Etnofiletizam ili odreći se carstva nebeskog zbog carstva zemaljskog

 Pravoslavlje se stoljećima borilo s različitim herezama (krivovjerjima), tj. učenjima koja su iskrivljavala kršćansku istinu objavljenu od Boga i unosila nered u Crkvu. Najmlađe od svih tih krivovjerja jest etnofiletizam, ili kraće filetizam, nastao u najnovije doba, a osuđen na carigradskom saboru 10.09.1872.

Etnofiletizam (grč. ethnos – narod, file – rod, pleme) jest vjerski nacionalizam, odnosno, stajalište u kojemu dolazi do miješanja, izjednačavanja ili poistovjećivanja vjere i nacije, Crkve i države. Za etnofiletizam, ideja nacije jest iznad ideje vjere. Crkva je tu u prvom redu, kako bi služila pojedinoj naciji ili državi. Interesi nacije su ujedno i interesi vjere, a sudbina nacije je ujedno i sudbina Crkve. Pripadnost Crkvi je ujedno i pripadnost određenoj naciji.

Etnofiletističke tendencije postoje u različitim kršćanskim zajednicama, no nekako su najviše došle do izražaja u pravoslavlju. Naime, u pravoslavlju postoji plodno tlo za etnofiletizam, pošto ono egzistira kao sustav neovisnih lokalnih Crkava, u kojima je često zanemarena univerzalnost Crkve. Također, tome je doprinijela i bizantska teološka ideja kako se i cijele zajednice mogu pobožanstveniti i okristoviti poput pojedinca, ali i turski sustav mileta, u kojemu je vjerski poglavar ujedno bio i svjetovni poglavar svojim podanicima. Kada je u 19.st. došlo do razvoja modernih nacija i do stvaranja nacionalnih država, upravo je u pravoslavlju došlo do bujanja ove zablude.

Za etnofileta, pripadnost njegovoj naciji postaje ne samo bitni sadržaj njegova vjerskog života, već i kriterij pravoslavnosti. Upotreba nacionalnog jezika, pisma, običaja itd., za njega postaje mjerilo koliko je netko pravoslavan. Pravoslavlje je za njega „srpska vjera“ (grčka, ruska, itd.), episkopi su za njega „srpski episkopi“, Crkva je za njega „srpska Crkva“. Kada govori o odnosima s drugima, često upotrebljava besmislene misaone konstrukcije, poput „razlika između katolika i Srba“ (kao da su katolici narod, odnosno, Srbi vjera). Njegov narod je za njega svet, nebeski, i centar svemira, iako je možda taj narod potpuno otuđen od vjere, kulturno nekreativan i geopolitički beznačajan. Etnofilet je protiv misije, jer misija podrazumijeva otvaranje drugim narodima, kulturama i jezicima, a on to shvaća kao opasnost za svoj homogeni i monolitni univerzum. Zato izmišlja sto i jedan „svetootački“ razlog da do misije ne dođe. Ako neki nepravoslavac bude ipak toliko nadobudan da ustraje na svom putu do pravoslavlja, tada se očekuje da dotični prihvati jezik, ćirilicu, promijeni ime, itd. Zato se govor o misiji uglavnom svodi na poziv nekrštenim pripadnicima svog naroda da se pokrste, i to često s krivim motivima; umjesto da se uistinu obrate, poziva ih se na krštenje da budu „dostojni imena i predaka“.

U etnofiletističkoj viziji, crkvena zajednica (parohija/župa) je zatvorena nacionalna zajednica, u koju se u pravilu ulazi rođenjem – nešto poput židovske sinagoge. Rezultat takve vizije vidimo i danas, kada tisuće ljudi na popisu stanovništva upisuje „pravoslavac“ kao nacionalnost, ili kada se smatra pravoslavnima, a da uopće nisu ni kršteni. Etnofilet vjeruje u Boga, vjeruje da je Krist spasio ljude, i da je prisutan u Euharistiji – no, to kod njega ne izaziva ni najmanju želju da u to spasenje i božansku radost pozove druge ljude.

