o. Danil Sisojev: Uputa za besmrtne, ili što ako ste ipak umrli…

Pred vama se nalazi zapisano predavanje o. Danila Sisojeva, posvećeno vječnom problemu svih ljudi – posljednjim čovjekovim stvarima: smrti, zagrobnom životu, raju, paklu i uskrsnuću. O. Danil na vrlo kratak, jasan i jednostavan način donosi prikaz ovih stvari, dajući jasne upute kako se za njih pripremiti u skladu s pravoslavnom vjerom i praksom. Sve što vas je oduvijek zanimalo o tome, naći ćete ovdje: kako izgleda smrt? Javljanja pokojnika? Neposredni posmrtni trenuci? Susreti s anđelima i demonima? Moć molitve i sakramenata? Karakter paklenih muka? Kako je u raju? Kakva smrt je najbolja za čovjeka? Kako se pripremiti za nju?

Ova tema je, kao što vidite, apsolutno aktualna za svakoga. Jer hoćeš – nećeš, svejedno se mora umrijeti. Od vremena Adama i Eve, nažalost, smrt je postala udio svih ljudi. Iako je ona udio i žalostan, nenormalan, protuprirodan, iako neodgovarajući Božjoj zamisli o čovjeku, ipak, smrt je postala kao druga priroda, koju je Gospodin pobijedio Svojim Uskrsnućem… Međutim, On nam nije dao besmrtni život sada, u raspadljivom tijelu, jer bi to bila surovost. Dao nam je Uskrsnuće u besmrtnom tijelu. U tom istom tijelu, ali besmrtnom. Shvatljivo je zašto nam sada Gospodin nije dao besmrtni život. Zamislite, evo vi, bake, biste li željele ne umrijeti nikad i sve vrijeme bolovati?
– Ne.
– Shvaćate? Kada ljudi govore da žele zauvijek živjeti, ne misle o tome da je živjeti uvijek dobro, ali da bi vrlo poželjno bilo živjeti bez bolesti. Složit ćete se?
I naravno, govoreći s vama o smrti, moramo u početku pojasniti uređenje svemira, kako bismo shvatili što se s nama događa u životu.

 

Povijest pada u grijeh i pojava pakla

Treba shvatiti da se uređenje svemira neprestano radikalno mijenjalo. U početku svemira nije bilo. Postojao je samo Gospodin Bog. Gospodin je stvorio dva svijeta – dvije naseljene zone, koje su međusobno povezane – svijet nevidljivi i vidljivi. O tome slušamo svaki dan na večernjem bogoslužju za vrijeme čitanja 103. psalma. I vidljivi i nevidljivi su razbijeni kao posljedica pada u grijeh. Prvi – grijehom Lucifera (Sotone) i anđela koji su krenuli za njim. Drugi – kroz pad u grijeh prvih ljudi, Adama i Eve. Zajedno s grijehom, u vidljivi svijet su došle bolesti, raspadljivost i smrt. Gospodin je rekao Adamu: “prah si, i u prah ćeš se vratiti” (Post 3, 19), podrazumijevajući pod tim, ne samo da čovjek tijelom odlazi u zemlju, već i to da ljudska duša odlazi u podzemne bezdane pakla. Tako se nastavljalo do otkupljujućeg uskrsnuća Sina Božjega.
Biblija nam dovoljno jasno i podrobno opisuje uređenje hada (pakla). Had je, suglasno riječi Božjoj, neko ogromno podzemno mjesto (Iz 14, 15). Naravno ne u pravom smislu te riječi. Iako su ga mnogi koji su se nalazili u zabludi, i shvaćajući riječ Biblije doslovno, tražili u njedrima zemlje.
Prije otprilike pet do sedam godina izlazili su članci da su navodno rudari našli pakao pod zemljom. Međutim, interesantna je činjenica da ljudi koji su kopirali te članke nisu obratili pozornost na datum izlaženja novina koje su i postavile početak zabludi. Novine su izašle prvog travnja, a ljudi su naprosto povjerovali toj šali. Zaista, podzemlje je na neki način povezano s paklom. O tome se govori u životima nekih Svetaca i drugih izvora Crkvene Predaje. Ali ta veza nije geografska, ne označava da se pakao geografski nalazi ispod. Pakao i jest u određenom smislu dolje, ali u drugoj dimenziji. Naš svijet ima još jednu dimenziju, osim tri prostorne dimenzije i vremena. Mislim da to svatko od nas shvaća zato što možemo predvidjeti događaje, možemo biti svjesni vremena kao takvog. Ako bismo živjeli samo u tri dimenzije, mi, očito, ne bismo bili u stanju to shvatiti i biti svjesni toga. I zaista, naša duša pripada još i svijetu nevidljivom, koji je u vezi s ovim svijetom kao određena dopunska dimenzija.
I, eto, suglasno s riječi Božjom, pakao, koji se pojavio kao posljedica pobune prvih ljudi, jest tamnica duša, kako govori apostol Petar.
Dalje nekoliko riječi o paklu. Pakao (had) je određeno podzemlje, u koje upadaju ljudi nakon pada u grijeh. I do sada nekršteni ljudi tamo odlaze, bez izuzetka.
Pakao je mjesto koje ima određenu strukturu. Ovisno od mjere zla koju je činio čovjek, nalazi se više ili niže u tom mjestu. Do silaska Gospodnjeg u paklu je postojalo specijalno mjesto za pravednike. Ono je bilo odvojeno od ostalog pakla određenom provalijom, ali se ipak nalazilo u paklu. Ono se nazivalo krilom Abrahamovim. Sjećate se u priči o bogatašu i Lazaru, potpuno jasno se opisuje šeol, tj. nevidljivo mjesto, upravo pakao i označava podzemno mjesto (hades – na grčkom označava podzemno carstvo). Šeol je nevidljivo mjesto jer je tamo tama.
Eto, u tom šeolu je postojalo posebno mjesto za pravednike, koji su se nadali Kristu, dolasku Boga, miješanju Boga u povijest, koji su se susreli s Kristom Bogom još za života. I to iskustvo je činilo njihov život ispunjenim, njihova nada je činila život ugodnijim, ako hoćete, od života ostalih stanovnika pakla.
Sada ih, međutim, tamo nema jer kada je Gospodin naš Isus Krist sišao u pakao, što je učinio? On je sve pravednike oslobodio. Također, On je oslobodio one grešnike, koji su se za života kajali za svoj grijeh, služili jedinom Bogu i trudili se prići Mu. Gospodin ih je oslobodio također i zato što su povjerovali u Njega i prišli Njemu.
Nakon što je Gospodin razorio vrata pakla, pojavila se mogućnost izlaska iz njega i tu mogućnost su iskoristili ljudi koji su to poželjeli. A poželjeli su oni koji su za života tražili Boga, jer ako za vrijeme života čovjek nije tražio Boga, on i nema zašto napustiti pakao, jer nakon smrti nema pokajanja.
Mogućnost izlaska iz pakla sačuvala se za one ljude koji su primili Sveto Krštenje. Na tome je utemeljen, na primjer, predivan i tajanstven čin koji se vrši na svaki blagdan Duhova (Pedesetnice). Tada se mi za vrijeme druge molitve klanjanja, upućene Kristu Spasitelju, molimo za one duše koje se nalaze u paklu, nadajući da će im biti ukazana milost i pomoć, olakšanje njihovog stanja.
Pakao je bio razoren i Sotona je bio lišen vlasti. Sada se on nalazi u paklu. Ranije nije bio tamo. Treba znati da je Sotona ranije išao u pakao da se ruga zatvorenima, ali ni u kom slučaju nije živio tamo. Vlast Sotone je bila na drugom mjestu. Ona se nalazila u zraku (podnebesju), zato se on i naziva knezom podnebesja. To nam je vrlo važno znati. Zašto? Zato što je stav da demoni žive u paklu, krajnje opasan iz praktičnih razloga.
Suglasno s knjigom proroka Ezekiela, pakao je uređen tako da su obično duše ljudi bile pored duša svojih predaka, sve do praoca određenog naroda. Tako su svi preci prvih naroda ležali kao u grobovima – razumne duše, sa sviješću, ali nemoćne bilo što promijeniti. Oni su ležali kao u grobovima, a oko njih su ležali njihovi potomci. Odatle, usput rečeno, potječe kult predaka. Odatle, također, potječe i shvaćanje da je na ovom svijetu vrlo važno gdje su te sahranili i s kim su te sahranili. Upravo odatle se i javlja takav odnos prema grobljima koji postoji kod ruskog naroda, ali ne samo kod Rusa, već i drugih naroda na našoj planeti. Odnos kao prema nekim posebnim mjestima, koja su na neki način povezana sa zagrobnim udjelom. Oni su bili zaista povezani, ali ranije.
Sada je čovjeku apsolutno svejedno za njegovu dušu gdje će biti njegovo tijelo. Čak ako ljudsko tijelo bude spaljeno, ali ako sam čovjek to nije želio, grijeha neće biti nikakvog. Ni štete za njegovo tijelo i dušu neće biti. Kada su Svete Mučenike spaljivali, zar ih je to na neki način učinilo nesavršenim? Ne. Shvaćate? To je vrlo važno upamtiti, jer ljudi to nekada shvaćaju kako ne treba.
Zemlja na kojoj živimo zajedno s vama, umnogome je mjesto privezanosti našeg srca. Kako je Gospodin rekao: “Jer gdje je blago, ondje će biti i srce” (Mt 6, 21). I čovjek biva povezan sa zemljom na najtješnji način. Eto čovjek voli zemlju, voli neka djela na zemlji, voli neke materijalne predmete. Sve te stvari ne iščezavaju iz duše tek tako. Što čovjek više voli zemlju, tim više se veže za nju, tim teže se rastaje s njom. Govorit ćemo o prirodi umiranja duše, što se događa kad umire čovjek.
Kamo idemo kada izađemo iz tijela? Iz tijela odlazimo ne u pakao, već u zrak. I ovdje se javlja pitanje: tko živi tamo? To treba jasno shvatiti.

 

Nadzemlje

Iznad zemlje se nalazi carstvo đavla. Iznad zemlje se nalazi zona duhova podnebeskih, to je mjesto gdje vlada đavao. O tome jasno govori Sveto Pismo. On se tako i naziva: “duh zlobe u podnebesju” (Ef 6, 12). Po Božjoj zamisli, Zemlja je srce svijeta. Lucifer (zvijezda Danica) je bio prvi od anđela. Zato mu je kao najvišem od anđela bilo povjereno da vlada nad srcem materijalnog svemira. Upravo je s tim povezana činjenica da, kada se pobunjeni kerubin pokrenuo protiv Boga i, kada ga je u toj pobuni podržao čovjek, on je uspio stvoriti u podnebesju svoje vlastito mračno carstvo – nadzemlje. Mračno je u smislu da kao da je tama, pošto tamo nema Božje svjetlosti. Svako, i najnečistije, mjesto na zemlji je oaza čistoće u usporedbi s nečistoćom nadzemnog carstva. To mjesto se često onima koji ga sagledaju čini ispunjenim lažnom svjetlošću, jer se kako govori apostol Pavao, “sam Sotona pretvara se u anđela svjetlosti” (2 Kor 11, 12). Također, on se može javljati ljudima i u drugim oblicima, ali sve je to lažno, promjenjivo, kao maska koju on stavlja. I on svijetli nekom vlastitom svjetlošću – đavolskom. Eto, tu svjetlost vide okultisti, čarobnjaci, magovi. I oni vrlo jasno nazivaju to mjesto gdje živi vrag. Mjesto se naziva astral, od riječi “astrum”, tj. zvijezda. To i jest podnebesje. Još se to mjesto naziva i kozmos. Imamo u vidu ne materijalni kozmos, jer je kozmos podčinjen Stvoritelju, već onaj ukupni broj ljudi i anđela koji žive po zakonima zla. I eto nad njima vlada đavao. Zato kada spominju kozmički razum – govore o Sotoni. Ako vam predlažu kontaktirati s kozmičkim razumom, morate shvatiti da vam se predlaže da se osobno povežete s Luciferom, a nikako s Bogom. Nebesa su podčinjena Bogu sve do sada, ona su naseljena blaženim duhovima.

