače ga u novu odjeću, čime se ukazuje na novu odjeću naše neraspadljivosti (1 Kor 15, 53), i to u skladu sa zvanjem ili službom umrloga, kako bi svatko dao Bogu odgovor u onom zvanju u kome je bio pozvan (1 Kor 15, 23). Monaha oblače u monašku odjeću i obavijaju ga mantijom, radi čega se ona siječe tako da bi je bilo moguće obaviti križoliko. Njegovo lice se pokriva, u znak toga da je bio udaljen od svijeta. Svećenika i arhijereja oblače u liturgijsko ruho koje odgovara njihovom činu, a lice im pokrivaju vozduhom[7], u znak toga da je pokojnik bio vršitelj Svetih Tajni[8] Božjih, a posebno najuzvišenije Tajne Tijela i Krvi Gospodnje. Arhijerej se oblači uz pjevanje pjesme „Tako da prosvjetitsja svjet tvoj pred čelovjeki…[9] Na umrlog svjetovnjaka [mirjanina[10], laika] stavlja se bijeli pokrov koji podsjeća na bijele haljine u koje se oblače kršteni.

U ruke kako arhijereju, tako i svećeniku, stavlja se Evanđelje, kao znak da su oni objavljivali ljudima evanđeosko učenje. Osim Evanđelja u ruke se stavlja još i križ, a đakonu – kadionica. U ruke monaha i svjetovnjaka stavlja se ikona Krista Spasitelja, kao znak da su Njemu predali svoju dušu. Prije polaganja tijela u kovčeg, kako samo tijelo, tako i kovčeg, izvana i iznutra, škrope se svetom vodom. Na čelo pokojnika polaže se vjenčić s prikazom Gospodina Isusa Krista, Bogomajke i Preteče[11], kao i tekstom „Trisvete pjesme[12] [ruski običaj]. Vjenčić označava da je umrli vojnik Kristov, koji je časno ostavio polje podviga. Sanduk arhijereja osjenjuje se dikirijom i trikirijom[13]. Tijelo pokojnika se odozgo pokriva svetim pokrovom, u znak toga da se umrli, kao vjernik i posvećen Svetim Tajnama, nalazi pod zaštitom Kristovom. Na kovčeg arhijereja polaže se mantija.

Nad umrlim arhijerejom i svećenikom čita se evanđelje, a nad svjetovnjakom, monahom i đakonom psaltir. Čitanje psaltira se poslije svake „Slave“ prekida molitvom za pokojnika: „Pomjani, Gospode, Bože naš[14]…“ koja se nalazi na kraju čina „Po izlasku duše“.
Za umrlog se služe parastosi (panihide), litije, kao i opelo s pogrebom – predavanjem tijela zemlji.

 

Služba za pokojne – parastos ili panihida

Panihida (ili parastos) je grčka riječ koja potječe od „pas“ (πας) – čitav i „niks“ (νυξ) – noć, i zapravo označava „svenoćnu službu“. U ranoj Crkvi, u vrijeme progona, spominjanje pokojnih zaista je obavljano noću. Sam bogoslužni čin panihide podsjeća na Jutarnju[15], koja se po Tipiku[16] i služi noću, odmah poslije ponoćnice[17], a završava se do svitanja. Umjesto Šestopsalmija[18] na parastosu se čita 90. psalam „Živij v pomošči Višnjago“ („Koji živi u pomoći Višnjeg“), zatim slijedi velika ektenija[19], „Aleluja“, tropar „Glubinoju mudrosti“ („Dubokom mudrošću“) i bogorodičan, pjevaju se tropari „Svjatih lik obrete istočnik žiznji“ („Zbor svetih pronađe izvor života“) s pripjevom „Blagosloven jesi, Gospodi, nauči mja opravdanijem Tvojim“, 50. psalam, Kanon („za usopše“), poslije čije 3. i 6. pjesme su određene mala ektenija, sjedalen „Voistinu sujeta vsjačeskaja…“ („Uistinu je sve i sva taština“) i kondak: „So svjatimi upokoj…“ Poslije kanona: Trisveto, „Oče naš“ i tropari „So duhi pravednih skončavšihsja“ („S dusima preminulih pravednika“), suguba ektenija „Pomiluj nas, Bože“ s molitvom jereja[20]: „Bože duhova i svakoga tijela…“; dalje slijedi otpust i pjeva se „Vječnaja pamjat“ („Vječni spomen“).

