Pravoslavlje i pobačaj

U Hrvatskoj se ovih dana naveliko zahuktala borba oko pitanja pobačaja. Vrijeme je to da ukratko predočimo kakvo je mišljenje Pravoslavne Crkve o toj temi.

Na temelju Biblije i Predaje, Pravoslavna Crkva kategorički odbacuje pobačaj kao teški grijeh. To je bio uvijek i svagda stav Crkve. Za Pravoslavnu Crkvu, život je oduvijek počinjao začećem, što se vidi ne samo iz svjedočanstava Biblije i Otaca, već i liturgije, koja proslavlja začeća, npr. Isusovo. Jedini izuzetak je, službeno samo u Ruskoj Pravoslavnoj Crkvi, da je moguće odabrati pobačaj kao, uvjetno, pučki rečeno, “manje zlo”, ako je ugrožen život majke, pogotovo one koja već ima djecu. Naravno, to nije dozvola pobačaja, ni popuštanje, već se uzima u obzir obaveza žene prema mužu i postojećoj djeci, te se može tolerirati po principu koji katolici zovu “čin s dvostrukim učinkom”, i to uz odgovarajuću epitimiju („pokoru“).

U nastavku donosimo kanonske odredbe Pravoslavne Crkve o pobačaju. Naime, u Pravoslavnoj Crkvi postoji zajednički zbornik kanona, crkvenih zakona, koji važi u svim Crkvama. On se zove „Nomokanon u XIV. naslova“, a osnovu mu čine kanoni ekumenskih koncila (prvih sedam), te nekih partikularnih sinoda i crkvenih Otaca tog vremena. Kanoni i tumačenja iza nekih od njih, su preuzeti iz knjige tumačenja kanona episkopa dr. Nikodima Milaša.

Apostolski kanoni[1], 65. kanon:

„Ako koji klerik udari koga u svađi i jednim ga udarcem ubije, neka bude razređen[2] zbog svoje naglovitosti, a ako je svjetovnjak, neka se ekskomunicira[3].“

Trulski sabor[4], 91. kanon:

„Žene koje daju sredstva da se pobaci, i koje uzimaju otrove što plod ubijaju, podvrgavamo kazni ubojica[5].“

Ankirski sabor[6], 21. kanon:

„Žene koje su se odale bludu, pa ubijaju zametak u utrobi, ili se bave pripravljanjem sredstava, koja ga mogu uništiti, jedna prijašnja naredba ekskomunicira do kraja života; ona se općenito slijedi. Mi pak, u namjeri da budemo čovjekoljubiviji u ovome, naređujemo, da takve izdrže deset godina u kajanju, prelazeći ustanovljene stupnjeve.“

Tumačenje: „Bile su neke nesretne žene (kao što ih nažalost i danas ima), koje bi tajno s nekim u bludu živjele i od toga zatrudnjele, pa da se ne bi to doznalo i da bi se sačuvale od sramote, nastojale su ili zametak u utrobi (embrion, foetum), ubiti stezanjem trbuha kakvim teretima, ili bi pak spremanjem i uzimanjem kakvih sredstava (farmaka tina), povrijeđivale i ubijale zametak. Za ovakve žene postojala je već prije ovoga sabora jedna naredba (oros), po kojoj se one nisu mogle pričestiti do smrti. Po zapadnim komentatorima, to bi bio 63. kanon elvirskoga sabora 306.g., premda se po tom kanonu ovakve grešnice nisu mogle pričestiti ni u času smrti (nec in finem dandam esse communionem), a ovo bi već proturječilo, među drugim naredbama, 6. kanonu ovog sabora i 13. kanonu Prvog ekumenskog koncila[7], koji nalažu da „onaj, koji se sa životom rastaje, ne može biti lišen posljednje i najpotrebnije popudbine“. Ustvari, spomenuta naredba (oros) svakako je postojala u crkvenoj praksi, i nju su, kao što kaže kanon, općenito slijedili. Oci ovoga sabora žele biti snishodljiviji u tome, i premda ovo smatraju hotimičnim ubojstvom, za koje se krivac lišava pričesti do kraja života (ankir. 22.), ipak naređuju da se dotična grešnica podvrgne desetogodišnjem kajanju, i poslije toga je se može pričestiti. Uzrok ove snishodljivosti ankirskih otaca tumači u svom drugom kanonu sv. Bazilije Veliki tim, što je žena, koja nastoji pobaciti, izložila i samu sebe opasnosti, jer žene od ovakvih pokušaja većinom umiru. Ovoj se epitimiji[8] podvrgava i ona žena, koja daje drugoj sredstva da pobaci (Vel. Trebnik, 73. pravilo).“