 

O duši

Sada, što se tiče naše duše. Što je duša? Mnogi smatraju da u nama živi neki posebni “čovječuljak”, a u dušu ne žele vjerovati. Ali pamtite da je duša – um, koji posjeduje volju i osjećaje. Očito je da, ako čovjek ne vjeruje da ima um, on se naziva bezumnim, što je i logično. S takvim čovjekom ne možeš razgovarati ni o čemu. O čemu da govoriš s bezumnim, bezvoljnim balvanom? U stvarnosti, duša je um koji posjeduje volju i osjećaje, koji pritom posjeduje određenu životnu silu koja oživljava tijelo.
Sv. Ivan Damaščanski razlikuje u našoj duši umni i nerazumni dio. Razumni dio je, kao što rekoh, najviši dio duše. U duši je najviši um, koji se još naziva i duhom, jer upravo u njega ulazi Duh Sveti. Preko uma On posvećuje cijelog čovjeka. Zato čovjek dolazi u Crkvu po vjeri, koja u početku preobražava um, zatim pokorava volju i osjećaje. I nerazumni dio naše duše se dijeli na ono što je pod vlašću razuma i ono što nije. Dio koji je pod vlašću razuma je, naprimjer, gnjev. On je stvoren od Boga i položen je u nas da bi uz pomoć njega odgonili grijehe. Postoje i stvari koje jednostavno nisu pod vlašću našeg razuma, ali one su također u vezi s našom dušom. To je, na primjer, ona sila koja nam daje mogućnost da rastemo i da se razvijamo, koja podržava život u našem tijelu. Ta sila nije pod vlašću našeg tijela, ali i ona predstavlja manifestaciju naše duše koja posjeduje volju i osjećaje. Predodžbe kada se duša opisuje u obliku posebnog čovječuljka koji živi unutar nas, nemaju neki smisao.
Duša posjeduje duhovni mehanizam upravljanja tijelom. Postoji pojava kao što je fantomski bol. Naprimjer, čovjeku amputiraju nogu, a ona ga boli. To je zato što najniži dio duše, koji nije pod vlašću razuma, nastavlja tražiti nedostajući organ. Kako govori sv. Grgur iz Nise, duša na sebi nosi pečat svog voljenog tijela, jer za čovjeka nije normalno da bude bestjelesna priroda. Upravo zato mi vjerujemo u uskrsnuće tijela, a ne samo u neumrlost duša. Čovjek koji vjeruje u besmrtnost duše i smatra da će nakon smrti odmah doći u Kraljevstvo Nebesko i dobiti puninu blaženstva, nije kršćanin.
Smrt, kako se ranije govorilo, također nije normalno stanje, međutim, smrt kršćanina se principijelno razlikuje od smrti čovjeka koji ne zna za kršćanstvo. U čemu se sastoji ta razlika u vezi s ljudskom prirodom? Kod kršćanina se osobnost ne razara, dok se kod nekršćanina to događa, zato što u pojam “osobnost čovjeka” ulazi ne samo duša, već i tijelo. “Bolestan sam” govori čovjek, iako boluje tijelo, a duša je potpuno zdrava. Kod kršćanina nije tako. Kod njega se veza duše i tijelo svejedno čuva, jer Bog je sveprisutan, a tijelo i duša su zapečaćeni od Boga prilikom Krštenja, kada čovjek dobiva pečat Miropomazanja (krizma – sv. Potvrda) – pečat Duha Svetoga. Pečat se stavlja na tijelo, a pritom se posvećuje i duša. Kada kršćanin prima Tijelo i Krv Gospodnju (Pričest), on postaje sutjelesnik Kristov, u njegovim venama, doslovno, teče Kristova Krv. Tijelo čovjeka postaje Tijelo Kristovo. Zato se mi i nazivamo članovima Kristova Tijela.
Na taj način, veza kršćanskog tijela s dušom ne može se razoriti. Duša se odvaja od tijela, a kroz Boga veza se nastavlja. Upravo zato se molimo pred relikvijama Svetih, jer kod pravednika se ta veza također čuva. Ranije se nisu molili zato što do djela Otkupljenja Krista Spasitelja te veze nije bilo.

 

Razlozi smrti. Pravednici, grešnici i “srednji ljudi”

Sada što se tiče umiranja. Vrlo je važno pamtiti da se smrt nalazi u Božjim rukama. On govori: “Ja usmrćujem i oživljujem; ja udaram i iscjeljujem i nitko se iz ruke moje ne izbavlja” (Pnz 32, 39). I Krist u Otkrivenju govori: “imam ključeve smrti i pakla” (Otk 1, 18). Ključevi u rukama Spasitelja na ikoni su simbol toga da Gospodin vlada nad paklom i smrti. Primijetite da ključeva od Raja kod Njega nema. Oni se čuvaju kod apostola i njihovih nasljednika, to jest kod svećenika, koji otpuštaju grijehe ljudima.
Iz kojih razloga Bog u jednom ili drugom trenutku poziva čovjeka? Obično ne znamo sve sudove Božje, ali postoje neke predodžbe, opća shvaćanja koja traže posebna razjašnjenja. Često čovjek umire onda kada je sazrio za vječnost. Kako je rečeno u Evanđelju: “Kraljevstvo je Božje kao kad čovjek baci sjeme u zemlju. Spavao on ili bdio, noću i danju sjeme klija i raste – sam ne zna kako; zemlja sama od sebe donosi plod: najprije stabljiku, onda klas i napokon puno zrnja na klasu. A čim plod dopusti, brže se on laća srpa jer eto žetve” (Mk 4, 26-29). Eto tako se Kraljevstvo Božje razvija u čovjeku. Kada čovjek sazre za vječnost, on se istog trenutka uzima, pri čemu brzina sazrijevanja nikako nije povezana s običnim vremenom. Evo kako o tome govori Knjiga Mudrosti kralja Salomona: “A duše su pravednika u ruci Božjoj i njih se ne dotiče muka nikakva. Očima se bezbožničkim čini da oni umiru i njihov odlazak s ovog svijeta kao nesreća; i to što nas napuštaju kao propast, ali oni su u miru. Ako su, u očima ljudskim, bili kažnjeni, nada im je puna besmrtnosti. Za malo muke zadobili su dobra velika jer Bog ih je stavio na kušnju i našao da su ga dostojni. Iskušao ih je kao zlato u taljiku i primio ih kao žrtvu paljenicu. Zato će se u vrijeme posjeta njegova zasjati te će vrcati kao iskre u strnjici. Sudit će pucima i vladati narodima i Gospodin će kraljevat’ nad njima uvijeke. Koji se u nj ufaju spoznat će istinu, i koji su vjerni bit će u ljubavi s njim, jer izabranici njegovi stječu milost i milosrđe” (Mudr 3, 1-9). Dalje Gospodin govori: “A pravednik, ako i umre prijevremeno, naći će mir. Jer duljina danâ ne čini starost časnom niti se ona mjeri brojem godina. Već razboritost – to su sjedine ljudske, i krepostan život – zrela starost. I jer je ugađao Bogu, On ga je zavolio, i jer je živio među grešnicima, On ga je uzeo k sebi. Uzdignut je da zloća ne bi izopačila njegov razbor ili da mu himba ne zavede duše. Jer blještavilo opačine zasjenjuje dobro i vihor požude izopačuje dobru dušu. Stekavši savršenstvo u malo vremena, dugo je živio; i jer mu je duša bila draga Gospodu, On ga je hitro izbavio od zloće oko njega. Svjetina sve to vidi, ali ne shvaća; njima i ne pada na um da milost i milosrđe pripadaju izabranicima Gospodnjim i zaštita njegovim svetima. A pravednik koji umire osuđuje žive bezbožnike i prijevremeno dokončana mladost produženu starost opakih” (Mudr 4, 7-16).
Vidite što predstavlja pitanje zrelosti u očima Božjim? Postoje ponekad takvi slučajevi da Gospodin ostavlja već sazrelog pravednika neko vrijeme na zemlji. To se čini da bi na taj način čovjek svjedočio o vječnosti pred očima ljudi. Čovjek je već sazrio, on već živi u vječnom životu ovdje, na zemlji, ali Gospodin ga čuva da bi kroz njega priveo nekoga Sebi. Ovdje vidimo da Gospodin sve čini po Svojoj volji.
Sada što se tiče grešnika. Gospodin uzima grešnike, kada dostižu do mjere zla. To nam je također poznato. Čovjek je činio zločine i Gospodin ga je uzeo kada je sazrio za zlo. Ali i ovdje ima izuzetaka. Naprimjer, faraon, kralj egipatski je dostigao mjeru zla, a Gospodin ga je ostavio. Zašto? Da bi nad njim pokazao Svoju silu i slavu, da bi Ime Božje bilo strašno pred svim narodima. On kao da je javno pokazao što ne treba raditi i što će se dogoditi s onim koji se bude ponašao loše. Gospodin posebno govori da je u Njegovim očima to već bio mrtav čovjek, ali je ostavljen da bi pokazao svu silu Božju. Ako vam odgovara, očigledni eksperiment. Upravo s tim bivaju povezani i slučajevi kada se krajnji bezakonici ostavljaju na zemlji. Gospodin ih posebno ostavlja da bi na njima pokazao Svoju slavu i podsjetio ljude da je nemoguće privezati se za zemlju. Zemlja nije Kraljevstvo Božje, nije mjesto gdje će vječno živjeti ljudi. Čak blaženi Augustin u svojim djelima pokreće pitanje: zašto čak i pravedni narodi ponekad dobivaju zle vladare? Jer znamo da ih postavlja ne čovjek, već Bog. On postavlja kraljeve i obara ih, kako poželi. Bog čini tako da se ljudi ne bi opuštali, da ne bi mislili da sva njihova nada treba biti povezana sa zemaljskim uspjesima države. Zato On i šalje zle vladare, da bi se čovjek odvojio od nadutosti svijeta i tražio Božansko Carstvo koje je neraspadljivo. Mislim da se za vrijeme Borisa Jeljcina nisi mogao baš vezati za zemlju. Tako Gospodin vrši Svoje djelo.
Ali vratimo se temi. Na kraju, postoje i takozvani “srednji ljudi” koje Gospodin također uzima. To se događa jer Bog zna: kada čovjek sazre, može upasti u neki teški grijeh. On ga uzima prije toga. Eto, to su ti osnovni događaji, koji se događaju kada nastupa smrt. Normalno, taj rok nam nije poznat. Postoje slučajevi kada Gospodin otkriva vrijeme smrti, ali to se događa rijetko. Zašto? Zato što bi čovjek onda rekao: “Neću još skoro umrijeti, sada ću se zabaviti, a poslije ću se pokajati”. Poslije se ne bi ni uspio pokajati, jer bi grijeh postao njegova druga priroda, i čovjek ne bi bio u stanju ući u vječnost. Zato Gospodin skriva vrijeme smrti i na nju treba misliti uvijek. Kod sv. Ivana Klimaka postoji genijalno pravilo, koje on govori svećeniku, pastiru: “Nikada ne propuštaj nijedan slučaj napomenuti kako će čovjek umrijeti”. Kod nas je sada obrnuta kultura. Kod nas sve vrijeme tvrde: “Trudimo se ne govoriti o smrti”. Na primjer, kako su se ranije nosili mrtvaci na groblje? U selu su uvaženog čovjeka nosili na rukama. Je li tako? Zatim su išli kolima, kroz cijeli grad su išli s orkestrom. A sada se u auto sakrili, zavjese navukli, da ne bi vidio nitko i krenuli.
Često zbog svoje službe susrećem umiruće i one koji su umrli. Interesantno je kako se često ljudi trude odvojiti se od umrlih! To je povezano upravo s tim što se čovjek boji razmišljati o smrti. U stvari, to je potpuno nepravilan pristup. Normalan kršćanin treba stremiti, kako govori kralj Salomon, da češće “ulazi u kuću gdje je žalost nego gdje je gozba” (Prop 7, 2). Zato je veoma korisno ići na groblje.
Kod nas su bogoslovi veoma voljeli ići u mrtvačnicu. Sjećam se, i ja sam išao. Vrlo je otrežnjujući osjećaj, dolaziš brzo k sebi. Neki Sveci su u svojim sobama imali lubanju, sanduke i druge stvari koje su ih podsjećale na smrt. Mnogi su još za života sebi kopali grob.
– Zašto djeca umiru?
– Iz istog razloga. Gospodin vidi da ako je dijete kršteno, može odmah ući u Kraljevstvo Božje, a ako ostane živo, postat će razbojnik. Postoji poznata priča: anđeo je lišio života dijete. Jedan monah je htio saznati sud Božji i bilo mu je otkriveno da će dijete kada poraste postati vođa razbojničke bande, a sada će ući u Kraljevstvo Božje. Smrt djece se objašnjava još i time da čovjek vrlo brzo može dostići visinu pravednosti. Evo mi imamo – sv. Kirika. Koliko je on imao godina? Mučenik Kirik je imao tri godine. Veliki pravednik na Nebesima. A betlehemska djeca? Gospodin zna čovjekov put. Gospodin zna, kako se kaže, pročitati. On vidi čovjekovu slobodnu volju, iako je ne određuje. On koristi slobodnu volju i ubojica i drugih ljudi da bi ostvario Svoju odluku. Ubojica griješi, narušava zapovijed Božju, ali volju Božju ne može narušiti. Razumijete? Jer ako Gospodinu nije po volji dopustiti neko ubojstvo, On ga neće dopustiti: propast će pokušaj, pokvarit će se oružje, itd. Mnogo ima primjera.
Evo, gledao sam u vijestima, dogodio se teroristički napad u Indiji, poginulo je 65 ljudi, pritom dvije eksplozivne naprave nisu eksplodirale. Gospodin je odlučio da jedni poginu, a drugi ne. Statistika govori da u avionima koji se sruše, tri puta više ima ljudi koji su zakasnili, ili koji su vratili karte. Shvaćate, sve se događa po volji Božjoj. Iako se zlo time nikako ne opravdava. Zla čovjekova volja se koristi da bi se ispunila dobra volja Gospodinova. Nemoguće je međutim, ikako opravdati zlo. Jednostavno, Bog ga koristi. To je to.

