Pravoslavna duhovnost

Nakon serije tekstova koju smo posvetili izlaganju knjige „Veliki post“, o. Aleksandra Schmemanna, približivši se kraju ovog velikog duhovnog ciklusa Pravoslavne Crkve, prekinut ćemo na neko vrijeme izlaganje ove knjige, i prijeći na neke druge teme. Započet ćemo s temom pravoslavne duhovnosti. Odnosno, s cjelinom molitvenog, posnog, općenito duhovnog života koji provodi pravoslavni vjernik.
Kada katolički ili protestantski vjernik pristupa pravoslavnoj duhovnosti, može umnogome ostati zbunjen, jer je pravoslavna duhovnost poprilično različita od duhovnosti zapadnog kršćanstva. Tako u Katoličkoj Crkvi imamo čitavi niz pojedinačnih pobožnosti i duhovnih puteva. Možemo njegovati molitvu krunice, marijanska razmatranja, pobožnost Božanskog Milosrđa, te čitav niz duhovnosti, krunica, litanija, devetnica, itd, posvećenih određenim sadržajima vjere. Nadalje, brojne redovničke zajednice i duhovni pokreti unutar Katoličke Crkve razvili su svoje specifične sustave duhovnoga života koji se često veoma razlikuju jedan od drugoga. Imamo karizmatsku duhovnost, prilično spontanu i usmjerenu na natprirodno; zatim duhovnost pokreta „Opus dei“ koja je nasuprot tome, veoma racionalna i disciplinirana; duhovnost neokatekumenskog puta, koja nastoji imitirati život ranokršćanskih zajednica; franjevačku duhovnost, karmelićansku, dominikansku…uglavnom, svaki katolik je slobodan izabrati bilo koji od duhovnih puteva koji mu se nudi, ili kombinirati elemente više njih, ili se ne opredijeliti niti za jednoga. Može stvoriti svoju privatnu duhovnost, ili se na koncu opredijeliti za „neutralni“ duhovni život: ispovijed, pričest, osobna molitva.
Naizgled različita od katoličke, nalazi se protestantska duhovnost, koja se zapravo zasniva na istom principu mnogostrukosti i osobne sklonosti. U protestantizmu, svaki pojedinac čita Bibliju, razmišlja o njoj, te se moli svojom osobnom molitvom. Koliko će je i kada čitati, u kojem će smjeru ići njegova kontemplacija Biblije i molitva – ovisi samo o njemu.
Sve u svemu, možemo zaključiti kako su zapadnokršćanski duhovni sustavi mnogostruki i individualni. Kao karizmatik/pentekostalac, vjernik može imati „dar jezika“ ili „dar ozdravljenja“, u drugim duhovnim putevima to ne mora imati. Kao „opusovac“ ili neokatekumen može imati poprilično organiziran život u skladu s duhovnošću svoje organizacije, kao „framaš“ može biti mnogo opušteniji. Poanta je da su svi ovi putevi ravnopravni i vode k istom cilju, bez obzira na to koliko su međusobno različiti, te koliko su stari, odnosno novi u Crkvi.
Pristup pravoslavnoj duhovnosti, od strane čovjeka koji dolazi iz takvog zapadnokršćanskog svijeta, može biti, kao što sam rekao, poprilično zbunjujući. Pravoslavna duhovnost se u nekoliko bitnih točaka razlikuje od zapadnih tipova duhovnosti, odnosno, zasniva se na različitim temeljnim postavkama.
Te točke možemo ovako definirati:

1.) U pravoslavnoj duhovnosti nema mnogostrukosti, tj, ne postoje duhovni putevi međusobno toliko različiti.
2.) U pravoslavnoj duhovnosti nema individualizma, tj. pojedinac ne može sam stvarati duhovnost, duhovnost je nešto predano, u kontinuitetu od apostola naovamo, slično kao i dogme vjere.
3.) Sva pravila duhovnog života u pravoslavlju su načinjena po monaškom obrascu.
4.) Pravoslavni duhovni život je skoncentriran na jedan jedinstveni ideal prema kojemu se teži.