Sv. Bazilije Veliki[9], kanon 2.:

„Ako neka žena smišljeno umori zametak u utrobi, podliježe kazni za ubojstvo. Niti mi ovdje potanko raspravljamo, je li zametak već dobio oblik, ili je još bez oblika, jer se u ovome slučaju ne nalaže kazna radi onoga što se ima roditi, nego što je dotična sebe opasnosti izložila, pošto žene od takvih pokušaja većinom umiru. A kada se ovome doda umorstvo zametka, tad se ovo za one, koji se smišljeno na to odlučuju, smatra drugim ubojstvom. Ne treba uostalom produžiti do kraja života vrijeme njihova pokajanja, nego ih treba primiti poslije desetogodišnjeg roka, i suditi o izlječenju njihovom, ne po vremenu, već po načinu kajanja.“

Tumačenje: „Ponavlja Bazilije u ovom kanonu naredbu 21. kanona ankirskog sabora, koja je zatim bila potvrđena i na trulskom saboru (91. kanon). Napominje Bazilije kako se pri ovome prijestupu u kršćanskoj Crkvi ne čini razlika u tome, je li zametak u utrobi već dobio ljudski oblik, ili nije; time hoće naglasiti naredbu starozavjetne Crkve, u kojoj je postojala ta razlika, te se i drukčije sudio prijestup. U Knjizi Izlaska je kazano: „Kad se pobiju dva čovjeka i jedan od njih udari trudnu ženu tako da iziđe iz nje dijete, ali koje još nema određenog oblika, neka plati globu koliko muž ženin reče; ako li dijete već ima određeni oblik, tada neka dade život za život“ (Izl 21, 22-23)[10]. U prvom slučaju dakle krivac je bio dužan platiti novčanu globu, u drugome je potpadao pod kaznu smrti. U kršćanstvu se ne traže novčane globe za ovo, nego se žena, koja začeto u svojoj utrobi umori, osuđuje kao ubojica, prvo zato, što je umorila začeto, a drugo, što je opasnosti izložila i svoj život, jer žene većim dijelom i same od toga umiru. Ovakve prijestupnice Bazilije podvrgava, kao i ankirski sabor, desetogodišnjoj epitimiji, dopuštajući da se to vrijeme i skrati, ako pokažu da se iskreno i od srca kaju za taj svoj grijeh. Podvrgava Bazilije u svom 8. kanonu odnosnoj kazni i one žene, koje daju drugima sredstva za pobačaj. Ovaj prijestup se smatra brakorazvodnim uzrokom. Ako muž dozna, da je njegova žena namjerno umorila zametak u utrobi svojoj, on ima pravo tražiti da bude razveden njegov brak s takvom ženom. Ovo je propisao još car Justinijan, a nakon toga je ponovljeno posebnom (31.) novelom cara Lava Filozofa, koju Balsamon spominje u tumačenju 91. kanona Trulskog kanona. Taj brakorazvodni uzrok vrijedi i danas u Pravoslavnoj Crkvi.”

Kanon 8.:

„…isto i one, koje daju razne napitke da se pobaci, ubojice su, isto kao i one, koje uzimaju otrove da umore zametak u svojoj utrobi…“

[1]Prvi i glavni dio osnovnog kanonskog zbornika Pravoslavne Crkve, nisu dobili ime zato jer su ih sastavili apostoli, već zato što odražavaju najdrevniju apostolsku tradiciju.

[2]U Pravoslavnoj Crkvi se klerika, svećenika, đakona ili biskupa može u potpunosti razrediti, lišiti svećeničkog biljega i u apsolutnom smislu pretvoriti u laika.

[3]Isključi od sakramenata i liturgijsko-molitvenog zajedništva.

[4]Crkveni sabor držan u Carigradu u 7.st., smatra se kanonskom nadopunom petog i šestog ekumenskog koncila.

[5]Dakle, gore navedenom apostolskom kanonu.

[6]Partikularni sabor držan u Ankiri (današnja Ankara u Turskoj) 314.g. Kanoni su mu dio općeg kanonskog zbornika Pravoslavne Crkve.

[7]Niceja 325.g.

[8]Epitimija nije isto što i pokora kod rimokatolika, jer ona nikada nema karakter zadovoljštine i kazne, već je duhovni lijek i vanjska manifestacija i provjera kajanja.

[9]Veliki crkveni Otac iz 4.st. Nekoliko njegovih kanona je također u osnovnom zborniku pravoslavlja.

[10]Citat se razlikuje od onoga u našim Biblijama, radi se o prijevodu zasnovanom na Septuaginti.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s