Poredak služenja parastosa nalazi se u 14. glavi Tipika. Za vrijeme služenja parastosa obavlja se kađenje. Ako služi samo jerej, onda on sve vrijeme u rukama drži kadionicu. Ako u služenju sudjeluje i đakon, on prije početka svake ektenije traži od jereja blagoslov da kadi, a jerej kadi samo prilikom pjevanja tropara „Svjatih lik“, otpust govori s kadionicom i kadi na kraju, dok se pjeva „Vječnaja pamjat“.

Parastosi umrlima služe se u treći, deveti i četrdeseti dan poslije smrti, kao i na dan smrti, imendan i rođendan pokojnika. Prema 169. pravilu Nomokanona[21] u Velikom Trebniku parastosi se ne služe „u dvanaestodnevnom periodu (tj. od Božića do Bogojavljenja), u prvi tjedan Četrdesetnice[22], u Veliki tjedan, u vazmenu osminu, kao ni nedjeljom i o velikim blagdanima“.

Litija (λιτανεία ili λιτή, što na grčkom znači kratko usrdno moljenje za preminule) obavlja se prilikom iznošenja tijela iz pokojnikovog doma i na groblju, nakon njegovog donošenja na grob. Može se služiti više puta u razdoblju od preminuća do predavanja tijela zemlji. Litija za umrle obavlja se i na zadušnoj Liturgiji, poslije zaambone molitve[23] i poslije večernje i jutarnje. Kada se obavlja na Liturgiji, nema otpusta i ne pjeva se „Vječnaja pamjat“.

Kako na litiji, tako i na parastosu posvećuje se koljivo, to jest kuhana pšenica s medom, koja svojim zrnima podsjeća na uskrsnuće umrloga (vidi: Iv 12, 24 i 1 Kor 15, 36-38); med označava slatkoću dobara budućeg života.

Odmah poslije smrti služi se naročiti „Čin po izlasku duše iz tijela“ koji se nalazi u Psaltiru i u Jerejskom molitvoslovu, a sastoji se od pjevanja Trisvete pjesme, molitve „Oče naš“, tropara „So duhi pravednih skončavšihsja“, usrdne ektenije za preminule: „Pomiluj nas, Bože“ s molitvom „Bože duhov“, čitanja 90. psalma „Živij v pomošči Višnjago“ i posebnog kanona, bez malih ektenija, ali s pjevanjem „So svjatimi upokoj“ poslije 6. pjesme. Iza kanona slijede: „Dostojno jest“, Trisveto, „Oče naš“, tropar „Jedin jestestvom sij Životvorec, Hriste“, s bogorodičnim: „Istočnik života roždšaja“, „Gospodi, pomiluj“ 12 puta, molitva „Pomjani, Gospodi Bože naš“, otpust i „Vječnaja pamjat“.

 

Opelo i pogreb

Uobičajeno je da se opelo i pogreb služe u treći dan poslije smrti. U toplim krajevima, kao i za one koji su umrli od zaraznih bolesti, dopušta se da opelo bude obavljeno i ranije, nakon što se dobije uvjerenje o smrti i bude izdana odgovarajuća potvrda od liječnika, a u slučaju iznenadne i nasilne smrti i od građanskih vlasti. Crkveni Tipik zabranjuje da se opelo obavlja u prvi dan Uskrsa i Božića. Crkvenog pogreba se lišavaju samoubojice, izuzev onih koji su bili u stanju umne poremećenosti, zatim oni koji su umrli od pijanstva, ili su ubijeni dok su činili razbojništvo. Naša Crkva također ne vrši opelo onima koji su oporučili da ih kremiraju. Inovjernima se nikako ne može služiti opelo po pravoslavnom obredu, jer je čitav čin opela sastavljen tako, da ima u vidu pripadnost pokojnika Pravoslavnoj Crkvi. Pravoslavnom svećeniku je dopušteno samo da, odjeven u epitrahilj i felon[24], isprati tijelo umrlog inovjernika do groba, pjevajući „Svjatij Bože“.