Osim svojih općih karakteristika, koje su zajedničke svim pravoslavnim narodima, etnofiletizam na našim prostorima ima i jednu svoju posebnu crtu. Naime, jedan broj pravoslavnih Srba usvojio je kao dio svog pravoslavlja političko – povijesnu teoriju o odnarođivanju Srba. Po toj teoriji, prvo je došlo, u prošlosti, do pokatoličavanja i islamizacije velikih dijelova srpskog naroda, u drugoj fazi su na osnovu toga stvorene nove „umjetne“ nacije i jezici, i na kraju nove države tih naroda. Uopće nije problem kada to netko usvoji kao svoje osobno političko mišljenje ili etnogenetsku teoriju (postoje i Hrvati koji vjeruju da je hrvatski narod vanzemaljskog porijekla, i da u Andama postoje starohrvatski zapisi iz vremena dinosaura). Problem nastaje kada ova teorija nekome postane vjersko uvjerenje, i kada on to vjersko uvjerenje počne pretakati u praktični vjerski život. Tada on započinje obraćenje u pravoslavlje jednog Hrvata ili Bošnjaka promatrati kao povratak „srpskim korijenima“. Od obraćenika se očekuje da postane Srbin (iako njegova obitelj ne pamti da se ikada itko tako izjašnjavao, i iako nema nikakvih dodirnih točaka sa Srbijom, kulturom i običajima tog naroda), da usvoji srpska politička razmišljanja, da odmah postane kritičan prema svojoj „predpravoslavnoj“ državi, itd. Bilo kakav pokušaj da se nepravoslavnima pravoslavlje predstavi na njima uobičajen način, latinicom, a kamoli hrvatskim ili slovenskim jezikom, kod etnofileta izaziva zgražanje i vikanje, jer, za njega je pravoslavlje isto što i srpstvo. Politički interesi Srbije, za njega su i Božji interesi.

Kod nekih drugih naroda vlada jedan drugačiji model etnofiletizma. Tako u Makedoniji, Crnoj Gori, i najnovije u Hrvatskoj, pokušavaju na silu izboriti autokefalnost (samostalnost) svojih Crkava. Ova vrsta etnofileta o kojoj smo već pisali, postavlja kao polaznu točku izmišljeno i nepostojeće pravoslavno pravilo, da svaka država na svijetu mora imati svoju samostalnu pravoslavnu Crkvu, i to bez obzira na uvjete i okolnosti, pa se tako forsira stvaranje raznih HPC, CPC i tome slično, iz čisto političkih motiva. Ide se čak do te mjere, da se maltene niječe i postojanje srpskog naroda.

Kako s pravoslavne strane odgovoriti na ovakva zastranjenja? Prvo, moramo biti svjesni univerzalnosti Crkve. Pravoslavna Crkva je univerzalna, svjetska organizacija, koja obuhvaća sve ljude. Njezin cilj je ukloniti barijere između čovjeka i Boga, kao i između čovjeka i čovjeka, koje je postavio đavao-razdvajatelj. Smisao Crkve je da okupi narode svijeta pod svoje okrilje, ali ne tako da ih na silu pomiješa u jedan narod s jednim jezikom, već da unutar nje svaki narod dobije mogućnost za autonomni razvoj. U Kristu svi postajemo jedno, nema više nacionalnih barijera, kako svjedoči sv. Pavao: „Nema tu više ni Židova ni Grka, nema više ni roba ni slobodnjaka, nema više ni muškoga roda ni ženskoga, jer ste vi svi jedno u Kristu Isusu“. (Gal 3, 28)

Drugo, narodnost i vjeroispovijest nisu jedno te isto. Vjera i Crkva su nadzemaljske stvarnosti, tj., one imaju svoje utemeljenje u onome svijetu, tiču se odnosa Boga i čovjeka, i imaju za cilj vječno spasenje čovjekovo. Nacija je ovozemaljska, relativna stvarnost. Nacije nastaju i nestaju, bilo je vrijeme kad Hrvata i Srba nije bilo, i bit će vrijeme kada ih neće biti, baš kao što danas više nema Ilira, Kelta, Tračana, itd. Nijedna nacija nije bogomdana, i pripadnost nijednoj nije kriterij pravoslavlja. Kriterij za pripadanje Pravoslavnoj Crkvi jest život u Kristu, zaodjenutost Kristom kroz pričest, sakramente, Evanđelje, a ne korištenje ćirilice, ekavice i obdržavanje slave i badnjaka. Nacije se dinamično razvijaju, baš kao i ljudi. Do 19.st. svi smo na Balkanu bili razmrvljeni na razne etničke grupice, ljudi su se izjašnjavali svakako, teritorijalno, vjerski… Počevši od 19.st., okrupnjeni smo u današnje nacije, no taj proces nije završen. Jedan dio Srba se odvaja u Crnogorce, a jedan dio Hrvata u Istrijane, no, za kršćanski, evanđeoski život zaista nije bitno hoće li se čovjek osjećati Srbinom, Hrvatom, Bosancem, Istrijanom, Jugoslavenom ili ničime. Hoćemo li ljudima uvjetovati pričest Tijelom i Krvlju Gospodnjom zbog nacionalnog osjećaja? To je gori grijeh od Kajinova bratoubojstva.