 

Idealna smrt. Strašna smrt.

Sada, koja je smrt najbolja? Najbolja smrt za kršćanina je, naravno mučenička za Krista Spasitelja. To je najbolja smrt koja je moguća u principu za čovjeka. Neki ljudi su slali izraze sućuti u Optinu pustinju (samostan u Rusiji) nakon ubojstva tri monaha. Za kršćanina je to u stvarnosti najveća radost. U drevnoj Crkvi nikada nisu slali izraze sućuti kada bi netko negdje bio ubijen. Sve Crkve bi istog trenutka slale čestitke. Razumijete, čestitali su jer se kod njih pojavio novi zaštitnik na Nebesima! Mučenička smrt pere sve grijehe bez iznimke, osim hereze i raskola. Svi ostali grijesi – blud, ubojstvo, preljub – peru se. Krivovjerje je iskrivljavanje učenja Crkve, ne iz neznanja, već upravo svjesno, koje ide protiv volje Božje. A raskol je organizacija bunta protiv Crkve. Svi ostali grijesi se peru. Sjetite se mučenika Bonifacija! Nas sve vrijeme zavodi slavenski jezik. Svojevremeno su Slaveni nepravilno preveli riječ “mučenik”. Od tada mi stalno to nepravilno shvaćamo. Uopće riječ “mučenik” se ne smije shvaćati u značenju mučenik. U pitanju je “svjedok”. Kod muslimana je to – šehid. Samo kod njih je on svjedok da je duh – Allah zao, a kod nas je svjedočanstvo da je Krist dobar i da je pobijedio smrt. Zato je mučenik onaj koji je svojim krajem posvjedočio da je Krist pobijedio smrt, da je uskrsnuo od mrtvih. U tome je suština svjedočenja, a ne u tome da muče čovjeka. Kod nas postoje mučenici, koji su umrli prirodnom smrću. Naprimjer, prvomučenica Tekla, koja je umrla vlastitom smrću, ali je ona mučenica. Ili naprimjer, mučenica Golinduha ili sv. Šušanika. Poznato je da oni, iako su i prošli kroz mučenja, kroz ruganje, umrli su svojom smrću. Pri tom oni su – mučenici, jer su posvjedočili riječ Božju svojim životom, svojom smrću.
Sada se, naravno, uvijek molimo. Mislim da svatko od nas s iskrenim srcem osjenjuje sebe znakom križa i čini poklon, kada se molimo za “kršćanski kraj našeg života, bez bola, nepostiđujuć, miran i da damo dobar odgovor na Strašnom Kristovom sudu molimo”. Nadam se da svatko od nas to iskreno želi. Ako govorimo o kraju života, interesantno je da je od prirodnih smrti najbolja ona čije nastupanje možeš pretpostaviti.
Zato se često smatra da su maligna oboljenja milost Božja, jer čovjek zna da će kroz nekoliko mjeseci umrijeti. Čovjek se može pripremiti, pomiriti se s ljudima, na neki se način može ispraviti, pripremiti za vječnost.
Najužasnija smrt koja je moguća za kršćanina je iznenadna smrt, jer takav čovjek ulazi u vječnost nepripremljen.
– Što dakle, ne treba se liječiti?
– Treba se liječiti. Tko kaže da ne treba? Po sadašnjem zakonu liječnik koji krije dijagnozu, čini zločin i kažnjava se, mislim, do tri godine zatvora. I to je pravedno. Liječnik je obvezan reći ne rođaku, već samom bolesniku. Taj članak je bio uveden, čini mi se, 1995. godine, po ugledu na Zapad.
– Što činiti ako rođaci ne govore?
– Oni su prijestupnici. Ako čovjek zna za približavanje smrti i krije to, on je prijestupnik. To je strašan čovjek. Nije dobro lagati, tim više u ovakvim slučajevima. SIDA je kazna Božja koja može dovesti do ispravljanja čovjeka. U 90% slučajeva SIDA se dobiva zbog čega? Zbog narkotika ili homoseksualizma. Inficirana djeca predstavljaju samo 3% onih koji su se zarazili SIDOM. 90% a po nekim izvorima 95% uzrok su razvrat i narkomanija. To je očigledna kazna Božja. Ali vratimo se temi. Priprema za smrt, iskušenja i vrline.
Na koji način se priprema za smrt? Što treba raditi u bolesti? “Boluje li tko među vama? Neka dozove starješine Crkve! Oni neka mole nad njim mažući ga uljem u ime Gospodnje pa će molitva vjere spasiti nemoćnika; Gospodin će ga podići, i ako je sagriješio, oprostit će mu se” (Jak 5, 14-15). Mi rijetko pribjegavamo eleoposvećenju/bolesničkom pomazanju u vrijeme bolesti, jer do sada postoji mit koji potječe od katolika, o tome da je eleoposvećenje – posljednja pomast. To je zabluda. Eleoposvećenje se daje zbog iscjeljenja, i vrlo često postaje iscjeljujuća Tajna (sakrament). Na moje oči se dogodilo mnogo iscjeljenja. Znam svećenike koji su sami posvjedočili stotine, tisuće iscjeljenja nakon eleoposvećenja. Zašto? Zato što Gospodin iscjeljujući bolesnog čovjeka, pokazuje mu da će i njegovo tijelo uskrsnuti. Shvaćate zašto se iscjeljenje daje? Da bi nas uvjerilo u uskrsnuće tijela, jer ako tijelo nema nikakvu vrijednost, ako će istrunuti u grobnici, nema nikakvog smisla iscijeliti ga. Zato u svakoj bolesti treba pribjegavati Tajni (sakramentu) eleoposvećenja.
Ako imate dijagnozu koja može izazvati smrt (onkološki ili drugi slučajevi) neophodno je pripremiti se na sljedeći način. Prvo, neophodno je na minimum svesti sve svoje obveze u svijetu, tj. neophodno je oprostiti se od zemnih djela. Treba vratiti dugove da ne bi ležali na drugim ljudima. Obavezno se treba pomiriti s bližnjima. Treba urediti tako da imate mnogo slobodnog vremena. Đavao nas tjera u iscrpljujući tempo života. On nas pokušava iscrpiti užurbanošću kako ne bismo mogli predahnuti. O tome se govori još u Bibliji, kada je Mojsije prišao faraonu i rekao: “Pusti narod moj” (Izl 5, 1). Što je faraon rekao? “Lijenčine ste vi! Lijenčine!« – odgovori faraon. »Stoga i kažete: ‘Hajdemo da prinesemo žrtvu Jahvi!’” (Izl 5, 17). Đavao upravo do sada tako i govori (zato ga zovu i duhovnim faraonom), da bi ljudi stalno negdje žurili i zaboravili na sve.
Ako ste saznali za dijagnozu koja ne tješi, treba se potruditi da se nađe još više slobodnog vremena. Primijetite, kod nas se događa obratno. Saznavši za dijagnozu, ljudi se pokušavaju zatrpati poslom, da ne bi mislili o smrti. To je glupo. O tome treba razmišljati. Treba gledati u svoju dušu i tražiti ono što nam nedostaje tamo. Treba činiti dobra djela na vrijeme, koliko je moguće sada. Suština je u tome da od vašeg predsmrtnog djela ovisi kojim ćete trajektom otići u vječnost. Imamo sljedeći primjer: koliko se jako avion zaleti, toliko će odletjeti visoko. To jest, što više stremite božanskom životu pred smrt, toliko ćete se više podići u Kraljevstvo Božje. Sjetite se da naš zadatak nije samo da odemo u Raj, već da što više budemo u njemu. Da što više darova zadobijemo. Bog želi da Njegova djeca žele više, a ne manje.
Iskušenje koje se događa pred smrt je iskušenje depresije. Na čovjeka navaljuje strašna tuga, i on govori: “Kako, zašto ja umirem sada?” To pitanje nema nikakvog smisla. Treba postaviti sljedeće pitanje: što učiniti sada? Sjetite se da je tuga nerazumna. Ona nije od Boga. Krist se naziva Bogom-Riječi. “U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog” (Iv 1, 1). Naš Bog je Krist, On je Logos (Riječ), zato je kršćanin potpuno logičan. Svaka nerazumna želja dolazi od neprijatelja Božjega. Tko nas želi lišiti razuma? Samo neprijatelj Božji.
Svaka depresija, težina nisu od Boga. A kako se liječe? Nadom. Očajavanje se liječi nadom. Kada čovjek vidi da može umrijeti, što treba očekivati? U Simbolu Vjere se kaže: “Iščekujem uskrsnuće mrtvih i život budućeg vijeka.” To je najbolji lijek za tugu i depresiju. Vremena je malo, treba zahvaliti Gospodinu što je otkrio kraj koji se približava. Slijedi da treba pakirati kofere. Glupi ljudi govore: “Pred smrt ću se zabaviti”. A zašto? Bolje je stvarno pakirati kofere. Na primjer, kupili ste kartu i otputovali u drugu zemlju na odmor. Treba kupiti tamo nešto i mijenjati rublje za dolare i eure. I kod nas postoji mjenjačnica. Upravo tako, pripremajući se za onaj svijet, treba na vrijeme mijenjati što veću sumu, da bi se tamo moglo živjeti.
Milostinjom, doslovno, u riznici na nebu sebi sakupljamo bogatstvo. Gospodin govori: “Prodajte što god imate i dajte za milostinju! Načinite sebi kese koje ne stare, blago nepropadljivo na nebesima, kamo se kradljivac ne približava i gdje moljac ne rastače. Doista, gdje vam je blago, ondje će vam i srce biti” (Lk 12, 33-34).
Kakav je vaš zadatak? Na vrijeme, koliko je god moguće više, sakupljati kapital. Ali ako se ode u drugu zemlju s dobrim kapitalom, ali bez odjeće, također neće biti baš ugodno. Tamo se mogu pojaviti klimatski problemi, zar ne? Zato je neophodno vidjeti kakvu odjeću imam – da nije rastrgana, da se ne bih osramotio pred strancima.