Tijelo pokojnika se radi opela unosi u hram. Za vrijeme unošenja tijela u hram, kao i nošenja od hrama do groba, pjeva se „Svjatij Bože“, a u razdoblju od Uskrsa do kraja vazmenog vremena „Hristos voskrese“. Prilikom nošenja tijela preminulog arhijereja i svećenika pjevaju se irmosi velikog kanona: „Pomoščnik i pokrovitelj“, a monaha „Kaja žitejskaja sladost“. Svećenici koji obavljaju pogreb idu ispred kovčega s pokojnikom, a na samom čelu kolone nosi se križ. Prilikom pogreba arhijereja i svećenika ispred kovčega nose se barjaci, križ i Evanđelje i zvone zvona. Prema Tipiku tijelo svjetovnjaka i monaha se radi opela polaže u predvorje hrama, a arhijereja i svećenika u sam hram. Ali u Rusiji je postao običaj da se opelo svim preminulima služi unutar hrama.

Opelo nad laikom kršćaninom

Čin opela svjetovnjaka podsjeća na jutarnju (kao i parastos) i sastoji se od tri sastavna dijela:

  1. Psalam 90: „Koji živi u pomoći Višnjega“ i 118: „Blaženi su neporočni“;
  2. kanona, stihira, blažena, čitanja Apostola i Evanđelja i ektenija, i
  3.  stihira prilikom posljednjeg cjelivanja, otpusta i nošenja tijela do groba, i litije na njemu.

Psalam 90. izražava nadu da će pokojnik, koji je za života svagda pribjegavao Bogu, biti primljen pod Njegovo nebesko okrilje. Psalam 118. pokazuje blaženstvo onih koji su hodili po Zakonu Gospodnjem. On se dijeli na tri statije. U prvoj i trećoj svakom stihu psalma pripjeva se „Aleluja“, a u drugoj „Pomiluj slugu Tvoga“. Poslije prve i druge statije govore se male ektenije za preminule, a poslije treće statije pjevaju se tropari koji počinju riječima: „Zbor svetih pronađe izvor života…“ s pripjevom: „Blagoslovljen si, Gospode, nauči me naredbama Svojim…“ Pošto se ovi tropari pjevaju poslije 118. psalma (17. katizme), koji nosi naziv (tj. počinje riječju) „Neporočni“, oni su dobili naziv „tropari po neporočnim“, ili jednostavno „neporočni tropari“. Za vrijeme pjevanja ovih tropara jerej obavlja kađenje čitavog hrama, a zatim slijedi mala zadušna ektenija i sjedalen „Upokoj, Spase naš“.