Treće, moramo pokušati shvatiti da u pravoslavlju ne postoje nacionalne ili državne Crkve. Crkveni kanoni apsolutno nigdje ne spominju nacionalne, autokefalne ili ne znam kakve Crkve. Kompletno osnovno kanonsko pravo Pravoslavne Crkve poznaje isključivo Crkvu kao svjetsku organizaciju, a unutar nje samoupravne arhiepiskopije-mitropolije/nadbiskupije-metropolije. One su organizirane isključivo po teritorijalnom principu, obuhvaćajući sve vjernike na nekom području, bez obzira na njihovu naciju, jezik, rasu itd. Srpska Pravoslavna Crkva se ispočetka nazivala „pravoslavnom Crkvom u srpskim i primorskim zemljama“, a stoljećima kasnije je nosila ime po sjedištu: žička arhiepiskopija ili pećka patrijaršija. Tek od 19.st. se pojavljuje tendencija da se pojedine samoupravne mitropolije ili patrijaršije definiraju bugarskim, rumunjskim, srpskim, grčkim, ruskim, ili nekim drugim imenom. Kanonski, SPC je arhiepiskopija pećka i mitropolija beogradsko-karlovačka, samoupravna metropolija koja obuhvaća pod svoju jurisdikciju sve pravoslavne na svom teritoriju: Srbe, Hrvate, Crnogorce, Makedonce, doseljene Ruse, Bugare, Sirijce, Grke. Svi su oni bratski članovi ove Crkve, i svi u njoj mogu razvijati svoje pravoslavlje na svojim jezicima i u svojim kulturama. Kao što u Zagrebu ne postoji hrvatski nadbiskup, nego katolički, tako moramo shvatiti da ne postoji ni srpski episkop, već pravoslavni episkop.

Da budemo jasni i precizni: nitko ne niječe činjenicu da su pravoslavni Srbi ovdje većina, da su stoljećima jedini nositelji pravoslavlja na ovim prostorima, da su mnogo pretrpjeli zbog toga, i da imaju legitimno pravo razvijati svoj crkvenonacionalni identitet i oboženje svoje nacije, pismo, običaje, jezik, i da pravoslavna Crkva ovdje uistinu jest po karakteru srpska. Međutim, sve ove dobre i pozitivne vrijednosti ne smiju postati zapreka vjeri. Nacija ne može postati svrha samoj sebi, kriterij vjere, i ne može se na osnovu nje priječiti propovijedanje drugim narodima, na drugim jezicima, ma kakvo političko mišljenje imali o tim drugim narodima.

Etnofiletizam je štetan na dvije razine. Na kolektivnoj razini, daje krivu sliku Pravoslavne Crkve kao grupe nacionalističkih, agresivnih, zatvorenih Crkava, odbojnih ostatku svijeta. Na individualnoj razini, on odbija duše od Crkve, jer čovjeku uvjetuje odnos s Bogom, privremenim, vremenitim nacionalnim izjašnjavanjem.

3 misli o “Etnofiletizam ili odreći se carstva nebeskog zbog carstva zemaljskog

  1. “Etnofiletizam je štetan na dvije razine. Na kolektivnoj razini, daje krivu sliku Pravoslavne Crkve kao grupe nacionalističkih, agresivnih, zatvorenih Crkava, odbojnih ostatku svijeta. Na individualnoj razini, on odbija duše od Crkve, jer čovjeku uvjetuje odnos s Bogom, privremenim, vremenitim nacionalnim izjašnjavanjem.”

    Аминь!

    (Спасибо большое.)

    http://www.pravoslavie.ru/30182.html
    http://manastir-lepavina.org/vijest.php?id=3713

    Слава Богу за всё!

    https://pravoslavie.ru/srpska/122966.htm

    Sviđa mi se

  2. Pomaže Bog braćo i sestre.
    Umjesto da ponavljam sve što sam ovdije pročitao, ove odmah na pitanje:

    # Kako je organizovana pravoslavna crkva npr. u Australiji, SAD ili Južnoafričkoj Republici?

    Mitropolija Australijsko-Novozelandsja ima “svog” episkopa (mislim da je sjedište u Sidneju), a isto tako Grčka PC i Ruska PC i Rumunjska PC i druge “etničke” pravoslavne crkve

    Sviđa mi se

    1. Nažalost, stanje u tzv. “pravoslavnoj dijaspori” nije kanonski adekvatno riješeno. Odnosno, svaka nacionalna grupa pripada vlastitoj Crkvi iz “stare domovine”, a to onda rezultira paralelnim jurisdikcijama, tako da npr. u New Yorku imamo nekoliko paralelnih episkopa iz nekoliko nacionalnih jurisdikcija, čime se krši pravoslavno pravilo da je jedan episkop u jednom gradu. To je jedan od problema u pravoslavlju, koji tek čeka rješenje.

      Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s