Isto tako je neophodno, kada odlazimo iz ovog svijeta, da pogledamo kakvu odjeću duše imamo. O Laodicejskoj Crkvi Gospodin govori: “Govoriš: ‘Bogat sam, obogatih se, ništa mi ne treba!’ A ne znaš da si nevolja i bijeda, i ubog, i slijep, i gol. Savjetujem ti: kúpi od mene zlata u vatri žežena da se obogatiš i bijele haljine da se odjeneš da se ne vidi tvoja sramotna golotinja; i pomasti da oči pomažeš i vidiš” (Otk 3, 17-18).
Eto, vaš zadatak i jest – pogledati što se događa kod nas s dušom, s odjećom duše. Čime se duša odijeva? Vrlinom. I zato je neophodno vidjeti što nam nedostaje, da bi se na vrijeme počeli ispravljati. Pamtite, svaka strast s kojom se ne borite će vas pojesti, jer poslije smrti sve strasti izlaze na vidjelo. Samo to ne znači da je neophodno obavezno izaći na kraj s njima. To je naravno, vrlo dobro – izaći na kraj i biti bez strasti.
Koji je najbolji oblik smrti? Kada ti Duh Sveti izravno kaže da si spašen. Postoji takvo shvaćanje, kao uvjerenje – posebno stanje visokog duhovnog života kada Duh Sveti sam čovjeku govori da će završiti u Kraljevstvu Nebeskom. Apostol Pavao je tim povodom rekao: “Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao. Stoga, pripravljen mi je vijenac pravednosti kojim će mi u onaj Dan uzvratiti Gospodin, pravedan sudac; ne samo meni nego i svima koji s ljubavlju čekaju njegov pojavak” (2 Tim 4, 7-8). To jest, apostol Pavao je čvrsto znao da će biti spašen. Isto tako je, na primjer, što je interesantno, sv. Antun Veliki likovao pred smrt jer je bio uvjeren da će ga Gospodin spasiti, jer mu je sam Bog to rekao. Sjećate se da je sv. Serafim Sarovski govorio: “Dolazite kod mene na grob, ja ću se moliti Bogu za vas.” I Blažena Matrona je tako govorila. Zašto? Zašto su oni bili tako samouvjereni? Zato što su od Duha Svetoga dobili uvjerenje da će biti spašeni. Međutim, to je samom čovjeku nemoguće učiniti. To je odluka samoga Boga, kao što je On i rekao. Tome, međutim, treba stremiti, jer je u stvarnosti najbolje uvjerenje od Boga da si spašen.
– Može li demon zavesti?
– Ne. Demon se ne može umiješati. Kada Bog govori, to ne možeš pomiješati ni s čim. Ako postoje sumnje, najvjerojatnije da to onda to nije Bog. Božja Riječ se neposredno pokazuje na sljedeći način: u početku dolaze plodovi Duha, a zatim već Bog govori s čovjekom. U Poslanici Galaćanima rečeno je: “Plod je pak Duha: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost” (Gal 5, 22-23). Ti plodovi Duha su svjedočanstvo da se čovjek približava Bogu, a zatim mu već i Bog govori o tome.
Znamo da će čovjek, nakon izlaska iz tijela, biti prisiljen u početku dospjeti u vrlo neugodnu situaciju za sebe. To jest, morat će se susresti sa zlim duhovima.
A s njima, kao što znamo, imamo loše odnose. Nikako ne bi željeli da su ti odnosi dobri. Zato se prilikom susreta sa zlim duhovima treba boriti. Za to je potrebno ne samo provjeriti odjeću duše koju moramo imati, već i naoružanje koje će nam biti neophodno za korištenje u borbi s njima. Kakvo treba biti to naoružanje? Apostol Pavao u Poslanici Efežanima u šestoj glavi detaljno opisuje tehnologiju pripreme za taj strašni dan: “Obucite svu opremu Božju da se mognete oduprijeti lukavstvima đavlovim. Jer nije nam se boriti protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništava, protiv Vlasti, protiv upravljača ovoga mračnoga svijeta, protiv zlih duhova po nebesima. Zbog toga posegnite za svom opremom Božjom da uzmognete odoljeti u dan zli i održati se kada sve nadvladate” (Ef 6, 11-13).
Zli dan je dan smrti, dan susreta s tamnim vladarima. Zato je neophodno uzeti sve oružje, provjeriti kako stojimo s njime. Kakvo sve oružje treba biti? “Stojte, dakle, opasavši bedra istinom”, govori sv. Teofan Zatvornik. Bedra uma trebaju biti opasana istinom. Prvo i prvo – neophodno je čisto tijelo – da smo prekinuli s bludom, razvratom i sličnim stvarima. Um se mora udubiti u razmatranje Božjih dogmi. Neophodno je pred smrt provjeriti se u dogmatskoj teologiji, jer čovjeka koji ulazi u Raj pitaju za lozinku. Znate to? Bez lozinke nema ulaza. Simbol Vjere – to je lozinka Carstva Božjeg. Bez njega je nemoguće. A sama riječ “simbol” i označava lozinku.
– Mi ga ne možemo zaboraviti?
– Ako se niste udubljivali, naravno da ćete ga zaboraviti. Ako vam je bio interesantan, naravno da nećete. Dakle, u početku treba provjeriti sebe u vjeri. Dalje je neophodno “obući se u oklop pravde”, tj. neophodno je provjeriti ispunjavamo li u tom trenutku sve zapovijedi ili ne. Dalje – “obuti noge u pripravnost za evanđelje mira”. To jest neophodno je obuti noge. Ali u što? U spremnost da se ide po Evanđelju prema miru Božjem. Spremni ste uvijek ići evanđeoski? U tom trenutku treba provjeriti sebe. “A iznad svega uzmite štit vjere, o koji ćete moći pogasiti sve ognjene strijele Zloga”. Provjerite koliko vjerujete Bogu. Provjeru ćete učiniti uz pomoć očaja ili depresije. Odbijate li ih lako ili ne. Ako nije lako, molite Boga da vam umnoži vjeru.
Da. Dalje. “Uzmite i kacigu spasenja”. Kaciga spasenja, to jest, čvrsta nada u spasenje od Boga. Sada, što se tiče borbe. Sjetite se da vam je dano oružje za borbu: kaciga je nada u spasenje, mač je riječ Božja da bi se borili s demonima. Molitvom i riječima Božjim izgoniti ih van. Neophodno je čvrsto znati dogme, da vas ni jedan vrag ne bi skrenuo s puta i da bi sve bilo spremno za pravednost.
“I mač Duha, koji je riječ Božja”. Prvo, pročitajte riječ Božju. Smatram da ako se čovjek razbolio, naprimjer, od neke teške bolesti, koja može dovesti do smrti, mora potpuno, od početka do kraja, pročitati cijelo Sveto Pismo ili barem početi. Sjetite se, molim vas, da riječ Božju koristimo ne samo kao tekst, već i kao najviši oblik molitve. Jer u čemu se razlikuje pravoslavna molitva od molitve sektaša? Sektaši se mole svojim riječima, a pravoslavni se mole Biblijom. Zato, kada govore da pravoslavlje nije biblijska vjera, to je glupost. Sektaši nisu biblijski. Oni su izvukli dijelove iz Svetog Pisma i ubacuju ih bez tumačenja, ne znajući ništa. Sam sam osobno imao polemiku s protestantima. Oni uopće ne poznaju Sveto Pismo. Pokazuješ im neko mjesto, oni govore: “O, pa nismo znali”. Oni uče skupove citata. Oni Bibliju ne doživljavaju kao cjelinu. A mi, kršćani, molimo se riječju Božjom, njome živimo. Primijetili ste koliko čitanja Svetog Pisma ima na službama? Da, skoro cijela služba. Čak je i kanon sv. Andrije Kretskog cijeli prožet Biblijom. Zato pazimo na riječ Božju, njome se molimo. Shvaćate? Učimo sebe da se molimo neprestano. Zapovijed Božja nas poziva da se molimo neprestano: “Stoga budni budite i u svako doba molite” (Lk 21, 36). Trebamo se provjeriti molimo li neprestano ili ne. To se posebno jasno pokazuje kada navaljuju napadi straha. Iza toga stoji knez tame i on se odagnava samo molitvom. Mi za to nismo spremni. Što treba činiti? Treba odbiti sve misli. Učite sebe tome i obavezno zapamtite gore spomenutu tehnologiju. Isključite misli i svu pažnju usredotočite samo na riječi molitve: “Gospodine Isuse Kriste, Sine Božji, pomiluj me grešnog. Presveta Vladarice, Bogorodice, pomozi. Gospodine, silom Svetog Križa zaštiti me. Slava Ocu i Sinu i Svetome Duhu i sada i vazda i u vijeke vjekova. Amen.” Odbaciti sva razmišljanja, iako će doći i najprivlačnije misli. Te misli su od đavla, uz pomoć kojih vas želi baciti u očaj i pogibao. To je probni napad, a najjači će biti odmah nakon smrti. Zato je neophodno pripremiti sebe.
Sada što se tiče onoga čime nam mogu pomoći bližnji. Moramo ih moliti, ako sami ne možemo ići u hram Božji, da bi nam što je moguće češće dovodili svećenika kući. I posebno je važno potruditi se da se pričestimo u sam dan smrti, jer po najdrevnijoj predaji, potvrđenoj praksom, čovjek, koji se dostojno pričesti Tijelom i Krvlju Gospodnjom, nakon smrti nije dostupan napadu đavla. U njemu je Krist.
Kako je rečeno kod apostola Pavla, onaj koji se pričešćuje Gospodinom, postaje jedan duh s Gospodinom (1 Kor 10, 16-17). Shvaćate? Zato đavao ima vrlo velike probleme s takvim kršćaninom. Veoma je dobro moliti se sv. Barbari, da ne bi bilo iznenadnog kraja. Ne zaboravljajte sv. Barbaru.