Ovo u praksi znači da u pravoslavlju postoji jedinstvena duhovnost, koju svi slijede, a kojoj je cilj preobrazba ljudskog bića u novog čovjeka. Dakle, pravoslavna duhovnost polazi od temeljne i bitne dogmatske istine: čovjek je u vlasti grijeha i smrti, i potrebno ga je preobraziti u bogoliko stvorenje. Ideal tog novog stvorenja je sam Krist, prema kojemu svi težimo, kao kršćani. Poanta kršćanskog života je – postati što sličniji Kristu, i biti u što većem zajedništvu s Njim.
Prema pravoslavnom shvaćanju, ovom idealu su se najviše približili monasi. Njihov život je tako organiziran, da oni samim svojim postojanjem svjedoče ništavnost ovoga svijeta i potrebu nalikovanja Kristu. Odatle tolika asketska usmjerenost monaštva, dugotrajne molitve, postovi, nejedenje mesa, skromnost, udaljavanje od svijeta i sl. Kroz svoju askezu, monah svladava svoje tijelo, čisti se od strasti i grijeha, te pokazuje da je Bog centar njegovog života.
Svaki pravoslavni vjernik je pozvan da slijedi ovaj uzor. Zato možemo reći da u pravoslavlju zapravo i ne postoji svjetovna duhovnost, odnosno, duhovnost pravoslavnih svjetovnjaka je zapravo ublaženi oblik monaške duhovnosti, i svaki pravoslavni vjernik u svijetu se nastoji čim više približiti idealu monaštva – ne zbog monaštva samoga, već zato što je svjestan da ono odražava Krista. Kroz čitavu povijest do danas, pravoslavni duhovnici su uglavnom monasi, i sva pravila duhovnog života se baziraju na „manastirskim tipicima“ – samostanskim pravilima. Ako monasi nikada ne jedu meso, svjetovnjaci su pozvani na strožiji post u četiri velika godišnja perioda, te srijedom i petkom. Ako monasi ne žive u braku, svjetovnjaci su pozvani da se uzdržavaju od bračnih odnosa postovima, prije i poslije pričesti, itd. Svi molitvenici, sa svojim molitvama, napisani su po predlošku monaških molitava, zbog čega je molitva pravoslavnih vjernika duboko liturgijska.
Zato u pravoslavlju i ne može svatko osmišljavati molitve prema svojem nahođenju, a kamoli osnivati vlastite „molitvene zajednice“ i sustave duhovnosti, jer je pravoslavni sustav usmjeren na jedan bitni cilj – kristolikost čovjeka, i zato je u pravoslavlju bitna duhovnička služba, poslušnost i vjernost predanim oblicima duhovnosti; ako i postoje promjene i varijacije, one se događaju postupno i organski, bez narušavanja bitnog.
Zahvaljujući ovakvim osnovnim principima, pravoslavna duhovnost je sačuvala svoju bitnu tradicionalnu i asketsku usmjerenost, usmjerenost na bitno. Biti sličan Bogu, biti „bog“ – to je suština pravoslavlja.

Jedna misao o “Pravoslavna duhovnost

  1. Kad bi čovjek iskreno zamolio Boga za slobodu od predrasuda i otvorenost da bude poučen Putu spasenja… Bog bi sigurno progovarao i odgovarao.
    Tko inače može bez pomoći Božje, u ljudskoj ograničenosti, razlikovati:
    necjelovitost i cjelovitost,
    nepotpunost i puninu,
    nedorečenost i imenovanje,
    lažni mir, radost i pravi mir, radost,
    samospašavanje i spasenje,
    jasnoću i privid,
    preuznošenje i snishođenje,
    samovolju i volju Božju,
    prisilu od slobode,
    sentiment i Ljubav,
    maštu i stvarnost,
    (samo)obmanu i Istinu,
    umovanja i preumljenje…
    Samo s pomoću Božjom, po molitvama Bogorodice Djeve i Svetih Otaca…

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s