Drugi dio opela sadrži 50. psalam i kanon s pripjevom „Upokoj, Gospode, dušu preminulog sluge Tvog (ili: sluškinje Tvoje)“. Pri tome se poslije treće pjesme govori mala zadušna ektenija („Opet i opet…“) i pjeva se Sjedalen „Uistinu je sve i sva ispraznost…“. Poslije šeste pjesme također ide mala zadušna ektenija, kondak: „Sa svetima upokoj…“ i ikos: „Jedini si Ti, Gospode, besmrtan…“ Poslije devete pjesme: mala zadušna ektenija i na svih osam glasova osam samoglasnih stihira, djelo sv. Ivana Damaščanskog. Prva od ovih stihira je: „Koja to slatkoća života ostaje netaknuta tugom?..“ One označuju brzinu kojom život protječe, propadljivost i ništavnost svih zemaljskih dobara. Kao suprotnost prolaznom i propadljivom, u zapovijedima blaženstva s troparima nabrajaju se duhovna blaga i blaženstvo onih koji su ta blaga stekli. Zatim se, poslije prokimena: „Blažen je put kojim danas ideš, dušo, jer ti je pripremljeno mjesto pokoja“, čitaju Apostol – Poslanica Solunjanima, začalo 270 (1 Sol 4, 13-17), i Evanđelje po Ivanu, začalo 16 (Iv 5, 25-30), koji objavljuju o uskrsnuću mrtvih. Poslije evanđelja govori se usrdna ektenija za preminule, na kraju koje „najstariji svećenik ili arhijerej“ govori molitvu: „Bože duhova i svakoga tijela…“ Odmah zatim nastaje „cjelivanje“, ili praštanje s umrlim, uz pjevanje dirljivih stihira: „Priđite, braćo, posljednji cjelov dajmo pokojniku“. Pjevanju ovih stihira pridodaje se litija za preminule, a opelo se završava otpustom sa spominjanjem imena preminulog. Poslije otpusta govori se i pjeva „Vječnaja pamjat“. Ovo, po riječima sv. Šimuna Solunskog, označava da su se oni koji su otišli sjedinili sa svetima i da su udostojeni njihovog naslijeđa. Poslije toga, sukladno uputi Trebnika, arhijerej ili jerej (ili duhovnik pokojnika) „čita glasno oproštajnu molitvu“. U Ruskoj Crkvi, od vremena sv. Teodosija Pečerskog (od XI. st.) postalo je uobičajeno da se umjesto ove molitve odmah poslije čitanja evanđelja čita veoma opširna molitva razrješenja čiji se tekst daje u ruke umrlome. Ovom molitvom se razrješuju zabrane koje su umrli imali, ili epitimije za grijehe za koje su se kajali, ali svakako ne za one grijehe za koje se nisu kajali. Ujedno, to je molitva Bogu za umrloga, da mu Bog oprosti voljna i nevoljna sagrešenja, koja je učinio u znanju i neznanju i koje je „zbog slabosti prirode predao zaboravu“.

Poslije opela „uzevši tijelo odlazimo grobu“, pjevajući „Svjatij Bože“. Pokojnik se u grob spušta s licem prema istoku iz istog razloga zbog koga se molimo okrenuti prema istoku – u očekivanju nastupanja jutra vječnosti ili drugog dolaska Kristovog. Prilikom spuštanja tijela u grob opet se vrši zadušna litija, nakon čijeg otpusta i „vječnog spomena“ „arhijerej ili svećenik uzevši lopatom zemlju, križoliko je baca na tijelo govoreći: ‘Gospodnja je zemlja, i što je u njoj; svijet, i svi što žive na njemu’“. Ako je nad preminulim za njegovog života bilo obavljeno bolesničko pomazanje, na njegovo tijelo se izlijeva posvećeno ulje s vinom koje je preostalo od Svete Tajne. Tijelo se također (prelijeva uljem iz kandila[25] ili) posipa pepelom iz kadionice, što označava da je na zemlji ugašen život koji je Bogu bio ugodan kao miomiris tamjana.

Opelo usnulih na Uskrs i tijekom vazmene osmine

U Trebniku je rečeno da ako netko premine na svetu Pashu[26], ili u bilo koji dan vazmene osmine, „malo što se od uobičajenih zadušnih pjesama pjeva, zbog uzvišenosti i časti radosnog blagdana Uskrsnuća“. Opelo tada počinje, kao i svako bogoslužje vazmene osmine, višekratnim pjevanjem „Hristos voskrese“, uz stihove: „Da voskresnet Bog“ („Neka uskrsne Bog“). Zatim se govori uobičajena zadušna ektenija i pjeva se čitav kanon Pashe: „Voskresenija den“ („Uskrsnuća je dan“). Trebnik sugerira da opelo i pjevanje kanona počinje još u domu pokojnika, koji se uz pjevanje kanona prenosi u crkvu. Poslije vozglasa ektenije prije kanona čita se: „Voskresenije Hristovo vidjevše“ („Vidjevši uskrsnuće Kristovo“). Poslije treće pjesme kanona govori se zadušna ektenija i ipakoj „Predvarivšijautro“ („Prije svanuća“). Poslije šeste pjesme kanona – zadušna ektenija, kondak „So svjatimi upokoj“ („Sa svetima upokoj“), a zatim se pjeva: „Jelici vo Hrista krestistesja“, govori se prokimen i čita se Apostol određen za Liturgiju toga dana, iz Djela apostolskih, i Evanđelje uskrsno prvo (Mt zač. 116: 28, 16-20). Poslije evanđelja pjeva se „Voskresenie Hristovo vidjevše“ i slijede druge pjesme kanona. Poslije eksapostilara Pashe: „Plotiju usnuv“ („Tijelom usnuvši“) pjevaju se uskrsni tropari: „Angelskij sobor“ i obavlja se kađenje, a zatim, dok se pjevaju stihire Pashe: „Pasha svjaščenaja“ biva uobičajeno cjelivanje. Cjelivajući pokojnika, govore mu: „Hristos voskrese“. Zatim se govore usrdna zadušna ektenija, uz čitanje naglas molitve „Bože duhova“, otpust i oproštajna molitva. Po ruskom običaju se umjesto ove molitve, odmah poslije evanđelja, čita kao i obično posebna razrješna molitva. Prilikom prenošenja tijela do groba pjeva se „Hristos voskrese“.