 

Približavanje smrti. Trenutak smrti.

Sada ćemo govoriti o smrti. Kakve su etape? Saznavši za dijagnozu, čovjek u početku ne vjeruje, zatim se buni, prosvjeduje, zatim se uspokojava i počinje smirivanje. To biva kod malovjernih ljudi. Kod vjernih treba postojati vrijeme za sabranost, zato da se na vrijeme završe sva svoja djela. Shvaćate da imate još malo vremena? Slava Bogu što znate da imate ograničeno vrijeme. Zato se i možete pripremiti. O dugovima sam već govorio. O riječi Božjoj sam već govorio. O vrlinama koje treba vršiti, provjeru koju treba izvršiti – govorio sam. Trudite se, ako možete hodati, biti u hramu Božjem, može čak i izvan službe. Možete sjediti s knjigom. S riječju Božjom, s djelima Svetih Otaca. Učite svoj razum da više mislite o Bogu. Trudite se da što je manje moguće gledate televizor. On vas rastresa i nije vam potreban. Posebno vam u takvom trenutku zabave nisu uopće potrebne. Porazgovarajte sa svojim rođacima, porazgovarajte s njima. Obavezno dajte oporuku svojoj djeci. Kakvu oporuku? Ne samo financijsku, već i duhovnu. Usmjerite ih na svjetlost Božju, jer vi odgovarate za njih. Naši preci se nisu bojali smrti. Ranije su vladari pisali velike oporuke gdje su opisivali financije, zemlju i glavno – davali su duhovnu oporuku. Što činiti, a što ne. Nisu imali paničnu histeriju, ona je počela tek u današnje vrijeme.
– Svi su se uvijek bojali smrti.
– Nije točno!
– Histerije nije bilo, ali su se bojali smrti.
– Nije točno! Nisu se svi bojali smrti. Kršćani se nisu bojali smrti, oni ljudi koji su ozbiljno prilazili vjeri, nisu se bojali smrti.
Sada se počinje približavati smrt. Kako se to određuje? Prvo, treba pamtiti da pri malignim oboljenjima često dan prije smrti bolovi prestaju, jer se organizam predaje – to je posljednja velika milost Božja. Kako sam govorio, neophodno je pričestiti se Tijelom i Krvi Gospodnjom. Neophodno je, naravno, okupiti svoje rođake, bližnje, da bi s njima porazgovarali, a zatim ostati sami, da bi, prebivajući u molitvi, bili s Bogom. Pritom bližnji može sjediti s vama u tišini. Tako. Možete ga zamoliti da čita naglas Evanđelje koje ima najmoćniju silu. Ono i dušu u vrijeme smrti dovodi u odgovarajući mir. Zato se trudite da ne ostavljate ljude u bolnici, nemojte ih isporučivati u bolnice. Bolje je umirati u kući. Slava Bogu, postoji mnogo pravoslavnih bolnica, ali ipak je bolje ne raditi tako.
Često se pred smrt čovjekove oči počinju postupno otvarati. On počinje gledati drugi svijet. Dolaze često umrli rođaci, dolaze Anđeli Božji ili obrnuto, zli duhovi – đavli. Zato treba biti spreman, jer se kod čovjeka postupno stanjuje taj kožni pokrivač, koji je na ljudskim očima od trenutka pada u grijeh, i on se otvara za drugu realnost. Ovdje treba pamtiti da je đavao – brbljavac. On ima mnogo manju silu nego što predstavlja. Kako je rečeno u Pismu “Neprijatelju nestade mačeva na kraju” (Ps 9, 7). To jest, neprijatelj se potpuno lišio oružja od trenutka raspeća Isusa Krista. Zato, ako se odjednom pojave neka priviđenja, ako demoni budu plašili, ne zaboravljajte da je to njihov zadatak – da vas uplaše. Oni nemaju sile. Sjetite se kako sam govorio jednom prilikom, kada je sv. Antunu Velikom došao demon. Ogromni div, gromada do oblaka s crvenim očima, skroz crn. Antun mu se naprosto rugao:
– “Pa što si došao po mene”, govori Antun Veliki, “ako hoćeš – evo mene, Antuna, ako si nada mnom dobio vlast od Boga – izvoli, molim. A ako nisi, zašto si došao? Zašto si došao? Treba li ti nešto od mene? Evo, ja ću te prekrižiti i bježi odavde.”Antun ga je prekrižio i đavao je pobjegao.
Eto, anđeo Božji, kada ga je Bog poslao da pobije Asirce, nije pravio pred njima nikakve demonstracije. Krenuo je, pogubio ih i otišao. Kada je Bog poslao anđele da pobiju egipatske prvorođence, što, zar su pravili neke demonstracije? Ne, jednostavno su došli, izvršili djelo i otišli. Shvaćate, bez objašnjavanja. I tako je u stvarnosti bilo često, sveci su se tako odnosili prema volji Božjoj, zato se i vi tako odnosite. Razumijete? Znak križa, molitveno obraćanje Bogu, ali samo bez oholosti. Shvaćate, s nama je sila Križa, ali uz uvjet da se Bogu molimo. Zato i govorimo: “Ogradi nas Gospodine, silom Časnog i Životvornog Križa i sačuvaj nas od svakog zla”. Prekrižimo se. Pri tim riječima, kako je govorio sv. Ivan Zlatousti, nikakva đavolska sila nam ne može nauditi.
Ako vidimo da se približava vrijeme smrti, neophodno je čitati, naravno, 118 (119). psalam “Blaženi neporočni”. To je 17. katizma. Zamoliti svećenika da pročita, ako je tu, kanon za izlazak duše iz tijela, ili nekog bližnjeg. Bolje je da pročita svećenik, jer postoje posebne svećeničke molitve koje veoma pomažu. Ako počinje teška agonija, čita se posebna molitva. Kada čovjek dugo trpi, opet je neophodno pozvati svećenika. Čak i ako ne može doći, može pročitati i kod svoje kuće tu molitvu. Gospodin će uslišati tu molitvu.
Jednom prilikom sam bio pozvan kod jedne žene, kada je umirala. Ispovjedio sam je prije pola mjeseca, kada sam služio u Jasenjevu. Došao sam kod nje oko devet navečer, a znate da se pred smrt čovjek pričešćuje neovisno je li jeo ili ne. To uopće nije važno. Pred smrt pričestiti se u svakom slučaju. O tome govori pravilo prvog ekumenskog Sabora. Jeo, ne jeo – potpuno je nevažno. Ako čovjek čuva pravoslavnu vjeru, neophodno je pričestiti ga. Dolazim i vidim tužnu sliku. Leži na krevetu, oči izbačene iz šupljine u doslovnom smislu, nikada nisam vidio tako nešto. Rukama se brani od nekoga, desno – lijevo i viče: “Bojim se, bojim se, bojim se”. Govorim: “Nadežda, želiš li se pričestiti?” “Hoću”, govori i nestaje joj riječi. To je bilo posljednje što je uopće rekla. Pričestio sam je Krvlju i Tijelom Gospodnjim i ona se odmah smirila, osmjehnula i umrla. Eto napada posmrtnih Prijelaza, kojih je bilo, i milosti Božje. Za to se treba moliti.
– A ako je čovjek bez svijesti?
– Kada je čovjek bez svijesti, neophodno je moliti se za njega, pročitati Kanon za izlazak duše iz tijela, ali Tajne (sakramenti) se nad nesvjesnim čovjekom ne vrše, osim sakramenta sv. Krštenja, ako je čovjek izrazio želju za to. Ni Pričest, ni bolesničko pomazanje ne vrše se nad ljudima bez svijesti. Pamtite, moždani udar ne znači gubitak svijesti, može značiti gubitak riječi, ali ako postoji svijest može se pričestiti čovjek. Uz uvjet da pokaže suglasnost očima, čime god, ali opet, ako se trudio živjeti po volji Božjoj, kako sam već rekao. Njega je Bog počastio što se može pričestiti. Ako je čovjek živio bez “kočnica”, Gospodin obično takvom čovjeku ne pruža mogućnost pričesti.
– Žena je bila bez svijesti, a svećenik je odlučio izvršiti bolesničko pomazanje (eleoposvećenje). Počelo je eleoposvećenje, čim su počeli čitati Evanđelje, probudila se i rekla: “Kajem se”, pričestila i – umrla sljedećeg dana.
– Ovako znači: po pravilima Crkve ne smije se vršiti bolesničko pomazanje/eleoposvećenje nad takvim čovjekom. Što treba raditi u takvim slučajevima? Ja sam radio ovako. Obično počneš služiti moleban za zdravlje, takav moleban postoji, ako je Gospodinu ugodno, čovjek će doći svijesti. Sakramentima, osim Krštenju, ne treba puštati ljude u komatoznom stanju. Krštenje se ne vrši jednostavno u svakom slučaju, već samo u slučaju da je čovjek još ranije izražavao želju da se krsti, ali iz nekih razloga nije uspio. U takvom slučaju krste ga s tri polijevanja.
Sada što se tiče trenutka smrti. Kada se čovjek približava smrti, javlja se razlika između ljudi različitog duhovnog stanja. Kako govori Pismo: “smrt je grešnika zla” (Ps 33, 22), i Gospodin je, sjećate se, o bezumnom bogatašu govorio: “Bezumniče! Već noćas duša će se tvoja zaiskati od tebe!” (Lk 12, 20). Doslovno izgoniti uz kažnjavanje. “A što si pripravio, čije će biti?” (Lk 12, 20). Zaista, ljudima realno dolazi neki duh u onom obliku u kojem ga slikaju: u obliku smrti s kosom, i s drugim oruđima. To je duh – anđeo smrti, koji ubija ljude, lišava ih života. Zašto su neophodne ove stvari? Da bi uklonio privezanost za zemlju. Ako čovjek nije privezan za zemlju, ako vjeruje u Krista Spasitelja, on smrti neće vidjeti u doslovnom smislu te riječi. Kada je Gospodin rekao, da “tko moju riječ sluša i vjeruje onome koji me je poslao, ima život vječni, i ne dolazi na sud, nego je prešao iz smrti u život”, rekao je doslovnu stvar, ne posrednu, ne alegorijsku. Shvaćate? Zato i oni ljudi koji pravedno umiru, ne vide smrti. Oni vide anđele Božje, pa i Samog Krista Spasitelja. Znate za čuvenu priču kada je došao čovjek u Aleksandriju i kada je tamo umirao monah, kojega su ljudi smatrali za velikog asketa. Prišli su mu demoni i izgonili dušu iz tijela uz muke. Glas Božji je rekao da Mu taj čovjek nije dao da počine ni na minutu u njemu, iako su ga izvana smatrali za pravednika. A u to isto vrijeme pored je umirao siromah. On leži u jarku. Bog šalje arhanđela Mihaela da mu uzme dušu. Arhanđeo Mihael dolazi, a siromah govori: “Neću”. Tada arhanđeo ide Bogu i govori: “Gospodine, on ne želi”. Gospodin odgovara: “Dobro”, i zove proroka Davida: “Idi i pjevaj, i odmah će izaći”. David počinje pjevati takvu anđeosku pjesmu, da duša od ushićenja izlazi iz tijela i uznosi se prema Nebesima. Upravo se za to molimo i molimo se. O tome je govorio Gospodin. Sjećate se? On je rekao: “Ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se: i ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti” (Iv 10, 9). Gdje će ući? U Crkvu. I izaći će za Kristom iz ovog svijeta i pronaći vječnu pašu u Raju. Zato čovjek koji se pravilno pripremio zaista ne vidi smrti. Smrt mu je laka. Zato se čak i smrću ne naziva. Kako se naziva smrt u Pismu? Razrješenje. Apostol Pavao je govorio: “Pritiješnjen sam od ovoga dvoga: želja mi je otići i s Kristom biti jer to je mnogo, mnogo bolje; ali ostati u tijelu potrebnije je poradi vas.” (Fil 1, 23-24). Normalno, mi maštamo o tome da tako umremo. To jest, umirati tako da čovjek napušta ovaj svijet kroz Krista, u prisutnosti Kristovoj, kako bi ga ljubav Božja ispunjavala u trenutku smrti, kako bi ga molitva dovela tome, da bi umirao s Bogom.
Pri čemu pred smrt mogu postojati različita stanja. Evo, sv. Sisoje Veliki, kada su mu došli anđeli, molio je da mu daju vrijeme da se pokaje, iako su mu govorili da je već savršen. On je smatrao da se još nije ni počeo kajati. A zatim je odjednom zasjao i rekao: “Evo ide Krist i govori: `Prinesite mi odabranu posudu pustinje` “. Jedan asket, Apolonije, veselio se i likovao pred smrt. Njegovi drugovi ga upitaju: “Zašto se raduješ?”, a on odgovara: “Bio sam skroman kao Mojsije, revan kao Aron, hrabar kao Jošua, pobožan kao David, mudar kao Salomon. Ako mi je Gospodin Bog dao sve to zar će me lišiti Nebeskog Carstva?”
Vrlo interesantno, zar ne? Može se reći da je neskromno govorio. Ali ipak, to je – poniznost. Gospodin je dao to, Gospodin je sve dao, zato – zar mi neće dati Nebesko Carstvo? Sjetite se da naša nada (i to je posebno važno ne zaboraviti u trenutku smrti) nije zasnovana na našim dobrim djelima, već na Smrti i Uskrsnuću Gospodina Isusa Krista. Zato se trudite držati ruke prekrižene, stavite križ na sebe. Zamolite da vam pred oči stave Kristovo raspeće da bi vas sjećanje na Njega pratilo prilikom izlaska iz ovog svijeta, da bi iz ovog svijeta prešli u život. I čovjek koji se pravilno pripremio može računati na to. Znam primjere kada su ljudi tako spokojno odlazili. Tjelesna bol pritom uopće nije važna. Bogoliki sv. Grgur Palamas je umirao od raka crijeva. Jaki bolovi. Ali pritom, bez obzira na bol, znate li što je govorio? Čovjek koji je sjedio pored njega – budući patrijarh Filotej – čuo je ove riječi: “Gore, gore, k svjetlosti”. On se osmjehnuo i s osmjehom izašao iz tijela. U tom trenutku cijela soba se ispunila predivnim mirisom i svjetlošću, iako su bolovi bili tjelesni, ali oni su – kao mučenje za Mučenike. Tijelo Mučenika muče, a njemu je svejedno. Shvaćate? Duša je zahvaćena nezemaljskom radošću, koja uopće nije povezana s tijelom. To je stanje koje je dostupno i za nas danas: kada je kršćanin toliko zahvaćen nebeskom čežnjom da mu tjelesne muke nisu važne.
Ako čovjek nije pripremljen – kako umire? Obično se postupno počne odsijecati život, kao da otpada. Smrt počinje od krajeva palaca nogu i ruku. Pri čemu ona ide u početku od palaca, a zatim pravo po zglobovima. Blažena Teodora je, kao što znate, vidjela kako je smrt odrezala zglob po zglob. Često čak i običan čovjek vidi to. Zatim se život fokusira u dvije točke: srce i čelo. A dalje, ako čovjek vidi smrt, on kao da osjeća da ispija napitak ili smrt presijeca posljednju nit. Ili samo jak bezbolni udarac. Postoje različiti osjećaji. Na trenutak gubi svijest, kao da propada, a zatim mnogi vide tunel. Što je to? To je vraćanje svijesti. Ponekad biva i bez tunela, i čovjek se odmah nalazi s druge strane. Događa se da čovjek nije odmah svjestan da je umro. To se događa prilično često, posebno kada se nije pripremio pred smrt. Pri čemu je ovdje vrlo važno znati da i nakon smrti ljudi ostaju pri svojim uvjerenjima. Nigdje u Svetom Pismu nije rečeno da se ljudi mijenjaju nakon smrti.
Obrnuto, rečeno je da u paklu ne ispovijedaju Boga: “jer među mrtvima tko te se sjeća, u podzemlju tko ti hvale pjeva?” (Ps 6, 6), jer se čovjek nalazi još uvijek u vlasti svojih praznovjerja. Štoviše, kako sam govorio, nakon smrti strasti s kojima se nismo borili izlaze na vidjelo.

 

Osjećaji nakon smrti

I eto, čovjek se našao u drugom svijetu. Njemu je u početku vrlo lako, ako je bolovao prije toga. Pa čak i ako nije bolovao, njemu svejedno postaje vrlo lako. Zašto? Zato što, kako je govorio sv. Grgur Bogoslov, naša duša je nakon pada postala nositelj tijela, to jest ona koja nosi tijelo. Tijelo smeta duši. Ali to ste vi sigurno i sami primijetili. Želiš razmišljati – zaboli te glava, želudac krči, srce preskače, želiš spavati. Zar ne? Koliko ima takvih slučajeva. Svako djelovanje duše povezano je s tijelom.
U vječnosti duša osjeća, kao da se nalazi u prirodnijem stanju. Ona još ne zna da jedan od glavnih zadataka – oduhovljenje tijela – ona više ne može ispuniti. Zatim obično ima nekoliko minuta u kojima čovjek ne može stupiti u kontakt s bližnjima, dok se ne uvjeri da je umro. Ali ako se čovjek pripremao za smrt, to mu je prirodno. On već čeka taj trenutak. I tada, što je neophodno raditi? U tom trenutku ne treba pokušavati otimati se tamo – ovamo, nego treba umirati s molitvom na usnama. Koja molitva?
“U ruke Tvoje, Gospodine, predajem duh svoj”, kako je Gospodin rekao na križu. Kako govorimo pred spavanje, tako je potrebno i, izlazeći iz tijela, proslavljati Svetu Trojicu, da bi se to proslavljanje produžilo i nadalje.
Sjećate se kako je umirala blažena Makrina? O tome volim govoriti uvijek. Ona je pred smrt teško bolovala i toliko je oslabila da su mislili kako već umire. Nastupila je večer, unijeli su lampe, upaljene svjetiljke u sobu. Ona, kao i svaki normalni kršćanin … što radi navečer, kada unose svjetiljke? Počela je pjevati crkvenu pjesmu “Radosno svjetlo”. I zapjevala je tiho večernju himnu ovako: “Svjetlosti tiha, svete slave besmrtnog Oca Nebeskog, Svetog Blaženog, Isuse Kriste! Došavši na zapad sunca, vidjevši svjetlost večernju, pojemo Oca i Sina i Svetoga Duha, Boga. Dostojan si u sva vremena opjevan biti glasima svetih”. S tim riječima ona je izašla iz tijela i zatim nastavila dalje: “Sine Božji, koji život daješ, zato Te svijet slavi”. Eto, to je predivna smrt. Zar ne? Zaista dobra smrt. Zato je dobro pred smrt početi s pjesmama Bogu, pjesme zahvalnosti za to što nas Bog izvodi iz tijela, da bi nas vratio u tijela opet.

Pamtite pred smrt da ćemo se s tijelom ponovno susresti u dan uskrsnuća. Upravo s ovim tijelom koje će Bog očistiti. I čovjek koji odlazi uz zahvalnost Bogu, obično se odmah pokušava uzdići do Boga. Kako je rečeno u Knjizi Propovjednikovoj, “duh se vrati Bogu, koji ga je dao” (Prop 12, 7).
Po raširenoj predaji, čovjek koji je živio običnim životom hodi po zemlji tri dana. Može ići na ona mjesta koja su mu bila najbliža. Eto, preporučujem vam da idete do Groba Gospodnjeg u Jeruzalem. Po pravoslavnom učenju za duše umrlih nema nikakve udaljenosti. Bilo je mnogobrojnih slučajeva kada su se u trenutku smrti duše javljale raznim ljudima, rođacima, govorile o smrti, dolazile oprostiti se. Preporučujem vam da odete na Grob Gospodnji ili na najbližu Liturgiju. Sjetite se da na njoj možemo sudjelovati u molitvama, jer se žrtva prinosi i za žive i za umrle. Zato je i rečeno “molimo Te, Gospodine, da bi Žrtva koja se prinosi za umrle, bila otkupljenje za njih, očišćenje, da bi ih Tvoja životvorna Krv nasitila”, govori se u molitvi sv. Ambrozija Milanskog. Čemu mi onda trebamo stremiti? Živom izvoru milosti Božje – Svetim Kristovim Tajnama. Nažalost, mnogi ljudi streme nekakvim zemnim stvarima. Svatko naravno čini svoj izbor. Na silu nećeš biti dobar.
Neki lutaju po zemlji obično tijekom prva tri dana, ali ne više. Dalje im nitko ne dozvoljava. Čime je čovjek živio pred smrt, tome i stremi. Zato je rečeno: u čemu te nađem, u tome ću ti suditi. Ako čovjek ima mnogo zemaljskih navika, gdje će stremiti? Zemlji. Razumijete?
– U tom trenutku trebamo se moliti?
– Ako ste naučili moliti se, doći će molitva, ako niste, neće. Razumijete? Neprijatelj odmah grabi i – gotovo.
– Oče, a onaj monah za kojega je Bog rekao: “Ni dana mi nije dao da se nastanim u njemu” – kako to?
– Vrlo jednostavno. Nije mu dao da se nastani uopće. Svi njegovi podvizi su bili radi nadutosti i oholosti. On se pričešćivao, a duši nije dao spokoja. Bogu nije dao da se nastani.
Dakle, moj savjet: treba izlaziti iz tijela s molitvom. Ako želite malo biti na zemlji, ako vas nešto ipak vuče k njoj, onda ići u hram. Sjetite se da se za vas tu pojavljuje velika mogućnost: možete otići u svaki hram na planeti Zemlji, u svako sveto mjesto. Zato, naravno, normalni kršćanin, ipak, ako poželi, može otići ili na Golgotu, ili na Grob Gospodnji, da bi se poklonio prije nego što napusti zemlju. Ali tri dana je dovoljno dugo vrijeme. Već za to vrijeme često napadaju đavli, i u tom istom danu počinju prvi napadi neprijatelja. Đavao djeluje različito: on može plašiti, a može i zavoditi.

 

Molitva za umrle, pogreb, spomeni (40 dana)

Kada čovjek obično dolazi posljednji put na zemlju? Kada ga sahranjuju. Zato je svaki pogreb bez pokojnika – potpuno nenormalan. Razumijete? Čovjeku je potrebno da bi tijelo, posvećeno Svetim Tajnama (sakramentima), bilo u hramu Božjem, da bi se mogao posljednji put pomoliti. Pri čemu je najbolje dovesti tijelo do Liturgije, da bi duša umrlog mogla stajati na posljednjoj Liturgiji, da sluša kako se praštaju s njim, jer duša sve čuje. Jer oproštaj je neophodan zato što čovjek stvarno čuje. Razumijete?
Mi cjelivamo tijelo, a duša stoji tu pored tijela, sluša, i mora oprostiti. Pamtite da, ako umrete ne oprostivši, put je izravno u pakao, bez izuzetka. Zato se za vrijeme života učite praštati.
– A i mi trebamo također tražiti oproštenje od pokojnika?
– Treba, i pritom iskreno. To je posljednji trenutak kada se možeš pomiriti s njim, zato postupaju bezobrazno oni koji pokušavaju tijelo spaliti, da ga ne bi crkveno sahranili i tako dalje. Obavezno molite da bi pogreb bio na vrijeme. Pogreb bez tijela pokojnika je prihvatljiv samo za one kod kojih je nemoguća sahrana. Udavio se čovjek u moru, poginuo za vrijeme rata, ne zna se gdje. Za ostalo je to naprosto nenormalna pojava. To je vrlo bitno. Pobrinite se za života da tamo gdje budu služili pogreb za vas ne skraćuju službu. Nemojte se ustručavati otići do svećenika, i ako sami zamolite, smjelo tvrdim da nijedan svećenik neće skratiti službu, osim u izuzetnim situacijama, naprimjer ako je pogreb na Veliki Petak.
– Koji dan se služi pogreb?
– Treći dan. Kao što znate, obred pogreba je različit: za djecu, monahe, svjetovnjake, svećenike, biskupe, đakone. A postoji i posebni obred pogreba na Pashu (Uskrs), kada postoji samo ektenija (litanijska molitva). Ostalo je Pashalna služba.
– Gdje se čovjek treba nalaziti tri dana?
– Na različitim mjestima, kako sam već govorio.
– A tijelo, gdje se ostavlja?
– Gdje ga daju.
– Može u kući?
– Naravno.
Kršćani, bližnji, naravno trebaju samo pomoći u kupanju. Najbolje je da bližnji na taj način oda svoju počast pokojnom. Pamtite da svjetovnjake kupaju, svećenike mažu svetim uljem, a monasima brišu usne, ruke i noge. Monahe ne kupaju. Pamtite da je poštovanje ukazano pokojniku vrlina za kršćanina, za koju će dobiti nagradu na Nebesima. A o velikoj nagradi koja se daje za sahranjivanje ljudi, posebno ako nema nikog da ih sahrani, govori se u Knjizi o Tobiji. To je zaista velika nagrada, koju će dati Gospodin kada tijelo bude uskrisio u posljednji dan.
Što činiti bližnjima nakon smrti? Odmah zakažite koliko god je moguće više da se spominje u razdoblju od 40 dana, da se na što više različitih mjesta mole ljudi. Veoma je dobro dati ime na Svetu Goru. Od prvog dana treba davati ime. Može i u sveti grad Jeruzalem. Rođake treba zamoliti da obavezno tijekom 40 dana čitaju Psaltir, makar katizme. Ako imate bliske prijatelje, zamolite da se oni mole za vas, da se uspostave dnevne molitve. Postoje slučajevi kada posebno unajmljuju ljude koji čitaju Psaltir cijeli dan. To također ima veliku korist jer Psaltir štiti od napada demona. Ta molitva kao da okružuje čovjeka. Zašto je neophodan crkveni sprovod? Kako bi čovjek u treći dan, kada krene na Nebesa, bio zaštićen, umotan molitvama Crkve. Kako bi se taj dan služila Liturgija, ako dopušta Ustav Crkve (pred post se primjerice ne dopušta).

 

Zagrobni svijet, Prijelazi, primjeri Svetaca.

Anđeo čuvar, naravno, susreće čovjeka nakon smrti. Kršćanina susreću dva anđela: anđeo čuvar i anđeo koji ga vodi. Oni vode čovjeka po zagrobnim mjestima. Također ga susreću, kao minimum, dva zla duha – demona: demon kušač i demon koji ga vodi dolje – u pakao. To se događa obično u treći dan ili u sami prvi dan ako čovjek veoma želi doći na Nebesa. Sveci se obično nisu zadržavali, nisu čekali ništa, odmah su išli na nebesa. “Jer gdje je blago, ondje će biti i srce” (Mt 6, 21). Ako čovjek ima veliko blago na nebesima, što čeka? Kada se podiže u zraku, susreće se sa stražama gospodara tame, koje se obično nazivaju Prijelazima (srpski: mitarstva). Čak je i Bogomajka, kada je odlazila Svom Sinu, pred Uznesenje, molila da je On zaštiti od zračnih Prijelaza. I sv. mučenik Eustracije čiju molitvu čitamo subotom, također je molio Boga da ga udostoji proći pored Prijelaza. I zato i mi također moramo moliti Boga da nas zaštiti.
Prijelazi predstavljaju posljednji pokušaj iskušavanja čovjeka. Oni su posljednji pokušaj da se čovjek sablazni i pogubi. Oni su neizbježni za ljude, jer treba proći kroz tu zonu. Pitanje: koliko su neizbježna? Kako sam govorio, onaj tko se pričestio, odmah se podiže na nebesa, i prolazi Prijelaze, a demoni bježe na sve strane.
Pročitajte u knjizi “Trojicom okrilaćeni” oca Tihona Agrikova – svima je preporučujem, predivna knjiga o suvremenim asketima. Otac Tihon Agrikov, u shimi shiarhimandrit Pantelejmon, bio je neko vrijeme duhovnik Lavre, zatim kavkaski starac, zatim je u vrijeme rata u Čečeniji živio u Karpatima, zatim je skončao i otišao Gospodinu u Malahovci. Eto, to je poznati starac naših dana! Ja sam ga čak pomalo i osobno znao. On je zaista bio asket Božji, spominjite ga: “shiarhimandrit Pantelejmon”.
Knjiga se i sada prodaje. Njegov rođak je sada vikar kod Patrijarha u Moskvi, biskup Dmitrovski Aleksandar, koji služi u Čerkizovu.
Bio je jedan poznati đakon u Trojice – Sergijevoj lavri. Umro je 1960. godine. O. Tihon je govorio da je taj jerođakon odslužio Liturgiju i pričestio se, upotrijebio Svete Darove i otišao u svoju sobu da odmori. Zaspao je i nije se probudio. I tada, u njegovoj ćeliji (monaškoj sobi) otac Tihon se molio Bogu da bi mu otkrio gdje je on sada. Đakon mu se javio nakon 40 dana, sretan, sija od radosti. I tada o. Tihon pita: “Kako si prošao Prijelaze?”. On odgovori: “Znaš, zbog sile pričesti – proletio sam”, demoni su se razbježali na sve strane jer se pričestio Tijelom i Krvlju Gospodnjom. Shvaćate? To je najbolja zaštita.
U to isto vrijeme pojačana molitva izaziva demonske napade. Asketi koji vode duhovni život, neprestano bivaju izloženi demonskim napadima. A oni koji ne vode – oni ih ne plaše. Ako ne želite da vas demoni plaše na Prijelazima, ponašajte se loše. Tada će vas demoni naprosto obmanjivati.
Kako je govorio sv. Teofan Zatvornik, demoni će obmanjivati čovjeka koji je navikao na ugađanje trbuhu. Ako je duša izašla iz tijela, a čovjek je navikao živjeti radi želuca, što će ona vidjeti? Teofan Zatvornik govori da će vidjeti raskošni stol, a tamo – crnu ikru, kečigu, kavijar, tortu, vino i tako dalje. Što će duša raditi? Gdje će krenuti? A tamo je i hvataju – sama je pošla, razumijete? Odatle potječu i sve te priče o astralnim svjetovima, astralnim blaženim obiteljima – to i jest opis samih tih Sotoninih zamki, koje on postavlja na zagrobnom putu. To što sada opisuju je odlično organizirana realnost. Realnost zamki koje su napravili za ljude. I štoviše, uvjeren sam da muslimani čak i vide muslimanski raj. Razumijete, zar ne? Kasnije, istina, njima uopće nije drago što su tamo otišli.
Ljudi obavezno upadaju u te zamke. Svi. Osim onih koji se ispovijedaju. U “Prijelazima” blažene Teodore opisano je dvadeset Prijelaza, u drugim izvorima – postoji dosta drugačiji broj. Suština Prijelaza je provjera svih grijeha. Na koji način? Zli duhovi u tom trenutku spominju, iznose sve svoje zapise koje imaju i pokušavaju na temelju grijeha koje je učinio čovjek, pogubiti dušu. Uzeti je pod svoju kontrolu s pravom. Ali sjetite se da ni jedan ispovjeđeni grijeh ne mogu naći tamo. Oni ga mogu spomenuti, ali nemaju materijalne dokaze. Zato je neophodno što češće se ispovijedati.