Pogreb svećenika

Svećeničko opelo se obavlja i nad arhijerejima. Ono je znatno duže od čina pogreba laika i razlikuje se od njega po sljedećim karakteristikama: poslije 17. katizme i „neporočnih tropara“ čita se pet Apostola i Evanđelja. Čitanju svakog Apostola prethodi prokimen, a prije njega još i stepena antifona i psalmi s troparima, koji se nazivaju još i sjedalnima. Poslije svakog stiha ovih psalama ponavlja se kao pripjev: „Aleluja“. Prije petog Apostola pjevaju se „Blažena“ s naročitim troparima. Poslije čitanja prva tri evanđelja čitaju se naročite molitve za mir umrloga. Obično svako evanđelje čita drugi svećenik. Poslije svih pet evanđelja čita se 50. psalam i pjeva se kanon s irmosima Velike subote: „Volnoju morskoju“ („Talasima morskim“). Nakon šeste pjesme i zadušne ektenije pjeva se kondak: „So svjatimi upokoj“ i 24 ikosa, koji se završavaju pjevanjem „Aleluje“.

          Poslije kanona pjevaju se stihire koje odgovaraju „stihirama na hvalite“ s jutarnje, zatim se čita Veliko Slavoslovlje: „Slava v višnjih Bogu“ („Slava na visini Bogu“) i pjevaju samoglasne stihire na svih osam glasova: „Kaja žitejskaja sladost…“ („Koja to slatkoća života…“), ali ne na svaki glas po jedna stihira, kao prilikom opela laika, nego po tri. Poslije ovih stihira uobičajeno je da se čita razrješna molitva, čiji se tekst stavlja pokojniku u ruke.

Opelo se završava pjevanjem uobičajenih oproštajnih stihira: „Pridite, poslednjeje cjelovanije…“ ali se prilikom praćenja tijela pokojnika do groba ne pjeva „Svjatij Bože“, nego irmosi Velikog Kanona: „Pomoćnik i pokrovitelj“. Ispred sanduka se nose barjaci, križ i evanđelje. Prilikom pogreba arhijereja njegovo tijelo se nosi u krug oko hrama i sa svake od četiri strane vrši se litija.

U trebniku se ništa ne govori o tome kako obavljati pogreb arhijereja i svećenika na Uskrs. Ovaj čin je kod nas sastavio mnogoposvećeni Filaret, metropolit moskovski. On predstavlja mješavinu uskrsnog opela za laike i svećeničkog opela. Početak je pashalni sa stihovima: „Da voskresnet Bog“, govori se zadušna ektenija koja je određena za početak parastosa: „U miru Gospodu se pomolimo“, nakon čega slijedi pjevanje antifona i čitanje pet Apostola i Evanđelja. Zatim se pjeva Kanon Pashe sa zadušnim ektenijama, sjedalnim i kondakom poslije treće i šeste pjesme. Nakon pjevanja: „So svjatimi upokoj“ pjeva se: „Jelici vo Hrista krestistesja“, i čita Apostol (Djela apostolska) toga dana, prvo uskrsno Evanđelje i razrješna molitva. Potom se pjeva: „Voskresenije Hristovo vidjevše“ i dalje Pashalni Kanon do kraja. Poslije devete pjesme i zadušne ektenije – „Plotiju usnuv“, uskrsni tropari: „Angelskij sobor udivisja“, stihire Pashe: „Pasha svjaščenaja“ i cjelivanje pokojnika. Na kraju usrdna zadušna ektenija s molitvom: „Bože duhova“ i pashalni otpust.