 

Značaj Tajni (sakramenata)

Preporučujem da se ispovijedate dva do tri puta tjedno. Ne treba se uopće pripremati. Učinio sam, ne daj Bože, neki grijeh, došao sam i pokajao se. To je sve. Veoma je lako živjeti na taj način. Evo ja se sada mučim, jer drugog svećenika nema, rijetko se ispovijedam, pri čemu je to u realnosti neugodno. Kada sam služio na drugim mjestima, tamo je bilo odlično. A sada treba ići negdje, ali nemam kad. Sa sedam godina se počinju ispovijedati grijesi. Molite se na eleoposvećenju (bolesničkom pomazanju) da bi Gospodin dao razum, zato što se nakon eleoposvećenja često dogodi da se prisjete zaboravljenih grijeha. Usput, u molitvi eleoposvećenja nije rečeno ništa o oproštaju zaboravljenih grijeha, tako da se ne treba obmanjivati.
– Zašto je onda eleoposvećenje (bolesničko pomazanje) potrebno?
– Za iscjeljenje tijela.
– A po čemu se eleoposvećenje razlikuje od Ispovijedi i Pričesti?
– Na ispovijedi se praštaju grijesi, a u Euharistiji (Liturgiji – Pričesti) se sjedinjuje s Kristom. Posebno se za iscjeljenje tijela ili za iscjeljenje duševnih bolesti, naprimjer, depresije, povezanih s narušavanjem tjelesne djelatnosti, daje eleoposvećenje. Zato su eleoposvećenja neophodna.
Ali otvorite Sveto Pismo, poslanicu apostola Jakova, gdje se ništa ne govori o praštanju zaboravljenih grijeha. U kojem smislu se otpuštaju grijesi? Posljedica grijeha su bolesti. Posljedicu, kaznu za grijeh skida eleoposvećenje, ali se sam grijeh skida samo pokajanjem. U Svetom Pismu, a ni kod Otaca Crkve nijedna riječ nije rečena o praštanju grijeha na eleoposvećenju. Sjećam se, još na bogosloviji, pogledao sam sve Oce Crkve koji su pisali o eleoposvećenju – ni kod jednog, nigdje ni riječi nije rečeno o praštanju zaboravljenih grijeha. Posljedice grijeha se čiste, a o samom praštanju zaboravljenih grijeha nigdje nije rečeno. A to da se prisjećamo grijeha, to je poznato. Zaista, sjećate se kako se nakon eleoposvećenja, nešto davno – davno zaboravljeno – odjednom pojavilo. Eto, to je djelo bolesničkog pomazanja. Dogodila se restauracija razuma, da bi se čovjek mogao pokajati za grijeh, da bi mogao tugovati zbog njega, i da bi ga Gospodin očistio. Ako se sjećate Života blažene Teodore, znate da je, nalazeći se u zagrobnom svijetu, vidjela kao neko zlato koje je imala, neke molitve. Njoj su pomogle molitve njenog duhovnog oca, bogolikog Bazilija Novog. Zato treba pamtiti da molitva veoma pomaže – i pravednika, i jednostavnih ljudi. Zašto mi tražimo molitve? Molitva pomaže da se čovjek očisti. Suština molitve je u tome što se očisti iz nas grešna navika, ali bolje je, naravno, truditi se da se ne griješi. Kada se sagriješi, da se trenutno očisti svoje srce. Učite se što češće ispovijedati. Ako ste učinili neki grijeh, odmah molite od Boga oproštaj i ne opravdavajte grijeh. Pamtite da Gospodin može oprostiti grijehe i bez ispovjedi u slučaju ako nema mogućnosti da se dođe do nje. Znamo za primjere kada je Sam Gospodin očistio čovjeka. On Sebe nije lišio prava da prašta grijehe, zar ne? Mogu navesti primjer kada je čovjek bludničio i sve vrijeme nakon toga odlazio u hram da se kaje. I jednom prilikom je pogriješio, krenuo u hram i umro na putu. Đavao je tražio da ga uzme za sebe, a Gospodin je rekao: “Vrijeme smrti je u mojoj vlasti, a pokajanje u njegovoj. On je išao Meni da se pokaje, i zato ga primam”. Ne govorim da treba opravdati bludni život, već da se treba učiti kajanju za grijehe. Pogriješio si – odmah traži oproštaj. Zato je Crkva odredila i ispovijedanje grijeha navečer. Neka to ispovijedanje ne bude jednostavno nabrajanje, kako neki govore “lovljenje miševa”. To mora biti ispovijedanje stvarnih grijeha, koje si učinio tog dana.
Čovjek se podiže na nebo različitom brzinom. Nema nikakvog općeg pravila. Naprimjer, Makarije Veliki se dizao na nebo tijekom nekoliko minuta. Pritom su demoni vikali: “Makarije, ti si nas pobijedio”, želeći izazvati u njemu nadmenost. Makarije je govorio: “Još uvijek nisam”. Diže se još više. Demoni opet viču: “Ti si nas pobijedio, vidi kako si moćan”, a on govori, “Još uvijek nisam”. A zatim, kada je stajao kod rajskih vrata, onda je rekao: “Da, pobijedio sam vas silom Isusa Krista”.
Što treba raditi, ako umirete, a pored vas nema svećenika? Morate zapisati na papiru sve svoje grijehe i moliti bilo kojeg čovjeka da preda te grijehe svećeniku. On će obavezno pročitati molitvu odrješenja i oprostiti grijehe, jer se vlast opraštanja čuva kod njega. Točno kao što i svećenici čuvaju svoju vlast i nakon smrti ostaju svećenici. Znate? Zato je veoma važno znati što činiti u slučaju ako nema nikoga pored. Ali u isto vrijeme i sami trebate moliti Boga da On oprosti te grijehe.

 

Put na Nebo

Dakle, podižite se na nebesa, molite neprestano. Pazite da ne razgovarate s demonima, neka za vas govori anđeo čuvar, a vi molite za oproštenje. Vidite neki grijeh, odmah molite za oproštenje. Pamtite da nisu svi grijesi koje oni budu nabrajali zaista vaši. Ne zaboravljajte da su demoni lažljivci. Oni će vam pokušavati natovariti tuđe. U tom trenutku pamćenje se obnavlja i neophodno je moliti Boga da bi ga obnovio. Govorite: “Gospodine, oprosti mi, nadam se na Tebe. Na Krv Tvoju se nadam, Gospodine, na nadu Tvoju. Na Tebe se nadam Gospodine”. Zato što nada na milost Božju pomaže. Dobro je spominjati i Djevu, Koja se zove i nerazrušiva Stijena. Znate kako je zovu? Bogomajka, Djeva Marija. Pamtite da je ona zaista nerazrušiva Stijena, Koja štiti ljude.
Postoji predivna knjiga “Istiniti događaj, koji je nevjerojatan za mnoge”. Može biti da su je neki i čitali. Neki Ikskul K., čovjek koji je umro i 36 sati bio na onom svijetu. Njega je u stvarnosti zaštitila Bogomajka i vratila natrag. Zato ovdje, na zemlji, ne zaboravljajte obraćati se Bogu i Prečistoj Bogomajci, Anđelu čuvaru i živjeti s njim pored sebe. Pamtite: morate imati dobre odnose s njim još ovdje. Nadam se da su oni već takvi. Ne zaboravljajte zahvaljivati mu, i pozdraviti ga u dan njegovog blagdana. Kada je blagdan vašeg anđela čuvara? 21. studenog. I svih Nebeskih Sila. Zahvaljujem ti, anđele čuvaru, hvala ti puno što si mi pomogao.
– Može li se služiti moleban samo Gospodinu Isusu Kristu?
– Zašto, može i anđelu čuvaru.
Molebani se mogu služiti i Svetima. Naprimjer piše ovako: “Moleban Kseniji Petrogradskoj”. A zahvalni molebani se služe samo Bogu, a ako želite zahvaliti Svetome, jednostavno tražite moleban.
Što dalje činiti? Eto, vi se podižete po zraku. Što se događa s čovjekom koji nije prošao? Njega hvataju pod ruke i vode u pakao, koji sam opisivao, u zemlju vječnih sjena. Tamo se čovjek ne muči u smislu da trpi ognjenu kaznu, on se nalazi u očekivanju kazne. A muku ima, ali to nije muka budućeg kažnjavanja, već muka nezadovoljenih želja. Sjećate se, bogataš s Lazarom, čime se on mučio? Koji dio tijela se najviše mučio? Jezik. Zašto? On je navikao dobivati nasladu od jezika, a zato se jezik i mučio. Shvaćate? Eto zašto se i čime ljudi muče. Nezadovoljenim željama.
Strasti proždiru te ljude. Eto, u tome se ostvaruje i suština paklenih muka: strasti proždiru ljude. Pamtite da je pakao samo početak kazni, a ne sama kazna. Onaj oganj koji ljudi vide u paklu je samo odbljesak budućeg plamena koji će biti u dan ognjeni na kraju svijeta. Zato što u paklu još nema pune kazne, kao što u Raju još nema pune nagrade.
Ako je čovjek prošao Prijelaze, dolazi do rajskih vrata. Njega susreće apostol Petar koji ima ključeve (Mt 16, 19), koji je obećao u svojoj poslanici da će i dalje, nakon svoje smrti, brinuti da ne zaboravljamo njegovo učenje: “A pobrinut ću se da se i nakon mojeg izlaska uvijek toga sjećate” (2 Pt 1, 15). On i ispunjava svoje obećanje. Zato će pitati koliko poznajete njegovo učenje.
Kako se provjeravaju ljudi koji ulaze u Raj? Nalikuju li Kristu ili ne. Kako govori Šimun Bogoslov, ako je čovjek dušom nalik na Krista, on dolazi u Raj. Raj je najljepši vrt, mjesto vječnog proljeća. To je istinski vrt, ali u kome je svaka travka ispunjena smislom. Može se reći da je Raj realniji od Zemlje. Raj je mjesto očekivanja i rasta duše.
Sada ću o Prijelazima reći još nešto za kraj. Često se događa da kada se ljudi uzdižu na Prijelazima, Sotona ih pokušava obmanuti. Na koji način? On se javlja u obliku anđela svjetlosti, pokušava se prikazati kao dobri anđeo. Zato kada vidite anđela čuvara, prije svega recite: “Hajde prvo, proslavi Isusa Krista i prekriži se”. Obavezno pitajte, da ne bi pod vidom anđela prihvatili neku rogatu spodobu. “A nijedan duh koji ne ispovijeda takva Isusa, nije od Boga” (1 Iv 4, 3).
Jednom se starcu Pajsiju Svetogorcu javila Svehvalna Jeftimija. On govori: “Hajde prekriži se, napravi zemni poklon.” Ona se prekrižila i zajedno s njim poklonila. On govori: “Odlično, drago mi je da si došla”. Vidite, to je pravilan pristup. Eto vi ste umrli, vidjeli svijetlog anđela, i odmah je neophodno izravno reći: “Tko si ti? Proslavljaš li Isusa Krista?” Neophodno je da pitanje bude praćeno ispitivanjem. Da ne bi upali u te kandže. To je vrlo opasna situacija, s tim se ne igra.
– Koliko traje najduže podizanje?
– Nije poznato. Sv. Marko Trački je bio zadržan sat vremena zbog nadmenosti, ali često ako te zadrže makar i kratko, obično te bacaju niz Prijelaze.
Ako čovjeka zadržavaju na Prijelazima, neophodno je moliti se Bogu i bitno je da imate ljudi koji imaju protekcije na nebu.
A kako to činiti? Postoji koristoljubiv način. O tome govori izvanredna priča Krista Spasitelja. Sjećate se, najkontroverznija priča u Svetom Evanđelju, kojom se svi sablažnjavaju – o nevjernom upravitelju. A tamo je izravno rečeno: “I ja vama kažem: napravite sebi prijatelje od nepoštena bogatstva pa kad ga nestane da vas prime u vječne šatore” (Lk 16, 9). To jest “potkupljujte” ljude da bi se molili za vas, kada vi ništa ne možete učiniti. Pred smrt kako trošiti vrijeme? Novac ste podijelili svim ljudima: “Svi da se molite za mene! Razumiješ? A ja ću doći, ako se ne budeš molio. Dolazit ću ti svake noći da se ne ponovi da se ne moliš.”
Opet, neophodno je drugima činiti nezaslužena dobra djela. Vama su neku gadost napravili, a vi ste nezasluženo učinili dobro djelo. Na taj način sebi kupujete vječni krov, u doslovnom smislu te riječi. O tome i govori priča: da bi imali ljude koji su vam dužni. Trudite se da imate što više ljudi koji su vam dužni, u smislu da su dužni da se za vas mole. Za to koristiti i financije i dobra djela – što god. Shvaćate? Tražite od svih da se za vas mole, neka obećaju, ne ustručavajte se. Imati dobru podršku.
Sjećate se kako je bilo kod nevjernog upravitelja? Jer kada osiromašiš, što ćeš činiti? “Kopati? Nemam snage. Prositi? Stidim se.” (Lk 16, 3) – sabrati i zapovijedati. Zašto ja zidam hram? Imam korist u stvarnosti. Koga spominju svaki put na Velikom ulasku (dio Liturgije)? “Osnivače hrama ovoga”. “Blažene osnivače hrama ovog”. Na svakoj ekteniji ih spominju. Eto, upravo takve koristoljubive interese i vi trebate imati. Trudite se da ne dajete samo za spominjanje, već se trudite i da radite, i neku ciglu podignete, i tako dalje.
Govore nam da koristoljublje nije potrebno. Nije istina, ono može biti prikladno, ali samo tamo gdje je neophodno, da bi nam u vječnosti pomoglo. Na Prijelazima, uzgred, ono vrlo pomaže.
Što se događa nakon što se čovjek podigne kroz Prijelaze? Prolazi kroz njih. Nadam se da ćete proći dobro. Ako ne prođete dobro, pamtite: čovjeka koji je upao u pakao, moguće je izmoliti odatle uz uvjet da je sačuvao nepovrijeđenu vjeru u Oca, Sina i Duha Svetoga. Ako nije vjerovao u Svetu Trojicu, nemoguće ga je izmoliti.
– A kako ćemo saznati?
– Postoje slučajevi kada Gospodin dopušta viđenja ili pri molitvi čovjek osjeća nešto neugodno, jer u vrijeme molitve naše duše opće kroz Krista. Zato usput rečeno smatram da je vrlo dobro pričešćivati se u dan roditeljskih subota (godišnji parastosi) kada se posebno spominju preminuli.