Opelo dječje

Služeći opelo za djecu (koja nisu napunila sedmu godinu), kao za neporočne, sveta Crkva se ne moli za oproštenje njihovih grijeha, nego samo da, po istinitom obećanju Kristovom, budu udostojeni nebeskog Carstva. Njihovo opelo je kraće i ima sljedeće karakteristike: nema 17. katizme i ne pjevaju se „neporočni tropari“; pjeva se naročiti kanon s irmosima: „Vodu prošed jako sušu“ („Prešavši vodu kao kopno“) i s pripjevom: „Gospodi, upokoj mladenca“ („Gospode, upokoj dijete“).

Sama ektenija razlikuje se od obične zadušne: dijete se u njoj naziva „blaženim“; ona sadrži moljenje: „Da ga po Svome istinitom obećanju udostoji Svog Nebeskog Carstva“; umjesto: „oproštenje grijeha njegovih“, govori se: „upokojenje sa svetima“. Isto tako, i molitva na kraju ektenije ima drugačiji sadržaj.

Poslije kanona čitaju se također drugačiji Apostol i Evanđelje: Apostol o stanju poslije uskrsnuća (1 Kor 15, 39-46) i Evanđelje o uskrsnuću mrtvih silom Kristovom i voljom Oca koji Ga je poslao, bez spominjanja suda (Iv 6, 35-39).

Umjesto razrješne molitve, čita se molitva „Hranjaj mladenci“ („Ti čuvaš djecu“) u kojoj se navode riječi Gospodnje o djeci: „takvih je Carstvo Nebesko“ i upućuje se molitva Gospodinu da primi dušu usnulog djeteta u „anđeoska svetozarna mjesta“.

Prilikom posljednjeg cjelivanja također se pjevaju sasvim posebne stihire u kojima se izražava tuga roditelja za preminulim djetetom i utjeha za njih zato što je „smrt djeci odmor, jer ne počiniše životna zla“, pa se „nebeskom radošću raduju“ sa svetima. Nad djecom koja su umrla prije krštenja opelo se ne služi, jer nisu očišćena od istočnog grijeha. Sv. Grgur Bogoslov kaže da „njih pravedni Sudac niti proslavlja, niti kažnjava“.

A. Taušev: Liturgika

[1] Opelo ili opijelo – od opojati, opjevati pokojnika.

[2] Obrednik.

[3] Biskupi.

[4] Poglavari manastira (samostana).

[5] Najviši čin među monasima.

[6] Moći, relikvije.

[7] Platno kojim se pokrivaju euharistijski darovi.

[8] Sakramenata.

[9] Crkvenoslavenski: Tako da svijetli svjetlost tvoja pred ljudima..

[10] Od mir – svijet (crkvenoslavenski).

[11] Sv. Ivan Krstitelj.

[12] Sveti Bože, sveti jaki, sveti besmrtni, pomiluj nas – česta pjesma pravoslavnih bogoslužja.

[13] Svijećnjaci s dvije i tri svijeće, kojima biskup blagoslivlja u crkvi.

[14] Spomeni Gospodine Bože naš.

[15] Iz časoslova.

[16] Crkveni pravilnik.

[17] Noćna služba iz pravoslavnog časoslova.

[18] Šest psalama koji se čitaju na početku Jutarnje.

[19] Litanijska prozbena molitva.

[20] Svećenik.

[21] Zbirka pravoslavnih crkvenih zakona.

[22] Korizme.

[23] Otpusna molitva na Liturgiji (misi).

[24] Štolu i misnicu.

[25] Uljanica koja gori pred ikonom.

[26] Uskrs.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s