 

Raj

Kada dođete u Raj, treba pamtiti kako se Prijelazi opisuju. Sv. Perpetua je vidjela Prijelaze u sljedećem obliku: zlatne ljestve stoje od zemlje do neba One su, međutim, strašne, na bokovima tih ljestava nalaze se noževi, a nema stepenica ispod. Umjesto donje stepenice divlja zmaj. Ona je vidjela da je njen drug iz tamnice Satur prvi prišao tim ljestvama i stavio na zmaja tajanstveni znak. Koji znak? Križ, naravno. Zmaj se odmah umirio i zašutio. Satur je stao na njega i krenuo dalje ljestvama, ali je gledao samo uvis. Zatim je i ona krenula za njim, napravila tajni znak na zmaju, krenula uvis i zatim ušla u Raj. Tamo je susreo nekog Velikog Pastira oko kojega su letjeli plameni Duhovi i pjevali Mu predivnu himnu – Isusa Krista. On ju je poljubio i rekao: “Pozdravljam te, kćeri Moja. Došla si kući, na kraju”. Eto na taj način čovjek dolazi u Raj i obično do devetog dana promatra Raj u mjeri u kojoj može. Ako ste imali nedovoljno visokih misli, nećete vidjeti Raj. Trudite se bolje pripremiti pred smrt, da se više podignete, jer u Raju postoje razna mjesta. Zatim od devetog do četrdesetog dana obično pokazuju mjesta mučenja u paklu, da bi se znalo što tamo čeka čovjeka. I na kraju, četrdeseti dan čovjek stoji pred licem Božjim, klanja mu se i dobiva mjesto gdje se nalazi do trenutka Suda. U paklu, ako se ljudi nisu borili sa strastima, nastavljaju napredovati (u negativnom) i još više se raspadati. Ali ako je njihova volja bila usmjerena nekako neutralno, išla Bogu, Bog ih može izvući odande. U Raju se ljudi nastavljaju razvijati. Sada neki misle: “A što ćemo tamo raditi?” Duša nastavlja rasti u mjestu gdje se nalazi. U Raju se ti ljudi u početku nalaze u spokoju. Sjećate se, prošli četvrtak smo zajedno čitali u Otkrivenju: “Kad Jaganjac otvori peti pečat, vidjeh pod žrtvenikom duše zaklanih zbog riječi Božje i zbog svjedočanstva što ga imahu. Vikahu iza glasa: »Ta dokle, Gospodaru sveti i istiniti! Zar nećeš suditi i osvetiti krv našu na pozemljarima?« I svakome je od njih dana bijela haljina i rečeno im je neka se strpe još malo vremena dok se ne ispuni broj njihovih sudrugova u službi i braće njihove koja imaju biti pobijena kao i oni” (Otk 6, 9-11). Zato na nebesima ljudi rastu, brinu se o Zemlji, znaju što se događa na Zemlji. Njihov život postaje moćniji od našeg života. Zanimljivo: duša Sveca je realnija od tijela, ispunjenija realnošću. Shvaćate? Raj je veća realnost od Zemlje, i njegovi žitelji su zasićeniji realnošću, iako su i bez tijela. Ali nalazeći se bez tijela, oni ipak ne mogu dobiti punu nasladu. Oni dobivaju nagradu samo u onoj mjeri u kojoj je mogu dobiti bez tijela. Ljudi odmaraju, uče se tajnama Božjim. Tamo postoje neke igre. Možda vi to ne znate? A evo u Životu Perpetuinom je izravno rečeno da postoje neke duhovne igre, duhovne radosti. Ljudi se postupno uče svjetlosti Božjoj. Kušajući od rajskih plodova, čovjek se postupno počinje navikavati na svjetlost Božju. Raj je u nekom smislu – škola. Raj je, da tako kažemo, fakultet. Ako je zemlja škola, u Raj ćeš doći samo ako daš ispite. Što su Prijelazi? To su prijemni ispiti na fakultetu, kada čovjek uči živjeti u prisutnosti Stvoritelja.
U Raju ima mnoštvo različitih mjesta. Evo interesantnog opisa: Andrija, jurodiv Krista radi, bio je uznesen u Raj i vidio da u centru Raja stoji ogromni svjetleći Križ, kome se klanjaju anđeli. I čovjek koji se više podigao, vidi taj Križ, na kraju dolazi do zavjese iza koje se nalazi samo Kraljevstvo Božje, koje se nalazi više svih nebesa.
Jednom je jedan čovjek, učenik sv. Ivana Zlatoustoga, bio uznesen u Raj i nije pronašao Zlatoustog tamo. On se užasno uznemirio. Anđeo ga je pitao: “Zašto se žalostiš? Odavde nitko nije otišao u tuzi.” On mu je odgovorio: “Želio sam vidjeti Ivana, ali ga ovdje nema”. Anđeo je na to rekao: “A ti tražiš Ivana, propovjednika Riječi Božje? Tu ga ne možeš vidjeti, on je tamo gdje je Bog.”
Postoje ljudi koji su se toliko pripremili na zemlji da se podižu iznad Raja. Naprimjer, apostol Pavao. On se već nalazi s Kristom. Kako je sam i predskazao u Poslanici Filipljanima. Naprimjer, u Raju se u tijelu nalaze prorok Ilija s Henokom. Sveti apostol Pavao i neki drugi Sveci se uzdižu gore i gore – u Nebesa.
Mi imamo jednu Svetu, Koja je već zadobila puninu blaženstva. Jedina Sveta Koja je dobila puninu nagrade do Strašnog Suda je Presveta Bogorodica. Zašto? Zato što je uskrsla u tijelu. Zašto je za nas Uznesenje tako veliki blagdan? Zato što je to dan proslavljanja Druge od ljudi koja je već dostigla puno, apsolutno proslavljanje, koje će u Sudnji dan biti za sve nas. Ali Ona često nije u Raju. Ljudi govore da je tamo ne mogu naći. Ona je vrlo često na Zemlji. Postoji vrlo drevna Predaja da Ona dolazi na Zemlju u vrijeme pjevanja pjesme posvećene Njoj: “Veliča duša moja Gospodina”. Zato se svaki dan u hramu pjeva ta pjesma, koja označava nevidljivu pojavu Bogomajke. A Ona dolazi i gleda kako ljudi pjevaju. Onima koji ništa ne pjevaju ništa i ne daje. Na one koji pjevaju Ona gleda: pjevaju li sa srcem ili automatski. I zavisno od toga Ona i daje nagradu. Ona je zaista svima brza pomoćnica.

 

Sveopće uskrsnuće

I tako će ljudi postupno uzrasti. To će se nastavljati sve do samog Sudnjeg dana. Kada se ispuni broj spašenih, tada će se nebesa saviti kao svitak i Krist doći na zemlju zajedno sa svim anđelima i sa svima Svetima. I pakao će se također isprazniti, jer će svi ljudi odatle biti izvedeni. Nastupit će dan uskrsnuća. S vama ćemo se ponovno vratiti u grobnice. One će se otvoriti i naša tijela će biti izvedena iz grobova Bogom.
Pamtite strašni dan proroka Ezekiela kada je vidio kosti koje se međusobno spajaju, mišiće i kožu koja ih pokriva. A zatim je u njih ulazio duh (Ez 37, 7-10).
Upravo će tako i biti: naši grobovi će procvjetati životom i izaći ćemo iz grobova u dobi od trideset i tri godine bez naočala, bez štapa, štaka, bez genetskih nedostataka. Naša tijela će u točnosti odražavati naše duše.
– Baćuška, odakle je to poznato da će biti uzrast od trideset i tri godine?
– Apostol Pavao govori: dok ne dostignemo svi u mjeru rasta punine Kristove (Ef 4, 13). Tada će biti strašno. A vi govorite o Prijelazima. Prijelazi još nisu kraj.
– Gdje će svi ljudi stati?
– Bit će novo nebo, nova zemlja, novi svijet, a ne stari. Ova zemlja će izgorjeti, umrijeti i uskrsnuti ponovno. I tada će već nastupiti istinski život, nastupit će veliki Sudnji Dan kada ćemo svi stati pred licem Božjim i dati odgovor za svoja djela. Zato govore da je potpuno ispravno kada zajedno spominjemo taj veliki odgovor. Usput rečeno, Riječ Božja mnogo više skreće pozornost na taj veliki Sudnji Dan, nego na Prijelaze. Zašto? Zato što je to najvažnije. Prijelazi su samo prijemni ispiti za fakultet. Sudnji Dan je već rješenje udjela apsolutno i zauvijek, bez prava žalbe. Tada će biti velika podjela: svi grešnici će nakon toga u tijelu biti bačeni u vječni oganj, u tamu izvan Boga, i neumirući crv će ih proždirati zauvijek. Njihova mučenja se neće završiti nikada. Kako govori Otkrivenje sv. Ivana: “Dim muke njihove suklja u vijeke vjekova. Ni danju ni noću nemaju počinka… ” (Otk 14, 11)
Pravednici će ući u život vječni, živjet će u novom Svijetu, u Kraljevstvu s Kristom. Bit će bogovi po milosti. Bit će oboženi, dostignut će vrhove blaženstva.
– Neće biti tužni zbog svojih rođaka (koji su u paklu)?
– Rodbinske veze prestaju s trenutkom smrti. I svi bračni odnosi se završavaju. I tjelesni. Ako rođaci priđu bližnjem, to onda nije zbog rodbinske veze, već zbog duhovne. Ako je nije bilo, onda i ne dolaze. Shvaćate? “Kažem vam, one će noći biti dvojica u jednoj postelji: jedan će se uzeti, drugi ostaviti” (Lk 17, 34). Gospodin je, sjećate se, rekao: svatko odgovara samo za sebe (vidi Ez 18). I opet, ako među vjenčanim supružnicima postoji duševno i duhovno srodstvo, i tada će postojati, ali ne kao između muža i žene, već kao između dva djeteta Božja. Ako toga nema, onda ne.
Ljudi će uskrsnuti upravo u ovom tijelu u kome se sada nalazimo. I tada će biti plaća za grijehe i apsolutno puna nagrada. Tada će nastupiti veliko Carstvo gdje neće biti ni smrti, ni raspadljivosti. Kako je rečeno, vječno veselje će doći, bolest, tuga i uzdasi će otići.
– A do Kristovog Dolaska, kakvo je stanje čovjeka u paklu? Depresija i …
– I predokus budućih muka. Naravno i neugodni kontakt s demonima. Ništa dobrog u tom zajedništvu nema. Ali razgovori o usijanim tavama i tako dalje – Sveta Crkva to naziva basnama. Pravoslavno ispovijedanje govori da mi uopće ne vjerujemo u te stvari. Ali u tim basnama ima i malo istine. Kakva je to istina? Čime griješi čovjek, time se i kažnjava. U kojem smislu? Pamtite, kako je bilo kod bogataša: njegov jezik se navikao na jela i zato je gorio (Lk 16, 24). Ali samo u tom smislu, a ne u smislu da će tamo postojati nekakve kaznene prostorije. A nakon Suda se ne morate brinuti: sotona vas neće mučiti. Đavao kao i svi grešnici, bit će vezan za ruke i noge. Oni će se nalaziti u neprestanoj, vječnoj usamljenosti. Ne daj Bože da se tamo nađemo. Tamo će biti vječna usamljenost, apsolutna usamljenost.
Sv. Makarije Veliki, kada su mu govorili o mučenju, čuo je sljedeće: “za nas je velika radost što vidimo lice drugog čovjeka” (tako je bilo zato što se Makarije molio za umrle). Tamo nikoga neće vidjeti u očekivanju budućeg mučenja, gehene, muke.
U Raju nema nepravednih. Pravednost je potpuno dostupna. Ponavljam: svetost, pravednost su dostupni onima koji vjeruju u Svetu Trojicu i kršteni su.
Ali na tome završavamo. Nek vas Gospodin čuva!

izvor: svedokverni.org

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s